Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4724/19 (F. R.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Kleveta
- Naknada štete
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Nematerijalna šteta
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4724/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4724/19, rješavajući apelaciju Fahrudina Radončića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Fahrudina Radončića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 304921 17 Gž od 18. septembra 2019. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se apelacija Fahrudina Radončića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 304921 17 Gž od 18. septembra 2019. godine u odnosu na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fahrudin Radončić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Almina Pilav, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 304921 17 Gž od 18. septembra 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Press-singa d.o.o i Mirsada Fazlića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 7. decembra 2019. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 304921 12 P od 31. marta 2017. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezani tuženi da mu solidarno isplate iznos od 5,000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda nastale objavljivanjem teksta u listu „Slobodna Bosna" od 8. augusta 2012. godine pod naslovom: „Leteći cirkus Fahrudina Radončića“ u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti ove presude sa pripadajućom zateznom kamatom od dana podnošenja tužba, pa do isplate. Presudom je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu preko dosuđenog iznosa od 5.000,00 KM do traženih 10.000,00 KM, te je određeno da su tuženi dužni ovu presudu solidarno o svom trošku objaviti u listu „Slobodna Bosna“ u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude. Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi, uključujući i uplatnice i uvjerenje koje su izdali porezni organa, utvrđeno da su tuženi u spornom tekstu pod naslovom „Leteći cirkus Fahrudina Radončića“ iznijeli i pronijeli, između ostalih, sljedeće: „Sadržajem zapisnika inspektori UIO Siniša Kravac i Ćamil Habibović utvrdili su da 'Avaz', kao porezni obveznik, nije izmirio dospjele porezne obaveze na ime PDV-a u iznosu od 606.108,00 KM. Od cjelokupnog iznosa neizmirenih, a dospjelih poreznih obaveza - 604,644,41 KM se odnosi na uvoz putničkog aviona '2001 Cesna Citation Bravo', po fakturi od 23. marta 2012. godine koju je izdao prodavač 'Aircraftsaies SlGIlgen', Salzburg-Austrija, na iznos od 2.360.000,00 američkih dolara, odnosno 3.556.731, 88 KM. U postupku kontrole inspektori UlO su utvrdili da porezni obveznik 'Avaz' ne posjeduje Air Operater certificate AOC, niti Operating licence, što znači da nije mogao legalno pružati usluge komercijalnog zračnog prijevoza za naknadu, ili vršiti iznajmljivanje. S obzirom na činjenice utvrđene kontrolom koje su inspektori dokumentirali, te jasne i nedvosmislene odredbe Zakona o carinskoj politici BiH i Zakona o zrakoplovstvu BiH, u zapisniku ja nesporno navedeno da porezni obveznik 'Avaz' nije imao pravo odbitka ulaznog PDV-a po osnovu nabavke putničkog aviona '2001 Cesna Citation Bravo' u iznosu od 604.644 KM, jer je takav postupak poreznog obveznika u suprotnosti sa odredbama Zakona i Pravilnika o postupku indirektnog oporezivanja.“ Utvrđeno je i da je u anterfileu pod naslovom „Sumnjivi poslovni odnosi preduzeća Fahrudina Radončića i njegove stranke“, objavljenom u okviru teksta, navedeno sljedeće: „U hroničnoj nestašici budžetskih sredstava i konfuznoj političkoj situaciji pred fiskalne vlasti u BiH postavlja se ozbiljno pitanje, a to je da li pravna lica u vlasništvu Fahrudina Radončića, predsjednika Saveza za bolju budućnost, fakturišu usluge koje im pružaju i da li se na njih obračunavaju i plaćaju porezne obaveze, te da li SBBBiH u svojim poslovnim knjigama i financijskim izvještajima fer i istinito prikazuje 'hedije' firmi u vlasništvu svog predsjednika? Naime, zbog specifične pozicije Fahrudina Radončića, kao predsjednika SBB-a i vlasnika (utemeljitelja) firmi 'Avaz', 'Avaz-roto press', OKO itd., fiskalni autoriteti BiH imaju hitan zadatak da činjenično utvrde zakonitost poslovnih odnosa firmi u vlasništvu Radončića i njegove stranke SBB, kao i transparentnost i zakonitost financiranja SBB s obzirom da Radončić, kao i rukovodstvo SBB koriste zaštitarske usluge, usluge prijevoza, propagande, grafičke i ugostiteljske usluge, usluge plovidbe i avioprijevoza i sl. koje im pružaju firme u vlasništvu utemeljitelja i predsjednika Fahrudina Radončića.“
6. Navedeno je i da je utvrđeno da su tuženi 16. augusta 2012. godina u istom sedmičniku objavili novi tekst pod naslovom „Let iznad kukavičijeg tornja" iz kojeg proizlazi da prethodno objavljena informacije nije istinita, te se navodi, između ostalog: „Fahrudin Radončić lider Saveza za bolju budućnost, prema nalazima resornih inspektora, nema prava na povrat više od 600 hiljada KM koliko je uplatio na ime PDV-a prilikom uvoza aviona 'Cesna'.“ Općinski sud je, s tim u vezi, istakao da ovo naknadno ispravljanje ranijih navoda ne ekskulpira tužene od građanske odgovornosti za štetu koju su klevetom nanijeli apelantovom ugledu, ali je, kako je obrazloženo, sud ovu činjenicu uzeo u obzir prilikom odmjeravanja visine naknade štete koju su tuženi dužni platiti apelantu, ocjenjujućije kao mjeru koje su tuženi kao štetnici preduzeli radi ublažavanja štete u smislu člana 10. Zakona o zaštiti od klevete. Općinski sud je nadalje istakao da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji su istakli tuženi i koji ga obrazlažu time da su činjenični navodi iz tužbe vezani, u prvom redu, za izražavanje tuženih o tome da firma „Avaz” Sarajevo ne plaća porezne obaveze, te da se tim izražavanjima apelant uopće ne spominje, već da se spominje firma „Avaz“. Ovo stoga, kako je obrazložio Općinski sud, zbog toga što je očigledno iz spornih tekstova da se apelant sve vrijeme identificira sa firmom „Avaz“, pa se u prvom tekstu od 8. augusta 2012. godine navodi da firma ,,Avaz“ nije izmirila porezne obaveze na ime PDV, dok se u kasnijem tekstu od 16. juna 2012. godine navodi da „(...) Fahrudin Radončić (...) prema nalazima resornih inspektora nema prava na povrat više od 600 hiljada KM, koliko je uplatio na me PDV-a prilikom uvoze aviona 'Cesna'".
7. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je ugled pravo na priznanje ljudskog dostojanstva od drugih, a čast pravo svakog čovjeka na lični osjećaj vrijednosti i neodvojiva je od ljudskog dostojanstva koje je lično kao čovjeku i kao članu društvene zajednice. Kako je obrazloženo, pravo svakog građanina jeste da svaka druga osoba u vanjskim odnosima poštuje njegovo lično dostojanstvo i da ga ne tretira na način koji bi svjedočio omalovažavanju tog dostojanstva sa željom da smanji ili ošteti njegov ugled u društvu, moralnu reputaciju i sl., dok je povreda ugleda svako očitovanje kojim se omalovažava osjećaj lične vrijednosti ili izražava nepoštivanje ljudskog dostojanstva druge osobe iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjeničnih tvrdnji u sredstvima javnog informiranja prema kojima se u konkretnom slučaju apelant kako prema shvatanjima sredine u kojoj živi, tako i prema općeusvojenim društvenim normama moralno ocrnjuje i time se umanjuje njegova socijalna vrijednost u očima drugih, tj. izazivaju prijekor i prezir okoline i javnosti. Općinski sud je obrazložio da su u tom smislu takve i konkretne činjenične tvrdnje koje su tuženi iznijeli i kojim su, u smislu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, prouzrokovali štetu apelantovom ugledu, pa su, prema mišljenju tog suda, odgovorni za iznesenu klevetu. Prema obrazloženju tog suda, nesporno je da je pravo na slobodu izražavanja zajamčeno Ustavom FBiH, kao i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali taj sud smatra da se sporni novinski tekstovi ne mogu podvesti pod pravo na slobodu izražavanja. Obrazloženo je i da je s obzirom na navedeno, kao i ocjenjujući nalaz vještaka neuropsihijatra, kojem je taj sud u cijelosti poklonio vjeru, jer je nalaz sačinjen u skladu sa pravilima struke, taj sud utvrdio da je apelant zbog klevetničkog članka pretrpio duševne bolove koje po intenzitetu i dužini trajanja, kao i posljedicama opravdavaju dosuđivanje naknade u iznosu od 5.000,00 KM, pa je na osnovu čl. 6. i 10. Zakona o zaštiti od klevete i člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci presude. Preko dosuđenog iznosa od 5.000,00 KM do traženih 10.000,00 KM, kako je obrazloženo, taj sud smatra da je tužbeni zahtjev previsoko postavljen, pa ga je odbio.
8. Protiv navedene presude tuženi su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 65 0 P 304921 17 Gž od 18. septembra 2019. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obavezan da tuženim naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je obrazložio da je odredbom člana 4. Zakona o zaštiti od klevete definirano značenje klevete na način da je kleveta nanošenje štete ugledu fizičkog i pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica, identificiranjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu. Odredbom člana 6. st. 1. do 3. Zakona o zaštiti od klevete, kako je obrazložio taj sud, propisano je da je svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno za klevetu, a lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. Kantonalni sud je istakao i da, prema članu 7. stav l. navedenog zakona, ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje, ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima, b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje, ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka, c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
9. Iz navedenih odredbi, prema obrazloženju tog suda, proizlazi da se kleveta sastoji od izjave koja sadrži neistinito činjenično tvrđenje, tj. tvrđenje da neka činjenica postoji iako ona ne postoji, a takva izjava, s obzirom na svoju sadržinu i okolnosti pod kojima je data, može škoditi časti i ugledu lica na koje se odnosi. S tim u vezi, prema mišljenju Kantonalnog suda, osnovano se žalbom tuženih prigovara da se u dijelu spornog teksta koji se odnosi na neplaćanje PDV-a privrednog društva „Avaz“ d.o.o. apelant kao fizičko lice uopće ne spominje, pa, prema tome, apelant nije legitimiran za podnošenje tužbe za iznošenje eventualnih neistinitih činjenica vezanih za pravno lice „Avaz“ d.o.o. Naime, suprotno zaključku prvostepenog suda, prema mišljenju Kantonalnog suda, da se u spornom tekstu apelant identificira sa firmom „Avaz“ d.o.o., iz kojih razloga prvostepeni sud zaključuje da su tuženi iznijeli klevete na račun apelanta, prema pravnom shvatanju Kantonalnog suda, apelant prema citiranim zakonskim odredbama nije ovlašten crpiti svoje pravo na naknadu štete za klevetu iz navoda koji se odnose na „Avaz“ d.o.o. kao samostalno pravno lice, pa čak ako su klevetnički. Obrazloženo je da taj sud, također, ocjenjuje da tokom postupka nije dokazana činjenica vlasničke strukture „Avaza“ d.o.o. Sarajevo, pri čemu u samim činjeničnim navodima tužbe apelant tvrdi da u periodu kada je izašao sporni tekst i nije bio vlasnik te firme, pa ni iz tih razloga spornim tekstom nije mogao biti oklevetan. Kantonalni sud je obrazloži da u odnosu na dio teksta koji nosi podnaslov „Sumnjivi poslovni odnosi preduzeća Fahrudina Radončića i njegove stranke“ taj sud nalazi da, iako sporni tekst sadrži formulacije koje mogu biti neprijatne i uznemirujuće za apelanta, po mišljenju tog suda, u konkretnom slučaju novinar je izrekao svoje mišljenje i vrijednosni sud i svojim izražavanjem nije prekoračio razuman prag tolerancije, a koji bi kod apelanta trebalo biti veći s obzirom na to da se radi o javnoj osobi i predsjedniku političke partije. Stoga, apelant kao javna i politička ličnost, koja je dobrovoljno i svjesno pristala da bude izložena analizi svog postupanja od cjelokupne javnosti, pa tako i tuženih, prema mišljenju Kantonalnog suda, mora iskazati veći stepen tolerancije i trpjeti veći stepen kritike u odnosu na običnog građanina. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti propisani Zakonom o zaštiti od klevete za odgovornost tuženih pa je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno prvo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i sloboda izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelant navodi da je nesporno da je u predmetnim člancima identificiran više puta sa privrednim subjektima koji se spominju u člancima, te da su u vezi s tim tuženi jasno počinili klevetu s obzirom na to da su apelanta povezali sa navodnim dugovanjem „Avaza“ d.o.o za PDV. Navodi da je nesporno da zbog toga apelant i ima aktivnu legitimaciju u ovom predmetu, te da nije tačna konstatacija Kantonalnog suda da se apelant u vezi sa navedenim i ne spominje. Apelant smatra da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda i da se tvrdnja da neko radi nezakonito smatra nečijim mišljenjem i vrijednosnim sudom, te da sloboda izražavanja u demokratskim društvima nije neograničena niti apsolutna, kao i da apelant nije imao jednak tretman kao tuženi u predmetnom postupku, odnosno nije imao suđenje pred nepristrasnim sudom.
b)Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da je taj sud donio presudu koja je zasnovana na zakonu.
V. Relevantni propisi
12. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:
Cilj zakona Član 1.
Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4.
Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
[...] d)kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Član 5.
(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.
(2) Javnom organu nije dozvoljeno da podnese zahtjev za naknadu štete zbog klevete. (3) Javni službenik može privatno i isključivo u ličnom svojstvu podnijeti zahtjev za naknadu štete zbog klevete Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
[...]
13. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI. Dopustivost
aDopustivost u odnosu na slobodu izražavanja
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacione navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
17. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji navodi da je prekršena sloboda izražavanja, pa da u vezi s tim treba sankcionirati i kršenje prava na ugled koje u suštini predstavlja ograničenje za slobodu izražavanja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz apelacije i presuda redovnih sudova nesumnjivo proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari imao procesnu poziciju tužitelja tražeći naknadu štete zbog klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Kako član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, npr. Odluka broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine ili Odluka broj AP 3266/19 od 3. marta 2021. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), smatra da apelant u osporenom postupku nije bio „žrtva“ kršenja člana 10. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju predmetni postupak se nije ticao apelantove slobode izražavanja, pa se navodi u vezi s kršenjem člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na ostale navode
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 304921 17 Gž od 18. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. oktobra 2019. godine a apelacija je podnesena 7. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija presudu Kantonalnog suda tvrdeći da mu je tom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Apelant je naveo da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno, upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
29. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tuženih, primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP uvažio njihovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu, te da u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. Ovo stoga što je Kantonalni sud zaključio da je u dijelu spornog teksta (odnosno u tekstu i anterfileu) novinar iznio vrijednosni sud, odnosno svoje mišljenje, da u pretežnom dijelu teksta apelant i nije identificiran trećim licima, te i zbog razloga što je apelant javna ličnost, šef političke stranke, zbog čega je obavezan da trpi veći stepen kritike od običnih građana, što znači da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, zbog kojih bi apelant imao pravo na naknadu nematerijalne štete. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoje odlučenje dao jasne i argumentirane razloge koji su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta proizlazi da je sporni tekst pod nazivom „Leteći cirkus Fahrudina Radončića“ sačinjen na osnovu novinarske interpretacije zapisnika Uprave za indirektno oporezivanje, dakle, dokumenta organa javne vlasti (a koji nije dostavljen na uvid Ustavnom sudu, kao ni sporni tekst), te da su tuženi navode iz tog teksta demantirali nekoliko dana nakon njegovog objavljivanja (datumi precizirani u prethodnim tačkama ove odluke) u tekstu pod naslovom „Let iznad kukavičjeg gnijezda“.
30. Osim toga, kako je to i obrazložio Kantonalni sud, u dijelu teksta koji glasi: “Naime, zbog specifične pozicije Fahrudina Radončića kao predsjednika SBB i vlasnika (utemeljitelja) firmi 'Avaz', 'Avaz-roto press', OKO itd., fiskalni autoriteti BiH imaju hitan zadatak da činjenično utvrde zakonitost poslovnih odnosa firmi u vlasništvu Radončića i njegove stranke SBB, kao i transparentnost i zakonitost financiranja SBB s obzirom na to da Radončić, kao i rukovodstvo SBB koriste zaštitarske usluge, usluge prijevoza, propagande, grafičke i ugostiteljske usluge, usluge plovidbe i avioprijevoza i sl. koje im pružaju firme u vlasništvu utemeljitelja i predsjednika Fahrudina Radončića“ tuženi jesu identificirali apelanta trećim licima, ali je u navedenom tekstu nesporno, kako je to analizirao Kantonalni sud, novinar iznio svoje mišljenje, odnosno vrijednosni sud koji sadržava „prijedlog“ fiskalnim autoritetima za hitno postupanje.
31. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da nema proizvoljnosti u zaključku Kantonalnog suda da je apelant javna ličnost i da je zbog toga dužan da trpi veći stepen kritike od običnih građana. Ovakav stav je zauzeo i Ustavni sud i Evropski sud u brojnim predmetima koji su se odnosili na pitanja klevete u kojima se kao oklevetana strana pojavio političar ili druga javna osoba (vidi npr. odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 3765/14 od 18. jula 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).
32. Prema tome, sagledavajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud u obrazloženju presude Kantonalnog suda ne zapaža proizvoljnost u pogledu primjene prava na način kako to apelant iznosi u apelaciji, niti je iz činjenica predmeta vidljivo da u konkretnom slučaju redovni sud nije bio nepristrasan, niti je apelant ponudio bilo kakav argument iz kojeg bi proizlazio zaključak o pristrasnosti redovnog suda. Zbog toga Ustavni sud smatra apelantove navode neosnovanim.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. VIII.Zaključak
34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud, uvažavajući žalbu tuženih, utvrdio da sporno izražavanje tuženih ne predstavlja klevetu u smislu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, jer su tuženi objavljivanjem drugog članka nakon spornog, u tom članku demantirali navode iz spornog članka, kada je utvrđeno da je novinar u preostalom dijelu spornog članka iznio svoje mišljenje i vrijednosni sud ,a ne činjenice, kada je apelant javna ličnost koja je obavezna da trpi veći stepen kritike od običnih građana, te kada nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pravo ili da nije bio nepristrasan u toku predmetnog postupka.
35. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić