Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1537/21 (D. J.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1537/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1537/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Damir Jusufović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Damir Jusufović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 037406 17 Rev od 9. februara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 037406 16 Gž od 22.

februara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 037406 14 P od 22. augusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Damir Jusufović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Adis Mehinović advokat iz Tešnja, podnio je 5. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 037406 17 Rev od 9. februara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 037406 16 Gž od 22. februara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 037406 14 P od 22. augusta 2016. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice (N.A.) te utvrđeno da je djelimično ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina (u dijelu kojim je prodata ½ nekretnina bliže označenih u izreci presude) zaključen 31. maja 2013. godine između kao prvotuženog (S.F.), kao prodavca i apelanta, kao kupca, kojim ugovorom je prvotuženi prodao, a apelant kupio predmetne nekretnine za cijenu od 50.000,00 KM, te je određeno da će se tužiteljica uknjižiti u katastarskom operatu kao suposjednica predmetnih nekretnina sa dijelom od ½. Odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništava sudska nagodba zaključena pred Općinskim sudom pod brojem 39 0 P 032645 13 P 5. jula 2013. godine u dijelu kojim je utvrđeno da bračnu tekovinu između tužiteljice i prvotuženog čine predmetne nekretnine, kao i u dijelu koji se odnosi na uknjižbu prava suvlasništva i suposjeda u korist tužiteljice sa dijelom ½ u Zemljišno knjižnom uredu i u katastru nekretnina Općine Tešanj na predmetnim nekretninama, pa su tužiteljica i prvotuženi dužni trpiti da se izvrši brisanje ništavnog upisa.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je tužba za utvrđenje i podjelu bračne imovine između prvotuženog i tužiteljice podnesena 26. marta 2013. godine, te da je taj postupak okončan sudskom nagodbom pred Općinskim sudom 5. jula 2013. godine iz koje proizlazi da bračnu stečevinu čine predmetne nekretnine. Dalje je utvrđeno da bračni partneri nisu ugovorili svoje dijelove u imovini, te da je tužiteljica 27. marta 2013. godine podnijela i zahtjev za upis zabilježbe spora u zemljišnoknjižnom uredu istog prvostepenog suda, koji je 22. aprila 2013. godine donio Rješenje broj 039-0-Dn-l 3-000 490 kojim je izvršena zabilježba spora u zemljišnoknjižnom ulošku. Pri tome je ukazao da je članom 252. stav (1) Porodičnog zakona propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili. S tim u vezi je naveo da, u situaciji kada jedan bračni drug bez pristanka drugog bračnog druga raspolaže imovinom iz bračne stečevine na način da prenese pravo vlasništva na cijeloj nekretnini (kao što je učinio prvotuženi zaključivši kupoprodajni ugovor od 31. maja 2013. godine sa apelantom) takav ugovor je djelimično ništav u dijelu u kojem je prvotuženi predmetnim nekretninama raspolagao preko jedne polovine u smislu člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, apelant je mogao raspolagati samo sa svojim suvlasničkim dijelom od jedne polovine, pa je predmetni ugovor sklopljen protivno odredbi člana 252. stav (1) Porodičnog zakona. Naveo je da je prvotuženi na apelanta predmetnim ugovorom o kupoprodaji prenio više prava nego što je imao, pa je zbog nepostojanja osnova ugovorne obaveze takav ugovor djelimično ništav u dijelu u kojem je prvotuženi raspolagao sa predmetnim nekretninama preko jedne polovine (član 52. ZOO). Također je naveo da je apelantov protivtužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti sudske nagodbe odbijen primjenom člana 103. ZOO u vezi sa članom 252. Porodičnog zakona, jer se ne može raditi o nesavjesnosti tužiteljice, koja je podnijela tužbu za utvrđenje bračne stečevine prije zaključenja predmetnog ugovora od 31. maja 2013. godine i ishodila zabilježbu spora po podnesenoj tužbi 22. aprila 2013. godine, dakle prije nego što je zaključen predmetni kupoprodajni ugovor. Naveo da apelant nije bio u dobroj vjeri prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora, jer nije uopće preduzeo radnje u cilju informisanja o statusu predmetnih nekretnina, već je olako držao da su nekretnine upisane na prvotuženog njegova posebna imovina, te da tužiteljica na istim ne polaže nikakva prava.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da tužiteljica u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora od 31. maja 2013. godine nije bila ni pretpostavljeni suvlasnik nekretnina koje su bile predmet tog kupoprodajnog ugovora. Dalje navodi da su tužiteljica i prvotuženi zaključenjem sudske nagodbe 5. jula 2013. godine, čiji su predmet bile i nekretnine koje je prvotuženi prodao apelantu navedenim kupoprodajnim ugovorom, protivno prinudnim propisima i moralu društva raspolagali istim nekretninama dva puta, iako su znali da su te nekretnine otuđene.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona i ZOO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud, dakle, ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1537/21 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio