Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3881/19 (Zdravstvena ustanova „Apoteka HYGIA“ Šipovo)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3881/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-3881/19, rješavajući apelaciju Zdravstvene ustanove „Apoteka HYGIA“ Šipovo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravstvene ustanove „Apoteka HYGIA“ podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 018678 17 Uvp od 11. jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravstvena ustanova „Apoteka HYGIA“ Šipovo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Aleksandar Jokić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 11. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 018678 17 Uvp od 11. jula 2019. godine.
2. Rješenjem Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/07-507.2-185-1/16 od 12. aprila 2016. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za izdavanje odobrenja za rad apotekarske stanice „Donja Previja“ Ribnik, Donja Previja bb.
3. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je apelantica podnijela zahtjev za promjenu statusa apoteke „HYGIA 1“ Ribnik, Donja Previja bb, u apotekarsku stanicu „Donja Previja" Ribnik, Donja Previja bb, uz koji je dostavila odluku o prestanku rada apoteke pod uslovom da u istom prostoru nastavi sa radom apotekarska stanica. U vezi sa tim, Ministarstvo se, prije svega, pozvalo na odredbe člana 15. i člana 29. stav 4. Zakona o apotekarskoj djelatnosti („Službeni glasnik Republike Srpske", br. 119/08,1/12 i 33/14), te odredbe člana 11. Pravilnika o opštim i posebnim uslovima u pogledu kadra, prostora i opreme za promet na malo u apoteci („Službeni glasnik Republike Srpske", br. 56/10, 47/12, 46/14 i 104/15; u daljnjem tekstu: Pravilnik). Takođe, pozvalo se na odredbe člana 1. stav 1, člana 57. stav 4. i člana 67. st. 4. i 5. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske", broj 1/16), te je ukazalo da je članom 264. stav 1. tačka 10. Zakona o radu propisana novčana kazna za prekršaj poslodavca u iznosu od 2.000 do 12.000 KM, ako postupi suprotno članu 67. tačka 4.
4. Imajući u vidu citirane propise, te cijeneći činjenice da je udaljenost od sjedišta zdravstvene ustanove i sjedište apotekarske stanice 55 km, te da u opštini Ribnik ima registrovana apoteka, kao i izjavu Mitrić Snežane, mr. farmacije, da će raditi četiri časa u apoteci u Šipovu i četiri časa u apotekarskoj stanici u Donjoj Previji, Ribnik, Ministarstvo je ocijenio da magistra farmacije ne može fizički biti prisutna na radu u Šipovu i Donjoj Previji i da je očito da bi takav rad bio suprotan kako Zakonu o apotekarskoj djelatnosti, tako i Zakonu o radu. Pored toga, konstatujući da se apotekarska stanica osniva u izuzetnim slučajevima, a dostupnost lijekova je obezbjeđena na udaljenosti manjoj od 20 km i u nadležnosti je jedinice lokalne samouprave, opštine Ribnik, Ministarstvo je ukazalo da je jedina mogućnost u konkretnom slučaju da ostane da radi apoteka i to sa magistrom farmacije koja je predviđena za rad u apotekarskoj stanici. Dakle, konstatujući da u izuzetnim slučajevima apoteka u svom sastavu može da ima kao organizacionu jedinicu i apotekarsku stanicu na udaljenom području iste opštine, Ministarstvo je na osnovu izloženog odbilo zahtjev kao neosnovan.
5. Apelantica je podnijela tužbu protiv rješenja Ministarstva Okružnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), koji je presudom broj II 0 U 018678 16 U od 17. maja 2017. godine tužbu uvažio i osporeni akt poništio.
6. Okružni sud je u obrazloženju presude ukazao da osporeni akt „obiluje“ citiranjem članova Zakona o apotekarskoj djelatnosti, Zakona o radu i Pravilnika, ali ne i valjanim razlozima iz kojih bi se utvrdilo zašto je apelanticin zahtjev odbijen. U vezi sa tim, Okružni sud je ocijenio nije jasno zašto je udaljenost apotekarske stanice od apoteke presudna i zbog čega Snežana Mitrić ne bi mogla raditi 4 časa u apoteci u Šipovu i 4 časa u apotekarskoj stanici u Donjoj Previji. Konstatujući da Ministarstvo nije navelo odredbe pozitivnih propisa koji to zabranjuju, Okružni sud je ocijenio da se osporeni akt u tom dijelu ne može ni ispitati, zbog čega je suprotno članu 197. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljem tekstu: ZUP). Takođe, Okružni sud je konstatovao da nije jasno ni obrazloženje da se apotekarska stanica, kao organizaciona jedinica, može organizovati samo na području iste opštine, o čemu, po mišljenju okružnog suda, Ministarstvo takođe nije dalo dovoljne razloge, a da je apelantica ukazala i na drugačiju praksu Ministarstva u slučaju apoteke „Alpha Medic“ sa sjedištem u Banjaluci, koja ima organizovanu apotekarsku stanicu u mjestu Jezero, što ukazuje na različito postupanje Ministarstva .
7. Odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda koji je podnijelo Ministarstvo, Vrhovni sud je donio presudu broj 11 0 018678 17 Uvp od 11. jula 2019. godine kojom je uvažio zahtjev i preinačio tu presudu tako što je odbio tužbu apelantice kao neosnovanu.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je apotekarska stanica organizaciona jedinica apoteke u kojoj se obavlja apotekarska djelatnost u udaljenom području na kojem nema druge apoteke, što je propisano članom 2. stav 1. tačka a) Zakona o apotekarskoj djelatnosti. Dalje, citirao je odredbe člana 15. stav 2, 17. st. 1. i 2, 29. st. 1, 2, 3, 4, . i 5. Zakona o apotekarskoj djelatnosti i odredbe člana 10. i 11. Pravilnika.
9. Vrhovni sud je ukazao da su u navedenim odredbama propisani minimalni opšti i posebni uslovi koje moraju ispunjavati zdravstvene ustanove koje obavljaju apotekarsku djelatnost. Zaključio je da u konkretnom slučaju ti uslovi nisu ispunjeni, što je navedeno u osporenom aktu koji, po mišljenju tog suda, sadrži valjane razloge za takvo odlučivanje. Zaključivši da, shodno navedenim odredbama, magistar farmacije mora biti prisutan u apoteci tokom cijelog radnog vremena i da jedan magistar farmacije može biti zaposlen sa punim radnim vremenom najviše 8 časova dnevno, a da apelantica zahtijeva odobrenje za rad tako da mr. ph. Snežana Mitrić radi u Apotekarskoj stanici s radnim vremenom 4 sata i u Apoteci 4 sata dnevno, a da je udaljenost između ovih jedinica 55 km, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno Ministarstvo ocijenilo da nije moguće sa jednim magistrom farmacije obezbijediti da radi najduže 8 sati dnevno kako je predviđeno članom 29. stav 4. Zakona o apotekarskoj djelatnosti, odnosno da radi na dva radna mjesta, jer je to fizički nemoguće. Vrhovni sud je ukazao da Apotekarska stanica može početi sa radom ako ispunjava uslove u pogledu kadra, prostora i opreme, koji uslovi ovdje nisu ispunjeni, pa je pravilno zahtjev odbijen. Pri tome, Vrhovni sud je konstatovao da su bez uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj stvari su navodi da je apelantica pribavila izjave zaposlenih radnika o davanju saglasnosti za premještaj na rad na udaljenost veću od 50 km od mjesta u kome radnik radi do mjesta u koje se premješta. Ovo jer, kako je naveo Vrhovni sud, član 172. Zakona o radu odnosi se na raspored na drugo radno mjesto ili premještaj u drugo mjesto rada, što ovdje nije slučaj, jer je radno vrijeme od 8 sati raspoređeno tako da mr. ph. Snežana Mitrić radi po 4 sata dnevno u Šipovu i Donjoj Previji koji su udaljeni 55 km, pa je očigledno da bi takav rad bio suprotan zakonskim propisima na koje se Ministarstvo u osporenom aktu pravilno pozvao.
10. Apelantica tvrdi da su joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelantica smatra da se osporene odluke zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, ukazujući da niti jednim propisom citiranim u osporenoj odluci nije predviđeno da udaljenost od 55 km između zdravstvene ustanove i apotekarske stanice predstavlja prepreku za davanje dozvole za rad, niti da magistar farmacije ne može putovati dnevno 55 km i raditi četiri časa u zdravstvenoj ustanovi, a četiri časa u apotekarskoj stanici.
11. Zakon o apotekarskoj djelatnosti (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 119/08, 1/12 i 33/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 15. st. 2 i 3.
(2) Apoteka u izuzetnim slučajevima u svom sastavu može da ima kao organizacionu jedinicu i apotekarsku stanicu.
(3) Apotekarska stanica iz stava 2. ovog člana može se osnovati samo na udaljenom području sve do osnivanja apoteke kao zdravstvene ustanove.
Član 17.
(1) Apoteka i organizaciona jedinica apoteke mora imati rukovodioca koji je odgovoran za stručan rad u jednoj apoteci, odnosno jednoj organizacionoj jedinici apoteke.
(2) Rukovodilac mora biti magistar farmacije koji ispunjava uslove iz člana 23.
ovog zakona.
Član 29.
(1) Radi kontinuiranog snabdijevanja lijekovima radno vrijeme apoteke mora biti minimalno 40 časova sedmično.
(2) Radno vrijeme apoteke određuje osnivač, u skladu sa rješenjem ministra, koje mora biti vidljivo istaknuto na apoteci.
(3) Magistar farmacije mora biti prisutan u apoteci tokom cijelog radnog vremena apoteke.
(4) Apoteka koja ima jedan radni tim zaposlen sa punim radnim vremenom može raditi najviše osam časova dnevno, a radni tim čine:
a) jedan magistar farmacije i
b) jedan farmaceutski tehničar.
(5) U slučaju odsustva magistra farmacije, apoteka mora privremeno prestati da radi za vrijeme trajanja njegovog odsustva.
12. Pravilnik o općim i posebnim uvjetima u pogledu kadra, prostora i opreme za promet na malo u apoteci („Službeni glasnik RS“, br. 56/10, 47/12, 46/14 i 104/15):
Član 10.
(1) Apotekarsku stanicu organizuje apoteka kao svoju organizacionu jedinicu za obavljanje apotekarske djelatnosti u udaljenom području, izvan sjedišta apoteke, na kojem nema druge apoteke.
(2) Apotekarsku stanicu može organizirati apoteka koja ima najmanje uposlena dva magistra farmacije.
(3) Radno vrijeme apotekarske stanice određuje osnivač u dogovoru sa timom porodične medicine u mjestu u kojem se osniva apotekarska stanica, a najduže četiri sata dnevno.
Član 11.
Apotekarska stanica za vrijeme rada dužna je osigurati prisustvo magistra farmacije.
13. Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 1/16 i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 1/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 172.
(1)Radnik može da bude raspoređen na drugo radno mjesto kod poslodavca koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i iskustvu stečenim radom.
(2)Radnik može da bude premješten u drugo mjesto rada ako su ispunjeni svi sljedeći uvjeti:
1)ako je djelatnost poslodavca takve prirode da se rad obavlja u mjestima van sjedišta poslodavca, odnosno njegovog organizacionog dijela;
2)ako je udaljenost od mjesta u kome radnik radi do mjesta u koje se premiješta na rad manja od 50 km i ako je organiziran redovan prijevoz koji omogućava pravovremeni dolazak na rad i povratak sa rada i osigurana naknada troškova prijevoza u visini cijene prijevozne karte u javnom saobraćaju;
3)ako radno mjesto u drugom mjestu rada odgovara njegovoj stručnoj spremi i iskustvu stečenim radom.
(2) Radnik može da bude premješten u drugo mjesto rada van slučajeva iz stava 1. ovog člana samo uz svoj pristanak.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, te dovodeći u vezu obrazloženje osporene odluke sa odredbama propisa na koje se Vrhovni sud pozvao u svojoj odluci, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o apotekarskoj djelatnosti, Pravilnika i Zakona o radu. pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje ili prava na imovinu. Stoga, imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić