Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1751/21 (M. P. i M. P.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Hipoteka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1751/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1751/21, rješavajući apelaciju koju su podnijele Milenka Planinić i Mirjana Planinić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Milenka Planinić i Mirjana Planinić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj „55 0 P 006011 20 Rev“ od 13. travnja 2021.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenka Planinić i Mirjana Planinić (u daljnjemu tekstu: apelantice), obje iz Čitluka, koje zastupa Branislav Kolovrat, odvjetnik iz Mostara, podnijele su 19. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj „55 0 P 006011 20 Rev“ od 13. travnja 2021. godine.
2. Presudom Općinskoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 129372 13 P od 26. studenoga 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da je ništavan sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnoga prava na nekretninama, zaključen 16. srpnja 2001. godine pred javnim bilježnikom u Zagrebu (sporazum zaključen između prvotuženika (Hypo Steiermark Kraftfahrzeug und Maschinenleasing Gmbh), drugotuženika (Z.P.), trećetuženika (M.P.) i Vice komerc d.o.o. Mostar), te da time nije moglo biti utemeljeno založno pravo na nekretninama, nekretnine bliže označene u izreci prvostupanjske odluke. Nadalje, odbijen je eventualni tužbeni zahtjev kojim su apelantice tražile da se utvrdi da su temeljem bračne zajednice suvlasnice na predmetnim nekretninama, te da se na temelju pravomoćne presude izvrši ispravka upisa na način što će apelantice biti upisane sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom nad predmetnim nekretninama, te da se utvrdi da je ovrha prvotuženika kao tražitelja ovrhe kod Općinskoga suda nedopuštena u odnosu na njihove suvlasničke dijelove. Konačno, apelantice su obvezane prvotuženiku naknaditi troškove postupka u određenome iznosu.
3. Presudom Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 129372 16 Gž od 13. veljače 2020. godine priziv apelantica u odnosu na primarni tužbeni zahtjev je odbijen i u tomu dijelu prvostupanjska je presuda potvrđena. Nadalje, priziv apelantica u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev i troškove postupka je uvažen, ukinuta je prvostupanjska presuda u tomu dijelu i predmet vraćen prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.
4. Presudom Vrhovnoga suda od 13. travnja 2021. godine revizija apelantica je odbijena.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova slijedi da je zaključenim sporazumom od 16. srpnja 2001. godine ugovoreno zasnivanje založnoga prava na predmetnim nekretninama, u vlasništvu drugotuženika i trećetuženika, kako bi se osiguralo novčano potraživanje prema društvu Vice komerc d.o.o. Mostar. Vrhovni je sud istakao da je navedeni sporazum zaključen kod javnoga bilježnika (M.M.) iz Zagreba, te da je na temelju navedenoga sporazuma doneseno rješenje Općinskoga suda u Čitluku od 20. srpnja 2001. godine, na temelju kojega je uknjiženo pravo zaloga u korist prvotuženika. Vrhovni je sud istakao da je na temelju tako utvrđenoga činjeničnoga stanja zaključeno da navedeni sporazum nije ništavan jer predstavlja javnu ispravu podobnu za zasnivanje založnoga prava na teritoriji BiH, bez daljnje ovjere, sve sukladno odredbi čl. 17. st. 1. Sporazuma između Vlade BiH, Vlade Federacije BiH i Vlade Republike Hrvatske o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima iz 1996. godine, kojim je propisano da isprave koje je izdao ili ovjerio u propisanome obliku sud ili drugi nadležni organ države ugovornice, te koje su potpisane i na njima otisnut pečat nadležnoga organa, nije potrebno dalje ovjeravati za uporabu na teritoriji druge države ugovornice. Vrhovni je sud istakao da se bez utemeljenja apelantice pozivaju na nove činjenice i nove dokaze istaknute kroz navode revizije da je ugovor o leasingu, kojega su priložile u reviziji, a na temelju kojega je zaključen sporazum od 16. srpnja 2001. godine, prividan pravni posao. Vrhovni je sud istakao da odredba čl. 242. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) dopušta strankama iznošenje novih činjenica i predlaganje novih dokaza samo ako se odnosi na povredu odredaba parničnoga postupka, koje su učinjene pred drugostupanjskim sudom. Vrhovni je sud istakao da u postupku po reviziji parnične stranke ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze u odnosu na pravilnu primjenu materijalnoga prava, nego samo na povredu odredaba parničnoga postupka, zbog kojih se revizija može izjaviti. Vrhovni je sud istakao da u konkretnome slučaju, nove činjenice i dokaze koje su apelantice predložile u reviziji odnose se na pravilnu primjenu materijalnoga prava, pa se iste u smislu odredbe čl. 242. ZPP ne mogu sa uspjehom iznositi u postupku po reviziji.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantice, u biti, smatraju da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, smatrajući kako se u konkretnome slučaju nije radilo o dostavljanju novih činjenica i dokaza, te da je sporni ugovor o leasingu apsolutno ništavan (jer prvotuženik nije imao dozvolu za obavljanje leasinga u BiH), na što je sud bio dužan paziti po službenoj dužnosti. Osim toga, apelantice su se pozvale i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagale niti argumentirale, već ih utemeljile na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantice moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantice navode, tj. ako apelantice nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantice nisu „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić