Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4895/19 (S.P.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Građanski postupak
  • Miješanje
  • Kleveta
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Internet
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4895/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4895/19, rješavajući apelaciju S. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija S. P.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 306048 15 Gž od 5.

decembra 2019. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da S. P., u skladu sa članom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati S. P.

zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija S. P podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 306048 15 Gž od 5.

decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 306048 12 P od 29. decembra 2014. godine u odnosu na pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Lejla Karović, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 306048 15 Gž od 5. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 306048 12 P od 29. decembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te G. Š. i Radio-televizije Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tuženi) zatraženo je 15. i 16. februara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su 22. i 24. februara 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 13. novembra 2012. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi naknade štete zbog klevete. Nakon što mu je Općinski sud vratio tužbu da je dopuni, apelant je 14. marta 2013. godine dopunio tužbu.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 306048 12 P od 29. decembra 2014. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu solidarno isplate određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete, sa zateznim kamatama i troškovima postupka, da se obavežu tuženi da trajno uklone sporni prilog objavljen u dnevniku i na zvaničnoj stranici drugotužene, te da se obavežu tuženi da tu presudu u cijelosti objave u medijima (RTRS, Srpska novinska agencija SRNA, Dnevni avaz i Nezavisne novine). Presudom je dalje obavezan apelant da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant u tužbi naveo da je prvotuženi (kao novinar drugotužene) 4. septembra 2012. godine uputio e-mail njegovom poslodavcu (Ured za odnose s javnošću Vlade FBiH) u kojem je neosnovano i lažno tvrdio da je apelant posredstvom svog profila na društvenoj mreži Facebook u radno vrijeme i koristeći sredstva za rad povjerena od strane Vlade FBiH uputio prijetnje smrću zastupnici SDS-a u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH (A. P.). Nakon toga, prvotuženi je istog dana pripremio i u centralnoj informativnoj emisiji drugotuženog (Dnevnik u 19.30) emitirao prilog koji je ilustriran raspravom koja je vođena na apelantovom privatnom profilu na društvenoj mreži Facebook, a povodom izjave zastupnice SDS-a A. P. da je „Republika Srpska država“. Apelant je dalje naveo da je u prilogu emitirana izjava A. P. u kojoj je navedeno da je apelantov postupak ozbiljno krivično djelo, te je dodala: „Koliko je neko bolestan, da je državni službenik, da vam javno prijeti, ne znam na šta je on sve spreman i sposoban da učini“, kao i da se u prilogu navodi da je SDS protiv apelanta podnio krivičnu prijavu za počinjenje krivičnog djela podstrekavanja na ubistvo predstavnika najviših institucija BiH. U prilogu se dalje navodi da krivično djelo koje je apelant počinio posebno dobiva na težini jer ga je počinio državni službenik u radno vrijeme, te da je za to krivično djelo zaprijećena kazna od deset i više godina zatvora. Apelant je naveo da je taj tekst istog dana objavljen i na službenom web portalu drugotužene, te da je na taj način (prenošenjem i iznošenjem neistinitih činjenica) oklevetan, odnosno da je zlonamjerno i zloupotrebom slobode izražavanja nanesena nepopravljiva šteta njegovom ugledu, kao i značajne duševne boli.

8. Tuženi su u odgovoru na tužbu u cijelosti osporili osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te su naveli da ne osporavaju činjenicu da je 4. septembra 2012. godine u Dnevniku 2 drugotužene emitiran prilog na osnovu prijave poslanika A. P., s ciljem informiranja javnosti da su na Facebook profilu apelanta, koji je i službenik u Uredu za odnosne s javnošću Vlade FBiH, objavljeni prijeteći i uvredljivi sadržaji za poslanika u Predstavničkom vijeću PSBiH (A. P.), kao i za ostale poslanike Republike Srpske u institucijama BiH. Tuženi su istakli da su u prilogu prenesene istinite tvrdnje i izražavanja i da je u svemu postupljeno u skladu sa zakonom i profesionalno, te su naveli da su u spornom prilogu preneseni sadržaji sa apelantovog Facebook profila, izjave i tvrdnje A. P., prepričani navodi iz krivične prijave SDS-a koja je podnesena Tužilaštvu BiH i Sipi, stav Tužilaštva BiH o podnesenoj prijavi i odgovor Ureda za odnose s javnošću FBiH. Tuženi su istakli da spornim prilogom nisu tvrdili da je apelant posredstvom profila uputio prijetnje smrću poslaniku RS, već je preneseno samo ono što je kazala poslanik A. P., kao i da u prilogu nigdje nisu tvrdili da je upućena prijetnja u radno vrijeme i koristeći sredstva od Vlade FBiH. Također je istaknuto da se u konkretnom slučaju radilo o informacija od javnog interesa, te je drugotužena, s obzirom na svoju zakonsku ulogu kao Javnog RTV servisa, bila u obavezi da o tome obavijesti i informira javnost. Osim toga, tuženi su istakli da u emitiranom prilogu ni u jednom momentu nisu iznosili svoj stav ili tvrdnje, nego su prenosili tvrdnje drugih lica, koje su bile potkrijepljene uvjerljivim i razumnim dokazima, a u skladu s profesionalnim standardima izvršene su i moguće provjere tačnosti podataka. U prilog navedenom govori i tvrdnja da su i druga sredstva informiranja prenijela javnosti informaciju o navedenom sadržaju apelantovog Facebook profila (web stranica Slobodne Bosne), kao i da se apelant nije obraćao sa zahtjevom za demanti.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, na osnovu transkripta priloga za koji su parnične stranke istakle da je vjerodostojan, utvrdio da je u Dnevniku 2 drugotužene 4. septembra 2012. godine objavljen prilog koji glasi: „Službenik Vlade FBiH [apelant] posredstvom svog profila na društvenoj mreži Facebook uputio je ozbiljne prijetnje i uvredljive poruke poslanici u Predstavničkom vijeću PSBiH A. P.“, da je u izlivu mržnje, iznošenju vulgarnosti i uvreda apelant imao podršku, te da posebno brine poruka: „Zamisli samo kako se u Ukrajini efikasno rješava“. Prema riječima A. P., to je jasna aluzija na pokretanje postupka u vezi s ubistvom ukrajinskog poslanika Jevrenija Šebrane, te je navela: „Ovakva upozorenja koja dobijamo ja i moje kolege otvaraju nam oči da ih ne zatvaramo da se ne opustimo.“ Dalje je naveo da je protiv apelanta SDS podnio krivičnu prijavu u kojoj je navedeno da je prijavljeni (apelant) počinio krivično djelo podstrekivanja na ubistvo predstavnika najviših institucija BiH, kao i da krivično djelo dobiva na težini jer ga je počinio državni službenik u radno vrijeme, dok je direktorica Ureda za odnose s javnošću Vlade FBiH (R. D.) potvrdila da će po hitnoj proceduri upoznati premijera o navedenim prijetnjama koje je uputio apelant.

10. Općinski sud je, nakon provedenih predloženih dokaza (brojni materijalni dokazi, nalaz i mišljenje ljekara neuropsihijatra, vještačenja digitalnih dokaza), utvrdio da je prvotuženi za informativni program (putem e-maila) od Ureda Vlade FBiH za odnose s javnošću tražio informaciju da li je Vlada FBiH upoznata s prijetnjama smrću koje je njihov zaposlenik (apelant) posredstvom društvene mreže Facebook uputio A. P., zbog čega je SDS Tužilaštvu BiH i Sipi podnio krivičnu prijavu protiv apelanta, te šta će preduzeti u konkretnom slučaju u vezi s prijetnjama koje je uputio njihov zaposlenik. Dalje, sud je iz transkripta apelantovog Facebook profila utvrdio da su na njemu davani komentari priloga vijesti.ba – A. P.: Republika Srpska jeste država, na način da je apelant u svojim komentarima pogrdnim imenima nazivao A. P., da je pitao da li ima neko „da je nabije nogom u guzicu“, ili se i drugima gadi kao i njemu, da ima osjećaj da se ona nije dugo kupala, da bi je on sačekao van Parlamenta, te da bi njima trebalo zabraniti da kroče u Sarajevo, te da oni imaju Istočno Sarajevo, te da se tamo bezbjednije osjećaju, da je tražio da to neko uradi od poslanika, te je naveo: „Zamisli kao su to u Ukrajini efikasno rješava :D.“ Dalje je utvrđeno da su i drugi mediji (Slobodna Bosna i web portal kafe.ba) obavještavali o ovom slučaju, te da su istakli da je R. D. pokrenula disciplinski postupak protiv apelanta jer je na svom Facebook profilu uputio neprimjerene komentare i prijetnje predstavnici SDS-a. Sud je dalje utvrdio da je SDS protiv apelanta podnio krivičnu prijavu od 16. augusta 2012 godine zbog krivičnog djela ubistva predstavnika najviših institucija BiH iz člana 167. KZBiH u vezi sa članom 30. istog zakona, te ukazao na sadržaj prijave (u kojoj se navodi da je apelant na svom Facebook profilu objavljivao tekstove u kojima, isključivo iz političkih razloga vezanih za izraženu mržnju protiv poslanika A. P. i svih ostalih poslanika iz reda srpskog naroda i RS, poziva na nasilje nad službenim licem, odnosno ubistvo službenog lica). Osim toga, utvrđeno je da je apelant protiv A. P. podnio krivične prijave zbog osnovane sumnje da je u periodu od 1992. do1995. godine počinila krivično djelo iz člana 193. KZFBiH (ratni zločin protiv civilnog stanovništva), odnosno da je počinila krivično djelo iz člana 145. KZFBiH (izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti). Također je utvrđeno da je svim zaposlenicima koji koriste informacioni sistem Vlade FBiH i čiji su računari u lokalnoj domeni onemogućen pristup web stranici www.facebook.com od 4. juna 2010. godine, dok iz vještačenja digitalnih dokaza (Državne agencije za istrage i zaštitu – Tim za kompjuterske analize) proizlazi da nije pronađen sadržaj (na prenosnom računaru privremeno oduzetom od apelanta) koji bi se mogao dovesti u vezu s krivičnim djelom iz člana 145. KZBiH, kao i da apelant nije podnio zahtjev za objavu demantija.

11. Općinski sud je citirao odredbe čl. 1, 2, 4, 6, 7. i 8. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) i člana 15. Kodeksa za štampu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kodeks), te ukazao da apelant nije sporio činjenicu da je imao svoj Facebook profil na kojem su bili objavljeni komentari u vezi sa člankom objavljenim na portalu vijesti.ba – A. P.: Republika Srpska jeste država, ali tvrdi da komentare nije postavljao on, već da su njegovu stranicu hakirala N. N. lica. S druge strane, tuženi ističu da su u cijelosti postupali u skladu sa zakonom i kodeksom, da su prenijeli informacije koje su, prema njihovom mišljenju, bile od interesa za javnost, sasvim objektivno bez svojih komentara, te smatraju da nisu počinili klevetu. Općinski sud je naveo da je nesporno da je u objavljenom prilogu na Dnevniku 2 i na web portalu apelant većem broju trećih lica identificiran po imenu i prezimenu i mjestu gdje radi, da je prvotuženi autor teksta, a drugotužena televizijska kuća u kojoj je prvotuženi zaposlen i za koju je obavljao poslove, te je ponovio nesporno utvrđene činjenice (u vezi s podnesenim krivičnim prijavama od strane SDS-a i apelanta). Dalje je istaknuto da iz provedenih dokaza (uvid u apelantovu Facebook stranicu, transkript objavljenog priloga tuženih i krivičnu prijavu SDS-a) utvrđeno da su svi navodi iz objavljenog priloga identični navodima na apelantovom Facebook profilu, te da je tačna činjenica da je SDS protiv apelanta pokrenuo krivičnu prijavu. Apelant nije uspio dokazati da je njegova stranica „hakirana“, već je dokazao da nije koristio privatni laptop za navedenu prepisku, dok je svom Facebook profilu mogao pristupiti kako s drugog računara tako i sa mobilnog telefona. Dakle, s obzirom na to da je izražavanje u konkretnom slučaju u suštini bilo istinito (netačno samo u nebitnim elementima) i razumno, te da su pitanja iznesena u spornom prilogu pitanja od političkog i javnog značaja, a ne pitanja iz apelantovog privatnog života, Općinski sud smatra da u skladu sa članom 7. ZZK ne postoji odgovornost tuženih za klevetu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je u cijelosti odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, dok je odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 306048 15 Gž od 5. decembra 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda, dok je odbačen apelantov pismeni podnesak –dopuna žalbe od 5. decembra 2017. godine.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepena presuda jasna i razumljiva i sadrži sve elemente koji su propisani odredbom člana 191. ZPP, dok obrazloženje presude sadrži ocjenu provedenih dokaza, te je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, odnosno da je prvostepeni sud postupao u skladu sa čl. 8. i 123. stav 2. ZPP. Kantonalni sud je istakao da završno izlaganje stranaka nakon izvođenja svih dokaza predstavlja rezimiranje pravnih i činjeničnih aspekata predmeta od strane tužioca i tuženog, tj. njihovo viđenje predmeta, te da, suprotno mišljenju apelanta, sud nije obavezan da ga unosi u obrazloženje presude. Naime, veći dio sadržaja žalbe se odnosi na pojedinačno analiziranje dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom, pri čemu apelant istovremeno daje i vlastitu ocjenu tih dokaza, koje pravo mu ne pripada s obzirom na to da ocjenu provedenih dokaza, u skladu sa članom 8. ZPP, vrši samo sud. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud u izvedenim dokazima imao sasvim pouzdan osnov za donošenje svoje odluke (kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev), pri čemu su dati razlozi koje u potpunosti kao valjane prihvaća i taj sud.

14. Naime, Kantonalni sud cijeni pravilnim zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da on nije autor navedenih komentara, ili da mu je neko zloupotrijebio Facebook profil, što je bio dužan u smislu odredbe čl. 7. stav 1. i 123. ZPP, kojim je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Dakle, s obzirom na to da se sporni prilog od 4. septembra 2012. godine, objavljen u informativnoj emisiji drugotužene (Dnevnik 2), odnosio na apelantov komentar na društvenoj mreži Facebook i krivičnu prijavu koju je SDS podnio protiv apelanta u vezi s tim komentarima, proizlazi da je prvotuženi iznio istinite tvrdnje i izražavanja. U vezi s tim, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan primjenom odredbe člana 7. stav 1. ZZK. Kantonalni sud je istakao da je ostale žalbene navode cijenio, ali ih nije posebno obrazlagao zato što nisu od bitnog utjecaja za rješavanje ove pravne stvari u skladu sa članom 231. ZPP. Kantonalni sud je naveo da nije uzeo u razmatranje apelantov podnesak od 5. decembra 2017. godine (dopuna žalbe zbog novootkrivenih činjenica), već ga je odbacio u skladu s odredbom člana 214. stav 4. ZPP. Tom odredbom je propisano da se podnesci primljeni nakon prijema odgovora na žalbu, ili nakon proteka roka za odgovor na žalbu, neće uzimati u razmatranje, osim ukoliko sud od stranke izričito ne zatraži dodatno izjašnjenje. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju odgovor na žalbu apelant primio 9. marta 2015. godine, te imajući u vidu da je predmetni podnesak – dopuna žalbe dostavljen 5. decembra 2017. godine, to on nije uzet u razmatranje, već je odbačen, zaključio je na kraju Kantonalni sud.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant dovodi u vezu s povredom prava na obrazloženu presudu jer smatra da je prvostepeni sud svoju presudu obrazložio očigledno proizvoljno, na uopćen i neuvjerljiv način, kao i drugostepeni sud koji je njegovu žalbu odbio, kako navodi, uz uopćeno i nedovoljno uvjerljivo obrazloženje, te da stoga donesene odluke, kako navodi, ne zadovoljavaju standard obrazložene presude iako sadržavaju formalne kriterije. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da se sudovi nisu bavili tvrdnjom tuženih da je navodno počinjeno krivično djelo na kojem je oblikovan sporni prilog tuženih, kao i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant smatra da je proizvoljan zaključak sudova da se radi o javnom interesu u konkretnom slučaju, da je izražavanje bilo razumno, u suštini istinito, te da nije na adekvatan način obrazloženo zašto se smatra da se ne radi o pitanjima iz njegovog privatnog života. Dalje, apelant smatra da mu je stavljen prevelik teret u smislu dokazivanja, te da sudovi nisu u dovoljnoj mjeri analizirali sadržaj spornog priloga u cjelini i u kontekstu, kao i da osporenim odlukama nije postignut pravičan balans između prava tuženih na slobodu izražavanja i njegovog prava na zaštitu ugleda. Apelant je istakao da nije javna ličnost i da ga tuženi nisu kontaktirali, niti zatražili njegovo obrazloženje ili mišljenje, već su kontaktirali i poticali rukovodioca organa u kojem je zaposlen, te na taj način podstrekavali da bude sankcioniran od strane poslodavca. Apelant smatra da u postupku tuženih nema nikakvog javnog interesa, već isključivo privatni interes jedne osobe i njene političke stranke za medijskim oglašavanjem, te da prije objavljivanja tuženi nisu provjerili činjenice. U pogledu dužine trajanja postupka, apelant ističe da se u konkretnom slučaju radi o jednostavnom postupku koji je trajao duže od sedam godina, da se radi o hitnom postupku, te da su sudovi odgovorni za neopravdano dugo trajanje predmetnog postupka. Također, apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, kao i iznos od 900,00 KM na ime naknade troškova angažiranja advokata za zastupanje pred Ustavnim sudom.

b)Odgovori na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje, te da ostaje pri obrazloženju iz osporene presude, uz prijedlog da se apelacije odbije.

17. Općinski sud je naveo da je postupak pred tim sudom proveden u skladu sa zakonskim propisima i da je završen u razumnom roku, te da nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji.

18. Tuženi su u odgovoru na apelaciju naveli da su redovni sudovi u konkretnom predmetu, suprotno apelantovim navodima, pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, na koje su pravilno primijenili materijalno pravo i za to dali valjano obrazloženje. Također, u odnosu na navodnu povredu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije nejasno je kako su redovni sudovi povrijedili apelantovo pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku jer apelacija ne sadrži navode o toj povredi. Tuženi su istakli da su tokom postupka dokazali da su u spornom prilogu iznesene istinite tvrdnje i izražavanja, pri čemu je u svemu postupljeno u skladu s profesionalnim standardima, te da u smislu odredbi člana 7. stav 1. tačka 1) ZZK ne postoji odgovornost za klevetu. S druge strane, naveli su da apelant u konkretnom slučaju, u smislu odredbe člana 123. ZPP, nije dokazao da nije autor spornih komentara objavljenih na njegovom Facebook profilu.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

20. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da: a)pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti; c)sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.

Član 4. stav 1. tačka d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Član 6. st. 1.-5.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

o način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, o prirodu i stepen prouzrokovane štete, o dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda, o pristanak oštećenog, o vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, o činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, o te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 8.

Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.

Član 14. stav 1.

(1) Postupak po tužbama za naknadu štete zbog klevete iznesene u sredstvima javnog informiranja smatra se hitnim.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 306048 15 Gž od 5. decembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 20. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

26. Ustavni sud u vezi s apelacionim navodima prvenstveno ima u vidu da je presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno naknade nematerijalnu štetu zbog klevete i povrede ugleda (kao i da se obavežu da trajno uklone sporni prilog objavljen u dnevniku i na zvaničnoj stranici drugotužene, te da se obavežu tuženi da tu presudu u cijelosti objave u određenim medijima).

27. Shodno tome, kako se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“ koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju, prije svega, ispitati da li je Kantonalni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno da li je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati navode u vezi s pravom na pravično suđenje. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

29. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvu i drugi protiv Francuske broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana

8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana. Imajući u vidu da se predmetni postupak odnosio na povredu apelantovog prava na ugled, što je dovedeno u pitanje sadržajem spornog priloga, Ustavni sud smatra da predmetni postupak ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“, odnosno člana 8. Evropske konvencije.

31. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste je li osporenim presudama došlo do „miješanja“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama apelant odbijen sa zahtjevom da se tuženi obavežu da mu solidarno naknade nematerijalnu štetu, koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpio zbog klevete. Stoga, Ustavni sud smatra da osporene odluke redovnih sudova nesumnjivo predstavljaju „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za razmatranje je li miješanje u apelantovo pravo na ugled bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu a načelom proporcionalnosti.

33. Ustavni sud zapaža da je nesporno da je navedeno miješanje bilo „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK i ZPP, koje su objavljene i javnosti dostupne, te da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud će dalje ispitati da li je u osporenim odlukama redovnih sudova postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda i sumirani u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (br. 2). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa; koliko je poznato lice o kojem je riječ i šta je predmet izvještavanja; ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka; način pribavljanja informacija i njihova istinitost; sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenljivo, ozbiljnost izrečene sankcije (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (br. 2), presuda od 7. februara 2012. godine, apl. br. 40660/08 i 60641/08, tačke 108–113). Ustavni sud smatra da su ovi kriteriji, mutatis mutandis, primjenjivi i na konkretni predmet.

35. Odgovarajući na pitanje da li sporni prilog predstavlja doprinos debati od javnog interesa, Ustavni sud zapaža da su tuženi u spornom prilogu prenijeli izražavanje na društvenoj mreži apelanta kao državnog službenika i zaposlenika Vlade FBiH o zastupnici u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, te o događajima koji su uslijedili nakon takvog apelantovog izražavanja. Stoga, Ustavni sud smatra da je izvještavanje o navedenoj temi, u kojoj je obrađivano pitanje neprikladnih objava državnog službenika na društvenim mrežama i u vezi s tim informiranje javnosti o posljedicama takvog ponašanja (podnošenje krivične prijave), predstavljalo „temu“ od općeg interesa, te da je kao takav sporni prilog predstavljao doprinos „temi“ odnosno debati od općeg interesa.

36. U vezi s pitanjem apelantove uloge i funkcije, koje pitanje apelant problematizira tvrdeći da on nije javna ličnost, Ustavni sud podsjeća da Evropski sud, također, podržava pravo na saopćavanje informacija u dobroj vjeri o pitanjima od javnog interesa, čak i kada takva saopćenja sadrže neistinite ili štetne izjave o privatnim licima (vidi Evropski sud, Bladet Tromso i Stensaas protiv Norveške [GC] broj 28114/95, stav 50) i naglašava da se mora uzeti u obzir odnosi li se sporno izražavanje na lični život pojedinca ili na njegovo postupanje u nekoj drugoj društvenoj sferi. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su u spornom prilogu prenesene objave i iznesena određena kritika na objave apelanta kao državnog službenika i zaposlenika Vlade FBiH o zastupnici Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, te da se sporno izražavanje ni u jednom segmentu nije odnosilo na njegov privatni život, već na okolnosti koje su vezane za posljedice njegovih objava na društvenoj mreži, na njegov status državnog službenika i pokretanje disciplinskog postupka, a što je također uzeto u obzir u osporenim odlukama redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja nešto viši prag prihvatljive kritike prema apelantu, što, prema stavu Ustavnog suda i navedenim standardima Evropskog suda, traži veći stepen tolerancije kada se traži ograničavanje slobode izražavanja u odnosu na privatni život.

37. U pogledu navoda iznesenih u spornom prilogu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali sporno izražavanje tuženih i utvrdili da su u konkretnom slučaju u spornom prilogu iznesene istinite tvrdnje i izražavanja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Naime, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome je Evropski sud ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).

38. Nakon razmatranja apelantovih tvrdnji kojima osporava pravnu prirodu spornog izražavanja (priloga od 4. decembra 2012. godine koji je objavljen u dnevniku i na zvaničnoj stranici drugotužene), Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da se radi o istinitim tvrdnjama i izražavanju, a ne o kleveti, te da stoga, prema članu 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete, ne postoji odgovornost tuženih za klevetu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, razgraničili činjenice i vrijednosne ocjene u spornim tekstovima. Naime, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka provedenim dokazima nesporno utvrđeno da su svi navodi koji su navedeni u spornom prilogu od 4. decembra 2012. godine identični navodima i komentarima sa apelantove Facebook stranice, pri čemu su cijenili i okolnost da apelant nije uspio dokazati da je njegova stranica „hakirana“. Nadalje, utvrđeno je i da je A. P. podnijela krivičnu prijavu Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, kao i da je protiv apelanta pokrenut disciplinski postupak. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka obavili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija na način kako to zahtijevaju standardi Evropske konvencije, te da su argumentirano zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o pronošenju neistinitih činjenica, odnosno da se ne radi o kleveti, jer iz provedenih dokaza proizlazi da se radi o istinitim tvrdnjama i izražavanju. Dalje, Ustavni sud zapaža da se navedeno sporno izražavanje ne može dovesti u vezu s apelantom kao privatnim licem i njegovim privatnim životom, već se isključivo odnosi na događaje koje su vezani za njegov status državnog službenika, koji je u vezi s tim dužan da podnese veći stepen tolerancije u odnosu na kritičke komentare od običnog privatnog pojedinca. Pri tome, proizlazi da tuženi prilikom pribavljanja informacija, kao i prilikom iznošenje i prenošenja spornog izražavanja nisu postupali zlonamjerno. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio da opći zahtjev za novinare da se sistematski i formalno distanciraju od sadržaja citata koji može uvrijediti ili izazvati druge ili nanijeti štetu njihovom ugledu nije pomirljiv s ulogom štampe da daje informacije o tekućim događanjima, mišljenjima i idejama (vidi Evropski sud, Thoma protiv Luksemburga, presuda od 29. marta 2001. godine, stav 64).

39. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja, ponašanje apelanta i tuženih, te vrijeme i način izražavanja, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja u dovoljnoj mjeri sagledali sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja zaključivši da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti, u smislu ZZK, niti o odgovornosti tuženih. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom odlučivanja u dovoljnoj mjeri izbalansirali apelantovo pravo na zaštitu njegovog ugleda, u smislu člana 8. Evropske konvencije, i prava tuženih na slobodu izražavanja, u smislu člana 10. Evropske konvencije, dajući u relevantnim okolnostima prednost pravu tuženih na slobodu izražavanja.

40. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantovog prava na ugled kao segmenta prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno se radi o predmetu građansko-pravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporene presude

44. U vezi s prigovorima kojima apelant pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje Ustavni sud, imajući u vidu data obrazloženja redovnih sudova u kontekstu iznesenih prigovora, smatra da iz datih obrazloženja ne proizlazi proizvoljnost u pogledu primjene prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno ocjene dokaza, na šta apelant neosnovano ukazuje. Pri tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, jasno obrazložili zašto je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, pri čemu su primijenjene relevantne odredbe ZZK i ZPP, a čija se primjena u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnom i na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. b)U odnosu na dužinu trajanja postupka Relevantna načela

45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

46. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

Period koji se uzima u obzir

47. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 13. novembra 2012. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do 5. decembra 2019. godine, kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koje će Ustavni sud uzeti u razmatranje je period od sedam godina i nepunih mjesec dana.

Analiza dužine trajanja postupka

48. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je apelant podnio tužbu radi naknade nematerijalne štete protiv tuženih zbog klevete, a koji postupak se prema članu 14. ZZK smatra hitnim. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u postupku trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu. U pogledu apelantovog doprinosa dužini trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant jednom uredio/dopunio tužbu, što je u određenoj mjeri doprinijelo dužini trajanja prvostepenog postupka. Međutim, ta okolnost, sama po sebi, ne može voditi zaključku o eventualnom apelantovom doprinosu dužini trajanja predmetnog postupka budući da se on samo koristio pravima koja mu pripadaju prema odredbama ZPP. Ocjenjujući značaj postupka za apelanta, Ustavni sud smatra da se radi o postupku značajnom za apelanta jer je on imao interes da se što prije okonča postupak u kojem je tražio naknadu nematerijalne štete iz osnova povrede ugleda zbog navoda koji su tuženi iznijeli u spornom prilogu.

49. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostepenim sudom trajao dvije godine i jedan mjesec (29. decembra 2014. godine), a postupak povodom apelantove žalbe pred drugostepenim sudom (5. decembra 2019. godine) trajao je nepunih pet godina (računajući od dana donošenja prvostepene odluke). Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, odnosno imajući u vidu da je postupak ukupno trajao sedam godina i nepunih mjesec dana, te da je dužini trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Kantonalnog suda, koji u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka nije dao nikakav odgovor, Ustavni sud, imajući u vidu da se radi o postupku koji se po zakonu smatra hitnim (član 14. stav 1. ZZK), nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.

50. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

51. U odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

52. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4571/19 od 21. aprila 2021. godine).

53. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište Kantonalnog suda pred kojim je najduže vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

54. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu materijalne štete u iznosu od 900,00 KM na ime troškova advokata, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti u postupku pred Ustavnim sudom mogu tražiti naknadu materijalne štete na ime navedenih troškova.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kad je postupak po apelantovoj tužbi radi naknade štete zbog klevete trajao sedam godina i nepunih mjesec dana, pri čemu je dužini trajanja predmetnog postupka, koji spada u kategoriju hitnih postupaka, u odlučujućoj mjeri doprinijelo postupanje Kantonalnog suda koji je odluku o žalbi donio nakon skoro punih pet godina.

56. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama izvršili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava na privatni život, garantiranog članom 8. Evropske konvencije, i prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.

57. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim segmentima na koje je apelant ukazao budući da iz datih obrazloženja redovnih sudova ne proizlazi proizvoljnost u pogledu primjene prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno ocjene dokaza u osporenim odlukama kojima je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

58. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4895/19 (S.P.) | Sudska praksa | Aktio