Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1607/21 (G. J.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Izdržavanje
  • Građanski postupak
  • Razvod braka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1607/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1607/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Gajo Jović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Gajo Jović protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 120737 20 Gž od 14. decembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 120737 19 P od 26. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Gajo Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, podnio je 10. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 120737 20 Gž od 14. decembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 120737 19 P od 26. juna 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev da se ukine apelantova obaveza da na ime supružanskog izdržavanja tuženoj (M.J.) isplaćuje iznos od 1/3 njegove penzije koju ostvaruje kod Fonda PIO RS, isplatom na ruke tužene do petog u mjesecu za tekući mjesec, počev od 22. maja 2009.godine, na ime svog doprinosa za izdržavanje tužene pa nadalje, sve dok za to budu postojali uslovi.

3. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni je naveo da je presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 008917 08 P od 25. decembra 2009. godine apelant obvezan da poslije razvoda braka počev od 22. maja 2009. godine za izdržavanje tužene mjesečno plaća iznos od 1/3 svoje penzije, jer je nezaposlena i slabog zdravstvenog stanja. Dalje je naveo da je prvostepeni sud u ovom postupku utvrdio da apelant i dalje prima penziju, da ima stan u Loparama, te da je posjednik zemljišta. Naveo je da se nije promijenio socijalni, materijalni, a ni stambeni status apelanta i tužene u odnosu na prilike koje je imao u vidu Osnovni sud u Bijeljini kada je obvezao apelanta da izdržava tuženu, te da apelant nije dokazao da tužena ima sredstva za život i svoju imovinu, niti da se zaposlila. S tim u vezi je zaključio da se u odnosu na obje strane nisu izmijenile prilike i okolnosti na osnovu kojih je donesena presuda Osnovnog suda u Bijeljini od 25. decembra 2009. godine, a koje bi iziskivale izmjenu te presude ukidanjem iznosa za izdržavanje tužene (član 222. Porodičnog zakona), već da su one iste. Naime, apelant i dalje prima penziju, živi u stanu u Loparama, ima vikendicu i posjeduje zemlju, dok tužena ni sada nema primanja niti posebne imovine ili mogućnosti ostvarenja zarade. S obzirom da apelant tokom postupka nije dostavio i pred prvostepenim sudom izveo adekvatne dokaze kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje da su se izmijenile prilike na osnovu kojih je donesena presuda Osnovnog suda u Bijeljini od 25. decembra 2009. godine, koje predstavljaju stvarnu (činjeničnu i materijalnopravnu) osnovu tužbe (tužbenog zahtjeva), naveo je da nije bilo osnova da prvostepeni sud usvoji apelantov tužbeni zahtjev. Naime, odluka o izdržavanju zasniva se na utvrđenom činjeničnom stanju koje je postojalo u vrijeme donošenja presude kojom je određena obveza izdržavanja i ako poslije donošenja te presude nije došlo do izmjene okolnosti koje se odnose na potrebe izdržavane osobe i materijalnih mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, nema mjesta ukidanju dosuđenog izdržavanja. Također je naveo da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu uzeo u obzir da je apelantovo zdravstveno stanje teže nego 2009. godine, ali razvoj dijagnostikovanih bolesti kod apelanta vezana je i za njegovu starosnu dob, dok apelantove navode da zbog bolesti ne može dodatno raditi i ostvarivati zaradu nije uzeo u obzir jer tu činjenicu nije razmatrao i imao u vidu ni Osnovni sud u Bijeljini prilikom odlučivanja o njegovoj obavezi da izdržava tuženu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Apelant navodi da se njegova situacija izmijenila, da se povećao broj bolesti, a time i kupovina lijekova, da nije u mogućnosti da izmiruje svoje zakonske i druge obaveze jer nema od čega, te da zbog dobi i zdravstvenog stanja nije u mogućnosti da dodatno stiče. Apelant navodi da ima mjesečna primanja od 565,40KM, a da od tog iznosa dobiva samo pola, jer mu se iznos od 282,70KM uzima za izdržavanje i otplatu podijeljene imovine, te da nema dovoljno za hranu i lijekove i da mu je ugrožen život. Također, navodi da su prestali postojati uslovi tuženoj za davanje izdržavanja, jer u svome vlasništvu ima kuću i dvije pomoćne zrade, zemljište i šumu, te da nije nesposobna za rad i da ne traži posla.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje apelacionog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1607/21 (G. J.) | Sudska praksa | Aktio