Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1681/21 (Z. Š.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije krivična optužba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1681/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1681/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Zoran Šavija, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Šavija protiv Rješenja Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 11 0 K 025409 20 Kž 3 od 3. ožujka 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Šavija (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Visokoga, kojega zastupa Zahid Hadžić, odvjetnik iz Visokoga, podnio je 14. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 025409 20 Kž 3 od 3. ožujka 2021. godine.
2. Rješenjem Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) od 17. rujna 2020. godine odbijen je kao neutemeljen zahtjev branitelja apelanta za nepravo ponavljanje kaznenoga postupka po pravomoćnim presudama Okružnoga suda od 23. travnja 2013. godine i 13. ožujka 2020. godine.
3. Osporenim rješenjem Vrhovnoga suda od 3. ožujka 2020. godine odbijen je kao neutemeljen priziv branitelja apelanta izjavljen protiv rješenja Okružnoga suda od 17. rujna 2020. godine.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je odredbom čl. 341. st. 1. Zakona o kaznenome postupku propisano da se pravomoćna presuda može preinačiti bez ponavljanja kaznenoga postupka, ako je u dvjema ili više presuda protiv istoga osuđenika pravomoćno izrečeno više kazni, a nisu primijenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju. Vrhovni je sud istakao da je odredbom čl. 58. st. 4 Kaznenoga zakonika (u daljnjemu tekstu: KZ) propisano da se u slučaju ako je osuđena osoba izdržala kaznu zatvora po ranijoj presudi, a prije nego što je počelo novo suđenje za kazneno djelo, neće primijeniti odredba čl.
56. KZ (stjecaj kaznenih djela). Vrhovni je sud istakao da u konkretnome slučaju za novo kazneno djelo za koje je apelant osuđen presudom od 13. ožujka 2020. godine na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina, započeto je suđenje 9. ožujka 2018. godine, te da je apelant raniju kaznu izdržao zaključno sa 2. prosinca 2017. godine, dakle, prije početka suđenja za novo kazneno djelo, te time nisu ispunjeni uvjeti za izricanje jedinstvene kazne propisane čl. 56. KZ. Vrhovni je sud istakao da imajući u vidu navedeno prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da ne postoje uvjeti za primjenu odredbe čl. 56. KZ o izricanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o zahtjevu apelanta za izricanje jedinstvene kazne odnosno za nepravo ponavljanje kaznenoga postupka. Stoga, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnome slučaju. Pravo na pravično suđenje koje je utvrđeno člankom 6. stavak 1. Europske konvencije u svojoj prvoj rečenici glasi: Prilikom utvrđivanja (…) utemeljenosti bilo kakve kaznene optuzbe protiv njega, svatko ima pravo na pravicno suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Međutim, u predmetnome slučaju apelant je podnio apelaciju protiv rješenja Vrhovnoga suda od 3. ožujka 2020. godine kojim je odbijen priziv branitelja apelanta izjavljen protiv rješenja Okružnoga suda od 17. rujna 2020. godine, donesenim u postupku u kojemu se isključivo raspravljalo o pitanju ispunjenosti zakonskih uvjeta da se dozvoli nepravo ponavljanje kaznenoga postupka u kojemu bi se preinačile, glede odluke o kazni, pravomoćne presude Okružnoga suda od 23. travnja 2013. godine i 13. ožujka 2020. godine i izrekla jedinstvena kazna, a ne o «utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe» protiv apelanta. Dakle, obzirom da se u konkretnome slučaju ne radi o odluci koja je donesena u postupku u kojemu se odlučivalo o kaznenoj optužbi protiv apelanta, proistječe da članak 6. Europske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Kako Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obujam zaštite od članka 6. Europske konvencije, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-2391/10 od 21. srpnja 2010. godine, AP-1357/12 od 22. listopada 2013. godine, i AP-3902/16 od 6. prosinca 2018. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).
8. Imajući u vidu da su navodi apelanta o povredi članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije (kao akcesornoga prava) u svezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić