Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1705/21 (S. Č.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1705/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1705/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Suad Čosić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Suad Čosić protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 41 0 P 059690 20 Gž od 25. rujna 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Visokome broj 41 0 P 059690 16 P od 19. ožujka 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Suad Čosić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Breze, kojega zastupa Faruk Ćosović, odvjetnik iz Visokoga, podnio je 18. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 059690 20 Gž od 25. rujna 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Visokome (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 059690 16 P od 19. ožujka 2020. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4205/20 od 10. prosinca 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv presude Kantonalnoga suda od 25. rujna 2020. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 41 0 P 059690 21 Rev od 23. veljače 2021. godine revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neučinkovit pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskoga suda od 19. ožujka 2020. godine obvezan je apelant da tužitelju (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD RMU „Breza“ d.o.o. Breza) na ime naknade štete, tj. viška isplaćenih sredstava na temelju neizvršenih intervencija za određeno razdoblje isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

4. Presudom Kantonalnoga suda od 25. rujna 2020. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska je presuda potvrđena.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz stanja spisa i provedenih dokaza nesporno proistječe da je u utuženome razdoblju apelant bio djelatnikom tužitelja i da je obavljao funkciju ravnatelja rudnika. Kantonalni je sud istakao da također proistječe nesporna činjenica da apelant u utuženome razdoblju nije bio član „čete za spašavanje“, ali i da je bio po službenoj dužnosti član „štaba službe spašavanja“. Kantonalni je sud istakao da je provedenim vještačenjem po vještaku rudarske struke (Z.H.) utvrđeno da u spornome razdoblju apelant nije niti evidentiran kao član „čete za spašavanje“, pa da apelant nije niti mogao biti osoba koja u jami vodi ili sudjeluje u intervenciji. Vrhovni je sud istakao da je provedenim vještačenjem po vještaku financijske struke (Dž.Č.) utvrđeno da je u spornome razdoblju apelant primao naknadu kao član „čete za spašavanje“, pored naknade koju je primao kao član „štaba službe spašavanja“. Kantonalni je sud istakao da je odredbom čl. 154. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da tko drugome prouzroči štetu dužan ju je nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Kantonalni je sud istakao da je čl. 81. st. 1. Zakona o radu propisano da djelatnik koji na radu ili u svezi sa radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje prouzroči štetu poslodavcu, dužan ju je naknaditi. Kantonalni je sud istakao da sama činjenica da je apelant bio ravnateljem kod tužitelja, da je znao da u utuženome razdoblju nije bio članom „čete za spašavanje“, da je znao i morao znati da mu kao članu „štaba službe spašavanja“, čiji je član bio nesporno po službenoj dužnosti, pripada pravo samo na isplatu naknade na temelju članstva u istome, ali ne i pravo na isplatu naknade na temelju neizvršenih intervencija kao člana „četa za spašavanje“, jasno ukazuje na zaključak da je apelant u konkretnome slučaju postupao ako ne sa namjerom, onda u najmanju ruku sa krajnjom (grubom) nepažnjom. Kantonalni je sud istakao da su točni prizivni navodi da se identičan način evidentiranja i isplate naknade vršio tijekom 15 godina, ali da to uopće nije od značaja i utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, iz razloga što je apelant znao i morao znati da mu pripada samo pravo na isplatu naknade na temelju članstva u „štabu službe spašavanja“, a ne i isplata naknada na temelju neizvršenih intervencija za članove „čete za spašavanje“.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući kako je tijekom postupka dokazao da na njegovoj strani nije postojala krivnja, odnosno namjera i krajnja nepažnja da za sebe priskrbi sporne iznose, posebno jer je dokazao i da su bivši ravnatelji naplaćivali istovjetnu naknadu, pri čemu nitko nikada nije odgovarao.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1705/21 (S. Č.) | Sudska praksa | Aktio