Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3556/19 (S. D.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Ugovor o kupoprodaji
- Suvlasništvo
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3556/19
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3556/19, rješavajući apelaciju Sretka Drvođelje, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Sretka Drvođelje.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 121608 19 Gž 3 od 15. srpnja 2019. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Sretku Drvođelji u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Sretku Drvođelji zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Sretka Drvođelje podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 121608 19 Gž 3 od 15. srpnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 121608 17 P 2 od 26. studenog 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sretko Drvođelja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dragan Kramar, odvjetnik iz Ilidže, podnio je 11. rujna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 121608 19 Gž 3 od 15. srpnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 121608 17 P 2 od 26. studenog 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od N. K., L. Đ. i I. P. (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi, trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 20. studenog 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Budući da se pismeno upućeno prvotuženoj vratilo s naznakom pošte „ne prima“, Ustavni sud je dostavu pismena prvotuženoj obavio stavljanjem pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda 21. svibnja 2021. godine u smislu članka 75. Pravila Ustavnog suda.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i trećetuženi su u razdoblju od 7. do 14. prosinca 2020. godine dostavili odgovor na apelaciju, dok prvotužena i drugotuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. B. Š. (majka drugotuženog) i njezine sestre (J. V. i J. V.) kao prodavatelji i trećetuženi kao kupac zaključili su 12. travnja 2002. godine kupoprodajni ugovor, koji je ovjerio nadležni sud (u daljnjem tekstu: prvi kupoprodajni ugovor), za prodaju svojih suvlasničkih dijelova nekretnine bliže opisane u ugovoru (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina).
6. Prvotužena, koju je zastupala J. P., kao prodavatelj, i trećetuženi, kao kupac, 24. kolovoza 2009. godine su kod javnog bilježnika zaključili ugovor o kupoprodaji broj OPU 656/09 (u daljnjem tekstu: drugi kupoprodajni ugovor) iz kojeg proizlazi da je prvotužena kao suvlasnica sa 3/40 dijela predmetne nekretnine trećetuženom prodala svoj suvlasnički dio.
7. Drugotuženi i trećetuženi su 18. kolovoza 2009. godine kod javnog bilježnika zaključili aneks prvog kupoprodajnog ugovora broj OPU-IP-330/09 (u daljnjem tekstu: aneks prvog kupoprodajnog ugovora) iz kojeg proizlazi da je predmet prodaje suvlasnički dio od 3/40 dijela predmetne nekretnine, te da je zaključen između drugotuženog i trećetuženog jer je došlo do promjene vlasništva na dijelu predmetne nekretnine koji je ranije prodan na temelju prvog kupoprodajnog ugovora, međutim ta kupoprodaja nije provedena u zemljišnim knjigama jer je majka drugotuženog u međuvremenu umrla, pa je aneksom prvog kupoprodajnog ugovora drugotuženi prodao trećetuženom suvlasnički dio predmetne nekretnine od 3/40 dijela koji je drugotuženi naslijedio na temelju rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda u Sokocu od 28. svibnja 2008. godine.
Osporeni postupak
8. Apelant je 28. studenog 2009. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih. Tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se poništi drugi kupoprodajni ugovor. Dalje, tužbenim zahtjevom je tražio da se dosljedno tome naloži Zk. uredu nadležnog suda da na predmetnoj nekretnini uspostavi ranije stanje suvlasništva kako je postojalo prije provedbe „navedenih ugovora“, tj. suvlasništvo prvotužene sa 3/40 dijela i drugotuženog sa 3/40 dijela. Također je tražio da se obvežu prvotužena i drugotuženi da pod istim uvjetima prodaju apelantu „nekretnine iz točke 1. ovog ugovora“, te da solidarno snose troškove ovog postupka.
9. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 121608 09 P od 29. studenog 2012. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obvezan trećetuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude. Tijekom postupka pred ovim sudom izvedeni su dokazi saslušanjem trećetuženog kao parnične stranke, te uvidom i čitanjem zk. izvadaka, koji datiraju iz siječnja 2009. godine i lipnja 2011. godine, na okolnost kontinuiteta upisa suvlasništva, drugog kupoprodajnog ugovora i aneksa prvog kupoprodajnog ugovora s prilozima, prijepisa posjedovnog lista i kopije Katastarskog plana iz 2000. godine, te uvid u spis i nalaz vještaka geodetske struke u predmetu Općinskog suda broj P 39739/06 (u kojem je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, J. D. i S. M. protiv trećetuženog radi utvrđenja ništavosti prvog kupoprodajnog ugovora).
10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 121608 16 Gž 2 od 14. prosinca 2016. godine uvažena je apelantova žalba, prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
11. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 121608 17 P 2 od 26. studenog 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obvezan trećetuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude.
12. Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je trećetuženi bio suvlasnik predmetne nekretnine i prije zaključenja drugog kupoprodajnog ugovora i aneksa prvog kupoprodajnog ugovora jer je trećetuženi dio predmetne nekretnine, odnosno suvlasničke dijelove, kupio na temelju prvog kupoprodajnog ugovora, na temelju kojeg je plaćen porez na promet. Općinski sud je potom naveo šta proizlazi iz drugog kupoprodajnog ugovora i aneksa prvog kupoprodajnog ugovora (vidi toč. 6. i 7. ove odluke), te ukazao na sadržaj odredbi čl. od 29. do 35. Zakona o prometu nekretnina. Općinski sud je naveo da je uvidom i čitanjem zk. izvadaka koji datiraju iz siječnja 2009. godine, lipnja 2011. godine (pogrešno navedeno 2016. godine) i prosinca 2018. godine, te iz iskaza trećetuženog nesporno utvrdio da je trećetuženi kupio suvlasničke dijelove predmetne nekretnine od majke drugotuženog i njezinih sestara kao suvlasnica, te da iz navedenog proizlazi da je suvlasnička zajednica između parničnih stranaka kao suvlasnika na predmetnoj nekretnini zasnovana 2002. godine. Potom je naveo da citirane odredbe Zakona o prometu nekretnina imperativno propisuju da je poštovanja prava preče kupnje ustanovljeno kao obveza između suvlasnika u odnosu na treće osobe na način da suvlasnik zakonsko pravo preče kupnje može suprotstaviti trećoj osobi. Dalje je naveo da su u ovoj pravnoj stvari „ugovori o kupoprodaji suvlasničkih dijelova predmetne nekretnine“, čije poništenje traži apelant zbog povrede prava preče kupnje, zaključeni 2009. godine, dakle, kada je trećetuženi već bio jedan od suvlasnika predmetne nekretnine, i to između suvlasnika unutar suvlasničke zajednice. Općinski sud je naveo da kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja iz kojeg sud nalazi nespornim da je kupoprodaja obavljana između suvlasnika unutar suvlasničke zajednice, a ne između suvlasnika i trećetuženog kao treće osobe, zaključivanjem „kupoprodajnih ugovora“ čije se poništenje traži apelantu, kao jednom od suvlasnika, nije povrijeđeno pravo preče kupnje, zbog čega nije ni utemeljen postavljeni zahtjev. Također je istaknuo da glede ostvarivanja prava preče kupnje, kao i u ostvarivanju drugih prava suvlasnika nije od utjecaja veličina suvlasničkih dijelova.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 121608 19 Gž 3 od 15. srpnja 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.
14. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je kupoprodaja obavljana između suvlasnika unutar suvlasničke zajednice, a ne između suvlasnika i trećetuženog kao treće osobe, da zaključivanjem „kupoprodajnih ugovora“ čije se poništenje traži apelantu, kao jednom od suvlasnika, nije povrijeđeno pravo preče kupnje, te da u ostvarivanju drugih prava suvlasnika nije od utjecaja veličina suvlasničkih dijelova. Dalje je naveo da niti jedna od odlučujućih činjenica koja je utvrđena u prvostupanjskom postupku nije dovedena u sumnju navodima apelantove žalbe, te da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da u konkretnoj pravnoj stvari nije povrijeđeno pravo preče kupnje, pri čemu je pravilno primijenio odredbe čl. od 29. do 35. Zakona o prometu nekretnina koje propisuju pravo preče kupnje nekretnina, odnosno obvezu koja proizlazi iz tog prava. Kantonalni sud je istaknuo da je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravnu ocjenu prvostupanjskog suda. Također je naveo da ostale apelantove žalbene navode nije posebno cijenio s obzirom na to da nisu od utjecaja na pravilnost odluke.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Suština apelantovih navoda se svodi na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je naveo da su u skladu s odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima (članak 15. st. 3. i 4.) i Zakona o prometu nekretnina (čl. od 29. do 35.) prvotužena i drugotuženi bili dužni ponuditi svoje suvlasničke dijelove svakom od suvlasnika, uključujući i apelanta, te da je glede ove činjenice saznanje imao i trećetuženi (javni bilježnik ih je upozorio da je potrebno pribaviti suglasnosti od ostalih suvlasnika za prodaju), te da su propuštanjem ove obveze povrijedili apelantovo pravo preče kupnje. U svezi s navodima koji se tiču duljine trajanja predmetnog postupka, apelant je naveo da je prvostupanjska presuda donesena nakon dvije godine od podnošenja tužbe, te da je Kantonalni sud presudu po žalbi donio nakon više od četiri godine. Potom je naveo kada su u ponovnom postupku donesene prvostupanjska i drugostupanjska presuda, kao i da je čitav sudski postupak do sada trajao deset godina, te je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. b)Odgovori na apelaciju
16. Kantonalni sud je naveo da, suprotno apelantovom stajalištu, smatra da u postupku donošenja odluke od strane tog suda nisu povrijeđena prava na koja ukazuje apelant u predmetnoj apelaciji, te je istaknuo da je „predmetni spis“ završio u roku određenim Planom rješavanja starih predmeta.
17. Općinski sud je naveo da, suprotno apelantovom stajalištu, smatra da u postupku donošenja odluke od strane tog suda nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u predmetnoj apelaciji.
18. Trećetuženi je naveo da su prvostupanjski i drugostupanjski sud pravilno i potpuno utemeljeno odbili apelantov tužbeni zahtjev. Predlaže da se apelacija odbaci kao neutemeljena. V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
20. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni list RBiH“ br. 21/92, 3/93, 13/94, 18/94 i 33/94) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
III PRAVO PREČE KUPOVINE NEPOKRETNOSTI
Član 29.
Vlasnik građevinskog zemljišta, koji namjerava prodati to zemljište, dužan je da ga prethodno ponudi na prodaju suvlasniku.
Član 30.
Vlasnik poljoprivrednog zemljišta, šuma i šumskog zemljišta, koji to zemljište namjerava prodati, dužan je da ga prethodno ponudi na prodaju suvlasniku.
Član 31.
(1) Vlasnik ili pravna osoba koja namjerava da proda stambenu zgradu ili stan kao poseban dio zgrade dužan je da tu zgradu ili stan prethodno ponudi na prodaju suvlasniku, odnosno nosiocu stanarskog prava.
(2) Pravo preče kupovine ostvaruje se po redoslijedu utvrđenom u prethodnom stavu.
Član 32.
(1) Vlasnik koji namjerava da proda poslovnu zgradu ili poslovnu prostoriju dužan je da tu zgradu ili poslovnu prostoriju prethodno ponudi na prodaju suvlasniku, odnosno zakupcu koji tu zgradu ili prostoriju neprekidno koristi najmanje pet godina.
(2) Pravo preče kupovine ostvaruje se po redoslijedu utvrđenom u prethodnom stavu.
Član 33.
(1) Ponuda iz čl. 29. do 32. ovog zakona mora biti u pismenoj formi i mora da sadrži zemljišno-knjižne i katastarske podatke o nepokretnostima, kao i cijenu i ostale uvjete prodaje.
(2) Ponuda se upućuje poštom preporučeno ili se predaje neposredno nadležnom organu ili organizaciji uz potvrdu prijema ponude.
Član 34.
Ako osoba koja ima pravo preče kupovine ne obavijesti pismeno vlasnika nepokretnosti o prihvatu ponude u roku od 30 dana od dana prijema ponude, vlasnik može prodati ponuđenu nepokretnost drugoj osobi, ali ne po nižoj cijeni, niti pod povoljnijim uvjetima.
Član 35.
Ako vlasnik ne izvrši prodaju nepokretnosti u roku od jedne godine po isteku roka za prihvatanje ponude, dužan je u slučaju ponovne prodaje, da postupi po odredbama čl. 29. do 32. ovog zakona.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 121608 19 Gž 3 od 15. srpnja 2019. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, s obzirom na datum donošenja osporene presude, tj. 15. srpnja 2019. godine, i datum podnošenja apelacije 11. rujna 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant tvrde da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi poništenja ugovora zbog prava preče kupnje. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
a)U odnosu na osporene odluke
29. Ustavni sud zapaža da se suština apelacijskih navoda glede povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje drugog kupoprodajnog ugovora i aneksa prvog kupoprodajnog ugovora koji su zaključeni između tuženih radi prodaje suvlasničkih dijelova predmetne nekretnine, te dosljedno tome da se na predmetnoj nekretnini uspostavi ranije stanje suvlasništva kako je postojalo prije provedbe „navedenih ugovora“, tj. suvlasništvo prvotužene sa 3/40 dijela i drugotuženog sa 3/40 dijela, te obvezivanje prvotužene i drugotuženog da pod istim uvjetima prodaju dijelove predmetne nekretnine apelantu. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda, koja je konačna u predmetnom postupku, jasno proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je kupoprodaja obavljana između suvlasnika unutar suvlasničke zajednice, a ne između suvlasnika i trećetuženog kao treće osobe, da zaključivanjem „kupoprodajnih ugovora“ čije se poništenje traži apelantu, kao jednom od suvlasnika, nije povrijeđeno pravo preče kupnje, pri čemu je pravilno primijenio odredbe Zakona o prometu nekretnina. Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ovaj dio apelacijskih navoda iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene presude neutemeljena.
b)U odnosu na navode o duljini trajanja postupka Relevantna načela
33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
Razdoblje koje se uzima u obzir
34. Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak pokrenut podnošenjem tužbe 28. studenog 2009. godine, a okončan je presudom Kantonalnog suda od 15. srpnja 2019. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba ispitati jeste razdoblje od devet godina i oko osam mjeseci. Analiza duljine trajanja postupka
35. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je apelant podnio tužbu protiv tuženih radi poništenja ugovora zbog prava preče kupnje. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, odnosno da je bilo više osoba na strani tuženih, saslušanje trećetuženog kao parnične stranke, uvid u materijalne dokaze, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu. Potom, kako se apelantov tužbeni zahtjev odnosi na poništavanje ugovora o kupoprodaji i aneksa kupoprodajnog ugovora suvlasničkih dijelova predmetne nekretnine koji su zaključeni između tuženih zbog prava preče kupnje, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.
36. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud uočava da iz apelacije, kao i odgovora na apelaciju, ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio duljini trajanja predmetnog postupka. Nadalje, Ustavni sud uočava da je postupak pred Općinskim sudom trajao dvije godine od podnošenja tužbe do donošenja prvostupanjske presude. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je žalbeni postupak trajao dulje razdoblje, odnosno da je drugostupanjski postupak pred Kantonalnim sudom trajao četiri godine i oko jedan mjesec dana (računajući od donošenja prvostupanjske presude), pri čemu je Kantonalni sud donio rješenje kojim je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ustavni sud zapaža da je nakon toga ponovni postupak pred prvostupanjskim sudom trajao dvije godine i oko 11 mjeseci (računajući od dana donošenja drugostupanjskog rješenja). Ustavni sud, također, zapaža da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao oko osam mjeseci (računajući od donošenja prvostupanjske presude).
37. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju istaknuo da je „predmetni spis“ završio u roku određenim Planom rješavanja starih predmeta. U odnosu na navedeno, Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući brojne apelacije koje su podnošene Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, zapazio da kada sudovi pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka, ta opravdanja se uglavnom odnose na to da se predmeti rješavaju „prema redoslijedu prijema inicijalnog akta, odnosno u skladu s Naputkom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koji je donio VSTV“, kao i u konkretnom slučaju. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi u obvezi postupati u predmetima u razumnom roku, bez nepotrebnog odugovlačenja. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. svibnja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključio da kršenje prava na suđenje u razumnom roku koje je utvrđeno u tom predmetu „nije izolirani incident, niti se može pripisati konkretnom slijedu događaja u ovom predmetu, nego je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i mora biti kvalificirano tako da proizlazi iz prakse koja nije kompatibilna s ustavnim pravom na pravično suđenje“. Ustavni sud smatra da navedena praksa nije primjenljiva u konkretnom slučaju jer se ovakva pasivnost u žalbenom postupku mora pripisati konkretnom slijedu događaja u ovom predmetu i ne može se definirati kao posljedica uopćenih okolnosti i nedostataka u organiziranju nadležnosti u oblasti pravosuđa. Duljina trajanja predmetnog postupka mora se sagledati u kontekstu adekvatnosti administriranja pravde od strane Kantonalnog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskog i Ustavnog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak, s obzirom na samu narav postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).
38. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku, koji je trajao devet godina i oko osam mjeseci, duljini trajanja postupka u odlučujućoj mjeri doprinijela pasivnost Kantonalnog suda koji je odluku u prvobitnom žalbenom postupku donio nakon više od četiri godine, te opravdanja koja je u konkretnom slučaju ponudio Ustavni sud ne može ocijeniti opravdano prihvatljivim.
39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
40. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
41. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. lipnja 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. veljače 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. ožujka 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
42. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
43. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
c)Pravo na imovinu
44. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak trajao devet godina i oko osam mjeseci, pri čemu je duljini trajanja postupka doprinijela pasivnost Kantonalnog suda kojem je trebalo više od četiri godine da odluči o izjavljenoj žalbi, a koji za navedeno nije dao opravdano prihvatljive razloge.
46. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada nema elemenata koji ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.
47. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić