Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-57/20 (S. A.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Povreda
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Eksproprijacija
  • Pristup sudu
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Upravni postupak
  • Revizija
  • Vanredni pravni lijekovi
  • Ništavost
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-57/20

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 57/20, rješavajući apelaciju Smiljane Ančić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Smiljane Ančić.

Utvrđuje se povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz članka

13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 U 002866 16 Uvp od 10. listopada 2019.

godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Smiljana Ančić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislav-Grada podnijela je 4. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 U 002866 16 Uvp od 10. listopada 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 U 002866 15 U od 27. lipnja 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 22. travnja 2021. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. travnja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem Službe za geodetske poslove, imovinskopravne poslove i katastar nekretnina Općine Tomislav-Grad (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05/2-31-3-1530-17/06 od 21. listopada 2010. godine usvojen je prijedlog „Elektroprijenosa BiH“ a.d. Banjaluka, Operativno područje Mostar (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije), za nepotpunu eksproprijaciju – utvrđivanje služnosti, te da se za potrebe korisnika eksproprijacije, a u svrhu postavljanja vodova i trajnog pristupa radi održavanja dalekovoda 110 kV Tomislav-Grad – Rama I. ustanovljava pravo služnosti na zemljištu pobliže označenom u izreci rješenja, apelantičino vlasništvo sa dijelom 1/1 (točka 1.). Nadalje, određeno je da se pravo služnosti ustanovljava na označenom zemljištu u pravcu sjever-jug (u dijelu i na način detaljno naveden u izreci rješenja) u svrhu postavljanja vodova i trajnog pristupa radi održavanja, a prema grafičkom prikazu koji je sastavni dio predmetnog rješenja (točka 2.). Također, konstatirano je da je odlukom Vlade Kantona 10 od 8. lipnja 2006. godine utvrđen opći interes Vlade Kantona 10 za izgradnju predmetnog dalekovoda, te da se u tu svrhu može pristupiti nepotpunoj eksproprijaciji – ustanovljenju služnosti za Općinu Tomislav-Grad, i to u katastarskim općinama preciziranim u izreci rješenja, koje se nalaze u spisku parcela „Elaborata nepotpunog izvlaštenja dalekovoda Rama – Tomislavgrad – Livno“ (točka 3.). Osim toga, određeno je da korisnik nepotpune eksproprijacije stječe pravo na posjed navedene služnosti u skladu sa člankom 31. Zakona o eksproprijaciji (točka 4.), da će se na zemljištu preciziranom u točkama 1. i 2. predmetnog rješenja uknjižiti pravo služnosti u korist korisnika eksproprijacije (točka 5), kao i da će se nakon pravomoćnosti predmetnog rješenja provesti postupak određivanja naknade za ustanovljenje prava služnosti na zemljištu iz točke 1. predmetnog rješenja (točka 6.). U konačnici, određeno je da troškove postupka snosi korisnik eksproprijacije, kao i da će se oni odrediti posebnim zaključkom (točka 7.).

6. Rješenjem Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) broj 03/5-31- 1327-7/2010 od 22. prosinca 2010. godine određeno je da se korisniku eksproprijacije dopušta ulazak u posjed nekretnine, nepotpuno eksproprirane od Službe, prije pravomoćnosti rješenja o nepotpunoj eksproprijaciji od 21. listopada 2010. godine, i to na nekretnini pobliže označenoj u izreci rješenja. Istim rješenjem određeno je da će prije predaje u posjed nepotpuno eksproprirane nekretnine Služba osigurati sve dokaze koji su potrebni za određivanje naknade za nepotpuno ekspropriranu nekretninu. Osim toga, određeno je da predmetno rješenje stupa na snagu danom donošenja i da će se objaviti u „Službenim novinama Federacije BiH“.

7. Zaključkom o dozvoli izvršenja Službe broj 05/2-31-3-1530-17/06 od 10. ožujka 2011. godine dopušteno je izvršenje rješenja Vlade FBiH od 22. prosinca 2010. godine. Istim zaključkom bivšem posjedniku i vlasniku predmetne parcele (apelantici) naloženo je da preda u posjed i na slobodno raspolaganje dio nekretnine pobliže opisane u izreci navedenog rješenja, te je provođenje administrativnog izvršenja određeno 4. svibnja 2011. godine u 10.00 sati na licu mjesta. Nadalje, kao izvršni organ određena je Služba, uz sudjelovanje vještaka geometra i uz asistenciju Ministarstva unutarnjih poslova Kantona 10 (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Osim toga, određeno je da će se troškovi provođenja postupka izvršenja odrediti posebnim zaključkom Službe, kao i da žalba protiv predmetnog zaključka ne odlaže njegovo izvršenje.

8. Rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 05-31-2-956/11 od 14. srpnja 2011. godine poništen je zaključak o dozvoli izvršenja Službe od 10. ožujka 2011. godine, te je predmet vraćen na ponovni postupak.

Pobijani postupak

9. Zaključkom o dozvoli izvršenja Službe broj 05/2-31-3-1530-17/06 od 24. travnja 2012. godine, donesenom u ponovnom postupku, dopušteno je izvršenje rješenja Vlade FBiH od 22. prosinca 2010. godine. Istim zaključkom bivšem posjedniku i vlasniku predmetne parcele (apelantici) naloženo je da preda u posjed i na slobodno raspolaganje dio nekretnine pobliže opisane u izreci navedenog rješenja, te je provođenje administrativnog izvršenja određeno 4. svibnja 2011. godine u 10.00 sati na licu mjesta. Nadalje, kao izvršni organ određena je Služba, uz sudjelovanje vještaka geometra i uz asistenciju Ministarstva. Osim toga, određeno je da će se troškovi provođenja postupka izvršenja odrediti posebnim zaključkom Službe, kao i da žalba protiv predmetnog zaključka ne odlaže njegovo izvršenje.

10. Rješenjem Službe broj 05/2-31-3-1530/17/06 od 4. rujna 2012. godine odbijen je apelantičin prijedlog za proglašavanje ništavim zaključka o dozvoli izvršenja Službe od 24. travnja 2012. godine.

11. Rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: tužena) broj 05-31-2-1685/12 od 23. listopada 2012. godine odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv rješenja Službe od 4. rujna 2012. godine.

12. U upravnom sporu apelantice protiv rješenja tužene od 23. listopada 2012. godine Kantonalni sud je donio Presudu broj 10 0 U 002130 12 U od 3. studenog 2014. godine kojom je predmetnu tužbu uvažio, rješenje tužene poništio, te predmet vratio tuženoj na ponovni postupak i odluku.

13. Rješenjem tužene broj 05-31-2-1685/12 od 16. ožujka 2015. godine odbijena je kao neutemeljena apelantičina žalba izjavljena protiv rješenja Službe od 4. rujna 2012. godine.

14. U upravnom sporu apelantice protiv rješenja tužene od 16. ožujka 2015. godine Kantonalni sud je donio Presudu broj 10 0 U 002866 15 U od 27. lipnja 2016. godine kojom je odbio predmetnu tužbu.

15. Protiv navedene presude Kantonalnog suda od 27. lipnja 2016. godine apelantica je podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev za izvanredno preispitivanje), koji je odbačen Rješenjem Vrhovnog suda broj 10 0 U 002866 16 Uvp od 10. listopada 2019. godine.

16. U obrazloženju pobijanog rješenja Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da Zakon o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke same mogu poduzimati radnje u upravnim sporovima (konkretno za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje), te da se u konkretnoj pravnoj stvari, u smislu odredbe članka 55. ZUS-a, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je ukazao da je odredbom članka 301b. st. 1. i 2. ZPP-a propisano da stranka može podnijeti reviziju posredstvom punomoćnika koji je odvjetnik, a iznimno od stavka 1. navedenog članka da stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno da za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama tog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu, iako nije odvjetnik, ako ima položen pravosudni ispit.

17. Pri tome, Vrhovni sud je istaknuo da je apelantica sama podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje protiv presude prvostupanjskog suda, te da je Vrhovni sud dopisom od 2. studenog 2018. godine pozvao apelanticu da u roku od 10 dana od dana prijema navedenog dopisa dostavi dokaz o položenom pravosudnom ispitu, u skladu sa citiranim odredbama ZPP-a, s napomenom da će se u protivnom podneseni zahtjev za izvanredno preispitivanje odbaciti kao izjavljen od neovlaštene osobe, shodno odredbi članka 44. stavak 1. ZUP-a.

18. Vrhovni sud je naveo da je 19. studenog 2018. godine tom sudu dostavljena punomoć odvjetnika M. I. za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje protiv presude Kantonalnog suda od 27. lipnja 2016. godine, a koju naknadno dostavljenu punomoć nije mogao prihvatiti. Nadalje, kako apelantica u ostavljenom roku, a ni do dana donošenja predmetne odluke nije dostavila dokaz o položenom pravosudnom ispitu, što je uvjet da bi stranka sama mogla podnijeti izvanredni pravni lijek, odnosno zahtjev za izvanredno preispitivanje, Vrhovni sud je naveo da je u skladu s odredbom članka 247. stavak 2., u svezi sa člankom 301b. stavak

1. ZPP-a zahtjev za izvanredno preispitivanje, shodnom primjenom članka 44. stavak 1. ZUS-a, odbacio kao izjavljen od neovlaštene osobe.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelantica, između ostalog, navodi da je zahtjev za izvanredno preispitivanje izjavljen od odvjetnika M. I. po punomoći od 21. srpnja 2016. godine, te da ga je apelantica samo potpisala i da ima pravni interes za takvo postupanje. Apelantica smatra da je diskriminirana u odnosu na sve osobe koje su podnijele zahtjev za izvanredno preispitivanje i imaju položen pravosudni ispit, a koje su naknadno dostavile potvrdu o položenom pravosudnom ispitu na traženje Vrhovnog suda, kao i na sve druge osobe za koje odvjetnik podnese izvanredni pravni lijek, a naknadno dostavi punomoć. Apelantica ističe da je imala pravo podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje protiv odluke Kantonalnog suda od 27. lipnja 2016. godine posredstvom punomoćnika, prema odredbi članka 301b. stavak 1. ZPP-a, ali da joj je to pravo Vrhovni sud osporio pobijanim rješenjem jer nije prihvatio punomoć koju je odvjetnik M. I. dostavio 19. studenog 2018. godine, te kako je odredbom članka 309. stavak 2. ZPP-a pružena mogućnost da osoba koja nije podnijela punomoć naknadno dostavi punomoć ili odobrenje stranke u roku koji sud odredi. Apelantica dalje smatra da u konkretnom slučaju nije primjenjiv članak 247. stavak 2. ZPP-a, a imajući u vidu odredbu članka 55. ZUS-a. Nadalje, navedeno je da je u ZUS-u regulirana materija u slučaju kada sud odbacuje zahtjev za izvanredno preispitivanje koji je podnesen od neovlaštene osobe, a što Vrhovni sud potvrđuje pozivom na odredbu članka 44. stavak 1. ZUS-a, koja, također, nije primjenjiva na predmetnu pravnu stvar, imajući u vidu odredbu članka 44. stavak 2. ZUS-a. Apelantica dalje navodi da Kantonalni sud nije odlučivao o zahtjevima koje je postavila tužbom, te tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Apelantica posebno ističe da korisnik eksproprijacije nije stekao pravo da može stupiti u posjed nepotpuno eksproprirane nekretnine kako bi mogao ostvariti svrhu radi koje je nepotpuna eksproprijacija izvršena.

b)Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da je rješenje od 10. listopada 2019. godine donio na temelju zauzetog stava Upravnog odjeljenja, koji je kasnije primijenjen na temelju odluke Ustavnog suda. V.Relevantni propisi

21. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05):

2. Zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke Članak 41.

Protiv pravomoćne odluke kantonalnoga suda donijete u upravnome sporu stranka može podnijeti zahtjev za izvanrednim preispitivanjem sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev za izvanredno preispitivanje) Vrhovnome sudu Federacije ili kantonalnom sudu.

Vrhovnome sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje zbog povrede federalnoga zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnoga zakona o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.

Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnoga zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnoga zakona o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari.

Zahtjev za izvanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Članak 42. st. (1) i (2) Zahtjev za izvanredno preispitivanje predaje se na način određen u članku 19. ovoga Zakona kantonalnom sudu protiv čije odluke se podnosi zahtjev.

Zahtjev iz stavka 1. ovoga članka može se podnijeti u roku od 30 dana od dana dostave stranci sudske odluke protiv koje se podnosi zahtjev.

Članak 44. stavak (1) Nedozvoljen ili nepravodoban zahtjev iz članka 41. ovoga Zakona ili zahtjev koji je podnijela neovlaštena osoba, nadležni sud odbacit će rješenjem.

Članak 46.

Nadležni sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz članka 41. ovoga Zakona. Presudom kojom zahtjev iz stavka 1. ovoga članka uvažava, nadležni sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnijet zahtjev.

Ako Vrhovni sud Federacije ukine sudsku odluku, predmet vraća kantonalnom sudu čija je odluka ukinuta, a ako kantonalni sud ukine sudsku odluku predmet vraća vijeću iz stavka 3. članka 42. ovoga Zakona, odnosno sucu pojedincu čija je odluka ukinuta. Taj sud, odnosno vijeće ili sudac pojedinac dužni su izvesti sve postupovne radnje, raspraviti pitanja na koja im je ukazao nadležni sud i donijeti odgovarajuću odluku.

5. Ostale odredbe postupka Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 237. stavak (1) (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stupnju u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.

Članak 247. st. (1) i (2) (1) Nedopuštenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i nepravodobnu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlasti, nije učinio prvostupanjski sud.

(2) Revizija je nedopuštena ako nije izjavljena preko punomoćnika iz članka 301b. ovoga zakona, ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti.

Članak 301b.

(1) Stranka može podnijeti reviziju preko punomoćnika koji je odvjetnik.

(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osobe koja je prema odredbama ovoga ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati ju u tom svojstvu iako nije odvjetnik ako ima položen pravosudni ispit.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 10 0 U 002866 16 Uvp od 10. listopada 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijano rješenje apelantica je primila 12. studenog 2019. godine, a apelacija je podnesena 4. siječnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelantica tvrdi da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

28. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da u konkretnom slučaju nesumnjivo postoji spor u svezi sa zahtjevom za proglašavanjem ništavim zaključka o dozvoli izvršenja rješenja Vlade FBiH, donesenog u postupku nepotpune eksproprijacije nekretnina – ustanovljenja prava služnosti, što ulazi u opseg zaštićenih građanskih prava u smislu ustavnog prava na pravično suđenje, tako da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi. U okviru tog spora se pojavilo pitanje efektivnosti zakonom propisanog pravnog lijeka – zahtjeva za izvanredno preispitivanje u upravnom sporu.

29. U svezi s tim, Ustavni sud naglašava da je Europski sud u svojoj praksi zaključio da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen, niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Na temelju načela iura novit curia, Europski sud je, na vlastitu inicijativu, razmatrao aplikacije u odnosu na članke i stavke Europske konvencije na koje se aplikanti nisu bili pozvali, pa čak i u odnosu na odredbe koje je bio proglasio nedopustivim uz istodobni zaključak da je aplikacija dopustiva prema drugoj odredbi. Ovo zato što Europski sud smatra da su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u aplikaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravna osnova na koju se aplikant pozvao (vidi Europski sud za ljudska prava, Şerife Yiğit protiv Turske, presuda od 2. studenog 2010. godine, točke 51–52. sa daljnjim referencama). Sličnu praksu ima i Ustavni sud u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. prosinca 2015. godine, točka 22., objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 10/16 i na www.ustavnisud.ba).

30. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sadržaj apelacijskih navoda, Ustavni sud će najprije ispitati navode o povredi prava iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa pravom iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek u svezi s pravom na pravično suđenje

31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.[…]

33. Članak 13. Europske konvencije glasi:

Svatko kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na učinkovit pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to jesu li povredu učinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.

34. Ustavni sud uočava da je pobijanim rješenjem Vrhovnog suda odbačen apelantičin zahtjev za izvanredno preispitivanje (koji je apelantica osobno podnijela protiv presude Kantonalnog suda) kao izjavljen od neovlaštene osobe. U svezi s tim, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud kao razloge za odbacivanje zahtjeva za izvanredno preispitivanje naveo da ZUS ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke same mogu poduzimati radnje u upravnim sporovima, te da se u ovoj pravnoj stvari, u smislu članka 55. ZUS-a, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe ZPP-a, odnosno da stranka može podnijeti reviziju samo posredstvom punomoćnika koji je odvjetnik, ili iznimno sama ukoliko posjeduje položen pravosudni ispit, te da je, a priori, odbacio apelantičin zahtjev. Dakle, u okviru predmetnog postupka se pojavilo pitanje efektivnosti pravnog lijeka propisanog zakonom – zahtjeva za izvanredno preispitivanje u upravnom sporu.

35. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o istom pravnom pitanju raspravljao u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 429/19 od 28. listopada 2020. godine, AP 284/19 od 15. srpnja 2020. godine, AP 6522/18 od 20. svibnja 2020. godine i AP 5055/18 od 15. siječnja 2020. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je identične apelacijske navode razmotrio s aspekta povrede prava iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

36. Tako je Ustavni sud u predmetu broj AP 5055/18 naveo sljedeće: „U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je u ZUS-u propisan zahtjev za izvanredno preispitivanje kao jedan od pravnih lijekova koji se može koristiti u upravnom sporu. U članku 41. ZUS-a eksplicitno je propisano da ovaj zahtjev može podnijeti 'stranka' protiv pravomoćne odluke donesene u upravnom sporu. Također, ZUS propisuje način na koji se zahtjev za izvanredno preispitivanje podnosi (članak 42.), te postupak po zahtjevu za preispitivanje (čl. 43–46.). Odredbe o postupku uključuju i mogućnost odbacivanja zahtjeva ako ga je podnijela neovlaštena osoba (članak 44. stavak 1.), ali i mogućnost meritornog odlučivanja u slučaju da je zahtjev dopušten. Meritorno odlučivanje uključuje mogućnost suda da odbije ili usvoji zahtjev. Ako usvoji zahtjev, onda sud može preinačiti pobijanu odluku, ili je ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje (članak 46.)“. Zatim, Ustavni sud je ukazao: „Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da ZUS 'ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke' mogu izjaviti ovaj pravni lijek, pa se, na temelju članka 55. ZUS-a, pozvao na odredbe ZPP-a koje reguliraju pitanje tko je osoba ovlaštena za podnošenje revizije. Međutim, Vrhovni sud u obrazloženju pobijanog rješenja nije posebno obrazložio takav stav. Najprije, nije obrazloženo zašto je, unatoč odredbama čl. 41–46. ZUS-a, sud zaključio da taj zakon ne sadrži odredbe o uvjetima za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje, pa se može zaključiti da je taj stav proizvoljan. Osim toga, u odnosu na shodnu primjenu odredaba ZPP-a o zastupanju, u pobijanom rješenju je, također, izostalo obrazloženje zbog čega sud smatra da je takva shodna primjena opravdana ako se imaju u vidu navedene odredbe ZUS-a. […] Naime, ZUS u članku 55. jasno propisuje shodnu primjenu 'odgovarajuće odredbe' ZPP-a, samo ako ZUS 'ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima'. Međutim, kako je Ustavni sud već naveo, člankom 41. propisano je da zahtjev za izvanredno preispitivanje može izjaviti 'stranka', dakle svaka stranka bez ograničenja. Takvo je i rješenje u ZPP-u u odnosu na podnošenje revizije (članak 237. stavak 1.), ali kasnijim izmjenama i dopunama ZPP-a precizirani su uvjeti koje 'stranke' koje izjavljuju reviziju moraju ispuniti da bi se smatrale osobom ovlaštenom za podnošenje revizije (čl. 247. stavak 2. i 301.b ZPP-a). Dakle, ograničenja parnične sposobnosti stranke za izjavljivanje revizije u parničnom postupku eksplicitno su propisana zakonom. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 382/17 ispitivao ograničenje prava na pristup sudu u svezi s tim tko može izjaviti reviziju, te da je zaključio da su uvjeti za izjavljivanje revizije propisani zakonom značajno izmijenjeni, što zahtijeva 'podizanje stupnja stručnosti zastupanja pred najvišom sudskom instancom u entitetima, odnosno efikasniji i stručniji rad prilikom korištenja revizije kao izvanrednog pravnog lijeka, što je bilo i nužno s obzirom na dodatne zakonske izmjene u svezi s dopuštenosti revizije' (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 382/17 od 10. svibnja 2017. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 39/17, točke 32–33.)“.

37. U tom smislu Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio sljedeće: „Međutim, za razliku od ZPP-a, ZUS nije pretrpio bilo kakve izmjene u svezi s općim uvjetima za izjavljivanje zahtjeva za izvanredno preispitivanje (članak 41.) i, naročito, u njemu nisu propisana bilo kakva ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje ovog pravnog lijeka. Stoga, nije jasno zbog čega je Vrhovni sud smatrao da se u takvom slučaju može primijeniti analogija s odredbama koje se tiču ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje revizije za koju su opći uvjeti drugačiji, odnosno stroži. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbu članka 55. ZUS-a budući da je pitanje parnične sposobnosti za izjavljivanje zahtjeva za izvanredno preispitivanje eksplicitno propisano u članku 41. stavak 1. ZUS-a, pa nema mjesta shodnoj primjeni ZPP-a. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je odbacivanjem apelantovog zahtjeva za izvanredno preispitivanje zbog toga što ne ispunjava uvjete koji moraju biti ispunjeni prema ZPP-u za izjavljivanje revizije, i to u situaciji kada ZUS eksplicitno daje pravo 'stranci' da izjavi taj pravni lijek, Vrhovni sud, inače djelotvoran pravni lijek, učinio nedjelotvornim tako što je apelantu proizvoljno onemogućio pristup tom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije“.

38. Dovodeći u svezu navedene stavove iz citirane Odluke broj AP 5055/18 od 15. siječnja 2020. godine s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su oni u cijelosti primjenjivi i u konkretnom slučaju. Slijedom navedenog, imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj AP 5055/18 u pogledu navedenog pitanja, te sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud je ustanovio da je odbacivanjem apelantičinog zahtjeva za izvanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP-a kojim se ograničava parnična sposobnost stranke da izjavi reviziju budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome tko i kako može izjaviti zahtjev za izvanredno preispitivanje, Vrhovni sud, inače djelotvoran pravni lijek, učinio nedjelotvornim tako što je apelantici proizvoljno onemogućio pristup tom pravnom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantičino pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

39. S obzirom na to da je utvrđeno kršenje prava na djelotvoran pravni lijek u svezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati navode o kršenju ostalih prava na koja se apelantica pozvala.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantičino pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka

13. Europske konvencije u svezi s pravom na pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud odbacio apelantičin zahtjev za izvanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP-a kojim se ograničava pravo stranke da izjavi reviziju budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome tko i kako može izjaviti zahtjev za izvanredno preispitivanje, pa je primjena članka 55. ZUS-a proizvoljna.

41. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-57/20 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio