Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1614/21 (B. K.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1614/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1614/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Borka Kovačević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Borka Kovačević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 023443 19 Uvp od 3. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Borka Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Radmila Plavšić advokat iz Banjaluke, podnijela je 10. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 023443 19 Uvp od 3. marta 2021. godine.

2. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljem tekstu: tuženi), Filijala Banjaluka je Rješenjem broj 1026095429 od 20. jula 2018. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelantice za priznavanje prava na starosnu penziju.

3. Tuženi je rješenjem broj 1026095429 od 14. augusta 2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantice izjavljenu protiv rješenja od 20. jula 2018. godine.

4. U upravnom sporu apelantice, kao tužioca, protiv rješenja od 14. augusta 2018. godine, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio presudu broj 11 0 U 023443 18 U od 30. aprila 2019. godine kojom je odbio predmetnu tužbu kao neosnovanu.

5. Vrhovni sud je osporenom odlukom odbio zahtjev apelantice za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 30. aprila 2019. godine.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u provedenom postupku utvrđeno da apelantica ima navršenih 65 godina života, da je ostvarila ukupno sedam godina, devet mjeseci i 16 dana staža osiguranja, da joj je rješenjem tuženog od 10. februara 2000. godine priznat poseban staž u dvostrukom trajanju u trajanju od pet godina, osam mjeseci i 14 dana, te da je majka troje djece. S tim u vezi je naveo da apelantica ne ispunjava uslov iz člana 41. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) (kojim je propisano da pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja). Naime, naveo je da se, u smislu člana 38. Zakona o PIO, u staž osiguranja ne računa posebni staž koji je apelantici utvrđen u dvostrukom trajanju i koji iznosi pet godina, osam mjeseci i 14 dana, bez obzira nato da li je unesen u matičnu evidenciju tuženog. Također je naveo da je bez uticaja pozivanje apelantice na član 107. stav 4. Zakona o radu, prema kojem žena majka stiče pravo na penziju za jednu godinu manje staža osiguranja za svako rođeno dijete, u odnosu na uslove za sticanje prava na penziju uređene Zakonom o PIO. Naime, apelantica bi po tom osnovu imala snižavanje staža osiguranja za tri godine zbog troje djece, pa ni sa tim snižavanjem, imajuci u vidu da ima svega sedam godina, devet mjeseci i 16 dana staža osiguranja, ne bi mogla ispuniti uslov za starosnu penziju u pogledu staža osiguranja, jer bi joj bilo potrebno da ima najmanje 12 godina staža osiguranja. Naveo je da je bez osnova pozivanje apelantice na to da se u pogledu uslova za starosnu penziju treba primijeniti raniji Zakon o PIO („Službeni glasnik RS“ br. 27/93, 14/96, 10/95 i 22/96), koji je prestao da važi stupanjem na snagu Zakona o PIO iz 2000. godine. Naime, apelantica je zahtjev za ostvarivanje prava na penziju podnijela 15. oktobra 2017. godine, u vrijeme važenja sadašnjeg Zakona o PIO, koji je stupio na snagu 1. januara 2012. godine, tako da se u pogledu uslova za ostvarivanje prava na starosnu penziju primjenjuje taj zakon, a uslove propisane tim zakonom apelantica nesporno ne ispunjava.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je na dan podnošenja zahtjeva za penziju napunila 65 godina života, 13 godina i šest mjeseci staža osiguranja, tada je u smislu člana 41. Zakona o PIO i člana 107. stav 4. Zakona o radu ispunila uslove za starosnu penziju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1614/21 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio