Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4968/19 (S. Ž.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4968/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-4968/19, rješavajući apelaciju Saše Žutića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saše Žutića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 314482 18 Rev od 22. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Saša Žutić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 314482 18 Rev od 22. oktobra 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 314482 12 Rs od 13. novembra 2013. godine, obavezan je tuženi "Energopetrol" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati tužiteljima (apelantu i E. Dž.) razlike osnovnih plaća, uvećanih za minuli rad, za period od 1. maja 2010. godine do 30. novembra 2011. godine, sa zakonskim zateznim kamatama, da im obračuna i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća za navedeni period, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno da su apelant i II tužitelji u radnom odnosu kod tuženog u kojem su bili i u periodu potraživanja ove pravne stvari, te da im za utuženi period plaće nisu isplaćivane u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijskc privrede u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: GKU). Zatim je istakao, da je sporan pravni osnov na kojem su temeljili tužbene zahtjeve, odnosno primjena GKU, a obzirom na prigovore tuženog da je od 1. maja 2008. godine na snazi Kolektivni ugovor za "Energopetrol" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor tuženog) zaključen između tuženog i njegovog Sindikat (koji je zaključivan i 23. juna 2009.godine i 23. decembra 2010. godine), te prigovore o nemogućnosti primjene GKU, obzirom da isti nije usklađen sa Općim kolektivnim ugovorom za teritorij Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU).

4. Općinski sud je istakao, da je uvidom u ugovor o radu od 25. februara 2009. godine (za apelanta) i od 22. aprila 2006. godine (za II tužitelja), utvrdio da je između tužene i tužitelja (apelanta i II tužitelja) zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Nadalje je istakao, da je cijeneći sve provedene ugovore sa Kolektivnim ugovorima tuženog u njihovoj međusobnoj povezanosti, našao „da je u Ugovorima o radu zaključenim između tužitelja i tuženog u preambuli stoji između ostalog da se imaju primjenjivati odredbe Kolektivnog ugovora za Energopetrol dd Sarajevo, te Zakona o radu i Pravilnika“. Zatim je istakao, da iz Kolektivnog ugovora tuženog proizlazi da se isti zaključuje na osnovu Zakona o radu i Memoranduma o socijalnom paketu u društvu Energopetrol d.d. Sarajevo, dok je u Memorandumu o socijalnom paketu u društvu Energopetrol d.d. Sarajevo u članu 6. propisano da su potpisnici ovog memoranduma obavezni postupati da društvo osigura relevantna i razumna prava i obaveze zaposlenika, koja prava i obaveze proizlaze iz zakonskih propisa i internih akata društva, pa između ostalog iz GKU. Stoga, Općinski sud je istakao da se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe GKU koji je najpovoljniji za apelanta i II tužitelja.

5. Općinski sud je ukazao, da obzirom da je članom 3. stav 3. OKU određeno da, ukoliko je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno tim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, pa da je tuženi apelantu i II tužitelju trebao obračunavati i isplaćivati plate na način kako je to određeno ugovorima o radu tužitelja, a u skladu sa članom 39. i 40. GKU.

6. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 314482 14 Rsž od 18. maja 2018. godine, odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda.

7. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao, između ostalog, da je pravilno prvostepeni sud zaključio da tuženi nije u cijelosti isplaćivao osnovne plaće apelantu i II tužitelju, što je bio u obavezi isplaćivati u skladu sa ugovorima o radu zaključenim sa tužiteljima i GKU. Nadalje je istakao, da je neosnovan žalbeni prigovor da se GKU ne može primijeniti obzirom da je tuženi privatizovan. Naime, članom 2. OKU je propisano da je kolektivni ugovor obavezujući za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, a članom 39. OKU da će se usklađivanje kolektivnih ugovora postojećih djelatnosti vršiti u roku od šest mjeseci po stupanju na snagu OKU. U vezi s tim je istakao, da je prvostepeni sud pravilno cijenio da ne usklađivanje GKU u propisanom roku ne može negativno uticati na ostvarenje prava tužitelja iz radnog odnosa.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 314482 18 Rev od 22. oktobra 2019. godine, revizija tuženog je djelimično usvojena, pa su nižestepene presude preinačene u dosuđujućem dijelu odluke o isplati razlike osnovnih plaća uvećanih za minuli rad za utuženi period, tako što je tuženi obavezan da apelantu isplati ukupan iznos od 1.994,74 KM, umjesto iznosa od 12.528,93 KM, te Federalnom zavodu za penzijsko-invalidsko osiguranje uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća za navedeni period, dok je u preostalom dijelu, u odnosu na II tužitelja, revizija odbijena.

9. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi u cijelosti usvojili tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća u skladu sa odredbama čl. 39. i 40. GKU, pri tome izražavajući pravni stav da se na zaključene ugovore o radu između apelanta, II tužitelja i tuženog, primjenjuju odredbe GKU, kao povoljnije pravo za zaposlenike (član 3. OKU), neovisno od promjene vlasničke strukture tuženog. U vezi s tim je istakao, da je takav stav nižestepenih sudova pogrešan u odnosu na apelanta. Naime, odredbom člana 2. GKU, propisano je da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji F BiH. Odredbom člana 105. Zakona o radu je propisano da u slučaju promjene poslodavca, ili njegovog pravnog položaja (npr. zbog nasljeđivanja, prodaje, spajanja, pripajanja, podjele, promjene oblika društva i si.) ugovori o radu se prenose na novog poslodavca u skladu sa kolektivnim ugovorom. Zatim je istakao, da je u vrijeme zaključenja ranijih ugovora o radu sa tužiteljima, tuženi bio privredno društvo sa većinskim državnim kapitalom koga je obavezivao GKU. Nakon promjene vlasničke strukture (16. mart 2007. godine) ugovori o radu apelanta i II tužitelja su preneseni na tuženog, pa takvi ugovori o radu obavezuju tuženog sve do njihove izmjene, ili prestanka, jer promjena vlasničke strukture poslodavca, sama po sebi, ne sprječava prenos dotadašnjih ugovora o radu zaposlenika, sa svim stečenim pravima zasnovanim na GKU koji je do tada obavezivao poslodavca (Zaključak sa sjednice Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda F BIH od 12. marta 2015. godine).

10. Vrhovni sud je ukazao, da je nakon zaključivanja novih ugovora o radu (nakon privatizacije) i zaključenjem internog kolektivnog ugovora između poslodavaca i Sindikata zaposlenika, za tužitelje nastala nova pravna situacija, tako da se njihov daljnji radni odnos nastavlja po pravilima ustanovljenim tim novim ugovorom o radu, čiji je sastavni dio interni kolektivni ugovor u skladu sa kojim im pripada pravo na plaću i ostala primanja. Naime, za zaposlenike koji nakon privatizacije nisu zaključili ugovore o radu, na njih se primjenjuje raniji GKU u odnosu na koja prava su bez pravnog značaja interni kolektivni ugovori doneseni nakon privatizacije (stav sa sjednice Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BIH od 22. jula 2015. godine). Međutim, kako je tuženi nakon privatizacije i donošenja Kolektivnih ugovora tuženog, sa apelantom zaključio novi ugovor o radu od 25. februara 2009. godine, u skladu sa Kolektivnim ugovorom tuženog, to je isti obavezujući za apelanta, pa odredbe u pogledu visine plaće i ostalih naknada primjenjuju se prema Kolektivnom ugovoru tuženog, odnosno prema odredbama OKU, ukoliko bi primanja po internom ugovoru bila manja nego što bi apelantu pripadalo po odredbama OKU (čl. 3., 6., 7. i 8.). S tim u vezi je istakao, da budući da je apelantu isplaćivana plaća po internom kolektivnom ugovoru, a koja je manja od one koja bi mu pripadala po odredbama OKU (nalaz vještaka), to je razliku plaća za apelanta trebalo dosuditi u skladu sa odredbama OKU.

11. Pored navedenog, Vrhovni sud je ukazao, da obzirom da je II tužitelj bio zaposlenik tuženog po osnovu ugovoru o radu od 22. aprila 2006. godine i da nakon privatizacije nije zaključio novi ugovor o radu u skladu sa internim kolektivnim ugovorom tuženog, da mu pripada plaća u skladu sa odredbama GKU. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao, da obzirom da je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na naknadu razlike plaća za apelanta, da je primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) reviziju tuženog djelimično usvojio.

12. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

13. Apelant smatra, u suštini, da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio odredbe materijalnog prava. Apelant je istakao, između ostalog, da tuženi u reviziji uopće nije problematizirao da je apelant zaključio novi ugovor o radu od 25. februara 2009. godine u skladu sa Kolektivnim ugovorom tuženog. Nadalje je istakao, da je Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo da „odredbe u pogledu visine plaće i ostalih naknada primjenjuju se prema ovom Kolektivnom ugovoru (za Energopetrol d.d. Sarajevo), odnosno prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, ukoliko bi primanja po internom ugovoru bila manja nego što bi tužitelju pripadalo po odredbama navedenog OKU“. Dakle, Vrhovni sud je po reviziji utvrdio drugačije činjenično stanje od onoga koje je utvrdio drugostepeni sud, te „zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja od strane drugostepenog suda, preinačio nižestepene presude“. Nadalje je istakao, da je na taj način Vrhovni sud, ujedno, prekršio zabranu diskriminacije. Naime, Vrhovni sud je apelantu dosudio manje iznose razlika plaća u odnosu na II tužitelja (kao i na ostale zaposlenike), čime je doveden u nepovoljniji položaj kada je u pitanju sudsko ostvarivanje prava na razliku plaća. Takođe je istakao, da obzirom da u obrazloženjima prvostepene i drugostepene presude nisu utvrđene činjenice koje navodi Vrhovni sud u osporenoj presudi, da Vrhovni sud nije utvrdio eventualnu pogrešnu primjenu materijalnog prava, nego je sam utvrđivao činjenično stanje. Apelant smatra, da je Vrhovni sud proizvoljno donio osporenu odluku, zanemarujući niz propisa na kojima su se temeljile nižestepene odluke, ne navodeći niti jedno validno obrazloženje, uz drugačije utvrđenje činjeničnog stanja.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da iz presude Vrhovnog suda proizlazi jasno obrazloženje da je razlog za preinačenje nižestepenih presuda pogrešna primjena materijalnog prava u odnosu na apelantov zahtjev za naknadu plaća. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 486/17 od 15. juna 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Nadalje, iz apelacionih navoda proizilazi da apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud utvrdio drugačije činjenično stanje nego je utvrđeno od strane nižestepenih sudova, pa da nije zapravo utvrdio eventualnu pogrešnu primjenu materijalnog prava, nego da je sam utvrđivao činjenično stanje. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda proizlazi da je apelant sa tuženim, nakon privatizacije tuženog, zaključio novi ugovor o radu sa apelantom od 25. februara 2009. godine u skladu sa Kolektivnim ugovorom tuženog, a na kojem ugovoru je Vrhovni sud temeljio svoju odluku, obrazlažući da apelantu u skladu sa relevantnim odredbama materijalnog prava razlika plaća pripada od tog datuma, te je apelantu dosudio manji novčani iznos u odnosu na nižestepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je izvršen uvid u ugovor o radu od 25. februara 2009. godine za apelanta, koji je prema stanju apelacionog spisa apelant zaključio sa tuženim nakon privatizacije tuženog (16. mart 2007. godine). Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da „u Ugovorima o radu zaključenim između tužitelja i tuženog u preambuli stoji između ostalog da se imaju primjenjivati odredbe Kolektivnog ugovora za Energopetrol dd Sarajevo“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na drugačije utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno da nije preinačio nižestepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

20. Vezano za apelantove navoda kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je diskriminisan u predmetnome postupku, niti to proizlazi iz apelacionog spisa, pogotovo u situaciji kada je Vrhovni sud jasno obrazložio da se, u odnosu na apelanta, II tužitelj nalazi u drugačijoj pravnoj situaciji (II tužitelj, za razliku od apelanta, nakon privatizacije tuženog nije zaključio novi ugovor o radu). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4968/19 (S. Ž.) | Sudska praksa | Aktio