Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1678/21 (T. Z.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1678/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1678/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Tomislav Zovko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tomislav Zovko protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 P 016669 20 Rev 3 od 5. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomislav Zovko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Darislav Paponja advokat iz Mostara, podnio je 14. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 016669 20 Rev 3 od 5. februara 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezani su K.K. (kao prvotuženi) i apelant (kao drugotuženi) da tužiocu (Federacija BiH, Vlada Federacije BiH) na ime duga solidarno isplate iznos od 110.771,77 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknade troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovi sud je naveo da iz činjenica koje su nesporno utvrđene u postupku pred nižestepenim sudovima proizlazi da su prvotuženi i apelant bili pripadnici jedinice HVO, da su kao vojnici bili zaduženi sa naoružanjem pa i pištoljima, da su 4. februara 1995. godine u tuči sa F.Č i K.K. upotrijebili pištolje i oštećenom K.K. nanijeli teške tjelesne povrede, zbog čega su pravosnažnom krivičnom presudom Vojnog suda u Mostaru od 20. juna 1995. godine oglašeni krivim za krivično djelo nanošenja teške tjelesne povrede. Dalje, da je oštećeni (K.K.) podnio tužbu protiv tužioca (kao pravnog sljednika HVO i kao vlasnika pištolja kojim mu je nanesena šteta), te da je presudom Vrhovnog suda od 28. oktobra 2010. godine, iz osnova odgovornosti za štetu učinjenu od opasne stvari (iz člana 173. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO)) tužilac obavezan da oštećenom licu nadoknadi štetu koju su uzrokovali prvotuženi i apelant upotrebom tih pištolja, kao i da je pravosnažna presuda izvršena skidanjem dosuđenog iznosa sa računa tužioca. Vrhovni sud je naveo da su, istina, prvotuženi i apelant u predmetnom postupku pred nižestepenim sudovima osporavali tvrdnju da je pištolj bio vlasništvo HVO, te su na te tvrdnje izvodili i dokaz saslušanjem svjedoka P.M. (koji je bio zapovjednik 22. Diverzantskog odreda i koji je potvrdio da su pripadnici njegovog odreda dužili samo duge cijevi, pa da ni tužilac nije bio dužan da nadoknadi štetu oštećenom). Vrhovni sud je naveo da, međutim, sudovi prihvataju da su činjenice (koje su naprijed navedene kao nesporno utvrđene) zapravo utvrđene u parničnom postupku u kojem je tužilac obavezan da oštećenom (kao pravni sljednik vlasnika opasne stvari-pištolja) naknadi štetu, pa u takvoj ocjeni dokaza revizijski sud nije našao povrede postupka na koje revizija apelanta ukazuje, jer su te činjenice bile odlučujuće za donošenje pravosnažne presude parničnog suda i one vežu i taj sud. Vrhovni sud je dalje naveo da je, dakle, odgovornost prvotuženog i apelanta, kao vojnih lica HVO za počinjeno krivično djelo kojim je nanesena šteta K.K., dokazana pravosnažnom presudom krivičnog suda, kojom je parnični sud vezan u smislu odredi člana 12. stav (3) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je dalje naveo da je odredbama člana 89. stav (3) Zakona o službi u oružanim snagama HR HB-HVO, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, propisano da pravno lice koje je odgovorno za rad pripadnika vojne službe (u ovom slučaju je to pravni sljednik-tužilac) ima pravo od vojne osobe tražiti naknadu iznosa isplaćenog trećim osobama na ime štete koja je počinjena u vezi obavljanja vojne službe, ako je vojna osoba štetu počinila u namjeri ili gruboj nepažnji. Vrhovni sud je naveo da je, kako je u postupku dokazano da su prvotuženi i apelant kao vojne osobe tu štetu počinile u namjeri ili gruboj nepažnji (imajući u vidu opšti princip propisan članom 16. ZOO o zabrani prouzrokovanja štete, koji je narušen radnjama prvotuženog i apelanta prema oštećenom), koju štetu je nadoknadio tužilac, pravilna odluka nižestepenih sudova kojom su prvotuženi i apelant obavezani na isplatu navedenog novčanog iznosa.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, a konkretno relevantne odredbe ZOO. Apelant ističe da je u predmetnom postupku „dokazano da prvotuženi i apelant kritične prilike nisu dužili službene pištolje kojima su ranili K.K., odnosno da je isti ranjen oružjem koje je bilo privatno vlasništvo i da kritične prilike nisu bili u vojnoj uniformi, odnosno da nisu bili na dužnosti“, pa da se tužilac („da je lojalno vodio prijašnju parnicu“) mogao osloboditi od odgovornosti za štetu. Dalje navodi da je u predmetnom postupku, dakle, „jasno dokazano da nisu postojali zakonski uslovi da se tužilac obaveže da K.K. isplati utuženi iznos“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić