Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1635/21 (Ž. M.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1635/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Miodrag Simović i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1635/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Željko Milić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Željko Milić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Rs 049340 20 Rsž od 12. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Milić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 12. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 Rs 049340 20 Rsž od 12. aprila 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tuženog (R-S Silikon d.o.o. Mrkonjić Grad) od 27. juna 2019. godine, da se obaveže tuženi da apelanta vrati na rad na radno mjesto na kojem je radio do otkaza ugovora o radu ili na drugo odgovarajuće radno mjesto, da apelanta prijavi Fondu PIO RS kao svog radnika za period od dana odjave do vraćanja na rad, da za apelanta plati doprinose fondu PIO RS za period od odjave do vraćanja na rad i da apelantu isplati na ime neisplaćenih plata za august, septembar, oktobar i novembar iznos od po 1.053,52 KM za svaki mjesec sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je apelant zasnovao radni odnos kod tuženog na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme 31. maja 2016. godine i da je raspoređen na radno mjesto regulacija i šaržiranje peći, da je Aneksom II ugovora o radu od 31. marta 2018. godine izmijenjen ugovor o radu tako što je apelant raspoređen na radno mjesto bušenje/izlivanje peći. Dalje je naveo da je tuženi dostavio apelantu pismeno upozorenje (član
181. Zakona o radu) u kojem je apelantu ukazano na sve propuste i nedostatke u radu, dao mu jasna uputstva i instrukcije i ostavio rok od 30 dana za poboljšanje rada. Također je naveo da apelant ni u ostavljenom roku nije poboljšao svoj rad, te da je tuženi nakon isteka roka, tj. 26. juna 2019. godine apelantu otkazao ugovor o radu. Naveo je da je ovo upozorenje uslijedilo nakon što su izvještaj o neostvarivanju rezultata njegovog rada dostavili tuženom svi šefovi smjene, a u čemu se ogleda nepoštivanje tehnološke radne discipline, što je tuženi decidno naveo u samom upozorenju. S tim u vezi je naveo da je tuženi u svemu postupio u skladu s članom 181. Zakona o radu (kojim je propisano da poslodavac može radniku iz člana 179. stav 1. tačka 1. ovog zakona da otkaže ugovor o radu ako mu je prethodno dao pismeno upozorenje u vezi sa nedostacima u njegovom radu, uputstvima i primjerenim rokom za poboljšanje rada, ako radnik ne poboljša rad u ostavljenom roku, a poslodavac ne može da mu obezbijedi drugi odgovarajući posao), te da je dokazao da je otkaz ugovora o radu zakonit. Naime, tuženi je dostavio apelantu prethodno pismeno upozorenje u kojem je decidno naveo koji su to propusti i nedostaci u njegovom radu, ostavio mu je primjerak rok za poboljšanje rada, a posebno je u samom upozorenju decidno naveo šta apelant treba da učini da poboljša svoj rad. Osnovom navedenog, zaključio je da su u cijelosti bili ispunjeni uslovi iz člana 179. stav 1. tačka 1. Zakona o radu (kojim je propisano da poslodavac može radniku da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdan razlog i to ako ne ostvaruje rezultate rada ili nema potrebna znanja i sposobnosti za obavljanje poslova na kojima radi), u vezi sa članom 181. Zakona o radu, te da je otkaz ugovora o radu apelantu zakonit.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da tuženi nema unaprijed utvrđena mjerila kojim se vrednuju rezultati rada, pa nije moguće objektivno utvrditi da li radnik ostvaruje rezultate rada, te da tuženi nije dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a Ustavni sud u ovakvom obrazloženju Okružnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić