Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1501/21 (E. Z.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
  • Radni spor
  • Naknada štete
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1501/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1501/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Enida Zejnilović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Enida Zejnilović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 438507 16 Rsž od 17. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Enida Zejnilović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 438507 16 Rsž od 17. februara 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, poništena je kao nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu apelantici od 21. aprila 2014. godine, te obavezan tuženi (Klas d.d. Sarajevo) da apelantici uspostavi radnopravni status na poslovima Rukovodilac Službe pripreme i praćenja proizvodnje u Sektoru proizvodnje - Služba pripreme i praćenja proizvodnje u periodu počev od 8. maja 2014. do 12. januara 2015. godine. Obavezan je tuženi da na ime naknade plaća za određeni period isplati apelantici iznos od 14.129,86 KM, na ime razlike plaće zbog neosnovanog umanjenja za određeni period isplati apelantici iznos od 1.024,47 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, da apelantici uplati doprinose za PIO za određeni period u iznosu od 5.050,94 KM, te da apelantici isplati naknadu za korištenje godišnjeg odmora za 2011, 2012. i 2013. godinu u iznosu od 1.011,59 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen tužbeni zahtjev apelantice da se obaveže tuženi na isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora 2014. godinu u određenom iznosu. Odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se obaveže tuženi da apelantici uspostavi radnopravni odnos na poslovima i radnim zadacima koje je obavljala za period počev od 8. maja 2014. godine pa nadalje, da apelantici na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenog straha isplati iznos od 6.000,00 KM te po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti iznos od 3.950,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezana je apelantica da tuženom isplati iznos od 10.949,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno apelanticu odbio sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je potraživala naknadu nematerijalne štete po osnovu pretrpljenog straha, pretrpljenih duševnih bolova i zbog povrede ugleda i časti, pozivajući na odredbe člana 85. Zakona o radu, te odredbe člana 154. stav 1. 158. i 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, iako je otkaz apelantici bio nezakonit, iz izvedenih dokaza se nije moglo utvrditi da je u toku postupka nezakonitog otkazivanja ugovora o radu apelantica bila izložena vrijeđanju i umanjenju njenog ugleda. Naveo je da apelantica u konkretnom slučaju nije dokazala (čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku) uzročnu vezu između štetne radnje, odnosno nezakonitog otkaza i nematerijalne štete koju potražuje, a niti je dokazala da jačina bolova i njegovo trajanje to opravdavaju, kako je to propisano članom 200 ZOO. Također je naveo da je pravilno prvostepeni sud usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog te obavezao apelanticu da tuženom isplati iznos od 10.949,92 KM u skladu sa članom 210. stav 4. ZOO, koji iznos se odnosi na otpremninu koju je tuženi isplatio apelantici zbog prestanka radnog odnosa apelantice. Naime, u konkretnom slučaju, kada je sud poništio kao nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici, otpao je pravni osnov po kojem je tuženi isplatio apelantici otpremninu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je „sud pogrešno primjenjujući član 200. ZOO odbio apelanticu sa zahtjevom za naknade nematerijalne štete za duševnu bol zbog povrede ugleda i časti i straha“. Također navodi da je „tuženi apelantici dao otkaz ugovora o radu proglasivši je tehnološkim viškom, pa je i potraživanje koje je utvrđeno navedenim otkazom i koji se potražuje protivtužbom neosnovano,…“

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1501/21 (E. Z.) | Sudska praksa | Aktio