Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1730/21 (Ž. S.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalid
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1730/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Mirsad Ćeman i Miodrag Simović i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1730/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Žarko Slavnić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Žarko Slavnić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 11 0 U 021927 18 Uvp od 11. veljače 2021. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 11 0 U 021927 18 U od 11. srpnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Žarko Slavnić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Potkozarja, kojega zastupa Dane Končar, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 19. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 021927 18 Uvp od 11. veljače 2021. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 021927 18 U od 11. srpnja 2018. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banjaluka (u daljnjemu tekstu: Odjeljenje) od 16. lipnja 2010. godine odbijen je zahtjev apelanta za daljnje priznavanje svojstva ratnoga vojnoga invalida (u daljnjemu tekstu: RVI) i prava na osobnu invalidninu.
3. Rješenjem tuženika (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske) od 5. prosinca 2017. godine, donesenim u izvršenju presude Vrhovnoga suda od 27. rujna 2017. godine, odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta izjavljen protiv rješenja Odjeljenja od 16. lipnja 2010. godine.
4. Presudom Okružnoga suda od 11. srpnja 2018. godine odbijena je kao neutemeljena tužba apelanta protiv rješenja tuženika od 5. prosinca 2017. godine.
5. Presudom Vrhovnoga suda od 11. veljače 2021. godine zahtjev apelanta za izvanredno preispitivanje presude Okružnoga suda od 11. srpnja 2018. godine je odbijen.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da prema stanju spisa proistječe da je predmetni postupak pokrenut po zahtjevu apelanta od 23. lipnja 2008. godine, te da je invaliditet apelanta zbog naravi bolesti (degenerativne promjene na pršljenovima kralježnice) prvobitno cijenjen na 2 godine, pa je rješenjem prvostupanjskoga organa od 17. srpnja 2008. godine apelantu utvrđeno svojstvo RVI VIII skupine sa 40% invaliditeta počevši od 1. srpnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2010. godine, kada će se obnoviti liječnički pregled i o daljnjemu pravu odlučiti novim rješenjem. Vrhovni je sud istakao da dalje proistječe da je po isteku toga roka novim nalazom i mišljenjem prvostupanjskoga liječničkoga povjerenstva od 2. lipnja 2010. godine konstatirano da je primjenom čl. 10. st. 2. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnoga invaliditeta (u daljnjemu tekstu: Pravilnik) određen udio vojnoga invaliditeta apelanta i dato mišljenje da ukupni invaliditet apelanta iznosi ispod 20%, pa je stoga prvostupanjskim rješenjem od 16. lipnja 2010. godine odbijen zahtjev za daljnje priznavanje svojstva RVI i prava na osobnu invalidninu. Vrhovni je sud istakao da je u postupku po prizivu, nalazom i mišljenjem drugostupanjskoga liječničkoga povjerenstva od 14. kolovoza 2014. godine apelant cijenjen tako da ukupni invaliditet iznosi 20% trajno. Vrhovni je sud istakao da je, zbog nedostataka u svezi s ranijim postupcima, posljednje rješenje tuženika od 15. kolovoza 2014. godine (kojim je odbijen priziv apelanta protiv rješenja prvostupanjskoga organa od 16. lipnja 2010. godine) poništeno presudom Vrhovnoga suda od 27. rujna 2017. godine. Vrhovni je sud istakao da je osporeni akt donesen u izvršenju te presude, pa se spornim postavlja pitanje da li je tuženik postupio po uputama ovoga suda i da li je otklonio nedostatke u svezi ranijega postupka. Vrhovni je sud istakao da je u izvršenju presude pribavljen nalaz i mišljenje drugostupanjskoga liječničkoga povjerenstva od 30. studenoga 2017. godine, koji je detaljno obrazložen, pojedinačno je navedena liječnička dokumentacija u koju je izvršen uvid, navedeno je zdravstveno stanje odnosno stanje oboljenja apelanta shodno svakome ranije izdanome pojedinačnome nalazu, te dana ocjena da nalazi liječnika specijalista govore u prilog lakšega oštećenja funkcije lumbalnoga dijela kralježnice, pa je apelantu tim nalazom i mišljenjem utvrđen invaliditet 20% trajno. Vrhovni je sud istakao da je prema tomu, nalaz i mišljeno od 30. studenoga 2017. godine moglo poslužiti za činjenično utvrđenje u ovoj pravnoj stvari, pa ne stoje prigovori apelanta da nalaz nije sačinjen sukladno čl. 5. Pravilnika o radu ljekarskih komisija za ocjenu vojnoga invaliditeta, i da nije postupljeno u izvršenju presude ovoga suda od 27. rujna 2017. godine. Vrhovni je sud istakao da se osporeni akt ukazuje zakonito donesenim, jer je ocjena vojnoga invaliditeta pravilno izvršena primjenom Pravilnika o radu ljekarskih komisija za ocjenu vojnoga invaliditeta, te je pri tomu zaključeno da apelant ne ispunjava uvjete iz čl. 4. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskoga rata za daljnje utvrđivanje svojstva RVI, jer oštećenje njegovoga organizma na temelju oboljenja ispoljenoga za vrijeme sudjelovanja u Vojsci RS iznosi 20%. Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su/je redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući kako su navedene odluke donesene na temelju nalaza i mišljenja kojim nije jasno obrazloženo na temelju čega je smanjen procent invaliditeta sa 40%, koliko je apelant ranije cijenjen, na 20% koliko je cijenjen novim nalazom i mišljenjem.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić