Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4924/19 (G. R.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4924/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4924/19, rješavajući apelaciju Gojka Radivojca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Gojka Radivojca.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 I 011194 Gž 2 od 25.
oktobra 2019. godine.
Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Gojku Radivojcu u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Gojku Radivojcu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Gojka Radivojca podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 I 011194 Gž 2 od 25. oktobra 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Gojko Radivojac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Milena Kobas iz Banjaluke, podnio je 20. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 I 011194 19 Gž 2 od 25. oktobra 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Okružnog suda u Banjaluci, Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i „Arcelor Mittal“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 3. februara, odnosno 15. marta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. februara 2021. godine, a Okružni sud i izvršenik 15. februara 2021. godine. Okružni sud u Banjaluci nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Osnovnog suda broj Rs-18/05 od 11. maja 2007. godine utvrđeno je da postoji apelantovo potraživanje prema izvršeniku na ime plata za određeni period u određenom iznosu (stav I). Takođe, utvrđeno je da postoji i izvršenikovo potraživanje prema apelantu na ime više isplaćene otpremnine u određenom iznosu (stav II), kao i da se apelantovo potraživanje iz stava I izreke presude ugasilo prebijanjem izvršenikovog potraživanja iz stava II presude (stav III). Istovremeno, obavezan je izvršenik da iznos iz stava I izreke presude registruje kod Fonda PIO i uplati pripadajuće doprinose za apelanta po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja i za slučaj nezaposlenosti (stav IV). Nadalje, obavezan je apelant da izvršeniku nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu (stav V). Isto tako, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu plata za period od 10. februara do 16. avgusta 2004. godine (stav VI), odnosno u dijelu koji se odnosi na isplatu plata za period od 5. marta 2005. godine do 20. marta 2007. godine (stav VII).
6. Takođe, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se obaveže izvršenik da apelantu isplati regres, naknadu za zimnicu i ogrjev, naknadu za dan rudara i borački dodatak (stav VIII), kao i apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je traženo da se obaveže izvršenik da apelantu na ime razlike otpremnine isplati određeni iznos (stav IX). Nadalje, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se poništi izvršenikova odluka o otkazu ugovora o radu od 29. oktobra 2004. godine kao nezakonita i da se apelant vrati u radni odnos (stav X), kao i apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se utvrdi da je ništava određena odredba Sporazuma o regulisanju međusobnih prava i obaveza zaključenog 30. aprila 2004. godine između apelantovog pravnog prednika i LNM Holding (stav XI). Isto tako, odbačena je apelantova tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata neisplaćenih plata, regresa, zimnice, ogrjeva i boračkog dodatka za određeni period kao neblagovremena (stav XII), kao i apelantova tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da je ništava određena odredba ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. oktobra 2002. godine kao neblagovremena (stav XIII). Najzad, odbačena je tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o radu na neodređeno vrijeme kao nedopuštena (stav XIV), sve bliže označeno u izreci presude.
7. Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-000 349 od 30. novembra 2007. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje izvršenikove odluke o otkazu ugovora o radu od 29. oktobra 2004. godine i za vraćanje u radni odnos, u dijelu kojim je utvrđeno da se apelantovo potraživanje iz stava I izreke presude ugasilo prebijanjem za izvršenikovo potraživanje iz stava II izreke presude, te u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade za određeni period. Naime, prvostepena presuda je preinačena tako što je usvojen apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu i poništena izvršenikova odluka o otkazu ugovora o radu i obavezan izvršenik da vrati apelanta u radni odnos i da mu isplati na ime naknade plate određeni iznos za određeni period, kao i da mu na ime naknade štete zbog izgubljene zarade za određeni period isplati određene iznose, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, ukinuta je prvostepena presuda u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade za borački dodatak i tužba je u tom dijelu odbačena zbog nenadležnosti suda. Takođe, žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda u preostalom dijelu (st. II, IV, VI, VIII, IX, XI, XII, XIII i XIV) izreke prvostepene presude. Najzad, preinačena je odluka o troškovima postupka i izvršenik je obavezan da apelantu na ime troškova parničnog postupka isplati određeni iznos, sve bliže označeno u izreci presude.
Osporeni postupak
8. Apelant je 23. februara 2009. godine podnio prijedlog za izvršenje Osnovnom sudu na osnovu izvršne isprave – presude Osnovnog suda od 11. maja 2007. godine, preinačene presudom Okružnog suda u Banjaluci od 30. novembra 2007. godine.
9. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda od 3. marta 2009. godine dozvoljeno je izvršenje protiv izvršenika radi naplate novčanih potraživanja i uplate pripadajućih doprinosa po osnovu penzijsko-invalidskog osiguranja za apelanta, te registracije isplaćenih plata apelantu za period od 16. avgusta 2004. godine do 10. decembra 2006. godine u matičnoj evidenciji Fonda PIO.
10. Rješenjem Osnovnog suda od 19. marta 2010. godine djelimično je usvojen izvršenikov prigovor, pa je obustavljeno izvršenje određeno rješenjem od 3. marta 2009. godine u dijelu naplate troškova parničnog postupka u određenom iznosu, zakonskih zateznih kamata na glavni dug i dio glavnog duga, u određenim iznosima, te u dijelu kojim je određeno izvršenje radi uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i registracije dosuđenog iznosa na ime razlike plate za apelanta u matičnoj evidenciji Fonda PIO za određeni period, sve bliže označeno u dispozitivu rješenja. Istovremeno, u preostalom dijelu izvršenikov prigovor je odbijen, pa je pobijano rješenje kojim je određena prinudna naplata preostalog iznosa glavnog duga (u daljnjem tekstu: iznos 1) održano na snazi. Najzad, naloženo je izvršenikovim bankama da na izvršenikovom računu zaplijene iznos 1 i prenesu ga na apelantov račun u njegovoj banci.
11. Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci od 11. februara 2011. godine izvršenikova žalba je uvažena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
12. Zaključkom Osnovnog suda od 28. januara 2014. godine određeno je vještačenje po vještaku ekonomske struke R. M., a radi utvrđivanja iznosa apelantovog potraživanja prema izvršeniku.
13. Rješenjem Osnovnog suda od 26. septembra 2014. godine usvojen je izvršenikov prigovor od 16. marta 2009. godine, izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 3. marta 2009. godine, te je izvršni postupak obustavljen, dok je o izvršenikovom prijedlogu za protivizvršenje navedeno da će sud odlučiti naknadno.
14. Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci od 22. decembra 2014. godine djelimično je usvojena apelantova žalba pa je rješenje Osnovnog suda od 26. septembra 2014. godine preinačeno i odbijen je izvršenikov prigovor protiv rješenja o izvršenju od 3. marta 2009. godine u dijelu kojim je dozvoljeno izvršenje zapljenom i prenosom novčanih sredstava sa izvršenikovog računa na apelantov račun radi prinudne naplate novčanih potraživanja umanjenih za određeni iznos (u daljnjem tekstu: iznos 2) koji je izvršenik dobrovoljno isplatio apelantu 13. februara 2008. godine. Naime, ukazano je da se radi o naknadi plate za period od 16. avgusta 2004. godine do 5. marta 2005. godine u određenom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama, te uplati doprinosa penzijskog i invalidskog osiguranja za slučaj nezaposlenosti prenosom na račun Fonda PIO i Zavoda za zapošljavanje, naknadi štete zbog izgubljene zarade od 5. marta 2005. godine do 10. decembra 2006. godine u određenim iznosima, sve sa zakonskim zateznim kamatama, troškovima parničnog postupka u određenom iznosu i troškovima izvršnog postupka koliko budu iznosili, sve bliže označeno u dispozitivu rješenja. S druge strane, apelantova žalba u preostalom dijelu je odbijena i rješenje Osnovnog suda od 26. septembra 2014. godine potvrđeno u dijelu u kojem je izvršenikov prigovor usvojen, te obustavljeno izvršenje radi prinudne naplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje prema apelantovim platama registrovanim u matičnoj evidenciji Fonda PIO za period od 5. marta 2005. godine do 10. decembra 2006. godine prenosom sa izvršenikovog računa na račun Fonda PIO, te doprinosa za osiguranje za slučaj nezaposlenosti na račun Zavoda za zapošljavanje.
15. Okružni sud u Banjaluci je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da odlukom o prigovoru izvršenika protiv rješenja o izvršenju izvršni postupak u ovom slučaju nije okončan niti ima mjesta donošenju rješenja o obustavi izvršenja. Naime, ukazano je da je u daljnjem postupku prvostepeni sud dužan da utvrdi izvršenikove obaveze i apelantova potraživanja koja su do tada namirena, primjenjujući na odgovarajući način odredbe čl. 133, 156 i 176 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Takođe, navedeno je da to znači da će se u daljnjem toku postupka pouzdano utvrditi visina apelantovog potraživanja nakon dobrovoljne isplate iznosa 2, da li su ta potraživanja u cijelosti namirena prinudnom naplatom iznosa 1 od 20. aprila 2010. godine osnovom ukinutog rješenja od 19. marta 2010. godine, te da li su i u kojem iznosu izvršeniku zaplijenjena i prenesena sredstva u iznosu većem od dozvole izvršenja. Dakle, istaknuto je da će se o tome odlučiti donošenjem posebnog rješenja o namirenju pošto se prethodno omogući strankama izjašnjenje i raspravljanje o relevantnim dokazima, naročito u vezi s apelantovim primjedbama na visinu više naplaćenog iznosa glavnice i pripadajuće kamate. Najzad, ukazano je da će se nakon pravosnažnosti rješenja o namirenju stvoriti uslovi za odlučivanje o tome ima li mjesta obustavi izvršenja i da li je izvršenje dozvoljeno rješenjem od 3. marta 2009. godine u konkretnom slučaju provedeno, a prije toga sud će odlučiti takođe o prijedlozima za protivizvršenje i apelantovim naknadnim prijedlozima vodeći naročito računa o blagovremenosti tih prijedloga.
16. Osim toga, Okružni sud je naveo da je prvostepenim rješenjem pravilno usvojen izvršenikov prigovor protiv rješenja o izvršenju od 3. marta 2009. godine, te obustavljeno izvršenje radi prinudne naplate doprinosa penzijskog i invalidskog osiguranja za slučaj nezaposlenosti za period od 5. marta 2005. godine do 10. decembra 2006. godine pošto je u tom dijelu izvršenje predloženo i dozvoljeno bez uporišta u izvršnoj ispravi. Naime, ukazano je da navedenom presudom od 30. novembra 2007. godine nije utvrđena izvršenikova obaveza da za apelanta uplati doprinose osiguranja u navedenom periodu pa je osporenim rješenjem u tom dijelu izvršenje pravilno obustavljeno.
17. Rješenjem o namirenju Osnovnog suda broj 77 0 I 011194 14 I 3 od 19. avgusta 2019. godine utvrđeno je da je apelant prema rješenju o izvršenju tog suda od 3. marta 2009. godine u cijelosti namiren, te je izvršni postupak obustavljen. Takođe, utvrđeno je da je provedbom rješenja o izvršenju, zapljenom i prijenosom sredstava s izvršenikovog računa na apelantov račun 20. aprila 2010. godine apelant namiren u većem iznosu od dozvoljenog izvršenja za određeni iznos (u daljnjem tekstu: iznos 3).
18. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja, pored ostalog, naveo da je dopisom od 2. jula 2018. godine radi omogućavanja strankama da se izjasne vezano za apelantove primjedbe na visinu više naplaćenog iznosa tražio izjašnjenje stranaka. Shodno tome, navedeno je da je apelant podneskom od 9. jula 2018. godine tražio da se nastavi započeto izvršenje, odnosno isplatu pripadajuće plate od 1. decembra 2007. godine do 31. decembra 2011. godine prema tačno naznačenim iznosima za svaku pojedinu godinu, te uplatu doprinosa za navedene iznose, a koji apelantov prijedlog, prema naprijed navedenom postupku, sud nije razmatrao jer taj prijedlog nije relevantan za ovaj izvršni postupak, budući da se ne odnosi na period za koji je dozvoljeno izvršenje prema izvršnoj ispravi.
19. Nadalje, nakon razmatranja stanja iz spisa, postupajući po uputama drugostepenog suda, utvrđeno je prema nalazu i dopuni nalaza vještaka ekonomske struke R. M. od 12. marta i 20. juna 2014. godine da visina apelantovog potraživanja nakon dobrovoljne isplate iznosa 2 (kojom isplatom je namirena zakonska zatezna kamata za određeni period, troškovi parničnog postupka u određenom iznosu, te dio neisplaćenih plata u određenom iznosu) iznosi određeni iznos, te da su ta potraživanja u cijelosti namirena prinudnom naplatom sa izvršenikovog računa 20. aprila 2010. godine. Naime, navedeno je da prema tom nalazu, a koji nalaz sa dopunom je sud prihvatio u cijelosti smatrajući da je sačinjen savjesno i u skladu sa pravilima struke i nauke, nakon dobrovoljne isplate iznosa 2, apelantovo potraživanje (nakon podmirenja kamata, troškova postupka i dijela neisplaćenih plata) iznosilo je određeni iznos, na koji iznos je do dana prinudne naplate obračunata i kamata u određenom iznosu, tako da je izvršenikova ukupna obaveza 20. aprila 2010. godine iznosila određeni iznos preciziran u rješenju. Shodno tome, prinudnom naplatom sa računa kod banke 20. aprila 2010. godine u iznosu 1 apelantovo potraživanje je u cijelosti namireno, odnosno prinudnom naplatom, zaplijenjena i prenesena su sredstva u većem iznosu, tj. iznosu 3, od dozvoljenog izvršenja.
20. Takođe, u pogledu prinudne naplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje prema osnovicama plata registrovanim u matičnoj evidenciji Fonda PIO za period od 5. marta 2005. godine do 10. decembra 2006. godine istaknuto je da je rješenje pravosnažno obustavljeno budući da je navedenu odluku potvrdio drugostepeni sud rješenjem od 22. decembra 2014. godine. Isto tako, u pogledu doprinosa penzijskog i invalidskog osiguranja za slučaj nezaposlenosti na određeni iznos za period od 16. avgusta 2004. godine do 5. marta 2005. godine, navedeno je da je uvidom u evidencijski list o usaglašavanju obračuna i uplata doprinosa i podataka prijavljenih u obrascu M4 za određeni period, izdat od Fonda PIO od 2. februara 2010. godine, a koji se odnosi na apelanta, utvrđeno da je izvršenik uplatio sve doprinose za apelanta za taj period. Shodno navedenom, a postupajući po uputama drugostepenog suda, ukazano je da je Osnovni sud primjenom odredbi čl. 133,156 i 176 ZIP-a odlučio kao u dispozitivu rješenja.
21. Rješenjem Okružnog suda broj 77 0 I 011194 19 Gž 2 od 25. oktobra 2019. godine (Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima Republike Srpske iz juna 2015. godine osnovan je Okružni sud, dok je Odlukom Vlade Republike Srpske od 6. oktobra 2016. godine utvrđeno da su ispunjeni uslovi za rad Okružnog suda i da taj sud može početi sa radom od 1. novembra 2016. godine) apelantova žalba je odbijena i Rješenje Osnovnog suda broj 77 0 I 011194 14 I 3 od 19. avgusta 2019. godine potvrđeno.
22. Okružni sud je u obrazloženju rješenja, pored ostalog, vezano za žalbene navode da prvostepeni sud nije odlučio o apelantovim prijedlozima iz podnesaka od 6. avgusta 2013. godine, 27. marta 2014. godine i 9. jula 2018. godine, ukazao da drugostepeni sud u svom rješenju o ukidanju od 22. decembra 2014. godine nije ni precizirao o kojim podnescima, odnosno prijedlozima prvostepeni sud treba da odluči. Naime, navedeno je da apelant pogrešno interpretira dijelove drugostepene odluke od 22. decembra 2014. godine jer je tom odlukom prvostepenom sudu naloženo da nakon donošenja rješenja o namirenju, a prije obustave postupka, odluči o protivizvršenju i apelantovim naknadnim prijedlozima iz tog postupka, vodeći računa naročito o blagovremenosti tih prijedloga, te u ovoj fazi postupka nije ni postojala obaveza suda da odlučuje o svim podnescima. Suprotno navodima iz žalbe, istaknuto je da je prvostepeni sud odlučio o apelantovom prijedlogu iz podneska od 9. jula 2018. godine, kojim je on tražio da se nastavi započeto izvršenje jer je to i učinjeno, ali o isplatama pripadajućih plata za određene periode, prema tačno naznačenim iznosima za svaku pojedinu godinu, te uplatama doprinosa za navedene iznose, prvostepeni sud nije odlučivao jer taj prijedlog nije relevantan za ovaj izvršni postupak budući da se ne odnosi na period za koji je dozvoljeno izvršenje prema izvršnoj ispravi, a kako je to navedeno u obrazloženju odluke.
23. Takođe, ukazano je da prilikom vještačenja vještak ekonomske struke R. M. nije izašao iz okvira postavljenog zadatka, kako se ističe u žalbi, jer je, prema zaključku od 28. januara 2014. godine, njegov zadatak bio da utvrdi iznos apelantovog potraživanja prema izvršeniku po osnovu presude Osnovnog suda od 11. maja 2007. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci od 30. novembra 2007. godine sa 13. februarom 2008. godine. Zatim da utvrdi iznos izvršenikovih svih pojedinačnih uplata prema apelantu, računajući sve dobrovoljne isplate, kao i isplate koje su izvršenikove banke izvršile prinudnim putem u apelantovu korist, te da utvrdi iznos apelantovog potraživanja po navedenim presudama na dan izrade nalaza, u koja potraživanja spada i određeni iznos, za koliko je umanjena otpremnina apelantu. Najzad, navedeno je da se ostali žalbeni navodi odnose na protivizvršenje koje je pokrenuo izvršenik – prigovor zastare, isplata nedugovanog, i ne utiču na zakonitost i pravilnost osporenog rješenja, pa je apelantova žalba odbijena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
25. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelant u suštini ukazuje da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Shodno tome, apelant navodi da prije donošenja rješenja o namirenju nižestepeni sud nije usvojio niti odbio apelantove prijedloge kojima je potraživao određene naknade iz radnog odnosa, pri čemu se radi o zloupotrebi prava koja stranama pripadaju u postupku i povredi svih aspekata prava na pravično suđenje u izvršenikovu korist. Nadalje, apelant tvrdi da nije namiren izvršenikovom dobrovoljnom isplatom u iznosu 2 i isplatom po rješenju Osnovnog suda od 19. marta 2010. godine u iznosu 1 jer je ukupan iznos plaćenog duga i zakonske zatezne kamate manji od pripadajućeg iznosa duga i kamata. Takođe, apelant ukazuje da sud nema ovlašćenja utvrđena zakonom da ne odlučuje o apelantovom prijedlogu od 6. avgusta 2013. godine i od 9. jula 2018. godine i da odlučuje o izvršenikovim prijedlozima koji ne postoje. U vezi s tim, apelant tvrdi da se radi o povredi prava na ravnopravnost stranaka u postupku na njegovu štetu i proizvoljnoj primijeni čl. 133, 156 i 176 ZIP-a i člana 2 Zakona o parničnom postupku jer strane u ovom izvršnom postupku nisu tražile da sud u postupku donošenja rješenja o namirenju utvrdi da je apelant namiren u većem iznosu, tj. iznosu 3, od dozvoljenog izvršenja. Isto tako, apelant ukazuje da je besmisleno utvrđenje nižestepenog suda da prilikom vještačenja vještak R. M. nije izašao iz okvira postavljenog zadatka. Najzad, apelant ukazuje da nije lice koje je prouzrokovalo štetu izvršeniku, zbog čega nije odgovoran za štetu koja je nanesena izvršeniku u slučaju da je u toku izvršnog postupka apelantu isplaćen veći iznos od iznosa za koji je izvršenje dozvoljeno, već se tu radi o obligacionopravnom odnosu izvršenika i njegove banke, pri čemu se apelant pozvao na odredbe čl. 154 i 211 Zakona o obligacionim odnosima.
26. U vezi s navodima koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka, apelant navodi da je postupak izvršenja presuda Osnovnog suda od 11. maja 2007. godine i Okružnog suda u Banjaluci od 30. novembra 2007. godine „pokrenut po apelantovom prijedlogu od 23. februara 2009. godine i do danas nije okončan“, čime je došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku zbog čega je osnovan apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
27. Osnovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u prvostepenoj odluci, te da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
28. Okružni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci, te da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
29. Izvršenik ukazuje da je kompletan tok postupka proveden na zakonit način, apelant je aktivno učestvovao na raspravi pred sudom, uredno su mu dostavljena sva dokumenta, obrazložena rješenja i presude, a svi ti akti su sadržavali pouku o pravnom lijeku, te je ulagao pravne lijekove i proveo brojne materijalne i druge dokaze. Što se tiče apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, izvršenik je istakao da se ti navodi moraju cijeniti vodeći računa o složenosti predmeta, ponašanju stranaka u postupku i suda. Nadalje, ukazano je da su neosnovani navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na jednak tretman jer su ti navodi paušalni i ni na koji način ne ukazuju na postojanje diskriminacije u konkretnom slučaju. Takođe, navedeno je da u konkretnom slučaju nema povrede ni prava na djelotvoran pravni lijek. Isto tako, izvršenik navodi da u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava na apelantovu štetu jer je apelant u cijelosti ostvario zaštitu kod redovnih sudova. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18).
31. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 5. stav (1) (1)U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Član 15.
Sud je u pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uslova da se o prigovoru odluči.
Član 64.
Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
Član 133.
(1) Ako se iz prodajne cijene namiruje samo jedan tražilac izvršenja, sud će, bez održavanja ročišta, rješenjem odrediti da se iz iznosa dobivenog prodajom stvari i oduzetog novca namire redom: troškovi postupka, troškovi određeni u izvršnoj ispravi, kamate do dana unovčenja stvari i glavno potraživanje.
(2) Višak prodajne cijene koji preostane nakon namirenja predaće se izvršeniku ako za to nema smetnji.
Član 156.
(1) Tražilac izvršenja na koga je potraživanje preneseno radi naplate namiruje se iz sredstava položenih kod suda.
(2) Namirenje tražioca izvršenja i drugih lica čija prava prestaju sprovođenjem izvršenja sprovodi se uz odgovarajuću primjenu odredbi čl. 133. i 134. ovog zakona.
Član 176.
U izvršenju na potraživanju po računu kod banke na odgovarajući se način primjenjuju odredbe čl. 136. do 157. ovog zakona, ako odredbama ovog zakona nije drugačije određeno VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 77 0 I 011194 19 Gž 2 od 25. oktobra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelant primio osporeno rješenje budući da je osporeno rješenje doneseno 25. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 20. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i princip ravnopravnosti strana u postupku i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
38. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
39. Ustavni sud, prije svega, konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelant kao tražilac izvršenja pokrenuo na osnovu izvršne isprave protiv izvršenika radi naplate novčanih potraživanja i uplate pripadajućih doprinosa, te registracije apelantovih isplaćenih plata za određeni period u matičnoj evidenciji Fonda PIO, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
a)U odnosu na osporenu odluku
40. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
41. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku doneseno rješenje o namirenju kojim je utvrđeno da je apelant prema rješenju o izvršenju Osnovnog suda od 3. marta 2009. godine u cijelosti namiren, te je izvršni postupak obustavljen. Takođe, tim rješenjem je utvrđeno da je provođenjem rješenja o izvršenju, zapljenom i prenosom sredstava s izvršenikovog računa na apelantov račun 20. aprila 2010. godine apelant namiren u većem iznosu od dozvoljenog izvršenja za iznos 3. Ustavni sud dalje zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge o tome zašto je apelant prema rješenju o izvršenju od 3. marta 2009. godine u cijelosti namiren i izvršni postupak obustavljen, kao i zašto je apelant namiren u većem iznosu od dozvoljenog izvršenja, te da je dao iscrpne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud naveo da prilikom vještačenja vještak ekonomske struke R. M. nije izašao iz okvira postavljenog zadatka jer je, prema zaključku od 28. januara 2014. godine, njegov zadatak bio da utvrdi iznos apelantovog potraživanja prema izvršeniku po osnovu navedenih presuda. Ustavni sud u takvom obrazloženju ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
42. U vezi s apelacionim navodima kojima apelant ističe da nižestepeni sud nema ovlašćenja utvrđena zakonom da ne odlučuje o apelantovim navedenim prijedlozima i da odlučuje o izvršenikovim prijedlozima koji ne postoje, čime je postupio protivno načelu ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka proveden obiman dokazni postupak. Takođe, Ustavni sud zapaža da su u tom postupku analizirani i ocijenjeni materijalni dokazi (koji po svojoj sadržini nisu bili sporni), a apelant je imao mogućnost da predlaže izvođenje dokaza, što je i činio, te je ukazano na kojim od provedenih dokaza je rješenje zasnovano.
43. Shodno navedenom, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih tvrdnji, ničim nije dokazao svoje navode da nije ravnopravno tretiran u postupku, te imajući u vidu da u priloženoj dokumentaciji nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantu uskraćena mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da se izjašnjava i osporava dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da u predmetnom postupku nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).
Period koji se uzima u obzir
46. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant prijedlog za izvršenje podnio 23. februara 2009. godine, a da je Okružni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 25. oktobra 2019. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima trajao je deset godina i oko osam mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
47. Rukovodeći se navedenim kriterijumima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud najprije zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je po zakonu hitne prirode. Takođe, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju provođeno vještačenje po vještaku ekonomske struke, Ustavni sud nalazi da se radi o relativno složenom predmetu. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali na to da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka
48. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da su u periodu od deset godina i oko osam mjeseci Osnovni sud i Okružni sud u Banjaluci, te Okružni sud donijeli sedam rješenja i jedan zaključak. Ustavni sud nalazi da je Osnovnom sudu bilo potrebno osam dana da donese rješenje o izvršenju, a nakon toga u prvoj fazi postupka da mu je bilo potrebna jedna godina da odluči o izvršenikovom prigovoru, dok je Okružnom sudu u Banjaluci bilo potrebno oko 11 mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepenog rješenja) da donese drugostepeno rješenje kojim je ukinuo prvostepeno rješenje i vratio predmet Osnovnom sudu na ponovni postupak. Takođe, Ustavni sud zapaža da je nakon toga Osnovnom sudu bilo potrebno tri godine i sedam mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepenog rješenja) da donese prvostepeno rješenje, tj. da odluči o izvršenikovom prigovoru, dok je Okružnom sudu u Banjaluci bilo potrebno oko tri mjeseca (računajući od dana donošenja prvostepenog rješenja) da donese drugostepeno rješenje. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je nakon donošenja rješenja o namirenju Osnovnog suda, Okružnom sudu trebalo oko dva mjeseca da donese drugostepeno rješenje (računajući od dana donošenja rješenja o namirenju). Shodno navedenom, Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud odlučujuće doprinio prekomjernoj dužini postupka kada mu je bilo potrebno tri godine i sedam mjeseci da u jednoj fazi postupka donese prvostepeno rješenje, tj. odluči o izvršenikovom prigovoru, za šta Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge.
49. Dakle, imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka u cjelini ne zadovoljava kriterijum prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
51. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
52. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM.
53. Ovu naknadu je dužna da plati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
54. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
55. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija u pravcu povrede ovog prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava), koje navode je Ustavni već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao deset godina i oko osam mjeseci, za čije trajanje je utvrđena odgovornost Osnovnog suda kojem je bilo potrebno tri godine i sedam mjeseci da u jednoj fazi postupka donese prvostepeno rješenje, tj. odluči o izvršenikovom prigovoru, za šta Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge.
57. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava na apelantovu štetu, te kada je redovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.
58. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić