Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1631/21 (A. D.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1631/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Miodrag Simović i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1631/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Adnan Dedić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adnan Dedić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 750202 20 Kž od 25. februara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 750202 19 K od 23. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adnan Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Damir Alagić advokat iz Sarajeva, podnio je 12. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 750202 20 Kž od 25. februara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 750202 19 K od 23. juna 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo Nasilje u porodici iz člana 222. stav 4. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i izrečena mu je uvjetna osuda kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca i istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine od dana pravosnažnosti prvostepene presude ne učini novo krivično djelo. Oštećeni (mldb. B.Š.) je upućen da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parničnom postupku.
3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da je analizom izvedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, van svake sumnje utvrdio da je apelant počinio krivično djelo krivično djelo nasilje u porodici iz člana 222. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Naveo je da je iz iskaza oštećenog potkrepljenog iskazom svjedoka Dž.Š. (majka oštećenog) i objektivnim dokazima (medicinska dokumentacija) utvrdio da je apelant tačno neutvrđenog dana, početkom oktobra 2018. godine, dok je oštećeni (apelantov sin) boravio kod apelanta u stanu odveo oštećenog u kuhinju, naredio mu da skine pantalone u namjeri da ga istuče, nakon čega ga više puta udario u predjelu obje natkoljenice. Naime, Dž.Š. je izjavila da je oštećeni bio kod apelanta jer je ona bila u bolnici, da je oštećeni došao kod nje u petak navečer, da je u subotu ujutro, kada se oštećeni presvlačio, primijetila rane po nogama oštećenog, te da joj je apelant, kada ga je nazvala, rekao da je to za dobro oštećenog i da će isto uraditi svaki put kada oštećeni uradi tako nešto. Prvostepeni sud je naveo da je u bitnim dijelovima prihvatio kao vjerodostojan iskaz oštećenog, te da je u potpunosti prihvatio iskaz Dž.Š., jer su uvjerljivi, bez internih kontradikcija, međusobno saglasni u pogledu toga šta je izjavio oštećeni vezano za događaj tokom boravka kod apelanta, u odnosu na ono što je o istom ispričao Dž.Š., te međusobno saglasni u pogledu dešavanja nakon događaja. Naveo je da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka H.Ž. utvrdio da je uslijed apelantovih radnji oštećeni zadobio lake tjelesne povrede u vidu oguljotine kože u predjelu obje natkoljenice. Naveo da je prihvatio iskaz oštećenog da je udaran od strane apelanta određenim predmetom, a da nije prihvatio dio iskaza oštećenog da je udaran šipkom, već je iz nalaza i mišljenja vještaka H.Ž. utvrdio da je apelant to učinio sitno reljefastim nepoznatim mehaničkim oruđem. Dakle, apelant je primijenio nasilje prema članu svoje porodice koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio dijete (imao nepunih 12 godina), u smislu člana 2. stav 12. i člana 222. stav 4. u vezi stava 1. KZ FBiH. Naveo je da je navedenim apelantovim radnjama ugrožen mir i tjelesna cjelovitost oštećenog. Također je naveo da je okolnost ugrožavanja mira, odnosno da je uslijed apelantovih radnji kod oštećenog nastupio osjećaj nelagode, straha, nesigurnosti, poniženosti, stida, te blago sniženo raspoloženje u periodu od nekoliko dana, utvrdio iz timskog sudsko - medicinskog vještačenja, koje vještačenje su izvršili vještaci A.K. i N.B. Naveo je da je u potpunosti prihvatio navedeno timsko vještačenje, te psihološki izvještaj vještaka N.B., jer su sačinjen u skladu sa vještinom i pravilima struke, te nije doveden u pitanje od strane odbrane.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je dio iskaza oštećenog u kojem je naveo da ga je apelant udarao drvenom šipkom (a koji iskaz prvostepeni sud nije prihvatio) u suprotnosti sa iskazom vještaka H.Ž., koji je naveo da je kao podoban način za nastajanje tjelesnih povreda kod oštećenog djelovanje sitno reljefastog mehaničkog oruđa koje je djelovalo u predjelu obje natkoljenice. S tim u vezi je naveo da činjenica mehanizma nastajanja povreda kod oštećenog ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza koji je oštećeni dao na glavnom pretresu, jer se u skladu sa uzrastom ne može očekivati od oštećenog da zna karakteristike predmeta. Dalje je naveo da su odbijeni dokazni prijedlozi odbrane i to prijedlog za saslušanje svjedoka I.U. i M.T. na okolnosti ponašanje oštećenog, jer iz podneska odbrane od 26. decembra 2020. godine nije vidljivo da navedeni svjedoci imaju bilo kakva saznanja u konkretnom predmetu koji su vezani za kritični događaj, pa samim time saznanja vezana za ponašanje oštećenog nisu od presudnog značaja za ovaj predmet. U pogledu odbijanja dokaznog prijedloga odbrane za saslušanje svjedoka I.Dž. na okolnosti rada psihologa sa oštećenim u posljednje četiri godine, naveo je da ista svojim radom ne bi mogla ponuditi saznanja koja su vezana za konkretan predmet. Naveo je da se isto odnosi i za odbijeni prijedlog za saslušanje svjedoka E.Dž. i M.E.-K. jer činjenica rada sa oštećenim kao i mjera koje su poduzete prema istom nisu od presudnog značaja za konkretan predmet, te iste ne bi uticale na konkretnu odluku. Osnovom navedenog, naveo je da je pravilno prvostepeni sud odbio navedene dokaze odbrane, te da nije načinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je prvostepeni sud odbio dokazne prijedloge odbrane i to saslušanje I.U., M.T., E.Dž., M.E.-K. i I.Dž. Apelant navodi da nisu međusobno saglasni iskazi oštećenog i Dž.Š.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja redovnih sudova Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić