Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1735/21 (K. O.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 20
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-1735/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1735/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Kadrija Omerović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kadrija Omerović zbog dužine trajanja postupka izdavanja elektroenergetske saglasnosti koji se nalazi pred Regulatornom komisijom za energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine na odlučivanju o žalbi izjavljenoj protiv rješenjâ Javnog preduzeća „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo broj 03-4-221-22649/21 i 03-4-221-22653/21 od 30. aprila 2021.
godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Kadrija Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Ismet Burović advokat iz Ilidže, podnio je 20. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka izdavanja elektroenergetske saglasnosti koji se nalazi pred Regulatornom komisijom za energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Regulatorna komisija) na odlučivanju o žalbi izjavljenoj protiv rješenjâ Javnog preduzeća „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Elektroprivreda) broj 03-4-221- 22649/21 i 03-4-221-22653/21 od 30. aprila 2021. godine. Apelant je 1. juna 2021. godine Ustavnom sudu podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Elektroprivredi „odlaganje izvršenja-demontaže postojećeg el. priključka na apelantovom objektu do okončanja ove apelacije“.
1. Odlučujući o zahtjevu apelanta za izdavanje elektroenergetske saglasnosti za priključenje na niskonaponsku mrežu nekretnina pobliže označenih predmetnim zahtjevom Elektroprivreda je rješenjima broj 03-4-221-10728/20 od 26. februara 2020. godine i 03-4-221-12481/20 od 6. marta 2020. godine apelantu izdala elektroenergetske saglasnosti za predmetne nekretnine (sa rokom važenja od godinu dana), te su apelant i Elektroprivreda zaključili Ugovor o priključenju apelanta na niskonaponsku distributivnu mrežu broj 285049/2020 od 18. marta 2020. godine.
2. Odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv rješenjâ Elektroprivrede od 26. februara 2020. godine i 6. marta 2020. godine, Elektroprivreda je svojim rješenjima broj 03-4-221-40927/20 i 03-4-221-40928/20 od 10. septembra 2020. godine poništila rješenja Elektroprivrede od 26. februara 2020. godine i 6. marta 2020. godine, te raskinula ugovor o priključenju apelanta na niskonaponsku distributivnu mrežu od 18. marta 2020. godine.
3. Odlučujući o žalbama apelanta izjavljenim protiv rješenjâ Elektroprivrede od 10. septembra 2020. godine, Regulatorna komisija za energiju u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Regulatorna komisija) je Rješenjem broj UP2-05-13-4-26-8/20 od 23. novembra 2020. godine poništila osporena rješenja i predmet vratila prvostepenom organu na ponovni postupak.
4. U ponovnom postupku, Rješenjem Elektroprivrede broj 03-4-51-3195/21 od 19. januara 2021. godine odbijeni su kao neosnovani zahtjevi apelanta od 4. februara 2020. godine za izdavanje elektroenergetske saglasnosti za priključenje na niskonaponsku mrežu nekretnina pobliže označenih predmetnim zahtjevom. U obrazloženju rješenja Elektroprivreda je navela da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da apelant nije dostavio građevinsku dozvolu za predmetne nekretnine, da su predmetne nekretnine bespravno izgrađene, te da elektroenergetska saglasnost od 26. marta 2008. godine „nikad nije realizovana na terenu zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa“, a da je, osim toga, u navedenoj elektroenergetskoj saglasnosti od 26. marta 2008. godine (na koju se apelant kontinuirano poziva) navedeno da je apelant obavezan da se prijavi kao kupac električne energije, odnosno da sa Elektrodistribucijom zaključi novi ugovor o priključenju na elektrodistributivnu mrežu, što apelant nikad nije učinio.
5. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Elektroprivrede od 19. januara 2021. godine, Regulatorna komisija je Rješenjem broj UP2-05-13-4-26-15/20 od 13. aprila 2021. godine poništila osporeno rješenje i predmet vratila prvostepenom organu na ponovni postupak.
6. Rješenjima Elektroprivrede broj 03-4-221-22649/21 i 03-4-221-22653/21 od 30. aprila 2021. godine apelantu su izdate elektroenergetske saglasnosti za priključenje na niskonaponsku mrežu nekretnina pobliže označenih predmetnim saglasnostima, koje saglasnosti se nalaze u prilogu navedenih rješenjâ i čine njihov sastavni dio.
7. Apelant je protiv rješenjâ Elektroprivrede od 30. aprila 2021. godine izjavio žalbu Regulatornoj komisiji (u kojoj je naveo da je „još uvijek na snazi“ elektroenergetska saglasnost od 26. marta 2008. godine, te da je osporenim rješenjima Elektroprivrede, odnosno elektroenergetskim saglasnostima koje čine sastavni dio osporenih rješenja, navedeno da će se „bespravno obračunsko mjesto dovesti u beznaponsko stanje“ što znači da će apelant „ostati na duže vrijeme bez električne energije“).
8. Prema stanju apelacionog spisa, predmetni postupak je u toku pred Regulatornom komisijom.
Apelacioni navodi
9. Apelant navodi da mu je, u postupku po njegovom zahtjevu za izdavanje elektroenergetske saglasnosti, povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant ističe da „pravosnažna, izvršna i trajna saglasnost od 26. marta 2008. godine još uvijek, ni nakon 13 godina, nije izvršena“ i da je „još uvijek na snazi“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U vezi s navodima apelanta, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 20. stav (1) Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05) propisano da „ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena“. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 20. stav (3) navedenog zakona propisano da „ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uslovima iz stava (1) ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku“. Međutim, apelant, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, nije pokretao upravni spor pred nadležnim sudovima u smislu citiranih zakonskih odredbi. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se navodi o kršenju prava na suđenje „u razumnom roku“ ne mogu razmatrati ukoliko bar neka faza postupka nije uključivala sudski postupak koji stranka treba da pokrene (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1856/12 od 17. marta 2015. godine, stav 38.). Budući da je apelant propustio da, koristeći raspoložive pravne lijekove, ubrza postupak, te da na taj način stvori uslove da predmetni postupak bar u jednoj fazi bude razmatran pred nadležnim sudovima (po njegovoj tužbi), Ustavni sud smatra da apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju.
13. U konkretnom slučaju apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić