Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3600/19 (Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine – Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 3a
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3600/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3600/19, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 000699 19 Uvp 2 od 17. jula 2019. godine, S1 3 U S1 3 U 000699 18 Uvl od 12. marta 2019. godine i S1 3 U 000699 13 U od 13. januara 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine – Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), podnijela je 13. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 000699 19 Uvp 2 od 17. jula 2019. godine, S1 3 U S1 3 U 000699 18 Uvl od 12. marta 2019. godine i S1 3 U 000699 13 U od 13. januara 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Petra Živkovića (učesnika u postupku u kojem su donesene osporene odluke, u daljnjem tekstu: P.Ž.) zatraženo je 16. decembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 23. decembra 2020. godine, dok P.Ž. u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Postupak pred Komisijom za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica
5. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 513-1569-1/1 od 4. juna 2003. godine potvrđeno je da je na 1. april 1992. godine P.Ž. bio nosilac stanarskog prava na stanu u Tuzli, bliže preciziranom u izreci navedene odluke (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i određeno je da on može da stupi u posjed stana u skladu sa članom 1. Aneksa 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma.
6. Odlukom CRPC-a broj R-513-1569-1/1-01-232/04 od 21. oktobra 2005. godine usvojen je zahtjev tadašnjeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) i Zlatke Hadžić za ponovno razmatranje navedene odluke CRPC-a od 4. juna 2003. godine, te je ta odluka stavljena van snage i odbijen je zahtjev P.Ž. za vraćanje predmetnog stana u posjed. U obrazloženju ove odluke je navedeno da je u provedenom postupku, na osnovu priloženih dokaza (ovjerene fotokopije izvoda iz „Službenog vojnog lista“, precizirani broj i datum, u kojem je objavljena naredba ministra odbrane, precizirani broj od 9. oktobra 2003. godine, a kojom P.Ž. „prestaje profesionalna vojna služba“) utvrđeno da je P.Ž. ostao u oružanim snagama van teritorije BiH poslije 14. decembra 1995. godine, zbog čega mu se ne može priznati pravo na povrat stana u smislu odredbe člana 3a. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Shodno tome, CRPC je na osnovu člana 26. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Pravilnik) odlučio kao u izreci odluke.
7. Odlukom CRPC-a broj R-513-1569-1/1-01-232/547/05 od 27. oktobra 2006. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev P.Ž. za ponovno razmatranje navedene odluke CRPC-a od 21. oktobra 2005. godine s pozivom na odredbe člana 3a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene („Službene novine FBiH“ broj 29/03) i uz obrazloženje da iz dokaza koji se nalaze u spisu predmeta proizlazi da je P.Ž. kao građansko lice ostao u službi JNA nakon 19. maja 1992. godine, a da u zahtjevu nije dostavio nove dokaze na osnovu kojih bi se mogla donijeti nova odluka u smislu relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene.
Postupak pred Sudom BiH
8. Odlučujući o tužbi koju je P.Ž. podnio protiv navedene odluke CRPC-a od 27. oktobra 2006. godine, Sud BiH je donio Presudu broj S1 ZU 000699 13U od 13. januara 2015. godine kojom je usvojio tužbu, te preinačio navedenu odluku CRPC-a od 27. oktobra 2006. godine, tako što je usvojio zahtjev P.Ž. za ponovno razmatranje odluke CRPC-a od 21. oktobra 2005. godine i tu odluku CRPC-a stavio van snage. U obrazloženju presude Sud BiH je konstatirao da je u vrijeme kada je donesena odluka CRPC-a od 4. juna 2003. godine, a kojom je utvrđeno da je P.Ž. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, odredbom člana 3a. Zakona o prestanku primjene bila propisana zabrana vraćanja u posjed stana samo za aktivna vojna lica, a da je CRPC raspolagao dokazima da je P.Ž. bio građansko lice na službi u Vojsci SCG, zbog čega nije bilo osnova da se odlukom od 27. oktobra 2006. godine odbije zahtjev P.Ž. za ponovno razmatranje odluke CRPC-a od 21. oktobra 2005. godine, a koja je zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni relevantnih propisa.
Postupak po zahtjevima za ponavljanje postupka okončanog presudom Suda BiH od 13. januara 2015. godine i ponovni postupak pred Sudom BiH
9. Odlučujući o prijedlozima za ponavljanje postupka okončanog navedenom presudom od 13. januara 2015. godine koje su podnijeli apelantica i Pravobranilaštvo, Sud BiH je Presudom broj S1 3 U S1 3 U 000699 18 Uvl od 12. marta 2019. godine uvažio prijedloge, dozvolio ponavljanje postupka, stavio van snage navedenu presudu Suda BiH, usvojio tužbu i preinačio odluku CRPC-a od 27. oktobra 2006. godine, tako što je usvojio zahtjev P.Ž. za ponovno razmatranje odluke CRPC-a od 21. oktobra 2005. godine, pa je tu odluku stavio van snage.
10. Sud BiH je u obrazloženju presude konstatirao da je apelantica organ Vlade Federacije BiH koja raspolaže stanovima iz stambenog fonda bivšeg FMO koji su proglašeni napuštenim na teritoriji FBiH, što joj daje status zainteresiranog lica u konkretnoj pravnoj stvari, te je utvrdio da apelantici nije data mogućnost da učestvuje u postupku po tužbi P.Ž., zbog čega je ocijenio da su se stekli uvjeti za ponavljanje postupka propisani odredbom člana 42. stav 1. tačka 6. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Sud BiH je dalje konstatirao da su prijedlozi za ponavljanje postupka koje su dostavili apelantica i njen zakonski zastupnik Pravobranilaštvo sadržajno isti i da su uz njih dostavljeni dokazi koji datiraju iz 2013. i 2014. godine, a iz kojih, prema navodima prijedloga za ponavljanje, proizlazi da je P.Ž. riješio stambeno pitanje u Republici Srbiji. U vezi sa tim, Sud BiH je konstatirao da su okolnosti na koje je ukazano u prijedlogu za ponavljanje postupka i dokazi koji su dostavljeni u prilogu nastali nakon okončanja predmetnog upravnog postupka u kome se utvrđivalo činjenično stanje, pa se na dokazima i činjenicama koji nisu postojali u vrijeme vođenja upravnog postupka ne može zasnovati ni upravna, ni sudska odluka, izuzev ukoliko posebnim propisom nije predviđena retroaktivnost. Sud BiH je ocijenio da, stoga, ni dokazi koji su predloženi uz prijedlog za ponavljanje postupka ne mogu biti od utjecaja na odluku o konkretnoj upravnoj stvari, jer se pitanje prava na povrat stana rješavalo u vrijeme prije stupanja na snagu novelirane odredbe iz člana 3a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene („Službene novine Federacije BiH" broj 29/03), pa razlozi pravne sigurnosti i zahtjev pravilne primjene materijalnog prava i procesnih pravila traže da se na konkretnu pravnu situaciju primjenjuje zakon, odnosno propis koji je važio u vrijeme vođenja konkretnog postupka.
11. Sud BiH je konstatirao da je odluka CRPC-a kojom je utvrđeno da je P.Ž. bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da ima pravo da stupi u posjed stana donesena 4. juna 2003. godine, u vrijeme važenja Zakona o prestanku primjene ( „Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03), dok je novelirana odredba člana 3a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene („Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) stupila na snagu 1. jula 2003. godine. Sud BiH je ukazao da je za donošenje pravilne i zakonite odluke u konkretnom slučaju bitno imati u vidu da se do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene („Službeni glasnik BiH" broj 24/03), a koji je stupio na snagu 1. jula 2003. godine, zabrana vraćanja u posjed „vojnih stanova" iz člana 3a. navedenog zakona odnosila samo na aktivna vojna lica, a da je navedenom izmjenom člana 3a. zabrana proširena i na civilna lica koja su ostala u oružanim snagama van teritorije BiH. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je ocijenio da su sve naknadne odluke CRPC-a nezakonite, jer se radi o retroaktivnoj primjeni zakona koji su naknadno stupili na pravnu snagu.
12. Naime, Sud BiH je ocijenio da iz priloga spisa, prvenstveno iz potvrde Ministarstva odbrane Srbije i Crne Gore, precizirani broj od 5. decembra 2005. godine, a zatim i akta, precizirani broj od 17. januara 2006. godine, proizlazi da P.Ž. nije aktivno vojno lice, niti je to bio u vrijeme donošenja osporenih odluka, nego da se radi o građanskom licu na službi u Vojsci SCG, ranije VJ. Dalje, ukazao je da je odluka CRPC-a od 4. juna 2003. godine kojom je utvrđeno da je P.Ž. bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i kojom mu je dozvoljen povrat u posjed stana kao konačna i izvršna, te zasnovana na tada važećim propisima, na osnovu zaključka o izvršenju od 11. februara 2004. godine u cijelosti izvršena i da je postupak završen uvođenjem P.Ž. u posjed predmetnog stana 7. aprila 2004. godine. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je konstatirao da je CRPC u vrijeme donošenja odluke od 27. oktobra 2006. godine raspolagao podacima da je P.Ž. bio građansko lice na službi u Vojsci SCG i da je odluka čije se preispitivanje tražilo zasnovana na pogrešnom činjeničnom utvrđenju, ali da je primjenom novelirane odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene, koja nije bila na snazi u vrijeme donošenja odluke CRPC-a od 4. juna 2003. godine, odlučio da zahtjev P.Ž. za ponovno preispitivanje odluke CRPC-a od 21. oktobra 2005. godine treba odbiti.
13. Sud BiH je zaključio da takvo postupanje CRPC-a daje osnov za utvrđenje da su nezakonite njegove odluke koje su donesene nakon okončanja postupka izvršenja odluke CRPC-a od 4. juna 2003. godine, jer su obuhvaćene povredom osnovnih načela upravnog postupka i povredom odredaba Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju odluka CRPC-a). U vezi sa tim, Sud BiH je ukazao da načelo zakonitosti obavezuje organ koji donosi odluku u upravnom postupku da odluku donese u skladu sa zakonom, a da se pri tome primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva, a ne zakon koji nije na pravnoj snazi, ili tek treba da stupi na snagu. Sud BiH je istakao da je zabrana retroaktivne primjene propisa opće pravilo na kojem počivaju svi postupci, upravni ili sudski, i da se zakon ili drugi opći akt može primijeniti samo i isključivo ako je to decidirano propisano novim zakonom. Sud BiH je obrazložio da je u konkretnoj upravnoj stvari jedan potpuno završen upravni postupak u kojem je završena i faza izvršenja, odnosno uvođenja u posjed, „vraćen na ponovno razmatranje", na osnovu zahtjeva za ponovno razmatranje, što unosi potpunu pravnu nesigurnost i vrijeđa stečena prava nosioca stanarskog prava utvrđena u zakonito provedenom upravnom postupku. Pri tome ukazao je da je tačno da je mogućnost ponovnog razmatranja odluke CRPC-a propisana zakonom, ali da upravo Zakon o izvršenju odluka CRPC-a odredbom člana 11. obavezuje apelanticine organe nadležne za izvršenje odluka Komisije da obustave postupak izvršenja do prijema obavijesti od Komisije o ishodu postupka po zahtjevu za ponovno razmatranje. Sud BiH je istakao da ovakva obavijest, sudeći po prilozima spisa, nije dostavljena izvršnim organima, koji su proveli u cijelosti izvršni postupak i na taj način okončali postupak vraćanja P.Ž. u posjed stana, a da tu situaciju odredba iz člana 11. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a nema u vidu. Nadalje, Sud BiH je istakao da ni Pravilnik, na koji se CRPC pozvao u svojim odlukama, ne odstupa od ovakvog rješenja, jer članom 41. stav 2. propisuje da korisnik stana i davalac stana na korištenje mogu podnijeti zahtjev za ponovno razmatranje odluke Komisije u roku od 60 dana od prijema ovjerene kopije odluke koju im je nadležni organ uprave dužan dostaviti uz zaključak kojim se dozvoljava izvršenje odluke Komisije. Sud BiH je istakao da ovakvo rješenje upućuje upravo na potrebu da se spriječi izvršenje rješenja tamo gdje je već donesena obavezujuća odluka Komisije, ukoliko postoje odgovarajući razlozi, jer završeni postupak izvršenja daje stjecaocu prava koja ne mogu biti predmet ponovnog razmatranja na način propisan članom 11. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a.
14. Dakle, kod činjenice da je CRPC raspolagao dokazima da je P.Ž. zahtjev za vraćanje u posjed stana podnio kao civilno lice na službi u oružanim snagama van teritorije BiH, u vrijeme prije noveliranja člana 3a. Zakona o prestanku primjene, odnosno u vrijeme kada je tom odredbom bila propisana zabrana vraćanja u posjed stana samo za aktivna vojna lica, Sud BiH je ocijenio da nije bilo osnova da se odlukom od 27. oktobra 2006. godine odbije zahtjev P.Ž. za ponovno razmatranje odluke CRPC-a od 21. oktobra 2005. godine. Konstatirajući da je CRPC osporenu odluku donio uz pogrešnu ocjenu dokaza i na osnovu retroaktivne primjene propisa, odnosno da je iz spisa predmeta očigledno da je činjenično stanje drugačije od onog utvrđenog osporenom odlukom, te imajući u vidu da su u spisima svi dokazi neophodni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, Sud BiH je odlučio kao u izreci primjenom člana 46. stav 4. i člana 34. stav 3. ZUS-a.
15. Apelantica je podnijela zahtjev za preispitivanje Presude Suda BiH broj S1 3 U S1 3 U 000699 18 Uvl od 12. marta 2019. godine, koji je odbijen Presudom Suda BiH broj S1 3 U 000699 19 Uvp 2 od 17. jula 2019. godine.
16. U obrazloženju presude Sud BiH je konstatirao da je pravilan zaključak Vijeća za upravne sporove da je odluka CRPC-a od 27. oktobra 2006. godine donesena uz pogrešnu ocjenu dokaza i na osnovu retroaktivne primjene propisa. U vezi sa tim, Sud BiH je konstatirao da je pravilno ocijenjeno da su okolnosti na koje je ukazano u prijedlogu za ponavljanje postupka i dokazi koji su dostavljeni u prilogu nastali nakon okončanja predmetnog upravnog postupka u kome se utvrđivalo činjenično stanje, zbog čega se na dokazima i činjenicama koji nisu postojali u vrijeme vođenja upravnog postupka ne može zasnovati ni upravna, ni sudska odluka, izuzev ukoliko posebnim propisom nije predviđena retroaktivnost. Konstatirajući da se u konkretnom slučaju pitanje prava na povrat stana rješavalo u vrijeme prije stupanja na snagu novelirane odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene („Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03), Sud BiH je ocijenio da razlozi pravne sigurnosti i zahtjev pravilne primjene materijalnog prava i procesnih pravila zahtijevaju da se na konkretnu pravnu situaciju primjenjuje zakon, odnosno propis, koji je važio u vrijeme vođenja konkretnog postupka. Dalje, Sud BiH je ocijenio da je Vijeće za upravne sporove pravilno zaključilo da je CRPC u vrijeme donošenja osporene odluke od 27. oktobra 2006. godine raspolagao podacima da je P.Ž. bio građansko lice na službi u Vojsci SCG i da je odluka čije se preispitivanje traži zasnovana na pogrešnom činjeničnom utvrđenju, ali da je pogrešnom primjenom materijalnog prava - novelirane odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene, koja nije bila na snazi u vrijeme donošenja odluke CRPC-a od 4. juna 2003. godine, pogrešno odlučio da zahtjev za ponovno preispitivanje prethodne odluke treba odbiti. Pri tome Sud BiH je ocijenio da je Vijeće za upravne sporove dalo pravilne razloge za taj zaključak, koje je prihvatio i taj sud. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa tim, apelantica tvrdi da je Sud BiH „ignorirao“ činjenice da je P.Ž. ostao u oružanim snagama izvan teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine i 14. decembra 1995. godine u svojstvu civilnog lica na službi u bivšoj JNA, gdje je riješio svoje stambeno pitanje i na taj način stekao ekvivalentno pravo koje je imao u odnosu na predmetni stan. Naime, apelantica ukazuje da je uz zahtjev za ponavljanje postupka dostavila dokaze (dokumentaciju datiranu iz 2013. i 2014. godine) sa spiskom lica koja su konačno riješila svoje stambeno pitanje u Republici Srbiji, na kojem se pod rednim brojem 49 nalazi P.Ž. kojem je dodijeljen stan pod zakup na neodređeno vrijeme. Apelantica smatra da je Sud BiH predmetnu presudu donio u suprotnosti sa članom 3a. (noveliranom odredbom) Zakona o prestanku primjene, pri čemu ukazuje da je taj novelirani član bio predmet apstraktne ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom (Odluka broj U 83/03) kada je utvrđeno da je u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Također, apelantica ukazuje da je novelirani član 3a. Zakona o prestanku primjene donesen kao rezultat odluke Doma za ljudska prava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Dom), prije svega odluke CH/99/2624. Smatra da je Sud BiH pogrešno tumačio načelo zakonitosti i da je propustio primijeniti član 43. ZUS-a. b)Odgovor na apelaciju
18. Sud BiH tvrdi da apelantica neosnovano ukazuje da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Naime, Sud BiH ističe da su sve činjenice istaknute u apelaciji i materijalni propisi na koje se apelantica poziva bili predmet rasprave i ocjene u osporenoj odluci Apelacionog upravnog vijeća, koje je preispitalo primjenu zakona Bosne i Hercegovine i poštovanje pravila postupka u odluci Upravnog vijeća tog suda. Također, ukazuje da obrazloženje osporavane odluke potvrđuje da su ocijenjeni svi navodi apelantice istaknuti u zahtjevu za preispitivanje sudske odluke i da je odluka osporavana apelacijom ocijenila sve navode apelantice i dala jasno obrazloženje za utvrđenje neosnovanosti zahtjeva.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) U konkretnom slučaju neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, u relevantnom dijelu glasi:
Član 3a.
Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. ovog zakona u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane, nosilac stanarskog prava ne smatra se izbjeglicom ako je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi u SSNO (Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu) - u JNA (tj. nije bio penzionisan) i nije bio državljanin Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Nosilac stanarskog prava na stan iz stava 1. ovog člana ne smatra se izbjeglicom ukoliko je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ili ako je stekao novo stanarsko pravo van teritorije Bosne i Hercegovine.
20. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09). Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koji je donio Parlament Federacije BiH objavljen je u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 29/03 od 30. juna 2003. godine, koji je stupio na snagu 1. jula 2003. godine. U konkretnom slučaju neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, u relevantnom dijelu glasi: Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
21. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst ,sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
22. Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) glasi:
Član 43.
Ponavljanje postupka može se tražiti najkasnije u roku od 30 dana od dana kad je stranka saznala za razlog ponavljanja. Ako je stranka saznala za razlog ponavljanja prije nego što je postupak kod suda okončan, ali taj razlog nije mogla upotrijebiti u toku postupka, ponavljanje se može tražiti u roku od 30 dana od dana obavještenja o odluci Vijeća.
[...] VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 000699 19 Uvp 2 od 17. jula 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 13. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o postupku povodom zahtjeva za vraćanje u posjed stana u kojem je apelantica u konačnici učestvovala u fazi upravnog spora (povodom zahtjeva za ponavljanje postupka) u svojstvu zainteresiranog lica (kao organ Vlade Federacije BiH koja raspolaže stanovima iz stambenog fonda bivšeg FMO koji su proglašeni napuštenim na teritoriji FBiH). Shodno navedenom, Ustavni sud konstatira da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, na koji se apelantica eksplicitno pozvala, primjenjiv i da u predmetnom postupku apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz navedene ustavne odredbe.
30. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda, u suštini, proizlazi da apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog prava i povrede procesnih odredaba.
31. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan bio da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
33. U vezi sa tim, Ustavni sud napominje da je Sud BiH u konkretnom slučaju osporenom presudom od 12. marta 2019. godine meritorno odlučio o apelanticinom prijedlogu za ponavljanje postupka okončanog presudom tog suda od 13. januara 2015. godine (koju je apelantica, također, osporila u apelaciji) , tako što je usvojio apelanticin prijedlog, stavio van snage tu presudu i dozvolio ponavljanje postupka okončanog navedenom presudom, i to zbog toga što apelantici nije data mogućnost da učestvuje u upravnom sporu okončanom tom presudom u svojstvu zainteresiranog lica. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH istom osporenom presudom, sada odlučujući u ponovnom postupku, usvojio tužbu P.Ž. tako što je preinačio odluku CRPC-a od 27. oktobra 2006. godine staviviši van snage odluku CRPC-a od 21. oktobra 2005. godine (koje odluke su donesene po zahtjevima za ponovno razmatranje odluke CRPC-a od 4. juna 2003. godine) na koji način je, zapravo, ostala na snazi odluka CRPC-a od 4. juna 2003. godine, a kojom je potvrđeno da je P.Ž. na 1. april 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i određeno je da P.Ž. može stupiti u posjed tog stana. Također, Ustavni sud napominje da je osporenom presudom od 17. jula 2019. godine Sud BiH odbio apelanticin zahtjev za preispitivanje sudske odluke – osporene presude od 12. marta 2019. godine.
34. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u osporenim odlukama od 12. marta 2019. godine i 17. jula 2019. godine zauzeo stav da su se u konkretnom slučaju imale primijeniti odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene u tekstu koji je važio u vrijeme podnošenja zahtjeva za povrat i donošenja odluke CRPC-a od 4. juna 2003. godine ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03) kojima se zabrana vraćanja u posjed „vojnih stanova" iz člana 3a. navedenog zakona odnosila samo na aktivna vojna lica koja su ostala u oružanim snagama van teritorije BiH , a ne novelirane odredbe člana 3a. ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/03), koji je stupio na snagu 1. jula 2003. godine, dakle, nakon donošenja odluke CRPC-a od 4. juna 2003. godine, a kojim odredbama je ta zabrana proširena i na civilna lica koja su ostala u oružanim snagama van teritorije BiH. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Sud BiH taj svoj stav jasno i detaljno obrazložio, zaključivši da su naknadne odluke CRPC-a nezakonite, jer je njima retroaktivno primijenjen zakon koji je stupio na pravnu snagu nakon donošenja odluke CRPC-a od 4. juna 2003. godine i povrijeđeno načelo zakonitosti.
35. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je u konkretnom slučaju bila nesporna činjenica da je P.Ž. i poslije 14. decembra 1995. godine kao civilno lice ostao u oružanim snagama van teritorije BiH, a koju činjenicu apelantica ne osporava ni u apelaciji. Također, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da u toku kompletnog postupka pred CRPC-om nije bila upitna činjenica da P.Ž. nije stekao novo stanarsko pravo van teritorije Bosne i Hercegovine, već da je ta činjenica dovedena u pitanje tek u prijedlogu za ponavljanje postupka. Pri tome, u vezi sa apelanticinim navodima, koje ponavlja u apelaciji, da Sud BiH nije uzeo u obzir dokaze koje je podnijela uz prijedlog za ponavljanje postupka (a koji datiraju iz 2013. i 2014. godine i iz kojih, prema apelanticinim navodima, proizlazi da je P.Ž. riješio stambeno pitanje u Republici Srbiji), Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dovoljno jasno obrazložio zašto ti dokazi ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnom slučaju. Imajući u vidu obrazloženje osporenih oduka Suda BiH, te uzimajući u obzir i da, prema članu 34. ZUS-a, „sud rješava spor, po pravilu, na bazi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku“, Ustavni sud, nasuprot apelanticinom mišljenju, ne nalazi proizvoljnost u primjeni procesnog prava u vezi sa navedenim. Također, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH u osporenim odlukama dao dovoljno jasno obrazloženje za svoj zaključak da u okolnostima konkretnog slučaja vraćanje predmeta na ponovno razmatranje, nakon što je odluka CRPC-a od 4. juna 2003. godine u cijelosti izvršena i postupak završen uvođenjem P.Ž. u posjed predmetnog stana 7. aprila 2004. godine, unosi pravnu nesigurnost i vrijeđa stečena prava nosioca stanarskog prava (P.Ž.). Shodno svemu navedenom, te dovodeći u vezu obrazloženja osporenih odluka sa sadržajem odredaba relevantnih propisa na koje se Sud BiH pozvao u obrazloženju tih odluka, naročito citiranih odredaba člana 3a. Zakona o prestanku primjene (i ranije važećih i noveliranih odredaba tog člana), Ustavni sud u datom obrazloženju Suda BiH nije našao elemente proizvoljnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava, koji bi u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Suda BiH.
36. Apelantica se u konkretnom slučaju poziva i na Odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine (dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisus.ba), kojom je utvrđeno da je član 3a. Zakona o prestanku primjene («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 29/03) u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te ukazuje da je ta novelirana odredba člana 3a. Zakona o prestanku primjene donesena kao rezultat odluka Doma. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da iz samog sadržaja citirane odluke Ustavnog suda (vidi tačku 60. Odluke) proizlazi da je Dom u tim svojim odlukama došao do zaključka da je izvorna forma člana 3a. Zakona o prestanku primjene kršila pravo nosioca stanarskog prava na mirno uživanje imovine, diskriminirajući ljude koji su bili članovi JNA u vrijeme (od 30. aprila 1991. godine) kada je Bosna i Hercegovina još uvijek bila dio jedinstvene države SFRJ, te po osnovu državljanstva. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da izmjena odredaba člana 3a. Zakona o prestanku primjene, u smislu proširenja zabrane vraćanja u posjed „vojnih stanova" iz člana 3a. i na civilna lica koja su ostala u oružanim snagama van teritorije BiH, nije direktna posljedica tih odluka Doma. Također, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju irelevantno pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine s obzirom na to da su osporene odluke kojima je ostavljena na snazi odluka CRPC-a kojom se stan vraća u posjed nosiocu stanarskog prava P.Ž. donesene primjenom ranije važećeg Zakona o prestanku primjene kao zakona koji je važio u vrijeme donošenja te odluke, a koji nije proizvoljno primijenjen u konkretnom slučaju, kako je to konstatirano u prethodnim tačkama ove odluke.
37. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
38. Apelantica, također, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode nije posebno obrazložila, odnosno da ih, također, zasniva na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani. VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Sud BiH za osporene odluke (kojima je uvažio prijedloge apelantice i njenog zakonskog zastupnika za ponavljanje postupka okončanog presudom tog suda od 13. januara 2015. godine, dozvolio ponavljanje postupka, stavio van snage navedenu presudu, usvojio tužbu i preinačio odluku CRPC-a od 27. oktobra 2006. godine, tako što je usvojio zahtjev P.Ž. za ponovno razmatranje odluke CRPC-a od 21. oktobra 2005. godine i tu odluku stavio van snage) dao dovoljno jasno i logično obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih materijalnopravnih i procesnopravnih propisa, naročito odredaba ranije važećeg i noveliranog člana 3a. Zakona o prestanku primjene, a u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica navode o kršenju ovog prava zapravo vezuje za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić