Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4809/19 (S.M.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Troškovi postupka
  • Konkurs
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4809/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4809/19, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 050819 19 Rsž 2 od 27. septembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 12. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 050819 19 Rsž 2 od 27. septembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i JP „Veterinarska stanica” d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su u periodu od 30. novembra do 10. decembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 3. jula 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi poništenja odluke o izboru kandidata po konkursu, a tužbenim zahtjevom je tražio da se poništi Odluka Nadzornog odbora tuženog broj 707-11/12 od 6. novembra 2012. godine – Odluka o izboru i imenovanju direktora tuženog o izboru kandidata Z. A., dr. vet. med., za direktora tuženog (u daljnjem tekstu: odluka o izboru i imenovanju direktora tuženog) i da se obaveže tuženi da u označenom roku po navedenom konkursu izvrši ponovni izbor kandidata, te da se tuženi obaveže da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.

6. Pripremno ročište je održano 1. oktobra 2013. godine, glavna rasprava održana je 7. novembra 2013. godine, a nastavak glavne rasprave održan je 21. januara 2014. godine.

7. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Rs 050819 13 Rs od 21. februara 2014. godine „poništena je odluka o izboru i imenovanju direktora tuženog, te je tuženi obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude“.

8. Protiv navedene presude tuženi i apelant (u odnosu na dio odluke o troškovima, jer mu je dosuđen manji iznos od potraživanog) podnijeli su žalbe, te je spis sa žalbama 22. aprila 2014. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 Rs 050819 14 Rsž od 9. marta 2016. godine žalbe apelanta i tuženog su uvažene, prvostepena presuda je ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

10. Općinski sud je zakazao ročište za glavnu raspravu 27. septembra 2016. godine, koje je odgođeno s obzirom na to da je tuženi podnio prijedlog za delegaciju ovog suda, te je spis dostavljen Kantonalnom sudu radi odlučivanja o zahtjevu za određivanje drugog stvarno nadležnog suda sa područja ovog kantona.

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 V 011827 16 V od 5. oktobra 2016. godine odbijen je prijedlog tuženog za delegaciju drugog stvarno nadležnog suda.

12. Općinski sud je zakazao ročište za glavnu raspravu za 14. novembar 2016. godine, koje je odgođeno zbog nove odluke o rasporedu predmeta predsjednice suda.

13. Glavna rasprava je održana 25. aprila 2018. godine, te je nastavljena na ročištima 7. juna, 11. septembra i 24. oktobra 2018. godine, kada je konačno i zaključena.

14. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Rs 050819 16 Rs 2 od 4. decembra 2018. godine, u stavu I izreke, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i poništena je odluka o izboru i imenovanju direktora tuženog, dok je u stavu II izreke odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da u određenom roku po navedenom konkursu izvrši ponovni izbor kandidata. Presudom je, u stavu III izreke, odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

15. Općinski sud je naveo da je Nadzorni odbor tuženog raspisao ponovni Javni konkurs za izbor i imenovanje direktora tuženog pod brojem 337-07/12 od 18. jula 2012. godine, koji je objavljen u sredstvima javnog informiranja i službenim novinama, da su se na raspisani konkurs prijavili apelant i Z. A., te da su u konkursu navedeni uvjeti koje kandidati moraju ispunjavati, među kojima je i uvjet da kandidat nije u sukobu interesa u ličnom ili profesionalnom odnosu s društvom u kojem aplicira na navedenu poziciju. Zatim, da je nakon provedene konkursne procedure tuženi donio odluku o izboru i imenovanju direktora tuženog kojom se Z. A. imenuje za direktora tuženog, te da izabrani kandidat na dužnost stupa 6. novembra 2012. godine sa mandatom od četiri godine. Također je naveo da nije sporna registrirana djelatnost tuženog i preduzeća DOO „Veterinar“ Bihać – koja je vidljiva iz izvoda iz sudskog registara, da nije sporno da je imenovani direktor tuženog bio jedno vrijeme osnivač i direktor firme DOO „Veterinar” Bihać, te da je Z. A. svoj udio u društvu DOO „Veterinar“ 2010. godine prenio na svog zeta E. H.

16. Općinski sud je istakao da je među strankama sporno da li izabrani kandidat po navedenom konkursu ispunjava uvjet iz objavljenog odnosno raspisanog konkursa „da nije u sukobu interesa u ličnom ili profesionalnom odnosu s društvom u kojem aplicira na navedenu poziciju”. Zatim je ukazao na sadržaj člana 14. st. 1, 2. i 4. tačka a) Zakona o javnim preduzećima, te naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da su izabrani kandidat i zet izabranog kandidata (na kojeg je izabrani kandidat prenio svoj udio u društvu DOO „Veterinar“ Bihać) u drugom stepenu srodstva po tazbini, da je tuženi u poslovnim odnosima sa DOO „Veterinar“ Bihać duži vremenski period (prije raspisivanja konkursa, u vrijeme provođenja postupka za izbor kandidata i nakon toga). Dalje je naveo da izvedeni dokazi ne ukazuju da bi DOO „Veterinar“ Bihać bio privilegiran u odnosu na druge zakupce poslovnog prostora ili druge dobavljače roba koje tuženi izdaje odnosno nabavlja od drugih dobavljača, te da izvedeni dokazi ukazuju da su u periodu raspisivanja konkursa i provođenja konkursne procedure, kao i prije toga, tuženi i DOO „Veterinar“ Bihać bili u međusobnim poslovnim odnosima. Općinski sud je naveo da, s obzirom na naprijed utvrđene činjenice i navedenu odredbu Zakona o javnim preduzećima, izabrani kandidat Z. A. ne ispunjava jedan od uvjeta iz konkursa, a to je „da nije u sukobu interesa u ličnom ili profesionalnom odnosu sa društvom u kojem aplicira na navedenu poziciju“, te da postoji sukob interesa, zbog čega je u ovom dijelu sud odlučio kao u stavu I izreke ove presude i apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu usvojio. Dalje je naveo da je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se obaveže tuženi da u određenom roku po navedenom konkursu izvrši ponovni izbor kandidata budući da u konkretnom slučaju sud samo ispituje odluke o izboru kandidata, te nema zakonskog ovlaštenja da nalaže poslodavcu da vrši izbor između prijavljenih kandidata jer je to isključivo pravo poslodavca, a poslodavac može donijeti odluku i da ne izvrši izbor kandidata.

17. Apelant i punomoćnik tuženog su protiv navedene presude podnijeli žalbe, te je spis 11. aprila 2019. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbama.

18. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Rs 050819 19 Rsž 2 od 27. septembra 2019. godine apelantova žalba je odbijena, a stav II izreke prvostepene presude je potvrđen, dok je žalba tuženog uvažena i prvostepena presuda u stavu I izreke preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Presudom je dalje apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude, dok je tuženi odbijen s preostalim djelom zahtjeva u iznosu bliže označenom izreci presude. Presudom je također apelant obavezan da tuženom nadoknadi trošak žalbenog postupka u iznosima bliže označenim u izreci presude, dok je apelant odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

19. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud, ocjenom izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, a pri tome nije počinio povrede odredbi parničnog postupka na koje se žalbama ukazuje, niti povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim je naveo da u toku postupka nije dokazano da je Z. A. (pogrešno navedeno tužilac – apelant) kao izabrani kandidat bio direktor, član uprave, predsjednik ili član nadzornog odbora ili odbora za reviziju u drugom privrednom društvu, što u suštini znači da nije dokazano da je bio u sukobu interesa, odnosno u ličnom ili profesionalnom odnosu s tuženim kada je aplicirao na poziciju direktora. Dalje je naveo da je pogrešan pravni zaključak prvostepenog suda da je Z. A. (pogrešno navedeno tužilac – apelant) bio u sukobu interesa jer je jedno vrijeme bio osnivač i direktor firme DOO „Veterinar” Bihać s kojom je tuženi poslovao i što je u periodu raspisanog konkursa direktor i osnivač navedene firme bio njegov zet E. H. (tazbinsko srodstvo – drugi stepen – povezano lice) na kojeg je Z. A. (pogrešno navedeno tužilac – apelant) prenio svoj udio u navedenoj firmi. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 4. Zakona o javnim preduzećima određeno ko se smatra povezanim licem, a odredbom člana 14. istog zakona je propisano ponašanje javnog preduzeća prilikom poslovanja s povezanim licem, tj. da javnom preduzeću, prilikom poslovanja nije dopušteno da sa povezanim licima nudi povoljnije uvjete od onih koje nudi drugim licima koja nisu povezana s javnim preduzećem, te da slijedom navedenog, činjenica da je DOO „Veterinar” Bihać poslovao s tuženim nije dokaz da Z. A. (pogrešno navedeno tužilac – apelant) nije ispunjavao uvjete raspisanog konkursa i da je odluka o njegovom izboru nezakonita. Kantonalni sud je također naveo da su osnovani apelantovi žalbeni navodi kojima se ukazuje da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da se ne može naložiti ponovni izbor kandidata po raspisanom konkursu ukoliko se utvrdi da je odluka o izboru kandidata nezakonita. Međutim pogrešan zaključak prvostepenog suda nije od utjecaja na konačnu odluku s obzirom na to da je, prema mišljenju ovog suda, postupak izbora kandidata po raspisanom konkursu proveden u skladu sa zakonom. Kantonalni sud je naveo da preinačenje odluke o tužbenom zahtjevu ima za posljedicu preinačenje odluke o naknadi troškova parničnog postupka, te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude (koji se odnosi na trošak punomoćnika za sastavljanje žalbe, te na trošak pristupanja na četiri ročišta), a s preostalim zahtjevom tuženi je odbijen (koji se odnosi na troškove u prethodnom postupku, troškove upotrebe vlastitog automobila i troškove sudske takse na žalbu protiv prvostepene presude od 21. februara 2014. godine). Kantonalni sud je također naveo da je o troškovima apelanta i tuženog za sastavljanje žalbe i odgovora na žalbu odlučeno na osnovu člana 387. Zakona o parničnom postupku, te da dosuđeni iznos troškova tuženom predstavlja trošak punomoćnika za sastavljanje žalbe uz dodatak PDV-a i trošak sudske takse na žalbe. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Kantonalni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica, te da je proizvoljno primijenio relevantne pozitivne propise. Apelant smatra da je u predmetnom postupku nesporno postojanje sukoba interesa, te da Kantonalni sud u osporenoj presudi navodi da javno preduzeće nije tom povezanom licu nudilo povoljnije uvjete od onih koje nudi drugim licima i iz tog razloga odluku preinačava i zahtjev odbija. Apelant navodi da Kantonalni sud zanemaruje bitnu stvar, tj. da Z. A. kao kandidat nije ispunjavao jedan od općih uvjeta iz konkursa budući da je u momentu raspisivanja konkursa i provođenja konkursne procedure izabrani kandidat bio u tazbinskom srodstvu s direktorom firme E. H. (drugi stepen tazbine), na kojeg je izabrani kandidat prenio svoje vlasništvo firme DOO „Veterinar” Bihać s kojom je tuženi poslovao i sarađivao prije raspisivanja konkursa, te u vrijeme provođenja konkursne procedure, izbora i imenovanja direktora tuženog, a kao što se vidi iz dokaza, i nastavio poslovati cijelo vrijeme, odnosno nekoliko godina i nakon izbora za direktora. Apelant navodi da Kantonalni sud ne spori da je E. H. zet imenovanog direktora – tazbinsko srodstvo drugi stepen – i povezano lice u smislu člana 4. i člana 14. stav 4. tačka 1. Zakona o javnim preduzećima, ali da se Kantonalni sud faktički pozvao samo na zakonski propis, a nije naveo da je utvrdio da tuženi kao javno preduzeće nije povezanom licu nudio povoljnije uvjete, niti je takav zaključak obrazložen, čime je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje, a u vezi s tim pravo na obrazloženu odluku. Osim toga, apelant je naveo da je u osporenoj presudi tuženom dosudio i trošak sudske takse na žalbu iako se radi o statusnom radnom sporu, odnosno ne traži se nikakvo novčano potraživanje u tužbenom zahtjevu, odnosno nije primijenio član 11. stav 1. tačka c) Zakona o sudskim taksama Unsko-sanskog kantona. U odnosu na dužinu trajanja postupka, apelant je naveo da ovaj radni spor traje od 3. jula 2013. godine, dakle duže od šest godina i da mu je time povrijeđeno pravo na donošenje odluke, odnosno suđenje u razumnom roku, te je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku s obzirom na to da se radi o postupku koji je hitan.

b)Odgovori na apelaciju

21. Kantonalni sud je naveo da smatra da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku jer je u postupku po žalbi donosio odluke u razumnom roku, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju detaljno opisao hronološki tok postupka precizirajući datume postupanja u predmetu. Općinski sud je također istakao da je 6. novembra 2019. godine apelantu dostavio poziv za plaćanje takse na tužbu, takse na presudu, te takse na žalbu, te da je apelant 11. novembra 2019. godine podnio zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse, pa je sud rješenjem od 23. decembra 2019. godine stavio van snage podnesak naslovljen kao poziv za plaćanje sudske takse (koje rješenje je apelant primio 10. januara 2020. godine).

23. Tuženi je, između ostalog, naveo da se u potpunosti slaže s činjeničnim stanjem kako je to u svojoj presudi utvrdio Kantonalni sud, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

25. Zakon o javnim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 8/05, 81/08, 22/09 i 109/12) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Opće dužnosti Član 14.

Sukob interesa (1) Povezano lice dužno je izbjegavati stvarne ili očigledne sukobe interesa sa javnim preduzećem u ličnim ili profesionalnim odnosima.

(2) Sukob interesa javlja se kada lični, odnosno profesionalni interes povezanog lica onemogućava, eventualno može onemogućiti ili interes, ili poslovanje javnog preduzeća ili sposobnost povezanog lica da ispunjava svoje obaveze i odgovornosti.

(4) Javnom preduzeću, prilikom poslovanja, nije dopušteno da povezanim licima nudi povoljnije uvjete od onih koje nudi drugim licima koja nisu povezana sa javnim preduzećem. U smislu odredbe ovog stava, sljedeća lica se smatraju povezanim licima:

a) članovi uže porodice povezanih lica do trećeg stepena krvnog srodstva ili tazbine, odnosno lica koja žive u istom domaćinstvu sa povezanim licima;

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 Rs 050819 19 Rsž 2 od 27. septembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presuda, apelant je primio 17. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 12. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud zapaža da je apelant vodio postupak radi radi poništenja odluke o izboru kandidata po konkursu (u kojem je učestvovao) i da se konkretni postupak ticao apelantovih građanskih prava, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

aU odnosu na osporenu odluku

34. U vezi s navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

35. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kom smislu bila proizvoljna. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo jer u toku postupka nije dokazano da je Z. A. kao izabrani kandidat bio u sukobu interesa, odnosno u ličnom ili profesionalnom odnosu s tuženim kada je aplicirao na poziciju direktora, te da nije dokazano da Z. A. nije ispunjavao uvjete raspisanog konkursa i da je odluka o njegovom izboru nezakonita. Također, iz obrazloženja osporene presude slijedi da je pogrešan pravni zaključak prvostepenog suda da je Z. A. bio u sukobu interesa jer je jedno vrijeme bio osnivač i direktor firme DOO „Veterinar” Bihać s kojom je tuženi poslovao i što je u periodu raspisanog konkursa direktor i osnivač navedene firme bio njegov zet E. H. (tazbinsko srodstvo – drugi stepen – povezano lice) na kojeg je Z. A. prenio svoj udio u navedenoj firmi. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio svoje stavove i zaključke u odnosu na suštinsko pitanje, pa se ne može zaključiti da je takvo obrazloženje suprotno standardima prava na pravično suđenje.

36. U pogledu apelantovih navoda vezanih za troškove postupka, odnosno da je Kantonalni sud u osporenoj presudi dosudio tuženom i trošak sudske takse na žalbu, Ustavni sud podsjeća da nije sud četvrte instance, te da ocjena koji su troškovi bili neophodni radi vođenja predmetne parnice spada u ingerenciju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da odlukom o troškovima postupka u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje pravičnost predmetnog postupka na način koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda u tom pogledu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2470/15 od 8. decembra 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Uostalom, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Općinskog suda slijedi da je apelantu dostavljen poziv za plaćanje takse na tužbu, takse na presudu i takse na žalbu, da je apelant podnio zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse, te da je sud rješenjem od 23. decembra 2019. godine stavio van snage podnesak naslovljen kao poziv za plaćanje sudske takse.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu presudu.

bU odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantna načela

38. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

39. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 3. jula 2013. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 27. septembra 2019. godine, kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je šest godina i oko dva mjeseca.

Analiza dužine trajanja postupka

40. Analizirajući dokumente dostavljene Ustavnom sudu i radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku (uvid u materijalne dokaze, saslušanje svjedoka), Ustavni sud ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na osporavanje odluke o izboru kandidata za predmetno radno mjesto, na koje je konkurirao i apelant, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta. Osim toga, u konkretnom slučaju radi se radnom sporu, a koji je, u skladu s odredbom člana 420. ZPP, hitne prirode.

41. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz apelacije, kao i odgovora na apelaciju, ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Zatim, Ustavni sud primjećuje da su u relevantnom periodu redovni sudovi donijeli tri meritorne presude i dva procesna rješenja. Nadalje, Ustavni sud uočava da je postupak pred Općinskim sudom trajao oko sedam mjeseci od podnošenja tužbe do donošenja prvostepene presude. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je žalbeni postupak trajao godinu i oko 11 mjeseci (računajući od dana dostavljanja spisa Kantonalnom sudu na postupanje po žalbama), te da je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud, također, zapaža da je nakon toga prvostepeni sud zakazao ročište za glavnu raspravu nakon šest mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepenog rješenja), koje je odgođeno s obzirom na to da je tuženi podnio prijedlog za delegaciju tog suda, nakon čega je cjelokupan spis dostavljen Kantonalnom sudu koji je donio rješenje o navedenom prijedlogu. Ustavni sud zapaža da je nakon toga ponovni postupak pred prvostepenim sudom trajao dvije godine i oko dva mjeseca (računajući od dana donošenja rješenja po prijedlogu tuženog za delegaciju drugog stvarno nadležnog suda), u kojem periodu je prvostepeni sud održao četiri ročišta na kojima su izvedeni brojni materijalni dokazi, ponovo saslušane parnične stranke i određeni svjedoci. Ustavni sud, također, zapaža da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao oko pet mjeseci (računajući od dana dostavljanja spisa Kantonalnom sudu na postupanje po žalbama).

42. Imajući u vidu da Ustavni sud ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, posebno imajući u vidu da su u okviru analiziranog perioda (šest godina i oko dva mjeseca) redovni sudovi donijeli tri meritorne presude i dva procesna rješenja, odnosno da nema elemenata koji bi ukazivali da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili postupak, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta koji je, istina, po svojoj naravi hitne prirode i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

44. Apelant, također, navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koji je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovane. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u predmetnom postupku nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, odnosno kada je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao argumentirane i jasne razloge za svoje odlučenje. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od šest godina i oko dva mjeseci, u okviru kojeg perioda su donesene tri meritorne presude i dva procesna rješenja, prešla granice „razumnog roka“.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4809/19 (S.M.) | Sudska praksa | Aktio