Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1649/21 (M. K.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Aktivna legitimacija
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1649/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1649/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mirsad Kukavica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirsad Kukavica protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 440280 16 Gž od 3. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Kukavica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 14. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 440280 16 Gž od 3. februara 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da poslovni prostor površine 11 m2 u Sarajevu preda tužiocu (Općini Stari Grad Sarajevo) slobodan od ljudi i stvari. Također, obavezan je apelant da na ime korištenja navedenog poslovnog prostora plati tužiocu iznos od 1.745,08 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su Sarajevostan RO za inžinjering u stambenoj djelatnosti, kao zakupodavac i apelant, kao zakupac 12. decembra 1986. godine zaključili Ugovor o zakupu navedenog poslovnog prostora, površine 11 m2 na neodređeno vrijeme, po kojem zakup teče od 1. februara 1986. godine. Dalje je naveo da je navedeni ugovor o zakupu zaključen na osnovu Zaključka Komisije za dodjelu na korištenje poslovnog prostora tužioca od 15. novembra 1985.godine i odluke Izvršnog odbora SIZ Grada Sarajeva od 12. februara 1986.godine. Naveo je da apelant nije redovno plaćao zakupninu za poslovni prostor (ukupan dug apelanta po ovom osnovu 1.745,08 KM), da je tužilac 22. novembra 2011. godine dostavio apelantu opomenu zbog neplaćene zakupnine i ostavio apelantu naknadni rok za izmirenje duga, pa kako ni tada apelant nije izmirio, tužilac je 25. januara 2012. godine dostavio apelantu jednostrani raskid ugovora i pozvao apelanta da u ostavljenom roku isprazni predmetni prostor od ljudi i stvari, te ga preda tužiocu na raspolaganje. S obzirom da je tužilac vlasnik poslovnog prostora koji koristi apelant po osnovu ugovora o zakupu, te da je jednostrano raskinuo ugovor o zakupu, naveo je da je osnovan tužbeni zahtjev tužioca za predaju u posjed poslovnog prostora i za isplatu naknade zbog korištenja poslovnog prostora, nakon raskida ugovora o zakupu, u smislu člana 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, te čl. 583., 584., 17. i 219. Zakona o obligacionim odnosima. Naveo je da je neosnovan apelantov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, pa samim tim i prigovor da tužilac nije legitimisan da raskida ugovor o zakupu. Naime, Odlukom o preuzimanju nadležnosti gazdovanja poslovnim prostorom u vlasništvu tužioca, tužilac je preuzeo od SIZ-a stanovanja Grada Sarajeva i DP „Sarajevostan" nadležnost gazdovanja i raspolaganja poslovnim prostorima koji su se nalazili u vlasništvu tužioca, što ukazuje da je tužilac preuzeo navedeni ugovor, odnosno stupio na mjesto zakupodavca i preuzeo njegove obaveze prema apelantu. Naveo je da je preuzimanjem poslovnog prostora i stupanjem tužioca na mjesto zakupodavca apelant bio dužan da izvršava obaveze iz ugovora, pa tako da plaća zakupninu za korištenje poslovnog prostora tužiocu, kao novom zakupodavcu, a što proizlazi iz čl. 592. i 593. Zakona o obligacionim odnosima.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 14. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Apelant navodi da je toku postupka isticao prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer tužilac nije nosilac stvarnih prava na spornom prostoru, niti je apelant sa tužiocem potpisao ugovor o zakupu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koje se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1649/21 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio