Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1545/21 (S. I., Dž. I., S. I.-L. i S. I.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1545/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1545/21, rješavajući apelaciju koju su podnijele S. I. i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele S. I., Dž. I., S. I.-L. i S. I. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 070317 20 Rev od 4. marta 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 070317 19 Gž 2 od 15. januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. I., Dž. I., S. I.-L. i S. I. (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica, trećeapelantica i četvrtoapelantica ili apelantice) iz Ljubuškog, koje zastupa Advokatska kancelarija Kebo & Guzin iz Mostara, podnijele su 5. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 070317 20 Rev od 4. marta 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 070317 19 Gž 2 od 15. januara 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelantice su obavezane da solidarno isplate tužiocu (Hercegovačko - neretvanski kanton) na ime stečenog bez osnove ukupan iznos od 24.059,03 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 64/03 od 16. jula 2004. godine tužilac obavezan isplatiti E.I. štetu u visini od 19.431,36 KM (naknade za topli obrok, odvojeni život i za regres), sa zakonskim zateznim kamatama, te da je Presudom Kantonalnog suda broj Gž 872/04 od 9. novembra 2004. godine presuda od 16. jula 2004. godine preinačena u odnosu na kamate na regres, a u ostalom dijelu potvrđena. Dalje je naveo da je E.I. 27. decembra 2004. godine pokrenuo izvršni postupak protiv tužioca na osnovu presude od 16. jula 2004. godine, te da je na osnovu Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 1-3110/04 od 8. aprila 2005. godine sa računa tužioca 20. juna 2005. godine skinut iznos od 30.257,15 KM. Naveo je da je Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev 218/05 od 13. juna 2006. godine ukinuta presuda od 9. novembra 2004. godine i predmet vraćen na ponovno suđenje, te da je Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 050106 11 Rs od 20. februara 2012. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 2. oktobra 2012. godine, odbijen tužbeni zahtjev E.I. kojim je potraživana naknada za odvojeni život u iznosu od 13.361,36 KM. Također je naveo da je Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Ljubuškom od 13. januara 2014. godine utvrđena zaostavština iza E.I. (putničko vozilo i novčana sredstava na bankovnom računu), te je sva pokretna imovina prenesena na prvoapelanticu, kao zakonsku nasljednicu, jer su drugoapelantica, trećeapelantica i četvrtoapelantica svoje zakonske nasljedne dijelove prenijele na prvoapelanticu. S tim u vezi je ukazao da se konkretnom slučaju primjenjuje član 143. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju iz 1980. godine, jer se po članu 261. stav l. Zakona o nasljeđivanju iz 2014. godine (stupio na snagu 9. oktobra 2014. godine, a primjenjuje se od 9. januara 2015. godine) prava stranaka iz nasljeđivanja cijene po zakonu koji je bio na snazi u vrijeme otvaranja nasljeđa. Dalje je ukazao da prema članu 143. st. 1. do 3. Zakona o nasljeđivanju iz 1980. godine nasljednici odgovaraju za dugove ostavioca do visine vrijednost naslijeđene imovine, a samo nasljednik koji se odrekao nasljeđa ne odgovara za te dugove ostavioca. Također je ukazao da se prihvatanjem svog zakonskog nasljednog dijela i prijenosom istog na drugog zakonskog nasljednika, zakonski nasljednik ne oslobađa solidarne odgovornosti za dugove ostavioca sa nasljednikom koji je prihvatio svoj i preneseni nasljedni dio u ostavštini i to do visine vrijednosti svog nasljednog dijela. Naveo je da su apelantice bile dužne dokazati činjenice koje se odnose na vrijednost naslijeđene imovine, što u postupku nije urađeno, pa su svi prigovori apelantica u tom dijelu zapravo prigovori na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, koji se po članu 240. stav 2. Zakona o parničnom ne mogu isticati kao revizijski razlozi.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantice navode da su dovedene u položaj da odgovaraju za nešto za što nisu znale i što nisu prouzrokovale svojim postupanjem, te da vrate nešto što nisu niti uzele.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantice pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1545/21 (S. I., Dž. I., S. I.-L. i S. I.) | Sudska praksa | Aktio