Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1715/21 (D. Č.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1715/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1715/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Duško Čuturilo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Duško Čuturilo protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 Pr 083192 20 Pžp od 1. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Duško Čuturilo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Rafaela Ljubojević- Đurić advokat iz Gradiške, podnio je 17. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Pr 083192 20 Pžp od 1. marta 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 43. stav (1) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, te je primjenom člana 236. st. (1), (2) i (3) tačka 4). navedenog zakona kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 150,00 KM, određen mu je jedan kazneni bod i obavezan je da plati troškove predmetnog postupka u iznosu od 150,00 KM.

3. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da je odredbama člana 43. stav (1) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH propisano da je vozač dužan da brzinu kretanja vozila prilagodi, između ostalog, karakteristikama i stanju puta, te saobraćajnim znakovima, tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom preprekom koju pod navedenim uslovima može predvidjeti. Okružni sud je dalje naveo da se apelantu na teret stavlja da, krećući se svojim vozilom, lokalnim putem iz pravca Trošelja u pravcu Karajzovaca, dolaskom u mjesto Trošelj u neposrednu blizinu mostića „Osorina“ nije prilagodio brzinu kretanja svog vozila uslovima i stanju kolovoza, vidljivosti i preglednosti i drugim saobraćajnim uslovima, usljed čega je prednjim dijelom svog vozila udario u prednji dio vozila kojim je upravljala oštećena (S.K.) koja se kretala iz suprotnog pravca i koja je imala prednost prelaska preko mosta u odnosu na vozila iz suprotnog smjera. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, činjenični opis radnji prekršaja koje se apelantu stavljaju na teret i dokaze koji su u predmetnom postupku izvedeni (fotodokumentacija predmetne saobraćajne nezgode, saslušanje oštećene, zapisnik o uviđaju od 14. novembra 2019. godine i skica lica mjesta, te nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke P.K. (kojeg je predložio apelant) i njegovo saslušanje), zaključio da je ovlašćeni podnosilac zahtjeva (Policijska stanica za bezbjednost saobraćaja Gradiška (u daljnjem tekstu: PS Gradiška)) dokazao da je apelant izvršilac predmetnog prekršaja. Okružni sud je naveo da, naime, iako je odbrana apelanta tvrdila da iz pravca kretanja apelanta, na predmetnoj dionici puta, nije postojao saobraćajni znak da se radi o naseljenom mjestu, niti znak ograničenja brzine kretanja vozila, a da se apelant kretao prilagođenom brzinom od 68,7 km/h, isti je imao zakonsku obavezu da prilagodi brzinu kretanja svog vozila uslovima i stanju kolovoza (što nije učinio jer da jeste, a imajući u vidu mjesto započinjanja kočenja, imao bi mogućnost da svoje vozilo zaustavi i propusti vozilo oštećene). Okružni sud je dalje naveo da se radilo o kolovozu čija je širina tri metra i koji je kritične prilike bio neosvijetljen (23:00 časa), te kako na prelazu preko mosta „Osorina“ (iz pravca Trošelj u pravcu Karajzovaca, kojim pravcem se kretao apelant) postoji saobraćajni znak izričite naredbe prvenstva prolaza za vozila iz suprotnog pravca iz pravca Karajzovaca (a kojim pravcem se kretala oštećena) to je, shodno tome, apelant bio u obavezi da prilagodi brzinu kretanja svog vozila prednjim uslovima puta, da predvidi mogućnost nailaska vozila iz suprotnog smjera (bez obzira na ponašanje i propuste drugog vozača) i da svoje vozilo pravovremeno zaustavi kako bi se izbjegla saobraćajna nezgoda. Okružni sud je naveo da na zaključak da je do predmetne saobraćajne nezgode došlo usljed neprilagođene brzine kretanja vozila apelanta upućuju svi dokazi koji su izvedeni od stane ovlašćenog podnosioca zahtjeva i koji su po svojoj sadržini (kvantativno i kvalitativno) dovoljni za utvrđenje postojanja prekršaja i prekršajne odgovornosti apelanta. Okružni sud je naveo da slijedom navedenog, a suprotno navodima žalbe, za utvrđenje uzroka nastanka predmetne saobraćajne nezgode, ovlašćeni podnosilac zahtjeva nije bio u obavezi da izvede i dokaz vještačenjem po vještaku saobraćajne struke D.R. (koji dokaz ovlašćeni podnosilac zahtjeva jeste predložio, ali isti nije izveden jer taj vještak nije pristupio na usmeni pretres). Okružni sud je takođe naveo da, što se tiče žalbenih navoda da bi predmetna saobraćajna nezgoda bila spriječena da je oštećena istu pokušala izbjeći radnjom skretanja u desno upotrebom kočionog sistema, isti navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnom predmetu, kako je to pravilno konstatovao i prvostepeni sud.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, kroz pogrešnu ocjenu dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje. Apelant ističe da redovni sudovi u predmetnom postupku nisu cijenili nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke D.R., te da nisu cijenili ni činjenicu da iz pravca kretanja apelanta nije postojao saobraćajni znak da se radi o naseljenom mjestu, niti znak ograničenja brzine kretanja. Dalje, da redovni sudovi nisu pravilno cijenili ni izjavu oštećene jer iz njene izjave, dovodeći je u vezi sa izvedenim dokazima, proizlazi da je postupanje oštećene (zbog nekorišćenja kočionog sistema) u direktnoj uzročnoj vezi sa nastankom predmetne saobraćajne nezgode. Takođe navodi da prvostepeni sud „tokom postupka nije zatražio dodatno vještačenje“, pa je činjenično stanje (pogrešno) utvrđeno na štetu apelanta.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi, kroz ocjenu dokaza, utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1715/21 (D. Č.) | Sudska praksa | Aktio