Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4963/19 (M. Z.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Povreda
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Legitiman cilj
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Miješanje u pravo na dom
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Dosjelost
  • Nekretnina
  • Društveno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4963/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4963/19, rješavajući apelaciju Mirsada Zornića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Mirsada Zornića.

Utvrđuje se povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 151678 19 Gž 2 od 8. maja 2019. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirsad Zornić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 26. decembra 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 151678 19 Rev od 23. septembra 2019. godine.

2. Prethodno, apelant je podnio apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 151678 19 Gž 2 od 8. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 151678 18 P 2 od 19. januara 2019. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3272/19.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je donio odluku broj AP 938/19 od 30. oktobra 2019. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je, između ostalih, odbacio kao preuranjenu i apelantovu apelaciju broj AP 3272/19 s obzirom na to da u vrijeme podnošenja te apelacije nije bio okončan postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 25. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Kantonalni sud je dostavio odgovor 29. oktobra 2020. godine, tužena 4. novembra 2020. godine, a Općinski sud 13. novembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 151678 18 P 2 od 19. januara 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je po osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na nekretnini (u daljnjem tekstu: precizirane nekretnine), pa je tužena dužna trpjeti da se na osnovu te presude u Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u označenom zk. ulošku, kao i u Katastru tužene apelant upiše kao vlasnik precizirane nekretnine, te da tužena apelantu naknadi troškove parničnog postupka u roku od 30 dana. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene i naloženo apelantu da preda u posjed tuženoj precizirane nekretnine i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je navedeno da je apelant podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene u kojoj je naveo da je njegova majka od lica, poimenično navedenog u presudi (u daljnjem tekstu: prodavac), 1992. godine kupila precizirane nekretnine i nekretnine označene kao k.č. 51 i 52; da su navedene nekretnine, kao zajedničko domaćinstvo, koristili roditelji apelanta i apelant od 1998. godine, a nakon smrti apelantove majke nekretnine su nesmetano koristili apelant i njegov otac. Navedeno je da nije izvršen upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama zbog ratnih dejstava, a u međuvremenu je umro i prodavac 1996. godine. Apelant je od 1998. godine neprestano u posjedu nekretnina, a njegov posjed niko nije doveo u pitanje sve do 21. juna 2010. godine kada ga je tužena pozvala i saopćila mu da je na osnovu provedenog ostavinskog postupka iza ranijeg vlasnika – prodavca tužena postala vlasnik nekretnine u čijem je posjedu apelant s obzirom na to da prodavac nije imao nasljednika. Navedeno je da apelant u tužbi navodi da svoje pravo vlasništva zasniva na odredbama člana 32. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, uz obrazloženje da posjednik dosjelošću stječe pravo vlasništva na nekretnini u vlasništvu drugog lica protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda. Također je navedeno da je tužena podnijela protivtužbeni zahtjev 2011. godine, u kojem je navela da sporni kupoprodajni ugovor koji je zaključen između prodavca i apelantove majke nije zakonit jer su tim ugovorom prometovane nekretnine kojim je pravo raspolaganja imala tužena, a zbog čega ih prodavac nije mogao staviti u promet i na njima kupac nije mogao steći zakonit i savjestan posjed. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je 7. marta 2012. godine donio presudu kojom je u cijelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev, a odbio protivtužbeni zahtjev tužene, ali da je rješenjem Kantonalnog suda od 10. novembra 2016. godine ukinuta ta prvostepena presuda i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak.

8. U vezi s tim je navedeno da je u ponovnom postupku utvrđeno da iz stanja spisa proizlazi da se navedene katastarske parcele nalaze u užem dijelu grada (u šta se Općinski sud uvjerio prilikom uviđaja), odnosno naselju gradskog karaktera i da predstavljaju izgrađeno zemljište. Navedene katastarske parcele su, kako je obrazložio Općinski sud, gradsko građevinsko zemljište u državnom vlasništvu, pa onda na njima, pa ni na dijelovima tih parcela u smislu Zakona o građevinskom zemljištu nije moglo postojati pravo vlasništva, već vlasnici objekata imaju pravo korištenja tog zemljišta u granicama građevinskih parcela koje su utvrđene urbanističkim planom. Obrazloženo je da se bez promjene prostornog plana ne može vršiti izmjena granica građevinskih parcela i svako mijenjanje obima i načina korištenja tih parcela ili dijelova parcela između sukorisnika je u suprotnosti s odredbom člana 19. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH. Općinski sud je naveo da ukoliko na osnovu odredbi Zakona o građevinskom zemljištu nije uređen način korištenja građevinske parcele u državnom vlasništvu između sukorisnika koji su vlasnici porodičnih zgrada sagrađenih na tim parcelama, u tom slučaju način korištenja uređuje sud u vanparničnom postupku. Općinski sud je naveo da u konkretnom, cijeneći stanje iz zk. uloška broj 11 od 18. juna 2010. godine, taj sud zaključuje da se u slučaju spornih parcela radi o državnom vlasništvu, a koje su kao takve postale na osnovu pravomoćnog rješenja Narodnog odbora Općine Centar Sarajevo od 22. novembra 1962. godine. Kako je u ovom slučaju na spornoj parceli –preciziranoj nekretnini u C listu upisano pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u korist dva fizička lica, dok su parcele br. 51. i 52, koje apelant i nije potraživao tužbenim zahtjevom, upisane kao 1/1 državno vlasništvo, to, prema mišljenju tog suda, proizlazi da se radi o situaciji u kojoj je društveno vlasništvo dato tim licima na korištenje.

9. U vezi s navedenim, Općinski sud je istakao da član 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisuje da se pravo vlasništva stječe po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem. Članom 2. istog zakona propisano je da je svako dužan da se uzdržava od povrede prava vlasništva drugog lica, dok je članom 3. navedenog zakona propisano da svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva, samostalno i u zajednici s drugim. Obrazloženo je da je, upuštajući se u meritorno odlučivanje o istaknutom zahtjevu apelanta, taj sud odlučio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Općinski sud je istakao da je odredbom člana 32. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da posjednik dosjelošću stječe pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu drugog lica protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda, a da je prema članu 77. tog zakona posjed zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu, ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja, dok je posjed savjestan ako posjednik ne zna, niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, a savjesnost posjeda se pretpostavlja. Općinski sud je obrazložio da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je njegov posjed zakonit, zbog čega se u ovom slučaju, prema mišljenju tog suda, ima primijeniti odredba člana 32. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kojom je propisano da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari protekom dvadeset godina. Dalje je navedeno da je taj sud utvrdio da kupoprodajni ugovor od 13. juna 1992. godine, čiji su predmet bile precizirane nekretnine, nije pravno valjan jer nije ovjeren, što, prema mišljenju tog suda, znači da se u konkretnom slučaju primjenjuje vanredna dosjelost i potreban je rok od 20 godina savjesnog posjeda. Općinski sud je istakao i da apelant u toku postupka i nije tvrdio da je navedeni ugovor pravno valjan, već traži da se utvrdi stjecanje vlasništva dosjelošću.

10. Općinski sud je dalje obrazložio da je odredbom člana 35. navedenog zakona propisano da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, kao i da se u vrijeme toka uračunava i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti posjednici. U vezi s tim je navedeno da je utvrđeno da su apelant i njegovi prednici u posjedu spornih nekretnina 20 godina, a neovjereni kupoprodajni ugovor od 13. juna 1992. godine samo to potvrđuje. Međutim, kako je obrazložio Općinski sud, mogućnost stjecanja prava vlasništva dosjelošću (i) na nekretnini u državnom vlasništvu pojavila se tek stupanjem na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa koji je stupio na snagu 10. oktobra 1995. godine, dok je u vrijeme kupovine precizirane nekretnine na snazi bio Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, čijom je odredbom člana 29. propisana zabrana stjecanja dosjelošću stvari u društvenom vlasništvu. Obrazloženo je i da je navedeni zakon stavljen van snage donošenjem Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, od kada ne postoji odredba o zabrani stjecanja vlasništva dosjelošću na stvari u društvenom/državnom vlasništvu, te da se tok dosjelosti može računati tek od dana stupanja na snagu tog zakona. Kako je sam apelant u tužbi naveo da je 21. juna 2010. godine saznao da je tužena vlasnica preciziranih nekretnina, od kojeg datuma je apelant, prema mišljenju tog suda, nesavjestan posjednik, a svakako je to od dana prijema protivtužbe, tj. od 30. marta 2011. godine, to do ovih datuma, prema obrazloženju Općinskog suda, nije protekao rok od 20 godina, pa apelant dosjelošću nije ni stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini. Zbog navedenog, Općinski sud je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, dok je usvojio tužbeni zahtjev tužene, kako je to navedeno u izreci ove presude.

11. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 151678 19 Gž 2 od 8. maja 2019. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je, odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, prvostepeni sud dozvolio provođenje svih dokaza koji su predloženi, u presudi je naveo sve provedene dokaze saglasno njihovom sadržaju, te je sve provedene dokaze pravilno cijenio, posebno i zajedno, nakon čega je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na osnovu slobodne ocjene dokaza, po članu 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je obrazloženo da nisu od značaja žalbeni navodi koji su sadržani u svim segmentima žalbe i konstantno se ponavljaju, a kojim se prigovara konkretnoj odluci, jer je prvobitno u ovom predmetu donesena odluka od 7. marta 2012. godine kojom je udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu, a odbijen protivtužbeni zahtjev tužene, a koja je ukinuta u žalbenom postupku zato što nisu ocijenjeni svi dokazi, a ne zbog pogrešne primjene materijalnog prava kako to smatra apelant. Kantonalni sud je obrazložio da ovakva interpretacija odluke tog suda od 10. novembra 2016. godine, prije svega, ne odgovara sadržaju obrazloženja odluke, te Kantonalni sud smatra potrebnim ukazati da je karakter svake žalbe kao redovnog pravnog lijeka suspenzivnost, devolutivnost i dvostranost. Dakle, suprotno navodima žalbe, prema obrazloženju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno donio odluku kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Kako je obrazloženo, Općinski sud je utvrdio da je apelant u posjedu precizirane nekretnine 20 godina, ali da ugovor o njenoj prodaji od 13. juna 1992. godine nije pravno valjan s obzirom na to da nije ovjeren, pa da se u takvim okolnostima, po pitanju stjecanja prava vlasništva dosjelošću, ne može primijeniti rok iz člana 32. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (deset godina zakonitog i savjesnog posjeda), nego rok iz stava 2. (20 godina savjesnog posjeda), kao i da se savjesnost posjeda presumira.

12. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, pravilno je pozivanje Općinskog suda na usvojeni pravni stav da vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom/državnom vlasništvu, kakav status nesporno ima nekretnina koja je predmet spora, počinje teći od 10. oktobra 1995. godine, odnosno od dana stupanja na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, i od kojeg dana je računata ispunjenost zakonskih uvjeta za stjecanje vlasništva. Odredbe Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, kao ni odredbe kasnijeg Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kako je obrazložio Kantonalni sud, ne djeluju retroaktivno, pa stoga odredbe tih zakona ne konvalidiraju odnose koji su do tada postojali između određenih subjekata u smislu priznavanja dotadašnjeg toka dosjelosti na stvarima u društvenom vlasništvu. Dakle, stavljanje van snage odredbe člana 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, prema obrazloženju Kantonalnog suda, znači samo njeno ukidanje, a ne i poništavanje, pa se vrijeme posjedovanja stvari do 10. oktobra 1995. godine ne može računati u dosjelost, te prvostepeni sud pravilno utvrđuje da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima za stjecanje vlasništva dosjelošću, što je bio i razlog odbijanja tužbenog zahtjeva. Stoga su, suprotno apelantovom stanovištu, bez pravnog učinka činjenice da je apelant od 1989. godine neprekidno posjedovao spornu nekretninu, jer ta činjenica može proizvoditi pravni učinak samo ako je to zakonom određeno, a u konkretnom slučaju odredba člana 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima toj činjenici oduzima pravni značaj pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Nije od utjecaja ni žalbeni navod da preciziranu nekretninu čini jedna soba sa kupatilom i da je to mjesto tužiočev dom.

13. Kantonalni sud je naveo i da, kako apelant osporava i dio presude koji se odnosi na protivtužbeni zahtjev, vijeće tog suda cijeni da žalba ni u ovom dijelu nije osnovana. Naime, prvostepeni sud u konkretnom slučaju, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno primjenjuje odredbu čl. 23. i 42. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima s obzirom na to da se pravo vlasništva stječe po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem, a da nasljednik stječe pravo vlasništva na stvari u trenutku otvaranja naslijeđa na imovini ostavitelja, kao i člana 5. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama koja propisuje konstitutivno dejstvo upisa, uz izuzetak stjecanja vlasništva naslijeđem. Kako je u toku postupka dokazano da je tužena/protivtužiteljica po osnovu rješenja o nasljeđivanju od 15. juna 2010. godine postala vlasnik precizirane nekretnine čiji povrat traži, a koju nesporno koristi apelant, to je, prema mišljenju tog suda, pravilna odluka prvostepenog suda. Na osnovu navedenog, prvostepeni sud je, kako je obrazloženo, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značaja, pa s obzirom na to da ne utječu na drugačiju odluku, ovaj sud ih neće posebno obrazlagati (član 231. ZPP).

14. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 65 0 P 151678 19 Rev od 23. septembra 2019. godine reviziju odbacio kao nedozvoljenu zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa za izjavljivanje revizije, a apelant nije naznačio pravno pitanje zbog kojeg podnosi reviziju i koje bi dovelo do njenog prihvaćanja.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da su osporene presude rezultat „…kriminalne sprege organizirane kriminalne grupe koja mu je otima kuću i za koju traže da im da novac koji on ne posjeduje jer je kao borac i dalje na birou za zapošljavanje…“. Navodi i da je nesporno da je prodavac naslijedio precizirane nekretnine, te da su i njegovi nasljednici bili upoznati sa prodajom preciziranih nekretnina. Navodi i da mu na ročištu od 20. decembra 2018. godine nije dozvoljeno dati izjavu, niti u predmet uložiti dodatnu dokumentaciju.

b)Odgovori na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelanta pred tim sudom, te da apelant u apelaciji, iako osporava i odluke Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, naglasak stavlja na ročište pred Općinskim sudom koje je održano 20. decembra 2018. godine, a na koje navode Kantonalni sud ne može dati odgovor.

17. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelanta, te da je na dva ročišta precizirana u odgovoru apelant davao iskaze i predlagao dokaze, dok se na ročištu od 20. decembra 2018. godine, koje je bilo ročište za davanje završne riječi, apelant obratio sudu govoreći o kriminalu, a ne o predmetu. Navedeno je da je apelant u toku postupka imao stručnog punomoćnika – advokata, ali da mu je otkazao punomoć jer nije htio govoriti o navodnim kriminalnim radnjama – kupovini dokaza, da bi u žalbenom postupku ponovo angažirao istog advokata.

18. Tužena je navela da apelacija ne sadrži sve elemente propisane Pravilima Ustavnog suda i da je treba odbaciti, kao i da u toku postupka pred redovnim sudovima nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 29.

Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.

20. Zakon o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list RBiH“ broj 37/95 od 2. oktobra 1995. godine, stupio na snagu 10. oktobra 1995. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 86.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94).

21. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Član 35.

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao svjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici.

Na zastoj, odnosno prekid dosjelosti, shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja.

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 77.

U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.

Član 102. stav 2.

(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju apelant je podnio apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 P 151678 19 Rev od 23. septembra 2019. godine kojim je revizija odbačena, iz čega slijedi zaključak da revizija u konkretnom slučaju nije bila djelotvoran pravni lijek i da je konačna odluka u ovom predmetu zapravo Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 151678 19 Gž 2 od 8. maja 2019. godine, protiv koje je apelant podnio apelaciju pod brojem AP 3272/19, koja je odbačena kao preuranjena jer postupak po reviziji nije bio okončan u vrijeme podnošenja te apelacije. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelant je primio 14. juna 2019. godine, a apelacija broj AP 3272/19 je podnesena 12. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da u konkretnom slučaju nesumnjivo postoji spor u vezi s apelantovim pravom vlasništva na preciziranoj nekretnini, što ulazi u obim zaštićenih građanskih prava u smislu ustavnog prava na pravično suđenje, tako da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi. U okviru tog spora se pojavilo pitanje i apelantovog prava na dom, koje apelant eksplicitno ne navodi u apelaciji, ali na koje se pozivao u toku postupka pred redovnim sudovima.

29. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u svojoj praksi zaključio da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen, niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Na osnovu načela iura novit curia, Evropski sud je, na vlastitu inicijativu, razmatrao aplikacije u odnosu na članove i stavove Evropske konvencije na koje se aplikanti nisu bili pozvali, pa čak i u odnosu na odredbe koje je bio proglasio nedopustivim, uz istovremeni zaključak da je aplikacija dopustiva prema drugoj odredbi. Ovo zato što Evropski sud smatra da su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u aplikaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravni osnov na koji se aplikant pozvao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Şerife Yiğit protiv Turske, presuda od 2. novembra 2010. godine, tač. 51–52. s daljnjim referencama). Sličnu praksu ima i Ustavni sud u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 10/16 i na www.ustavnisud.ba).

30. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud će ispitati navode o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na dom

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

32. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

33. Bitna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1100/04 od 17. novembra 2005. godine, tačka 24, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 22/06). „Dom“ je, prema praksi Evropskog suda, mjesto, fizički definiran prostor, gdje se razvija privatni i porodični život. Pojedinac ima pravo na poštovanje svog doma, što znači, kako je Evropski sud istakao, ne samo pravo na konkretni fizički prostor, nego i na mirno uživanje tog prostora. Stoga, povrede prava na poštovanje doma nisu ograničene samo na fizičko onemogućavanje u mirnom uživanju doma, kao što je npr. neovlašteni ulazak u dom nekog lica, nego uključuju i one koje nisu konkretne ili fizičke, kao što je buka, imisije, mirisi ili drugi oblici miješanja, kojima se lice sprečava u uživanju u udobnosti svog doma (vidi predmet Hatton i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 36022/97, § 96,

ECHR 2003-VIII).

34. Imajući u vidu navedene stavove Evropskog suda, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju nesporno da precizirana nekretnina u kojoj apelant živi od 1989. godine predstavlja njegov „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije. Dakle, apelant je ostvario dovoljno jaku vezu s predmetnim prostorom, odnosno preciziranim nekretninama kao svojim „domom“, s obzirom na to da u preciziranim nekretninama u kontinuitetu živi od 1989. godine pa do danas (više od 30 godina). Također, nesporno je da osporene odluke redovnih sudova predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje doma budući da su ti sudovi preciziranu nekretninu dosudili tuženoj i naložili apelantu da joj nekretninu preda u posjed, odnosno da se iseli iz nje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, dalje, mora ispitati je li miješanje u ovo apelantovo pravo bilo u skladu sa stavom 2. člana 8. Evropske konvencije, odnosno je li bilo „predviđeno zakonom“ i je li bilo „neophodno u demokratskom društvu“, odnosno je li slijedilo neki od legitimnih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije i je li uspostavljena pravična ravnoteža između miješanja i legitimnog cilja koji se želio postići (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. januara 1981. godine, serija A, broj 45, tačka 43).

35. U vezi s pitanjem da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom Ustavni sud podsjeća da iz činjenica predmeta proizlazi da se radi o nekretnini koja je bila u posjedu apelanta i njegovih prednika od 1989. godine i u kojoj apelant i danas živi, da se radi o nekretnini u društvenom/državnom vlasništvu na kojoj se, shodno članu 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima koji je bio javan i dostupan, nije moglo steći pravo vlasništva dosjelošću sve do stupanja na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa 10. oktobra 1995. godine, koji je također bio javan i dostupan, i kojom nekretninom se nije moglo ni prometovati između fizičkih lica s obzirom na to da su ona imala samo pravo korištenja na takvim nekretninama. Zbog navedenog, kao i zbog neovjeravanja u nadležnom sudu, kupoprodajni ugovor koji je apelantova majka zaključila s prodavcem nije bio pravno valjan. Ustavni sud, dalje, ukazuje da se od navedenog datuma (10. oktobra 1995. godine) dosjelošću može steći pravo vlasništva na državnoj nekretnini, pa od tog datuma počinje da teče rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u konkretnom slučaju. Kako apelant nije imao zakonit osnov za državinu precizirane nekretnine to se u konkretnom slučaju, kako su to i obrazložili redovni sudovi, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na preciziranoj nekretnini morao primijeniti duži rok, odnosno rok od 20 godina. Ustavni sud zapaža da iz navedenog proizlazi da je navedeni rok isticao 2015. godine (20 godina od stupanja na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa), ali da je tužena 2011. godine podnijela protivtužbu protiv apelanta, čime je prekinut tok roka za nastupanje dosjelosti, iz kojeg razloga apelant nije ni mogao steći pravo vlasništva dosjelošću.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na dom bilo „predviđeno zakonom“ na način na koji to propisuje član 8. stav 2. Evropske konvencije.

37. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je da li miješanje u apelantovo pravo bilo „neophodno u demokratskom društvu“, odnosno je li slijedilo neki od legitimnih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije i je li uspostavljena pravična ravnoteža između miješanja i legitimnog cilja koji se želio postići.

38. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta proizlazi, kako je to već rečeno, da apelant od 1989. godine živi u preciziranoj nekretnini koja se sastoji od jedne sobe i toaleta i da ta nekretnina predstavlja njegov „dom“ i da on drugu nekretninu ne posjeduje. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je tužena organ javne vlasti koja je preciziranu nekretninu stekla 2010. godine nasljedstvom od prodavca nakon njegove smrti, a koji prodavac nije imao nasljednika, te da prije okončanja tog ostavinskog postupka tužena nije polagala nikakvo pravo na preciziranu nekretninu, niti je na bilo koji način tužena (niti bilo ko drugi) uznemiravala apelanta u korištenju iste kao njegovog „doma“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da bi u situaciji kakva je konkretna, iseljenjem apelanta iz precizirane nekretnine on faktički ostao na ulici, dok u suprotnom, ako se iseljenje apelanta ne bi dopustilo niti ostvarilo, funkcioniranje tužene takvim činom ne bi bilo dovedeno u pitanje s obzirom na javno-pravni karakter funkcije koju vrši. Ustavni sud naglašava da činjenica da bi apelant nastavio da koristi preciziranu nekretninu kao svoj „dom“, kao i do sada, dakle bez utvrđivanja prava vlasništva na njoj, s obzirom na to da shodno naprijed rečenom apelant nije ispunio uvjete za utvrđenje prava vlasništva, ne bi nešto posebno osiromašila tuženu s obzirom na to da se radi o jednoj sobi sa kupatilom (cca 43m2), niti bi, kao što je rečeno, utjecalo na njen rad, dok bi, s druge strane, apelant ostao zbrinut i pošteđen gubitka svog „doma“. Drugim riječima, u ovakvoj situaciji apelantovo pravo na doživotno korištenje preciziranih nekretnina kao njegovog „doma“ preteže nad pravom tužene da se tim nekretninama koristi kao svojim vlasništvom. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da ovakvo miješanje u apelantovo pravo na „dom“ nije bilo „neophodno u demokratskom društvu“, niti je slijedilo neki od legitimnih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije, niti je donošenjem odluka redovnih sudova kojima je apelantu naloženo iseljenje iz precizirane nekretnine, koja je jedini „dom“ koji je ikada imao i ima, uspostavljena pravična ravnoteža između miješanja i legitimnog cilja koji se želio postići. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova prekršeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

39. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostala navodna kršenja prava na koja se apelant u apelaciji pozvao.

VIII.Zaključak

40. Postoji kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada miješanje u apelantovo pravo na „dom“ nije bilo „neophodno u demokratskom društvu“, niti je slijedilo neki od legitimnih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije, niti je uspostavljena pravična ravnoteža između miješanja i legitimnog cilja donošenjem odluka redovnih sudova kojima je apelantu naloženo iseljenje iz precizirane nekretnine, koja je jedini „dom“ koji je ikada imao i ima, i naložena njihova predaja tuženoj, jer u konkretnoj situaciji apelantovo pravo na „dom“ preteže nad pravom tužene da se preciziranim nekretninama koristi kao svojom imovinom.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić