Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-623/20 (Bosna i Herecgovina)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Državno vlasništvo
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Uknjižba
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-623/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 623/20, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Bosne i Hercegovine.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Dn 015017 19 Gž od 6. decembra 2019. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 17. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Dn 015017 19 Gž od 6. decembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši – Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 023-0-DN-15-003 633 od 23. aprila 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Velika Kladuša – Službe za imovinskopravne, katastarske i geodetske poslove (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 9. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su 16. aprila 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju. Služba u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je „u zemljišnoknjižnom predmetu postupajući po zahtjevu Službe […] radi uspostave i zamjene zemljišne knjige“ donio Rješenje broj 023-0-DN-15-003 633 od 23. aprila 2019. godine kojim je uspostavljen precizirani zemljišnoknjižni uložak u katastarskoj općini Trnovi (u daljnjem tekstu: novi zk. uložak), te je „na osnovu prijavnog lista Službe broj […] i kopije katastarskog plana broj 3018/2015 katastarske općine Trnovi od 29. oktobra 2015. godine“, a na osnovu člana 69. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, dozvoljen upis precizirane parcele, u naravi pristupni put (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) površine 709 m², u korist osoba navedenih u izreci rješenja, te brisanje precizirane katastarske čestice upisane u zk. ul. br. 401 KO SP Velika Kladuša (sve kako je precizno navedeno u izreci predmetnog rješenja).

6. U obrazloženju rješenja konstatirano je da se u konkretnom slučaju radi o postupku uspostave i zamjene zemljišne knjige za nekretnine upisane na području općine Velika Kladuša, i to za KO Velika Kladuša i KO Trnovi, a u okviru Projekta harmonizacije/usaglašavanja podataka o nekretninama katastra i zemljišne knjige. Nadalje, Općinski sud je naveo da je u skladu s odredbama čl. od 63. do 69. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH izvršio najavu da predstoji uspostava i zamjena zemljišne knjige, a koja je objavljena u „Službenom glasniku BiH“, „Službenim novinama Federacije BiH“, u dva dnevna lista koja su dostupna u cijeloj Bosni i Hercegovini („Večernji list“ i „Dnevni avaz“), na oglasnoj ploči suda i općine. Također, ukazano je da su navedenom najavom pozvane sve osobe koje polažu pravo vlasništva ili neko drugo pravo na predmetnim nekretninama da svoje pravo prijave u roku od 60 dana od dana najave. Nadalje, Općinski sud je naveo da je, u smislu člana 88. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, proveo postupak uspostave u skladu sa čl. od 63. do 69. istog zakona i u skladu s odredbama Pravilnika o postupanju u zemljišnoknjižnim stvarima, te javnim objavljivanjem u „Službenim novinama“ i dva dnevna lista, kao i na oglasnoj ploči suda, najavio da predstoji uspostavljanje zk. uloška. Uvidom u prijavni list i kopiju katastarskog plana, Općinski sud je utvrdio da nekretnini novog premjera, označena u izreci rješenja, djelomično odgovara nekretnina starog premjera označena kao k.č. br. 2338/66 upisana u zk. ul. br. 401 KO SP Velika Kladuša i da je na njoj upisan državni erar Kraljevine Jugoslavije, a da su osobe navedene u izreci rješenja posjednici predmetne nekretnine, te da su predmetnu nekretninu stekli zakonitim pravnim poslom, odnosno da su oni „najvjerovatniji vlasnik“ na predmetnoj nekretnini, pa je iz tog razloga sud donio odluku kao u izreci rješenja. U vezi s tim, Općinski sud je istaknuo da se zemljišnoknjižni postupak uspostave zk. ul. shodno odredbi člana 88. stav 2. u vezi sa odredbom 63. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH provodi ukoliko se, između ostalog, podneseni zahtjev odnosi na nekretnine za koje na osnovu novog premjera nije moguće povezivanje pravnih odnosa s dosadašnjim nekretninama. Za nekretnine za koje je proveden postupak novog uspostavljanja zk. ul. (objavljena najava uspostave, prikupljeni dokazi i sl.) sud će, shodno odredbi člana 69. stav 1. tačke 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, u zemljišnu knjigu kao vlasnika, odnosno nosioca nekog drugog prava upisati osobu koja je od zk. referenta utvrđena kao vlasnik, odnosno nosilac nekog drugog prava na nekretnini ili osobu čije vlasništvo, odnosno drugo pravo prema stanju stvari zemljišnoknjižnom uredu izgleda najvjerovatnijim. Prema tome, za nekretnine koje su obuhvaćene zahtjevom za uspostavu Općinski sud je proveo postupak uspostave zk. uloška, te je shodno odredbi člana 64. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH radi utvrđivanja vlasništva, drugih prava i ograničenja na nekretnini preduzeo provjere i istraživanja i pribavio odgovarajuće dokaze. Cijeneći dokaze prikupljene po službenoj dužnosti, te dokaze koji su dostavljeni od predlagača i zainteresiranih stranaka, Općinski sud je, primjenom člana 69. stav 1. tačka 1. ili tačka 2. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, utvrdio koja je osoba vlasnik predmetne nekretnine ili koja je osoba najvjerovatniji vlasnik predmetne nekretnine. S obzirom na to da u zakonskom roku nije bilo drugih prijava prava vlasništva ili drugog prava i zbog svega gore navedenog, Općinski sud je zaključio da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za upis navedenih nekretnina u zemljišnu knjigu, tj. za uspostavu novog zemljišnoknjižnog uloška i upis stvarnih prava na način određen u izreci tog rješenja, pa je, nakon ocjene svih materijalnih dokaza, u skladu sa čl. 3, 7, 31, 42, 43 i 69. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, odlučeno kao u izreci rješenja.

7. Apelantica je podnijela žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena kao neosnovana Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 Dn 015017 19 Gž od 6. decembra 2019. godine.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelantica u žalbi navela da se u konkretnom slučaju radi o nekretnini upisanoj u zemljišnu knjigu kao državni erar, odnosno da se radi o državnoj imovini, pri čemu se pozvala na Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH i odredbu član 364. Zakona o stvarnim pravima. Nadalje, Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, ponovio utvrđenje prvostepenog suda, naglasivši da se u konkretnom slučaju radi o uspostavljanju novog zk. uloška, koji postupak je proveden na osnovu svih isprava koje je zemljišnoknjižnom uredu dostavila Služba. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u postupku uspostave zk. Uloška, u smislu čl. od 63. do 69. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, utvrdio da postoje dokazi o najvjerovatnijim vlasnicima pa je, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilno postupio kada je dozvolio uknjižbu prava vlasništva u njihovu korist u smislu člana 69. st. 1. i .2. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH. Kantonalni sud je konstatirao da iz stanja spisa predmeta proizlazi da apelantica u toku postupka uspostave nije prijavila svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, pa je prvostepeni sud pravilno pobijanim rješenjem odlučivao samo o pravima osoba za koje je u postupku na osnovu podnesenog zahtjeva, isprava navedenih u obrazloženju rješenja i službenih provjera shodno članu 64. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH utvrdio da su najvjerovatniji suvlasnici prema članu 69. stav 1. tačka 2. istog zakona. Međutim, zainteresirana osoba koja u tom postupku nije prijavila svoje pravo za koje smatra da postoji ima mogućnost da svoje pravo ostvaruje u redovnom sudskom postupku, a u smislu člana 68. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, pa osporeno prvostepeno rješenje i predmetno rješenje nisu zapreka apelantici da u redovnom sudskom postupku ostvaruje svoja prava na koja se poziva u žalbi.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

9. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. U vezi s tim, apelantica je navela da je prvostepeni sud donio osporeno rješenje, da je protiv njega podnijela žalbu kojom je tražila da se donese rješenje kojim će se naložiti upis predmetne nekretnine u njenu korist. U tom smislu, apelantica navodi da je osnov za navedeni zahtjev istaknut u žalbi pronašla u činjenicama, okolnostima i odredbama relevantnih propisa. Naime, u skladu s odredbama člana I (1) Ustava Bosne i Hercegovine, država Bosna i Hercegovina je pravni slijednik Republike Bosne i Hercegovine, koja u skladu s međunarodnim pravom nastavlja svoje pravno postojanje kao država Bosna i Hercegovina, čime se potvrđuje pravni kontinuitet pravnog poretka države unutar njezinih međunarodno priznatih granica, na osnovu čega država Bosna i Hercegovina polaže pravo na imovinu bivše SFRJ, kao i SRBiH, te ispunjava sve uvjete da bude uknjižena kao njen titular. Nadalje, apelantica je navela da je Aneksom II Ustava Bosne i Hercegovine određen kontinuitet pravnih propisa na način da svi zakoni i drugi propisi koji su bili na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada je Ustav stupio na snagu ostaju na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti s Ustavom, dok drugačije ne odredi nadležni organ vlasti Bosne i Hercegovine. Sporazumom o pitanjima sukcesije određeno je da državi Bosni i Hercegovini, između ostalog, pripada nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša SFRJ, kao i Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, odnosno njeni organi, ustanove i institucije. Nadalje, odlukom visokog predstavnika u BiH donesen je Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, kojim se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom kako na direktan tako i na indirektan način, te određuje da je bilo koje raspolaganje suprotno odredbama tog zakona ništavo.

11. Apelantica je navela da je Kantonalni sud odbio njenu žalbu kao neosnovanu, te potvrdio prvostepeno rješenje. Naprijed navedenom odlukom povrijeđeno je apelanticino pravo na pravično suđenje u vezi s ostvarenjem prava na imovinu. Donoseći pobijanu odluku, Kantonalni sud uopće nije vodio računa o tome da je prvostepeni sud u postupku usklađivanja zemljišne knjige s katastrom neovlašteno ušao u promjenu upisanih prava, i to na način da jednostrano ukida stvarna prava državi kao titular i u potpunosti dodjeljuje prava drugom titularu. Sve navedeno je izvršeno u postupku u kojem nema ovlaštenja, zakonskog osnova, ni nadležnosti da utvrđuje i mijenja stvarna prava koja su registrirana u zemljišnoj knjizi.

12. U tom smislu, apelantica je navela da ovlaštenja za spomenute radnje apsolutno ne daju ni odredbe Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, na koje se prvostepeni sud u osporenom rješenju pogrešno i neosnovano pozvao, kao što ni prijavni list općinske službe za poslove katastra ne može biti osnov za promjene i ukidanje upisanih stvarnih prava. b)Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana jer je o svim odlučnim žalbenim prigovorima dao valjane i argumentirane razloge, koji imaju svoje uporište u pravilnoj primjeni materijalnog prava, pa je predložio da se apelacija odbije jer postupanjem tog suda nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji.

14. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima koji su dati u osporenim rješenjima, te je predložio da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03, 54/04, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

VIII - NOVO USPOSTAVLJANJE, ZAMJENA I POSTUPAK USPOSTAVLJANJA ZEMLJIŠNIH

KNJIGA

Član 63.

Novo uspostavljanje i zamjena zemljišnih knjiga (1) Ukoliko zemljišna knjiga nije bila uspostavljena ili je zemljišna knjiga koja je prethodno postojala uništena, nestala ili oštećena, uslijediće po službenoj dužnosti uspostavljanje zemljišne knjige od strane zemljišnoknjižnog referenta a u skladu sa odredbama ovog zakona, a naročito sa odredbama iz člana 65.

(2) Ukoliko je dio zemljišne knjige uništen, izgubljen ili oštećen ili iz drugih razloga nedostaje dio zemljišne knjige, tada zemljišnoknjižni referent vrši njegovo uspostavljanje u skladu sa stavom 1. ovog člana.

(3) Utvrđivanje vlasništva, drugih prava i ograničenja na nekretnini vrši se rješenjem.

(4) Podatak u vezi sa oznakom nekretnine uzima se iz službenog registra (katastra). Nekretnine se trebaju preuzimati i označavati sa podacima novog premjera.

Član 64.

Načelo službene provjere i istraživanja činjenica Radi utvrđivanja vlasništva, drugih prava i ograničenja na nekretninama zemljišnoknjižni ured će po službenoj dužnosti poduzeti potrebne provjere i istraživanja i pribaviti odgovarajuće dokaze. Između ostalog, mogu se upotrijebiti slijedeći dokazi:

[…] 3) podaci o osobama za koje se na osnovu postojećih podataka pretpostavlja da su oni nosioci prava;

4) podaci iz zemljišne knjige;

5) stari katastarski planovi i operati;

[…] Član 66.

Novo uspostavljanje zemljišnoknjižnog uloška (1) Novo uspostavljanje zemljišnoknjižnog uloška vrši se po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresirane osobe.

(2) Kad treba da se uspostavi novi zemljišnoknjižni uložak tad će zemljišnoknjižni ured zatražiti od općinskog organa za upravu koji vodi katastar dostavu ovjerenog izvoda iz katastra.

Član 67.

Najava postupka uspostavljanja (1) Zemljišnoknjižni ured najavljuje javnim objavljivanjem da predstoji uspostavljanje (izrađivanje) zemljišnoknjižnog uloška.

(2) Najava se objavljuje oglašavanjem na oglasnoj tabli suda i objavljivanjem u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i u najmanje dva dnevna lista koja se distribuiraju u Bosni i Hercegovini.

(3) Najava mora sadržavati:

1) najavu predstojećeg uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška;

2) oznaku nekretnine, njen položaj, osobine i površinu prema podacima iz katastra odnosno novog premjera, 3) oznaku (ime) vlasnika, ukoliko je to poznato zemljišnoknjižnom uredu ili se može utvrditi;

4) poziv licima koja polažu pravo na priznavanje vlasništva ili drugog prava na nekretnini da to svoje pravo prijave u roku od 60 dana od dana najave podneskom u dva primjerka i to dokažu, jer u protivnom njihovo pravo neće biti uzeto u obzir prilikom uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška. Na zahtjev lica koja na osnovu prethodne rečenice tvrde da mogu zahtijevati određeno pravo, rok će se produžiti najmanje za 90 narednih dana, kako bi im se omogućilo pribavljanje potrebnih dokaza.

(4) Lica koja nisu bila u mogućnosti saznati za najavu postupka uspostavljanja imaju pravo u roku od 60 dana od dana saznanja za postupak uspostavljanja, ali najduže godinu dana od početka postupka uspostavljanja, prijaviti svoje vlasništvo ili neko drugo pravo na nekretnini, u skladu sa odredbom stava 3. tačka 4. (druga rečenica) ovog člana.

(5) Ako se zainteresirana osoba ne prijavi u tom roku, zemljišnoknjižni ured vrši uspostavljanje na osnovu postojećih dokaza u skladu sa članom 64. ovog zakona. Član 68.

Pravni put nakon isteka roka Protekom rokova iz člana 67. ovog zakona zainteresovano lice može ostvariti svoja prava u redovnom sudskom postupku.

Član 69.

Upisi u postupku uspostavljanja (1) U zemljišnu knjigu će se kao vlasnik, odnosno nosilac nekog drugog prava, upisati:

[…] 2) osoba čije vlasništvo, odnosno drugo pravo prema stanju stvari zemljišnoknjižnom uredu izgleda najvjerovatnijim.

[…] Član 88. stav (2) Novi premjer (2) Ukoliko na osnovu novog premjera nije moguće povezivanje pravnih odnosa sa dosadašnjim nekretninama, ovi zemljišnoknjižni ulošci će se zatvoriti i u postupku uspostave, u skladu sa odredbama ovog zakona, uspostaviti novi.

16. Odluka o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ br. 10/01 i 8/09 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Ratifikuje se Sporazum o pitanjima sukcesije potpisan u Beču, 29. juna 2001. godine na engleskom jeziku, po dobijenoj saglasnosti Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine na osnovu Odluke PS BiH broj 56/01 od 24. oktobra 2001. godine.

Član 2.

Tekst Sporazuma glasi:

[…] Aneks A Pokretna i nepokretna državna imovina Član 1.

(1) Da bi se postiglo pravično rješenje, pokretna i nepokretna državna imovina federacije konstituisane kao bivša SFRJ ("državna imovina") će se prenijeti na države nasljednice u skladu sa odredbama sljedećih članova ovog aneksa.

[…] Član 2.

(1) Nepokretna državna imovina bivše SFRJ koja se nalazila na teritoriji bivše SFRJ će pripasti državama nasljednicama na čijoj se teritoriji ta imovina nalazi. […]

17. Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 18/05, 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 74/07, 99/07 i 58/08). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 1.

Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom.

U smislu ove odluke, pod državnom imovinom podrazumijeva se:

1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. god. potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili druge javne organizacije Bosne i Hercegovine; i 2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. god, a koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili javne organizacije ili organa Bosne i Hercegovine i bilo koje administrativne jedinice Bosne i Hercegovine.

U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva.

Član 2.

Bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom se može raspolagati samo u skladu s odredbama ovog zakona.

Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. ovog zakona suprotno odredbama ovog zakona, ništav je. Član 3.

Imovina i prava preduzeća, registrovana kao takva, koja su predmet privatizacije prema Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 14/98 i 14/00) i važećih propisa donesenih na osnovu njega, izuzimaju se od privremene zabrane prema ovom zakonu.

Osim toga, Komisija za državnu imovinu osnovana Odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 10/05, u daljem tekstu:

"Komisija") može, na prijedlog zainteresovane strane, odlučiti da određenu državnu imovinu izuzme od privremene zabrane prema ovom zakonu.

Dio državne imovine koja će i dalje služiti za potrebe odbrane se, na osnovu i u skladu s čl. 71-74. Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 88/05), također izuzima od privremene zabrane proglašene ovim Zakonom.

Član 4.

Privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom u skladu sa ovim zakonom ostaje na snazi do stupanja na snagu zakona kojim se uređuje provođenje kriterija koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja je u vlasništvu Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, i utvrđuju prava vlasništva i upravljanja državnom imovinom, koji će se donijeti na preporuke Komisije, odnosno do potvrđivanja prihvatljivog i održivog rješenja pitanja raspodjele državne imovine između države i drugih nivoa vlasti od strane Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira, ili dok visoki predstavnik drugačije ne odluči.

18. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

1. Pretvorba društvenog vlasništva Član 338.

Pretvorba prava korištenja, ili upravljanja ili raspolaganja (1) Ako posebnim zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva.

(2) Za upise prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do dana stupanja na snagu ovog zakona, smatra se da su upisi prava vlasništva, ako društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe, koja je ovlaštena ishoditi uknjižbu svoga prava.

(3) Pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvari u društvenom odnosno državnom vlasništvu postalo je pretvorbom vlasništvo pravnog sljednika dotadašnjega nosioca prava upravljanja odnosno korištenja ili raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako je po nekom pravnom osnovu postalo vlasništvo druge osobe a posebnim zakonom nije određeno drugačije.

(4) Odredbe ovog zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu primjenjuju se i na pravne sljedbenike nosioca tih prava.

ZAVRŠNE ODREDBE

1. Opće odredbe Član 359.

Primjena zakona (1) Na sticanje, promjenu, pravne učinke i prestanak stvarnih prava od dana stupanja na snagu ovoga zakona primjenjuju se odredbe ovoga zakona, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

(2) Na sticanje, promjenu, pravne učinke i prestanak stvarnih prava do dana stupanja na snagu ovoga zakona primjenjuju se propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

[…] Član 364.

Promet i raspolaganje nekretninama u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave (1) Promet i raspolaganje nekretninama u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave u prijelaznom periodu vrši se na način i pod uvjetima određenim ovim zakonom, Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj: 20/05), Zakonom o zemljišnim knjigama ("Službene novine Federacije BiH", br. 19/03 i 54/04), Sporazumom o pitanjima sukcesije ("Službeni glasnik BiH /dodatak -Međunarodni Ugovori/ br. 10/2001 i 41/2001), Odlukom o sprovođenju Aneksa "G" sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji BiH ("Službeni glasnik BiH", broj: 2/04), Odlukom o obavezi zaštite državne imovine, finansijskih potraživanja i dugovanja pravnih osoba iz BiH u drugim državama bivše SFRJ ("Službeni glasnik BiH", broj: 2/04), međudržavnim ugovorima o rješavanju imovinsko-pravnih odnosa između država nastalih raspadom bivše SFRJ, te drugim propisima.

(2) Postupak za prodaju nekretnina u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave putem javnog konkursa/nadmetanja se vodi u skladu sa propisima iz stava 1. ovog člana, te posebnim propisima koji uređuju postupanje organa nadležnih za promet i raspolaganje nekretninama u državnom vlasništvu. (3) Odredbe st. 1. i 2. ovog člana se shodno primjenjuju i na nekretnine koje se nalaze u imovini pravnih osoba u mješovitom vlasništvu.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 01 0 Dn 015017 19 Gž od 6. decembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 20. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 17. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelanticine navode u odnosu na prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelantica osporava odluke redovnih sudova donesene u postupku radi uspostavljanja novog zk. uloška i uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na nekretninama u tom zk. ulošku u korist osoba navedenih u izreci rješenja, tvrdeći da predmetna nekretnina predstavlja državno vlasništvo, te da je shodno tome na istoj nekretnini, u skladu sa odredbama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja BiH, zabranjeno raspolaganje državnom imovinom kako na direktan tako i na indirektan način, te je određeno da je bilo koje raspolaganje suprotno odredbama tog zakona ništavo. Imajući u vidu navedeno, kao i uzimajući u obzir da je upis prava vlasništva odlučujući za njeno uživanje i raspolaganje, Ustavni sud smatra da apelantica u postupku u kojem su donesene osporene odluke, a u kojem je s ciljem zaštite svojih prava i interesa učestvovala u dijelu koji se odnosio na žalbeni postupak, uživa garancije prava na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 176/18 od 23. aprila 2018. godine, tačka 28. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2915/11 od 10. decembra 2013. godine tačka 24, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

27. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica u suštini smatra da su osporene odluke rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, što se po apelantici ogleda u neprimjenjivanju odredaba Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da u okviru svoje apelacione nadležnosti preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih propisa.

28. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u postupku u kojem su donesene osporene odluke nesporno utvrđeno da je predmetna nekretnina u zemljišnoknjižnom ulošku bila upisana u zk. ul. br. 401 KO SP Velika Kladuša i da je na njoj kao vlasnik upisan državni erar Kraljevine Jugoslavije. Ustavni sud podsjeća da je u konkretnom slučaju, prije svega, sporno da li je, razmatrajući apelanticine žalbene navode, a kakve apelantica ponavlja i u apelaciji, Kantonalni sud, kada je potvrdio prvostepeno rješenje, proizvoljno primijenio materijalno pravo dozvolivši upis precizirane parcele u korist trećih osoba, te brisanje precizirane katastarske čestice upisane u zk. ul. br. 401 KO SP Velika Kladuša na kojoj je upisan državni erar Kraljevine Jugoslavije, a koje nekretnine, prema apelanticinom mišljenju, predstavljaju državnu imovinu u smislu Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja.

29. U vezi s apelanticinim apelacionim navodima, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je o istom pravnom pitanju odlučivao u Odluci broj AP 1080/18 od 28. januara 2020. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je naveo „da je nakon raspada SFRJ, Bosna i Hercegovina – jedna od bivših republika SFRJ, shodno načelu kontinuiteta iz člana I/1. Ustava Bosne i Hercegovine, nastavila svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država s unutrašnjom strukturom modificiranom tim Ustavom i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Također, Ustavni sud napominje da je nakon raspada SFRJ i okončanja ratnih sukoba na području Bosne i Hercegovine započeo proces sukcesije državne imovine bivše SFRJ u kojem je 29. juna 2001. godine zaključen Sporazum o sukcesiji između pet država nasljednica bivše SFRJ, koji je ratificiran od Predsjedništva Bosne i Hercegovine Odlukom 28. novembra 2001. godine i objavljen u „Službenom glasniku BiH – Međunarodni ugovori” broj 22/01. Shodno članu 2. Aneksa A uz navedeni sporazum, nepokretna državna imovina bivše SFRJ koja se nalazila na teritoriji bivše SFRJ je pripala Bosni i Hercegovini ukoliko se nalazila na njenoj teritoriji. Također, Ustavni sud podsjeća da su i unutar institucija Bosne i Hercegovine započeti procesi rješavanja pitanja u vezi s državnom imovinom u Bosni i Hercegovini. Tako je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vijeće ministara) 16. decembra 2004. godine donijelo Odluku o osnivanju Komisije za državnu imovinu, utvrđivanje i raspodjelu državne imovine, određivanje prava i obaveza Bosne i Hercegovine, entiteta i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine u upravljanju državnom imovinom (u daljnjem tekstu: Odluka o osnivanju Komisije za državnu imovinu), koja je stupila na snagu 28. februara 2005. godine (i koja, sa izmjenama i dopunama, važi u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda). Prema članu 1. stav 1. navedene odluke, zadatak Komisije je izrada kriterija za utvrđivanje državne imovine i njenu raspodjelu između Bosne i Hercegovine, entiteta i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine i za donošenje propisa o upravljanju tom imovinom, te za predlaganje nacrta zakona o pravima vlasništva i upravljanja državnom imovinom. Prema stavu 2. istog člana, Komisija je osnovana kao stalno tijelo Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i djelovati će do konačnog usvajanja navedenog propisa. Prema informacijama kojima raspolaže Ustavni sud, do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda takav propis predviđen članom 1. stav 1. Odluke o osnivanju Komisije za državnu imovinu još nije usvojen i Komisija još uvijek djeluje u skladu sa svojim nadležnostima“.

30. Nadalje, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveo „da je nakon donošenja navedene Odluke o osnivanju Komisije za državnu imovinu, a konstatirajući da ne postoje efikasne mjere u cijeloj Bosni i Hercegovine za zaštitu interesa Bosne i Hercegovine i njenih administrativnih jedinica od potencijalne štete koju bi predstavljalo dalje raspolaganje državnom imovinom prije donošenja odgovarajućih zakona na osnovu preporuka Komisije, visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu donio je odluke kojima je proglasio Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja, Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine i Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske. Navedenim zakonima (koji na isti način reguliraju predmetnu materiju), dakle, stvoren je pravni okvir s ciljem privremene zaštite od potencijalne štete do koje bi moglo doći uslijed raspolaganja državnom imovinom, čime se (prema odredbama čl. 1. st. 3. tih zakona) smatra direktni ili indirektni prijenos vlasništva. Pri tome, odredbama člana 1. svakog od ovih zakona identično propisano je šta se u smislu te odluke smatra državnom imovinom čije raspolaganje je zabranjeno ovim zakonima, a članom 3. svakog od tih zakona dozvoljeni su taksativno propisani izuzeci od privremene zabrane raspolaganja utvrđene tim zakonom (imovina i prava preduzeća, registrirana kao takva, koja su predmet privatizacije prema relevantnim propisima o privatizaciji, dio državne imovine koja će i dalje služiti za potrebe odbrane u skladu s relevantnim propisom, kao i državna imovina koju Komisija odluči da izuzme od privremene zabrane prema tim zakonima). Također, odredbama člana 4. ovih zakona definirano je do kada ostaje na snazi privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom u skladu sa tim zakonima. Naime, odredbama članova 4. navedenih zakona je identično propisano da privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom u skladu s ovim zakonima ostaje na snazi do stupanja na snagu zakona kojim se uređuje provođenje kriterija koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja je u vlasništvu Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, i utvrđuju prava vlasništva i upravljanja državnom imovinom, koji će se donijeti na preporuke Komisije, odnosno do potvrđivanja prihvatljivog i održivog rješenja pitanja raspodjele državne imovine između države i drugih nivoa vlasti od Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira, ili dok visoki predstavnik drugačije ne odluči. Međutim, Ustavni sud zapaža da na nivou Bosne i Hercegovine takav zakon još uvijek nije donesen, odnosno to pitanje još uvijek nije riješeno, niti je visoki predstavnik donio drugačiju odluku. Dakle, Ustavni sud ukazuje da na nivou Bosne i Hercegovine još uvijek donesen propis kojim bi se tačno definiralo koja imovina je u vlasništvu države, koja u vlasništvu entiteta i Distrikta Brčko i reguliralo njeno upravljanje. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Republika Srpska kao entitet donijela Zakon o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 135/10), ali je Ustavni sud Odlukom U 1/11 od 13. jula 2012. utvrdio da Republika Srpska nema ustavnu nadležnost za reguliranje pravne materije koja je predmet tog zakona jer je to, u skladu sa članom I/1, članom III/3.b) i članom IV/4.e) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležnost Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da je, s ciljem zaštite potencijalne štete koju bi predstavljalo daljnje raspolaganje, još uvijek na snazi privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom definiranom zakonima o privremenoj zabrani raspolaganja, izuzev izuzetaka predviđenih članom 3. tih zakona. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 2. sva tri zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom (BiH, FBiH i RS) propisano da, bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom se može raspolagati samo u skladu s odredbama tih zakona, a da je ništava svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. tih zakona suprotno odredbama tih zakona. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi i organi uprave navedeno moraju imati u vidu prilikom donošenja odluka kojima se vrši raspolaganje tom imovinom, direktno i indirektno“.

31. U odnosu na konkretan slučaj, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 364. Zakona o stvarnim pravima, na koju je ukazivala i apelantica u žalbenom postupku, propisano da „promet i raspolaganje nekretninama u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave u prijelaznom periodu vrši se na način i pod uvjetima određenim ovim zakonom, Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine […]“ iz čega proizlazi da taj zakon, dakle, ima u vidu i ograničenja koja su uspostavljena zakonom koji je proglasio visoki predstavnik. Nadalje, Ustavni sud ukazuje i na odredbu člana 338. stav 1. Zakona stvarnim pravima kojom je propisano da, ako posebnim zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom, odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva. Također, u prilog tome govori i odredba člana 359. stav 1. Zakona o stvarnim pravima kojom je propisano: „Na sticanje, promjenu, pravne učinke i prestanak stvarnih prava od dana stupanja na snagu ovoga zakona primjenjuju odredbe ovoga zakona, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.“ Ovaj posebni zakon u smislu citiranih odredbi Zakona o stvarnim pravima je nesumnjivo i Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom (kako državni tako i entitetski, u konkretnom slučaju zakon FBiH).

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je mišljenja da je Kantonalni sud, ne razmotrivši apelanticine suštinske navode da je prvostepeno rješenje doneseno suprotno odredbama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, proizvoljno zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da su osobe navedene u izreci prvostepenog rješenja „najvjerovatniji vlasnik“ predmetne nekretnine, u smislu odredaba člana 69. Zakona o zemljišnim knjigama, na osnovu koje su te osobe i upisane kao vlasnik predmetne nekretnine. Naime, s obzirom na to da je Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja lex specialis zakon vezano za pitanje raspolaganja državnom imovinom, koja je kao takva definirana tim zakonom, sve dok se pitanje statusa i upravljanja tom imovinom ne riješi na državnom nivou ili dok visoki predstavnik ne odluči drugačije, ovaj zakon je vezano za to pitanje dakle lex specialis i u odnosu na Zakon o zemljišnim knjigama. Pri tome, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama izvršeno brisanje „državnog vlasništva“ i došlo do indirektnog prijenosa prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, a koja je u zemljišnoknjižnom ulošku ranije bila upisana kao „državni erar Kraljevine Jugoslavije“, Ustavni sud smatra da je u tim odlukama nesporno i nedvosmisleno moralo biti razmotreno pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o državnoj imovini u smislu odredbi Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja koja je obuhvaćena zabranom raspolaganja, a što nije učinjeno u konkretnom slučaju. S obzirom na to da pitanje utvrđivanja ove činjenice nije u nadležnosti Ustavnog suda, a imajući u vidu da redovni sud nije razmotrio to krucijalno pitanje, redovni sud je na taj način proizvoljno primijenio materijalno pravo na apelanticinu štetu.

33. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je suštinskim nerazmatranjem apelanticinih navoda da je prvostepena odluka donesena suprotno odredbama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, a što je imalo za posljedicu donošenje proizvoljne odluke kojom je prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

34. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra i apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud je zaključio da postoji kršenje ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer redovni sud nije razmotrio važno pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o državnoj imovini u smislu Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-623/20 (Bosna i Herecgovina) | Sudska praksa | Aktio