Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1571/21 (O. S.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1571/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1571/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Osman Spahić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Osman Spahić protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 01 0 V 013382 21 Gvlž od 2. ožujka 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Osman Spahić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Bihaća, kojega zastupa Zajednički advokatski ured Kadić Mirsad i Kadić Nisveta iz Bihaća, podnio je 7. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 V 013382 21 Gvlž od 2. ožujka 2021. godine.
2. Rješenjem Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) od 13. studenoga 2018. godine priznata je presuda zbog propuštanja Pokrajinskoga suda za civilne i pravne poslove Beča (u daljnjemu tekstu: Pokrajinski sud) od 20. siječnja 1998. godine, koja je postala pravomoćna 3. ožujka 1998. godine, kojom je apelant obvezan da tužiteljici (R.B.) isplati „određene iznose sa kamatama i određene troškove procesa“, bliže označeno u izreci odluke.
3. Rješenjem Vrhovnoga suda od 13. kolovoza 2019. godine priziv apelanta je odbijen i prvostupanjsko je rješenje potvrđeno.
4. Rješenjem Vrhovnoga suda od 5. studenoga 2020. godine odbijen je prijedlog apelanta za ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka.
5. Osporenim rješenjem Vrhovnoga suda od 2. ožujka 2021. godine priziv apelanta je odbijen i prvostupanjsko rješenje od 5. studenoga 2020. godine je potvrđeno.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da apelant svoj prijedlog temelji na tomu da mu podnesci i pozivi od strane Pokrajinskoga suda nisu dostavljeni na adresu njegovoga tadašnjega prebivališta, jer se na adresu u Beču, na koju su mu dostavljana sporna pismena, prijavio kasnije, a u vrijeme vođenja predmetnoga postupka pred Pokrajinskim sudom nalazio se u Bihaću. Vrhovni je sud istakao da se odredba čl. 255. st. 1. toč. 9. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) odnosi na razloge ponavljanja kod saznanja za nove činjenice ili kada se stekne mogućnost da se uporabe novi dokazi na temelju kojih bi za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka, da su te činjenice i dokazi bili uporabljeni u prijašnjemu postupku. Vrhovni je sud istakao da je odredbom čl. 256. st. 2. ZPP propisano da zbog okolnosti iz prethodne odredbe, ponavljanje postupka se može dopustiti ako stranka bez svoje krivnje nije mogla te okolnosti iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom. Vrhovni je sud istakao da sve kada bi se i mogle prihvatiti istinitim tvrdnje apelanta da mu od strane Pokrajinskoga suda nisu dostavljana pismena na pravilnu adresu, pa da shodno tomu Kantonalni sud nije mogao priznati stranu presudu, po shvaćanju ovoga suda apelant je propustio dokazati da predložene dokaze koje predlaže u ovome postupku, nije mogao iznijeti prije nego što je prijašnji postupak okončan pravomoćnim rješenjem. Vrhovni je sud istakao da iz podataka spisa slijedi da je Kantonalni sud apelantu kao protivniku predlagatelja dostavio na odgovor podneseni prijedlog za priznavanje strane sudske odluke, na kojega je apelant dao odgovor u smislu „da ne priznaje stranu sudsku odluku, da u tim dokumentima on nije uopće naveden i da nema osnove da se on navodi kao protivnik predlagateljice“. Vrhovni je sud istakao da apelant, dakle, nije isticao nemogućnost pristupa suda u postupku priznavanja strane sudske odluke pred Kantonalnim sudom, pa se po mišljenju ovoga suda ponašao nesavjesno, zbog čega kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, nije bilo uvjeta za odobravanje ponavljanja postupka. Vrhovni je sud istakao da kako apelant nije dokazao utemeljenost svojega prijedloga, pobijano je rješenje doneseno uz pravilnu primjenu relevantnoga materijalnoga prava iz odredbi čl. 255. i 258. ZPP.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o prijedlogu za ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnome slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnome postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obvezama“ apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga suda za ljudska prava i svoju praksu, prema kojoj prijedlog za ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka, u načelu, nije postupak u kojemu se utvrđuju građanska prava i obveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o utemeljenosti tužbenoga zahtjeva), nego se samo odlučuje o postojanju uvjeta da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, Odluka Ustavnoga suda br. AP-1040/07 od 26. lipnja 2007. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnoga postupka, ukoliko se u predmetnome slučaju radi u smislu autonomnoga značenja pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnoga slučaja, u predmetnome postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obvezama iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uvjeti da se dozvoli ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa proistječe da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić