Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4807/19 („PROJEKT“ a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Isplata duga
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4807/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4807/19, rješavajući apelaciju „Projekta“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija „Projekta“ a.d. Banjaluka.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 117249 19 Rev od 20. septembra 2019. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Projekt“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZAK Milorad i Dejan Đukić iz Banjaluke, podnio je 12. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 117249 19 Rev od 20. septembra 2019. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 117249 19 Pž od 25. aprila 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i tuženog „BTC Mediteran“ d.o.o. Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. decembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 14. do 31. decembra 2020. godine. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužbenim zahtjevom apelant je tražio raskid ugovora koji su parnične stranke zaključile 24. januara 2008. godine za izradu idejnog projekta i projekta za izvođenje stambeno-poslovnog bloka, s projektiranjem vanjskog uređenja (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), te obavezivanje tuženog da apelantu na ime duga isplati iznos od 207.276,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Tužba je Okružnom privrednom sudu podnesena 26. decembra 2015. godine.
6. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 117249 15 Ps od 28. septembra 2018. godine, i to stavom 1. izreke, obavezan je tuženi da apelantu isplati iznos od 129.233,20 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, pa do isplate, uz naknadu troškova postupka, dok su stavom 2. izreke odbijeni preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova postupka, te tužbeni zahtjev za raskid predmetnog ugovora (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Okružni privredni sud je utvrdio da su parnične stranke zaključile predmetni ugovor 24. januara 2008. godine kojim je ugovorena ukupna cijena izrade projektne dokumentacije u iznosu od 202.800,00 KM bez PDV-a. Predmetnim ugovorom parnične stranke su se dogovorile da se ugovorena cijena izrade projekta dijelom plati predajom u posjed i vlasništvo poslovnog prostora površine 50 m u izgrađenom i tehnički primljenom objektu iz predmetnog ugovora s ugovorenom cijenom od 2.000,00 KM po m , odnosno ukupno 100.000,00 KM, a preostali dio cijene u tri rate u iznosu od 102.800,00 KM, i to 30% iznosa cijene od dana potpisivanja predmetnog ugovora, 60% iznosa cijene po izradi i prijemu tehničke dokumentacije i 10% iznosa utvrđene cijene po završenoj reviziji tehničke dokumentacije.
8. Okružni privredni sud je uvidom u sadržaj predmetnog ugovora zaključio da se radi o ugovoru o djelu u smislu člana 600. ZOO, kojim se apelant obavezao da obavi određeni posao (izrada projektne dokumentacije), uz obavezu tuženog da mu tu uslugu plati, i to jednim dijelom u novcu, a drugim u vrijednosti poslovnog prostora. U dijelu plaćanja u novcu Okružni privredni sud je zaključio da je riječ o ugovoru kojim je ugovoreno ispunjenje u roku, a pravni osnov za predmetno potraživanje zasniva na odredbi člana 132. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Iz provedenih dokaza je utvrđeno da je apelant svoju obavezu iz predmetnog ugovora u cijelosti ispunio 18. maja 2009. godine kada je tuženom predao dopunu projekta, dok je tuženi svoju obavezu samo djelimično ispunio, isplativši apelantu iznos od 30.000,00 KM.
9. U vezi s tužbenim zahtjevom u dijelu kojim apelant traži raskid predmetnog ugovora prvostepeni sud je taj dio zahtjeva ocijenio neosnovanim jer je zaključio da je predmetni ugovor u dijelu novčanog potraživanja raskinut po samom zakonu, i to najkasnije u roku od 15 dana od dana izrade tehničke dokumentacije, koju je apelant predao tuženom 18. maja 2009. godine. Shodno tome, apelantovo potraživanje na ime novčane obaveze po spornom ugovoru je zastarjelo jer je obaveza tuženog dospjela najkasnije 2009. godine, kada je apelant tuženom predao dopunjeni projekt, pa je apelant sudsku zaštitu trebao tražiti u trogodišnjem roku počev od 18. maja 2009. godine, a prema ugovoru još u toku 2008. godine, iz kojeg razloga je apelant u pogledu neizmirenog dijela novčane obaveze po spornom ugovoru izgubio pravo na sudsku zaštitu.
10. Međutim, kako je utvrdio Okružni privredni sud, dio ugovorne obaveze koja se odnosila na plaćanje naknade „u prostoru“ nije sadržavao odredbu u pogledu ispunjenja u roku, pa je taj dio ugovora raskinut po zakonu tek 27. januara 2015. godine kada je apelant od tuženog tražio isplatu iznosa od 207.276,00 KM u roku od osam dana. Shodno tome, Okružni privredni sud je, pozivajući se na odredbu člana 124. ZOO, naveo da u dvostranim ugovorima kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu druga strana može, ako šta drugo nije određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze, a u svakom slučaju ima pravo tražiti naknadu štete. Dalje je istaknuto da ugovor ostaje na snazi u pogledu ispunjenih obaveza ako druga ugovorna strana saglasno odredbi člana 129. ZOO ne raskine ugovor i u pogledu već ispunjene obaveze. Predmetni ugovor je održan na snazi jer ga tuženi nije raskinuo, a apelant je u dijelu ispunjenja obaveze predajom poslovnog prostora ispostavio fakturu tuženom u decembru 2012. godine (27. decembar 2012. godine). U vezi s tim je navedeno da je faktura glasila na iznos od 201.193,20 KM sa PDV-om, odnosno 171.960,00 KM bez PDV-a, plus PDV na iznos od 29.233,20 KM, a ista je umanjena za iznos od 30.840 KM. Prema utvrđenju prvostepenog suda, traženi iznos predstavlja 30% iznosa od 102.800,00 KM, pri čemu je nesporno da je ugovorena vrijednost poslovnog prostora 100.000,00 KM. Također je utvrđeno da ovom računu tuženi nije prigovorio, tako da je faktura od 27. decembra 2012. godine, kao poziv na plaćanje i održavanje ugovora na snazi, sadržavala i dio naknade od 100.000,00 KM.
11. Dakle, pored iznosa od 29.233,20 KM na ime PDV-a, koji je bez pravnog osnova (član 210. ZOO) prešao u imovinu tuženog, apelantu pripada pravo i na potraživanje iznosa od 100.000,00 KM, koje nije zastarjelo. U vezi s tim je naglašeno da je apelant tuženom 27. decembra 2012. godine dostavio fakturu za plaćanje cjelokupnog iznosa u kome je navedeno i 100.000,00 KM, pa je shodno tome prvostepeni sud zaključio da od dana izdavanja računa do dana podnošenja tužbe nije protekao rok od tri godine, iz kojeg razloga je utvrđeno da je prigovor zastare u tom dijelu neosnovan. Dakle, prvostepeni sud je primjenom člana 376. ZOO utvrdio da potraživanje u ovom dijelu nije zastarjelo jer je rok počeo da teče od 27. decembra 2012. godine, kada je sačinjena faktura za plaćanje cjelokupnog iznosa po predmetnom ugovoru, o čemu se prvostepeni sud detaljnije izjasnio u obrazloženju presude.
12. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 117249 19 Pž od 25. aprila 2019. godine žalbu usvojio, te prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio tako što je tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu iznosa od 129.233,20 KM s kamatom i troškovima postupka odbijen kao neosnovan, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
13. Drugostepeni sud je, prije svega, podsjetio da je prvostepenom presudom odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je tražen raskid predmetnog ugovora, u kojem dijelu se presuda žalbom ne osporava, pa je pravomoćna presuda u dijelu kojim je zahtjev za raskid ugovora odbijen sa utvrđenjem prvostepenog suda da je taj dio zahtjeva odbijen jer je do raskida ugovora već došlo po sili zakona istekom roka u kojem se obaveza trebala ispuniti. Dakle, kako je naglasio Viši privredni sud, presuda je postala pravomoćna u dijelu u kojem je utvrđeno da je predmetni ugovor raskinut.
14. Isto tako, Viši privredni sud se složio sa zaključkom prvostepenog suda da je za razrješenje predmetnog spora mjerodavan član 132. ZOO, ali je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud proizvoljno primijenio citiranu odredbu. Naime, Viši privredni sud je, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev kojim se tražio raskid ugovora i ispunjenje obaveze, zaključio da takvim zahtjevom jedno drugo isključuje. U odredbi člana 132. ZOO sadržano je pravilo o pravnim posljedicama raskida ugovora zbog neizvršenja. U konkretnom slučaju nije sporno da tuženi nije dobio građevinsku dozvolu, niti je počeo sa gradnjom objekta, niti je platio naknadu za izgrađeni objekt, a raskidanjem ugovora obje strane se oslobađaju svojih ugovorenih obaveza, pa nijedna strana ne može tražiti ispunjenje jer za to nema više osnova jer nema ugovora. Pored povrata u pređašnje stanje i naknade za korist koju je, u međuvremenu, stranka imala od onoga što je dužna vratiti, raskidom ugovora pokreće se i pitanje naknade štete koju stranka trpi uslijed neispunjenja ugovora. Prema članu 262. stav 2. ZOO kada dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni s njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio, a navedenu odredbu treba dovesti u vezu sa članom 124. ZOO, koju je Viši privredni sud citirao. Shodno sadržaju citiranih odredbi, kod činjenice da je sud utvrdio da je ugovor raskinut zbog neizvršenja obaveze od strane tuženog, apelant je mogao tražiti samo vraćanje onog što je izvršenjem predao tuženom i naknadu štete, a nikako izvršenje obaveze iz predmetnog ugovora, kako je apelant pogrešno tražio, jer osnova više nema.
15. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, prvostepeni sud je u razrješenju spora pogrešno tumačio sadržaj odredbe člana 132. ZOO smatrajući da nakon raskida ugovora tuženi, koji svoju obavezu nije izvršio, ima obavezu da je izvrši. U skladu s teretom dokazivanja apelant je bio u obavezi da dokaže da li je pretrpio štetu, u čemu se šteta ogleda i kolika je šteta, a što apelant nije dokazao, pri čemu je pogrešno poistovjećivanje naknade štete s naknadom cijene za izvršenu obavezu iz predmetnog ugovora. Osim toga, u skladu s teretom dokazivanja, nije dokazana činjenica da li je i ko izvršio povrat poreza u iznosu od 29.233,20 KM jer za utvrđenje te činjenice prvostepeni sud nije imao niti jedan materijalni dokaz, pa tu činjenicu prvostepeni sud nije mogao izvesti na osnovu iskaza svjedoka i zakonskog zastupnika, koji ne daju konkretan odgovor na to sporno pitanje, na šta tuženi s pravom u žalbi ukazuje. U nepobijenom odbijajućem dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
16. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 117249 19 Rev od 20. septembra 2019. godine djelimično usvojio reviziju i osporenu drugostepenu presudu preinačio tako što je žalbu tuženog djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u usvajajućem dijelu apelantovog zahtjeva tako što je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 29.233,20 KM sa zakonskom zateznom kamatama, te je preinačena i odluka o troškovima postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Nakon što je ispitao osporenu drugostepenu presudu Vrhovni sud je zaključio da ona nije u svemu pravilna. Shodno članu 17. ZOO učesnici u obligacionim odnosima dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje, a opće pravilo o ispunjenju obaveza i posljedicama neispunjenja sadržano je u članu 262. stav 1. ZOO. U konkretnom slučaju parnične stranke su zaključile predmetni ugovor, čiji je predmet izrada tehničke dokumentacije za izvođenje stambeno-poslovnog bloka u Trebinju, a istim ugovorom tuženi se obavezao na isplatu ukupnog iznosa od 202.800,00 KM na način preciziran ugovorom. Tokom postupka je utvrđeno da je apelant svoju obavezu u cijelosti ispunio 18. maja 2009. godine, a da tuženi nije osigurao kreditna sredstva za gradnju objekta, ni za tehničku dokumentaciju i da iz tog razloga nije došlo do gradnje objekta, pa je time na strani tuženog došlo do povrede ugovorene obaveze. Kod takvog činjeničnog utvrđenja apelantu po članu 262. stav 2. ZOO pripada pravo na naknadu štete koju je pretrpio zbog povrede ugovorne obaveze tuženog, a ta šteta ne može predstavljati ugovorenu vrijednost izrade tehničke dokumentacije za planiranu gradnju, kako to apelant tužbom traži. Apelantu pripada pravo na naknadu obične štete i izgubljene koristi koju bi osnovano mogao očekivati prema redovnom toku stvari, čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
17. Dakle, kako je istakao Vrhovni sud, povjerilac u smislu člana 262. stav 2. ZOO ima pravo na naknadu štete ukoliko dužnik nije ispunio obavezu ili ju je ispunio sa zakašnjenjem, ako ne postoji zakonski osnov za oslobođenje dužnika od odgovornosti obaveze, te da je povjerilac stvarno pretrpio štetu, da postoji uzročna veza između štete i neispunjenja ugovora, odnosno zakašnjenja sa ispunjenjem i da povjerilac sve to dokaže (postojanje štete, njenu vrstu i visinu i uzročnu vezu). Kako apelant u tužbi traži isplatu ugovorene vrijednosti cijene izrade tehničke dokumentacije i te činjenice dokazuje izvedenim dokazima, kojim nije dokazivao da su ostvarene prednje navedene pretpostavke odgovornosti tuženog za štetu, prema ocjeni Vrhovnog suda, tužbeni zahtjev po svojoj pravnoj prirodi ne predstavlja zahtjev za naknadu štete koju ima u vidu odredba člana 262. stav 2. ZOO, kako je to pravilno utvrdio i drugostepeni sud.
18. Vrhovni sud je zatim naveo da se ispunjenje obaveze sastoji u izvršenju onoga što čini sadržinu obaveze, koju dužnik ne može ispuniti nečim drugim, a povjerilac ne može zahtijevati nešto drugo (član 307. ZOO). Dužnik nema pravo na zamjenu ispunjenja, a ni povjerilac nema pravo tražiti nešto drugo. Izuzetno, do realne subrogacije, kao načina izmjene sadržaja ugovorne obaveze, može doći ako povjerilac u sporazumu s dužnikom primi nešto drugo umjesto onoga što mu se duguje (član 308. stav 1. ZOO). U konkretnom slučaju apelant, i pored pokušaja, nije ishodio sporazum s tuženim da mu se u ispunjenju dijela ugovorene cijene, umjesto poslovnog prostora u izgrađenoj zgradi, preda u posjed i vlasništvo poslovni prostor u drugom objektu, pa revizioni navodi u tom dijelu, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu od značaja za ishod spora.
19. Međutim, u reviziji se osnovano ukazuje da je pobijana presuda u dijelu odluke o apelantovom zahtjevu za naknadu štete u iznosu od 29.233,20 KM, koji je apelant uplatio na ime PDV-a, zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Iz utvrđenog činjeničnog stanja prvostepenog suda proizlazi da je apelant tuženom ispostavio fakturu 27. decembra 2012. godine na iznos od 201.193,20 KM, od čega iznos od 29.233,20 KM na ime PDV-a, a ostatak na ime izvršenih usluga, što proizlazi iz zapisnika o kontroli koju je izvršila Uprava za indirektno oporezivanje BiH od 31. decembra 2012. godine (o čemu se Vrhovni sud detaljno izjasnio na strani 5. obrazloženja presude). Vrhovni sud je na osnovu svega navedenog odlučio kao u izreci presuda primjenom člana 248. i člana 250. stav 1. ZPP, a kako je apelantova revizija djelimično usvojena, saglasno odredbama ZPP odlučeno je i o troškovima cijelog postupka (o čemu se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na strani 6. obrazloženja).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Evropske konvencije i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osporene presude su, prema apelantovim tvrdnjama, nepravilne i nezakonite, odnosno donesene su uz grubu povredu materijalnih i procesnih propisa, protivne su utvrđenim činjenicama i tužbenom zahtjevu, jer je sud odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na plaćanje kupoprodajne cijene s prenosom u vlasništvo poslovnog prostora, po utvrđenoj cijeni po m , što je odredbom predmetnog ugovora usaglašeno. „Kako tuženi nije ponudio odgovarajući poslovni prostor apelantu kao izvršenje dijela obaveze plaćanja 100.000,00 KM, to nije bilo nužno vještačenje cijene poslovnog prostora, kada se radi o ugovorenoj obavezi isplate dijela kupoprodajne cijene.“ Kod nesporne činjenice da je apelant u cijelosti izvršio svoju ugovorenu obavezu i tuženom predao projektnu dokumentaciju namijenjenu za tačno određenu lokaciju objekta i zgradu prema urbanističko-tehničkim uvjetima i građevinskoj dozvoli, vraćanje takve projektne dokumentacije apelantu nije moguće, niti tu projektnu dokumentaciju apelant može iskoristiti za neke svoje potrebe. Apelant se poziva na odredbe ZOO (čl. 17, 124, 127, 132, 133 i 262) koje citira i smatra primjenjivim u konkretnom slučaju. Apelant smatra da mu je prouzrokovana šteta iz osnova neizvršenja obaveza tuženog iz predmetnog ugovora, pa su „konstrukcije“ koje su u svojim odlukama iznijeli Viši privredni sud i Vrhovni sud više nego proizvoljne i protivne materijalnom pravu. Predmetnim ugovorom nije ugovoren izbor obligacije, pa je pravo tuženog na izbor obligacije i u izvršnom postupku u smislu člana 405. stav ZOO. Prema apelantovim tvrdnjama, ni prvostepeni sud, ali ni drugostepeni sud nisu odgovorili na sve apelantove argumente, pogrešno su primijenili odredbe o pravu na naknadu štete i na posljedice raskida ugovora, čiju krivicu nije potrebno posebno dokazivati. Dakle, redovni sudovi nisu dali jasno, detaljno i argumentirano obrazloženje u skladu sa ZOO u pogledu izvršenja dvostrano teretnih ugovora, čime je grubo povrijeđen član 6. Evropske konvencije. Vrhovni sud je zauzeo stav da tužbeni zahtjev predstavlja zahtjev za ispunjenje ugovora, a da ne predstavlja zahtjev za naknadu štete, te da naknada štete ne predstavlja ugovorena vrijednost izrade tehničke dokumentacije, što je apsolutno pogrešan i neosnovan stav, što obrazloženje čini proizvoljnim i suprotnim standardima prava na obrazloženu odluku. Apelant ističe da nije tražio izvršenje obaveze iz ugovora, kako to pogrešno navodi Viši privredni sud, a potvrđuje ga Vrhovni sud, već je tužbenim zahtjevom tražio upravo ono što mu po zakonu pripada tražeći upravo potraživani iznos od 207.276,00 KM koji predstavlja visinu izdataka koje je apelant imao prilikom izvršenja obaveze, što je dokazao fakturama ispostavljenim tuženom, koje on ničim nije osporio. Prema apelantovoj ocjeni, jasno je da on nije imao potrebu da podnosi druge dokaze u pogledu dokazivanja činjenice nastanka štete i njene visine jer ugovor nije realiziran krivicom tuženog, čime je nanio štetu apelantu. Stoga se apelant ne slaže sa stavom Vrhovnog suda da on nije dokazao sve pretpostavke za štetu jer je to apelant tokom postupka nesporno učinio budući da je dokazao sve elemente štete iz člana 155. ZOO. Apelant predlaže da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje njegovih prava na koja se u apelaciji pozvao, da se osporene presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Istovremeno, apelant je predložio da mu se zbog kršenja njegovih prava dosudi i nematerijalna šteta u iznosu od 10.160,41 KM, te da mu se priznaju troškovi sastavljanja apelacije u iznosu od 1.170,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su u odgovoru na apelaciju istakli da ostaju pri razlozima datim u osporenim presudama jer obrazloženje sadrži jasne i argumentirane razloge za odlučenje koji su zasnovani na odredbama materijalnog i procesnog prava uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Načelo savesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.
(1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorne su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveze ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Raskidanje ugovora bez ostavljanja naknadnog roka Član 127.
Poverilac može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikovog držanja proizilazi da on svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku.
Dejstvo raskida Član 132.
(1) Raskidom ugovora obe strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
(3) Ako obe strane imaju pravo zahtevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.
(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.
(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.
IV - RASKIDANJE ILI IZMENA UGOVORA ZBOG
PROMENJENIH OKOLNOSTI
Pretpostavke za raskidanje Član 133.
(1) Ako posle zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj meri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi, po opštem mišljenju, bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtevati da se ugovor raskine.
(2) Raskid ugovora ne može se zahtevati ako je strana koja se poziva na promenjene okolnosti bila dužna da u vreme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbeći ili savladati.
(3) Strana koja zahteva raskid ugovora ne može se pozivati na promenjene okolnosti koje su nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje njene obaveze.
(4) Ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajući uslovi ugovora pravično izmene.
(5) Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtev druge strane obavezati stranu koja ga je zahtevala da naknadi drugoj strani pravičan deo štete koju trpi zbog toga.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Ispunjenje obaveze i posledica neispunjenja Član 262.
(1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.
(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, poverilac ima pravo zahtevati i naknadu štete koju je usled toga pretrpio.
(3) Za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je poverilac dao primeren naknadni rok za ispunjenje.
(4) Dužnik odgovara i za delimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja i ako tu nemogućnost nije skrivio ako je nastupila posle njegovog dolaska u docnju, za koju odgovara.
(5) Ali se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koja je predmet obaveze slučajno propala i da je on svoju obavezu na vreme ispunio.
IV - PREDMET ISPUNJENJA
Sadržina obaveze Član 307.
(1) Ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržinu obaveze, te niti je dužnik može ispuniti nekim drugim, niti poverilac može zahtevati nešto drugo.
(2) Nema punovažnog ispunjenja ako ono što je dužnik predao kao dugovanu stvar, i poverilac kao takvu primio to u istinu nije, i poverilac ima pravo da vrati ono što mu je predato i da zahteva dugovanu stvar.
Zamena ispunjenja Član 308.
(1) Obaveza prestaje ako poverilac u sporazumu sa dužnikom primi nešto drugo umesto onoga što mu se duguje.
(2) U tom slučaju dužnik odgovara isto kao prodavac za materijalne i pravne nedostatke stvari date umesto onoga što je dugovao.
(3) Ali, poverilac umjesto zahteva po osnovu odgovornosti dužnika za materijalne ili pravne nedostatke stvari, može zahtevati od dužnika, ali ne više od jemca, ispunjenje prvobitnog potraživanja i naknadu štete.
Trajanje prava izbora Član 405.
(1) Dužnik ima pravo izbora sve dok u postupku prinudnog izvršenja jedna od dugovanih stvari ne bude potpuno ili delimično predata poveriocu po njegovom izboru.
(2) Ako pravo izbora pripada poveriocu, a on se ne izjasni o izboru u roku određenom za ispunjenje, dužnik ga može pozvati da izvrši izbor i za to mu odredi primeren rok, posle čijeg isteka pravo izbora prelazi na dužnika.
23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti. Član 250. stav (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 117249 19 Rev od 20. septembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 14. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 12. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
31. U konkretnom slučaju apelant je vodio postupak za zaštitu svojih prava iz ugovornog odnosa tražeći raskid ugovora i isplatu po osnovu neispunjenja ugovornih obaveza od strane tuženog. Dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Buvač protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Buvač protiv Hrvatske, aplikacija broj 47685/13, presuda od 6. septembra 2018. godine, st. 23– 31) utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u segmentu pristupa sudu zbog pretjeranog formalizma koji je sud iskazao u primjeni relevantnih odredbi Zakona o medijima, što je za posljedicu dovelo do uskraćivanja prava aplikanta na pravično suđenje utvrdivši da ograničenje (insistiranje na pismenoj punomoći, i pored činjenice da je aplikant na ročištu naveo da je ovlastio svog punomoćnika da djeluje u njegovo ime u odnosu na izdavača, što je uključivalo i prethodno podnošenje zahtjeva izdavaču za ispravku spornih navoda u novinskom tekstu) nije bilo razmjerno legitimnom cilju i kao takvo je narušilo suštinu prava aplikanta na pristup sudu koje je osigurano članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Slijedeći praksu Evropskog suda iz citiranog predmeta Ustavni sud je u predmetu broj AP 2978/16 utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u situaciji kada su redovni sudovi iskazali pretjerani formalizam u primjeni odredbe člana 335. stav (3) ZPP insistirajući da apelanti kao dokaz treba da dostave originalne primjerke novinskih članaka samo zato što je tuženi, bez bilo kakvog dodatnog obrazloženja, iskazao sumnju u autentičnost priloženih dokaza, čime je narušena suština prava apelanata na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2978/16 od 11. oktobra 2018. godine, tač. 32–37, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
34. Ustavni sud zapaža da apelant iznosi brojne prigovore u nastojanju da ukaže na proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda i Višeg privrednog suda, iznoseći navode o neslaganju sa stavovima navedenih sudova. Apelacijom se posebno problematizira stav navedenih sudova da traženo potraživanje po svojoj pravnoj prirodi ne predstavlja zahtjev za naknadu štete. U tom pravcu apelant ističe da nije imao potrebu da podnosi druge dokaze u pogledu dokazivanja činjenice nastanka štete i njene visine jer ugovor nije realiziran krivicom tuženog, čime mu je tuženi nesporno nanio štetu, te se ne slaže sa stavom Vrhovnog suda da nije dokazao sve pretpostavke za štetu jer je apelant to nesporno dokazao tokom postupka.
35. Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda zapaža da je tokom postupka utvrđeno da su parnične stranke bile u ugovornom odnosu po osnovu predmetnog ugovora (ugovor o djelu) kojim su precizirane obaveze ugovornih strana, koje je apelant u cijelosti ispunio (izrada tehničke dokumentacije za izgradnju objekta), dok tuženi nije osigurao finansijska sredstva za izgradnju objekta, čime je povrijedio ugovorne obaveze, što je bio razlog za pokretanje parnice u kojoj je apelant tražio raskid predmetnog ugovora i isplatu. Ustavni sud, također, zapaža da redovni sudovi nisu donosili saglasne odluke u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Vidljivo je i to da apelant žalbom nije osporio prvostepenu presudu kojom je tužbeni zahtjev djelimično usvojen, i to u dijelu za koji je taj sud utvrdio da nije obuhvaćen zastarom potraživanja (vidi tač. od 8. do 10. ove odluke), dok je Viši privredni sud uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio jer je zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan (vidi tač. od 12. do 15. ove odluke). Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, koristeći se ovlaštenjima iz člana 250. stav 1. ZPP, preinačio je drugostepenu odluku zaključivši da je zahtjev djelimično osnovan (u dijelu visine iznosa PDV-a koji je vraćen tuženom), ali da je preostali dio zahtjeva (isplata iznosa od 100.000,00 KM na ime vrijednosti poslovnog prostora koji je tuženi trebao dati u posjed i vlasništvo apelantu, kao dio njegove ugovorene obaveze iz predmetnog ugovora) neosnovan (vidi tač. od 16. do 19. ove odluke). Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu član 17. stav 1. ZOO koji učesnike u obligacionom odnosu obavezuje da izvrše svoje obaveze iz ugovora. U konkretnom slučaju nije bilo sporno da je apelant svoju ugovorenu obavezu koja se sastojala u izradi tehničke dokumentacije za izgradnju stambeno-poslovnog objekta u cijelosti ispunio 18. maja 2009. godine. S druge strane, tokom postupka nije bilo sporno da tuženi svoje obaveze iz predmetnog ugovora nije ispunio, kojim se obavezao da će apelantu za učinjenu uslugu isplatiti ukupan iznos od 202.800,00 KM (bez uračunatog PDV-a) na način preciziran ugovorom (dio u novcu, a dio predajom u posjed i vlasništvo poslovnog prostora). Također je utvrđeno da tuženi nije osigurao kreditna sredstva za izgradnju objekta i tehničku dokumentaciju, te da shodno tome izgradnja objekta prema tehničkoj dokumentaciji nije ni realizirana.
36. U takvim okolnostima prihvaćeno je činjenično utvrđenje prvostepenog suda da je predmetni ugovor u dijelu novčanog potraživanja raskinut po zakonu još 2009. godine, a da je dio predmetnog ugovora koji se odnosio na predaju u posjed i vlasništvo poslovnog prostora u izgrađenoj zgradi raskinut po zakonu 27. januara 2015. godine. Shodno takvom činjeničnom utvrđenju Vrhovni sud je utvrdio da apelant, saglasno odredbama člana 262. stav 2. ZOO, ima pravo na naknadu štete (obična šteta i izmakla korist), ali da apelantov tužbeni zahtjev po svojoj pravnoj prirodi ne predstavlja zahtjev za naknadu štete koju ima u vidu citirani član jer apelant zapravo zahtijeva isplatu ugovorene vrijednosti cijene na ime izrade tehničke dokumentacije, na šta nema pravo s obzirom na pravne posljedice raskida ugovora (član 132. ZOO), pri čemu nije dokazao da su ostvarene pretpostavke za naknadu štete.
37. Ustavni sud, prije svega, naglašava da zaključeni ugovor predstavlja zakon za ugovorne strane (pacta sunt servanda) i nastale obaveze iz zaključenog ugovora moraju se u svemu ispuniti onako kako glase. Strana koja povrijedi ugovornu obavezu odgovorna je drugoj strani za nastalu štetu. Osnovna načela obligacionog prava predviđaju da su strane u obligacionom odnosu dužne izvršiti svoju obavezu i odgovorne su za ispunjenje (član 17. ZOO), a u ostvarivanju prava i obaveza dužne su se pridržavati načela savjesnosti i poštenja (član 12. ZOO). U okolnostima konkretnog slučaja apelant je kao ugovorna strana svoju obavezu ispunio u cijelosti, a tuženi tek djelimično.
38. Ustavni sud dalje podsjeća da su pozitivni i negativni ugovorni interesi oblici štete koji se najčešće javljaju kao povreda postojećeg ugovornog odnosa. Pozitivni ugovorni interes jeste šteta koju je povjerilac pretrpio zbog toga što je dužnik neuredno ispunio ili uopće nije ispunio svoju ugovorenu obavezu. Šteta proizlazi iz povjeriočeveg interesa da ugovorna obaveza bude uredno ispunjena. Negativni ugovorni interes je šteta koju je pretrpjela jedna ugovorna strana zato što se pouzdala u valjanost pravnog posla, dok je druga strana znala ili je morala znati da pravni posao nije valjan. U konkretnom slučaju radilo bi se o šteti nastaloj na osnovu pozitivnog ugovornog interesa jer tuženi nije u cijelosti ispoštovao svoju ugovornu obavezu.
39. Ustavni sud zatim podsjeća da se imovinska šteta neposredno odražava na umanjenje imovine oštećenog. Imovinska šteta postoji onda kada postoji oštećenje imovinskih dobara čija se vrijednost može izraziti u novcu, a može se iskazati kao oštećenje nekog dobra, prava ili interesa, te se mora odraziti na imovinu oštećenog lica. Imovinska šteta može biti izražena kao obična šteta ili izmakla dobit. Običnom štetom pogođena je već postojeća imovina oštećenog, i to u momentu prouzrokovanja štete, a sastoji se u umanjenju njegove postojeće imovine. Izmakla dobit je gubitak one imovinske koristi koju je oštećeni, po redovnom toku stvari, očekivao i koja bi nastupila da nije bilo štetne radnje. Tom štetnom radnjom spriječeno je povećanje oštećenikove imovine. Dakle, kod izmakle dobiti, imovinsko stanje oštećenog je nepromijenjeno, ali je uslijed štetnog događaja izostalo uvećanje imovine, koje bi bez tog događaja nastupilo. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant tužbenim zahtjevom nije tražio ispunjenje ugovorne obaveze onako kako glasi (predaja u posjed i vlasništvo poslovnog prostora, što nije ni moguće ispuniti jer stambeno-poslovni objekt nije izgrađen), već isplatu protivvrijednosti poslovnog prostora izraženu u novcu. U takvim okolnostima postavlja se pitanje zašto, prema mišljenju redovnih sudova, postavljeni tužbeni zahtjev po svojoj prirodi ne predstavlja zahtjev za naknadu štete koju ima u vidu član 262. stav (2) ZOO. Prema članu 262. stav (2) ZOO, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je pretrpio kada dužnik ne ispuni svoju obavezu ili zadocni s njenim ispunjenjem. U konkretnom slučaju, u relevantnim okolnostima konkretnog slučaja, apelant je, kao savjesna strana u ugovornom odnosu, imao pravo na naknadu štete koju je pretrpio zbog neispunjenja ugovorene obaveze od strane tuženog, pri čemu je postavio zahtjev za isplatu novčane protivvrijednosti poslovnog prostora, a nije tražio ispunjenje obaveze onako kako predmetnim ugovorom glasi. U navedenim okolnostima Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud iskazao pretjerani formalizam u primjeni člana 262. stav (2) ZOO, obrazloživši da postavljeni apelantov tužbeni zahtjev nema pravnu prirodu zahtjeva za naknadu štete.
40. Štaviše, Ustavni sud ima u vidu da je u konkretnom slučaju predmet postupka koji je rezultirao osporenom odlukom bio raskid ugovora o djelu i dejstvo raskida ugovora o djelu. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, bilo da je ugovor raskinut jednostranom izjavom volje jedne od stranaka ili po samom zakonu, posljedice su iste, odnosno dolazi do primjene relevantnih odredbi člana 132. ZOO. U konkretnom slučaju redovni sudovi su zaključili da je raskid ugovora o djelu koji je apelant zaključio s tuženim nastupio po samom zakonu, pa je jasno zašto su sudovi odbili apelantov zahtjev da se ugovor raskine. Međutim, kada je riječ o zahtjevu za naknadu štete, odnosno dejstvu raskida ugovora, pogotovo ugovora o djelu u kojem je relevantan intelektualni rad, kao što je u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu primijenili relevantne odredbe člana 132. ZOO, prema kojem su obje ugovorne strane oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete, ali prema stavu (2) člana 132. ZOO ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
41. Neupitnim se čini da je apelant dužniku predao projekt koji je bio predmet ugovora i u čiju je izradu uložio rad i sredstva u visini cijene iz ugovora, dakle to je ono što je apelant tuženom dao u ispunjenju ugovora o djelu. S obzirom na to da je ugovor o djelu raskinut, tuženi je bio dužan vratiti ono što mu je apelant dao u izvršenju ugovora sa svoje strane, tj. projekt koji je bio predmet ugovora. Međutim, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud nije bavio ovim pitanjem, a posebno pitanjem – šta i u situaciji da tuženi apelantu vrati projekt koji je apelant izradio? Takav projekt je za apelanta neupotrebljiv jer je ga je apelant izradio namjenski za tuženog. Stoga se čini sasvim razumnim da apelant u okviru prava na vraćanje datog i naknade nastale štete i izgubljene dobiti nije tražio obavezivanje tuženog da apelantu vrati projekt, već je tražio da sud obaveže tuženog da apelantu umjesto vraćanja projekta plati iznos naknade štete koja se ogleda u radu i materijalu prilikom izrade projekta koji je predmet ugovora jer ništa drugo na ime naknade štete nije mogao tražiti. Apelant dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, nije uz raskid ugovora tražio ispunjenje ugovorne obaveze, već je kao posljedicu raskida ugovora tražio da mu tuženi vrati ono što je dao i što se svodi na rad i sredstva sadržana u cijeni projekta koji je bio predmet ugovora. S obzirom na to da nije riječ o ugovoru o kupoprodaji, već je riječ o ugovoru o djelu, za koji su redovni sudovi konstatirali da je raskinut po samom zakonu, i da apelant tuženom nije predao novčani iznos za koji bi sudovi tuženog obavezali da ga vrati apelantu uz zakonsku kamatu, već mu je predao namjenski izrađen projekt visoke vrijednosti, uslijed čega apelantova imovina nije uvećana za više od 200.000,00 KM, već je, naprotiv, umanjena trošenjem rada i sredstava koji nisu naplaćeni, prema mišljenju Ustavnog suda, teško je naći opravdanje za Vrhovni sud kada smatra da iznos vrijednosti projekta koji je apelant predao tuženom ne predstavlja štetu za apelanta, čija mu naknada pripada prema relevantnim odredbama člana 132. ZOO.
42. Stoga, podržavajući praksu Evropskog suda zauzetu u predmetu Buvač protiv Hrvatske, te vlastitu prasku iz Odluke broj AP 2978/16, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je zbog pretjeranog formalizma Vrhovnog suda u primjeni člana 262. stav (2) ZOO došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
43. Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, prekršen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
44. Shodno zaključku o kršenju apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne vidi potrebu da posebno ispituje i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Troškovi postupka
45. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se, u skladu sa specificiranim troškovnikom, dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.
Naknada nematerijalne štete
46. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je odlučenje kao u izreci ove odluke dovoljna satisfakcija za apelanta. VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud iskazao pretjerani formalizam u primjeni odredbe člana 262. stav (2) ZOO obrazloživši da apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu novčanog iznosa u visini vrijednosti poslovnog prostora nema pravnu prirodu naknade štete, što nije bilo razmjerno legitimnom cilju, te je na taj način narušena suština apelantovog prava na pravično suđenje, te kada je zanemario relevantne odredbe člana 132. ZOO u pogledu dejstva raskida ugovora, obaveze vraćanja datog, odnosno naknade štete.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić