Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1482/21 (H. F. i drugi)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1482/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1482/21, rješavajući apelacije koje su podnijeli Hajrudin Fazlić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Hajrudin Fazlić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Mal 051391 20 Gž od 1. septembra 2020. godine;

Meho Karasalihović protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 040779 19 Gž od 17. aprila 2019. godine;

Aleksandar Erkić protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Rs 051987 19 Rsž od 21. maja 2019. godine;

Jelena Firesku Govedarica protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 032405 20 Rsž od 16. juna 2020. godine;

Sonja Hodžić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 314304 17 Gž od 12. februara 2020. godine;

zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1482/21

1. Hajrudin Fazlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Nada Milić i Miloš Đurić iz Gradačca, podnio je 27. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 25 0 Mal 051391 20 Rev od 9. decembra 2020. godine kojim je odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Mal 051391 20 Gž od 1. septembra 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 Mal 051391 20 Mal od 16. jula 2020. godine (vrijednost predmeta spora 4.000,00 KM) obavezan je tuženi (A.V.) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 1.060,00 KM na način pobliže označen izrekom predmetne presude. Obavezan je apelant da tuženom (shodno uspjehu apelanta i tuženog u predmetnom postupku, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva) plati troškove predmetnog postupka u iznosu od 73,83 KM.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 16. jula 2020. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 25 0 Mal 051391 20 Gž od 1. septembra 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 1. septembra 2020. godine, Vrhovni sud FBiH je Rješenjem broj 5 0 Mal 051391 20 Rev od 9. decembra 2020. godine predmetnu reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud FBiH je naveo da je odredbama člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, te je zaključio da u predmetnom postupku nije ostvaren imovinski cenzus, kao kriterij uslova dopuštenosti revizije iz navedene zakonske odredbe. Vrhovni sud FBiH je takođe ukazao da ocjenjujući mogućnost izuzetne dopustivosti revizije, u smislu odredbi člana 237. st. (3) i (4) ZPP, ne postoje uslovi za dopuštanje vanredne revizije u konkretnom slučaju. Vrhovni sud FBiH je ukazao da navedeno iz razloga što se navedena pravna pitanja odnose na troškove postupka i nisu po svojoj prirodi ona koja ima u vidu odredba člana 237. stav (5) ZPP, pa je u vezi s tim naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da kod ocjene konačnog uspjeha u parnici treba uzeti u obzir i visinu tužbenog zahtjeva u tužbi (4.000,00 KM) jer se konačno postavljenim tužbenim zahtjevom apelant zapravo izjasnio da nije osnovan njegov tužbeni zahtjev preko iznosa od 1.060,00 KM, pa stoga stoji ocjena nižestepenih sudova da je u parnici uspio sa 26,50% a tuženi sa 73,50%.

5. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu FBiH koja nije bila efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostepena presuda protiv koje je apelant izjavio reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostepene presude, budući da je rješenje Vrhovnog suda FBiH doneseno 9. decembra 2020. godine, pa se podrazumijeva da je apelant drugostepenu presudu primio prije tog datuma. Apelant je 27. aprila 2021. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu.

2. AP-1502/21

6. Meho Karasalihović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 3. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 49 0 P 040779 19 Rev od 11. januara 2021. godine kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 040779 19 Gž od 17. aprila 2019. godine.

7. Presudom Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 P 040779 17 P od 8. februara 2019. godine (vrijednost predmeta spora 31.000,00 KM) naloženo je apelantu da izvrši rušenje bespravno sagrađenog stepeništa i ulaza u stambeni objekat iznad parcele tužioca (Dž. B.) pobliže označene izrekom predmetne presude, kao i rušenje i uklanjanje dijela betonskog trotoara sa predmetne parcele (stav I izreke presude), dok je odbijen kao neosnovan isti tužbeni zahtjev u odnosu na drugu parcelu pobliže označenu izrekom predmetne presude (stav II izreke presude) kao i tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 5.000.00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, zbog ograničavanja u mirnom posjedovanju i korišćenju predmetnih parcela (stav III izreke presude). Obavezan je apelant da tužiocu naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu (stav IV izreke presude).

8. Odlučujući o žalbama tužioca i apelanta izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 8. februara 2019. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 49 0 P 040779 19 Gž od 17. aprila 2019. godine žalbu tužioca odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u stavu II i III izreke navedene presude, dok je žalbu apelanta uvažio i preinačio stav IV izreke prvostepene presude, te odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a u preostalom dijelu žalbu apelanta je odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u stavu I izreke te presude.

9. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 17. aprila 2019. godine, Vrhovni sud FBiH je Rješenjem broj 49 0 P 040779 19 Rev od 11. januara 2021. godine predmetnu reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud FBiH je naveo da je odredbama člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Vrhovni sud FBiH je naveo da je u konkretnom predmetu tužilac postavio tri tužbena zahtjeva od kojih su dva nenovčana zahtjeva, a treći je novčani zahtjev za naknadu štete u iznosu od 5.000,00 KM, te je za sva tri zahtjeva označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 31.000,00 KM. Vrhovni sud FBiH je dalje naveo da u takvoj situaciji, kada u jednoj tužbi tužilac postavi tri glavna zahtjeva od kojih dva nenovčana i jedan novčani zahtjev, a za sve zahtjeve naznači jednu vrijednost predmeta spora, vrijednost predmeta spora nenovčanih zahtjeva utvrđuje se tako da se od ukupno naznačene vrijednosti odbije vrijednost novčanog zahtjeva, što u konkretnom slučaju znači da je vrijednost nenovčanih zahtjeva 26.000,00 KM, odnosno pojedinačno po 13.000,00 KM. Vrhovni sud FBiH je ukazao da apelant revizijom pobija pravosnažnu presudu u usvojenom dijelu koji se odnosi na jedan od nenovčanih zahtjeva (bliže naveden u stavu I izreke prvostepene presude), te da vrijednost tog dijela pobijane presude ne prelazi vrijednosni kriterij iz člana 237. stav (2) ZPP pa revizija, kao vanredni pravni lijek, u konkretnom slučaju nije dopuštena. Vrhovni sud FBiH je dalje naveo da je apelant predmetnu reviziju sastavio kao redovnu reviziju podnesenu iz razloga povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, pa iako se u podnesenoj reviziji poziva na odredbe člana 237. ZPP, on u reviziji nije naznačio pravno pitanje od čijeg rješenja zavisi odluka o sporu, a koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Vrhovni sud FBiH je zaključio da, stoga, nisu ispunjeni uslovi koji su zakonom propisani da bi revizijski sud mogao cijeniti da je odlučivanje o predmetnoj reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

10. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu FBiH koja nije bila efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostepena presuda protiv koje je apelant izjavio reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostepene presude, budući da je rješenje Vrhovnog suda FBiH doneseno 11. januara 2021. godine, pa se podrazumijeva da je apelant drugostepenu presudu primio prije tog datuma. Apelant je 3. maja 2021. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu.

3. AP-1630/21

11. Aleksandar Erkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Predrag Ivanković-Dejana Pikula iz Trebinja, podnio je 10. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) broj 92 0 Rs 051987 19 Rev od 21. jula 2020. godine kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 Rs 051987 19 Rsž od 21. maja 2019. godine.

12. Presudom Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 Rs 051987 18 Rs od 26. februara 2019. godine (vrijednost predmeta spora 17.956,14 KM) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tužena (Opština Vlasenica) da mu na ime naknade plata isplati mjesečne iznose od po 1.825,50 KM, počev od 21. juna 2018. godine do 21. decembra 2018. godine, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da u ime i za račun apelanta uplati doprinose po osnovu ostvarenih plata Poreskoj upravi i nadležnim fondovima, te je obavezan apelant da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

13. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 26. februara 2019. godine, Okružni sud je Presudom broj 92 0 Rs 051987 19 Rsž od 21. maja 2019. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

14. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 21. maja 2019. godine, Vrhovni sud RS je Rješenjem broj 92 0 Rs 051987 19 Rev od 21. jula 2020. godine predmetnu reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud RS je naveo da je odredbama člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Vrhovni sud RS je dalje naveo da u predmetnom revizionom postupku apelant pobija pravosnažnu presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev za novčano potraživanje u iznosu od 17.956,14 KM, iz čega proizlazi da je u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude manja od zakonom propisanog novčanog cenzusa za dozvoljenost revizije (30.000,00 KM), pa je stoga izjavljena revizija nedozvoljena, saglasno odredbama člana 237. stav (2) ZPP. Vrhovni sud RS je takođe naveo da je u konkretnom slučaju apelant u reviziji naveo i da bi odluka tog suda bila važna za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni iz razloga zauzimanja jedinstvenog stava pri primjeni materijalnog prava iz Zakona o statusu funkcionera jedinice lokalne samouprave, kako to proizlazi iz obrazloženja revizije, u sporovima u kojima funkcioner jedinice lokalne samouprave zahtijeva naknadu plate u trajanju od šest mjeseci po prestanku funkcije. Vrhovni sud RS je naveo da apelant, međutim, nije određeno naveo veći broj predmeta koji se po istom pravnom osnovu vode pred određenim sudovima kao razlog zbog kojeg to smatra, niti je bilo čime ukazao da nižestepeni sudovi različito sude u sličnoj situaciji ili da je u konkretnom slučaju suđeno suprotno stavu već zauzetom kod tog suda, pa da stoga nema uslova ni da se izuzetno dozvoli revizija u smislu odredbi člana 237. st. (3) i (4) ZPP.

15. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu RS koja nije bila efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostepena presuda protiv koje je apelant izjavio reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostepene presude, budući da je rješenje Vrhovnog suda RS doneseno 21. jula 2020. godine, pa se podrazumijeva da je apelant drugostepenu presudu primio prije tog datuma. Apelant je 10. maja 2021. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu.

4. AP-1684/21

16. Jelena Firesku Govedarica (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Foče, podnijela je 12. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) broj 94 0 Rs 032405 20 Rev od 25. februara 2021. godine kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelantkinje izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Rs 032405 20 Rsž od 16. juna 2020. godine.

17. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 Rs 032405 19 Rs od 18. februara 2020. godine (vrijednost predmeta spora 10.100,00 KM) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se utvrdi da su rješenje tuženog (JZU „Univerzitetska bolnica Foča“) o razrješenju apelantkinje sa radnog mjesta načelnika Službe za infektologiju od 28. marta 2019. godine i aneks ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. marta 2019. godine nezakoniti akti i da se isti ponište, pa da se tuženi obaveže da apelantkinji uspostavi radnopravni status po ugovoru o radu od 15. februara 2017. godine, te da joj na ime razlike naknade plate između radnog mjesta specijalista infektolog i radnog mjesta načelnik Službe za infektologiju za period od 1. aprila 2019. godine do 30. decembra 2019. godine isplati ukupan iznos od 3.509,07 KM, u mjesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže označeno izrekom predmetne presude, kao i da u korist apelantkinje na dosuđenu razliku plate kod nadležnog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske i nadležne Poreske uprave Republike Srpske izvrši uplatu zakonom propisanih doprinosa i poreza u ukupnom iznosu od 2.308,65 KM. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

18. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 18. februara 2020. godine, Okružni sud je Presudom broj 94 0 Rs 032405 20 Rsž od 16. juna 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

19. Odlučujući o reviziji apelantkinje izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 16. juna 2020. godine, Vrhovni sud RS je Rješenjem broj broj 94 0 Rs 032405 20 Rev od 25. februara 2021. godine predmetnu reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud RS je naveo da je odredbama člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM, dok je odredbama člana 316. st (1) i (2) ZPP propisano da se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, a kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir pri određivanju vrijednosti spora, ako ne čine glavni zahtjev. Dalje, da je, saglasno odredbi člana 321. stav (2) ZPP (kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos) mjerodavna vrijednost predmeta spora koja je označena u tužbi. Vrhovni sud RS je naveo da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela novčanog zahtjeva iznosi 5.817,72 KM, što je manje od zakonom propisanog cenzusa od 30.000,00 KM, a ni iskazana vrijednost predmeta spora od 10.100,00 KM ne prelazi taj iznos, pa proizlazi da saglasno citiranim zakonskim odredbama revizija nije dozvoljena. Vrhovni sud RS je takođe naveo da apelantkinja u svojoj reviziji ne obrazlaže zašto bi rješavanje pravnih pitanja koja je u predmetnoj reviziji navela bilo od značaja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti se poziva na različitu praksu sudova u istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, pa time ni prema odredbama člana 237. st. (3) i (4) ZPP nema mjesta meritornom odlučivanju po reviziji u konkretnom slučaju.

20. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja protiv drugostepene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu RS koja nije bila efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostepena presuda protiv koje je apelantkinja izjavila reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostepene presude, budući da je rješenje Vrhovnog suda RS doneseno 25. februara 2021. godine, pa se podrazumijeva da je apelantkinja drugostepenu presudu primila prije tog datuma. Apelantkinja je 12. maja 2021. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu.

5. AP-1746/21

21. Sonja Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Ilidže, koju zastupa Mustafa Karović advokat iz Sarajeva, podnijela je 21. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 65 0 P 314304 20 Rev od 4. februara 2021. godine kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelantkinje izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 314304 17 Gž od 12. februara 2020. godine.

22. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 314304 14 P od 28. decembra 2016. godine (vrijednost predmeta spora po tužbi 11.000,00 KM, vrijednost predmeta spora po protivtužbi 10.050,00 KM) djelimično je usvojen tužbeni zahtjev i utvrđeno je da prednica apelantkinje (R.B.) uznemirava tužioca (UPI Zemljoradnička zadruga Ilidža) u ostvarivanju prava raspolaganja i mirnom korišćenju nekretnina preciziranih predmetnom presudom na način pobliže označen predmetnom presudom, slijedom čega je naloženoj prednici apelantkinje da odmah prestane sa predmetnim uznemiravanjem tužioca u ostvarivanju njegovog prava raspolaganja i sa neovlaštenom prodajom dijelova nekretnina trećim licima, te da tužiocu ubuduće omogući nesmetan pristup ovim nekretninama i da se uzdrži od svakog drugog uznemiravanja tužioca, kao i da mu isplati troškove predmetnog parničnog postupka u određenom novčanom iznosu (stav I izreke prvostepene presude). Odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio da sud naloži prednici apelantkinje da uzurpirane parcele označene izrekom predmetne presude vrati u posjed tužiocu i da mu ubuduće omogući nesmetan pristup predmetnim nekretninama (stav II izreke prvostepene presude). U cijelosti je odbijen protivtužbeni zahtjev prednice apelantkinje da se utvrdi da je putem dosjelosti stekla pravo vlasništva na nekretninama pobliže označenim izrekom predmetne presude, slijedom čega bi tužilac bio dužan trpjeti da se prednica apelantkinje upiše u zemljišne knjige kao vlasnik prednjih nekretnina sa dijelom 1/1, uz naknadu troškova postupka (stav III izreke prvostepene presude).

23. Odlučujući o žalbi prednice apelantkinje izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 28. decembra 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 314304 17 Gž od 12. februara 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

24. Odlučujući o reviziji apelantkinje izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 12. februara 2020. godine, Vrhovni sud FBiH je Rješenjem broj 65 0 P 314304 20 Rev od 4. februara 2021. godine predmetnu reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud FBiH je naveo da je odredbama člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Vrhovni sud FBiH je naveo da se u konkretnom predmetu tužbeni i protivtužbeni zahtjev ne odnose na novčano potraživanje, pa je za ocjenu prava na izjavljivanje revizije, shodno odredbama člana 237. stav (2) i člana 321. stav (2) ZPP, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužilac naznačio u tužbi, odnosno prednica apelantkinje u protivtužbi. Vrhovni sud FBiH je naveo da vrijednost predmeta spora koju je tužilac naznačio u tužbi iznosi 11.000,00 KM, a vrijednost predmeta spora označena u protivtužbi je 10.050,00 KM, pa kako ovi iznosi ne prelaze vrijednosni kriterij od 30.000,00 KM iz člana 237. stav (2) ZPP za dopustivost revizije, to revizija kao vanredan pravni lijek nije dopuštena.

25. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja protiv drugostepene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu FBiH koja nije bila efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostepena presuda protiv koje je apelantkinja izjavila reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostepene presude, budući da je rješenje Vrhovnog suda FBiH doneseno 4. februara 2021. godine, pa se podrazumijeva da je apelantkinja drugostepenu presudu primila prije tog datuma. Apelantkinja je 21. maja 2021. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu. Spajanje predmeta

26. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1482/21. Apelacioni navodi

27. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, dok se apelantkinja u predmetu AP-1684/21 poziva i na povredu prava iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

28. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

29. Ustavni sud ukazuje da su apelanti protiv odluka drugostepenih sudova izjavili revizije, koje su rješenjima Vrhovnog suda FBiH i Vrhovnog suda RS odbačene kao nedopuštene. Ustavni sud konstatuje da je revizija kao vanredni pravni lijek u ovim slučajevima bila neefektivan pravni lijek u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da su konačne odluke u ovim predmetima odluke drugostepenih sudova navedene u dispozitivu ove odluke. S obzirom na to da su predmetne apelacije podnesene nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da su apelacije podnesene neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporene drugostepene odluke.

30. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1482/21 (H. F. i drugi) | Sudska praksa | Aktio