Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4970/19 (F.B.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima · čl. 396
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 396
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 396
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4970/19
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4970/19, rješavajući apelaciju F. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija F. B.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 006577 18 Gž 2 od 4. oktobra 2019. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantici F. B. u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici F. B. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija F. B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 006577 18 Gž 2 od 4.
oktobra 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelantica F. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća podnijela je 26. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 006577 18 Gž 2 od 4. oktobra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od advokata Jasmine Dupanović kao zastupnika „Bosna- Sunce osiguranje“ DD Sarajevo, Podružnica Bihać, i od DOO „Hasko-Tours“ Bihać (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 25. maja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i zastupnica prvotuženog su 31. maja i 1. juna 2021. godine dostavili odgovor na apelaciju. Općinski sud i drugotuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Na magistralnom putu M-17-1 Derventa – Doboj u mjestu Modranu 11. decembra 2003. godine desila se saobraćajna nezgoda sudarom autobusa vlasništvo drugotuženog i drugog vozila u kojem je apelantica kao putnik u autobusu drugotuženog zadobila ozljede.
6. Apelantica je podnijela tužbu protiv tuženih „Sunce BH osiguranje“ DD, Filijala Bihać (kako se tada zvao prvotuženi) kao osiguravajuće kuće kod koje je bila osigurana firma koja je vršila prijevoz i protiv drugotuženog kao firme koja je vršila autobusni prijevoz.
7. U toku postupka donesena je Presuda Općinskog suda broj P 714/04 od 7. decembra 2005. godine (koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 P 002803 06 Gž od 7. maja 2010. godine) kojom su tuženi obavezani da apelantici solidarno isplate naknadu materijalne i nematerijalne štete u određenim iznosima.
Osporeni postupak
8. Apelantica je 26. februara 2008. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženih. Tužbenim zahtjevom (koji je konačno opredijeljen na pripremnom ročištu) apelantica je tražila da se tuženi obavežu da apelantici solidarno isplate na ime naknade nematerijalne štete iznos od 9.000,00 KM na ime pretrpljenih fizičkih bolova i iznos od 3.000,00 KM na ime pretrpljenog straha, te da joj solidarno naknade parnične troškove.
9. Pripremno ročište je održano 9. aprila 2012. godine, glavna rasprava održana je 24. januara 2013. godine, a nastavak glavne rasprave održan je 22. aprila i 22. maja 2014. godine.
10. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 006577 08 P od 27. juna 2014. godine obavezani su tuženi da apelantici solidarno isplate na ime naknade nematerijalne štete iznos od 350,00 KM na ime pretrpljenih fizičkih bolova i iznos od 400,00 KM na ime pretrpljenog straha, te da joj solidarno naknade parnične troškove u iznosu bliže označenom u izreci, dok je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu preko dosuđenih iznosa. Presudom je apelantica obavezana na naknadu parničnih troškova u iznosu bliže označenom u izreci, te je odbijen zahtjev prvotuženog za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa. Presudom je također apelantica oslobođena obaveze da snosi troškove sudske takse na tužbu i na presudu.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 006577 14 Gž od 23. februara 2015. godine apelanticina žalba je djelimično uvažena, te je prvostepena presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na naknadu štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova tako što je umjesto iznosa od 350,00 KM dosuđen iznos od 1.000 KM. Presudom je dalje u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu štete zbog pretrpljenog straha i troškova postupka preko dosuđenih iznosa, te u dijelu kojim je apelantica obavezana na naknadu troškova postupka prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
12. U ponovnom postupku Općinski sud je dva puta odložio glavnu raspravu, te je glavna rasprava održana 28. septembra 2017. godine.
13. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 006577 15 P 2 od 20. novembra 2017. godine stavom I izreke odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev da se obavežu tuženi da apelantici solidarno isplate na ime naknade nematerijalne štete iznos od „400,00 KM“ na ime pretrpljenog straha, dok su stavom II izreke obavezani tuženi da apelantici solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 551,95 KM. Presudom je dalje, stavom III izreke, odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev da se tuženi obavežu da apelantici solidarno naknade troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, a stavom IV izreke obavezana je apelantica da prvotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude. Stavom V izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev prvotuženog za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.
14. Općinski sud je Rješenjem o ispravci presude broj 17 0 P 006577 15 P 2 od 2. novembra 2018. godine ispravio presudu od 20. novembra 2017. godine tako što „U stavu 1. izreke umjesto iznosa od 400,00 KM treba da piše iznos od 600,00 KM. U preostalom dijelu presuda ostaje neizmijenjena.“
15. Općinski sud je Rješenjem o ispravci presude broj 17 0 P 006577 15 P 2 od 30. aprila 2019. godine ispravio presudu od 20. novembra 2017. godine tako što „U stavu 1. izreke umjesto iznosa od 400,00 KM treba da piše iznos od 2.600,00 KM, a u obrazloženju na str. 8. st. 2. umjesto iznosa od 3.000,00 KM treba da piše iznos od 2.600,00 KM. U preostalom dijelu presuda ostaje neizmijenjena.“ Rješenjem je također stavljeno van snage rješenje o ispravci presude od 2. novembra 2018. godine.
16. Općinski sud je naveo da je u toku postupka prvotuženi istakao prigovor presuđene stvari jer je Presudom broj P 714/04 već meritorno odlučeno za isti štetni događaj, zatim je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u Derventi broj K 223/04 od 5. jula 2005. godine vozač autobusa oslobođen optužbe. Općinski sud je istakao da su ti prigovori neosnovani jer je osnov odgovornosti drugotuženog u čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) budući da je autobus u pokretu opasna stvar, a vožnja autobusa u saobraćaju jeste opasna djelatnost. Kako je došlo do udesa autobusa u javnom saobraćaju, nastala je šteta za apelanticu, a drugotuženi nije dokazao da je šteta nastala iz nekog drugog razloga, odnosno apelanticinom krivicom, tako da ostaje zakonska pretpostavka da je za štetu odgovoran drugotuženi kao vlasnik opasne stvari, kao i da se osnov za odgovornost prvotuženog za štetu nalazi u članu 940. ZOO-a u vezi sa čl. 73. i 78. Zakona o osiguranju imovine i osoba (koji je važio u vrijeme saobraćajne nesreće) jer je vozilo bilo u vrijeme nesreće obavezno osigurano kod tog društva. Slijedom navedenog, tuženi su solidarno odgovorni za štetu apelantici saglasno odredbi člana 206. ZOO-a.
17. Općinski sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke i dopune nalaza i mišljenja (izvedeni pred prvostepenim sudom u prvoj fazi postupka) proizlazi da je došlo do pogoršanja apelanticinog zdravlja, ne kao tendencija povećanja stepena smanjenja životne aktivnosti s povećanjem starosne dobi, nego kao posljedica lošeg srastanja prijeloma i daljnjih deformacija kičme i kostiju. Zatim je naveo da je iz toga utvrdio da je operacija karlice koja je obavljena u KC Univerziteta u Sarajevu 2007. godine u uzročno-posljedičnoj vezi s povredama koje je apelantica zadobila u predmetnom saobraćajnom udesu i da je operacija bila neophodna da se izvadi osteosintetski materijal koji je smetao apelantici kod ustajanja iz sjedećeg u stojeći položaj. Dalje je naveo da je navedena operacija za posljedicu imala strah koji je apelantica trpjela, i to jakog intenziteta pred operativni zahvat u trajanju od pola sata, a to je strah od anestezije, strah srednjeg intenziteta postoperativno u trajanju od tri sata koji se manifestirao općim i tjelesnim simptomima i strah slabog intenziteta, a povezan je s prisjećanjem na negativna traumatska iskustva, te da se kod apelantice razvio depresivni poremećaj i liječena je na Psihijatrijskom odjelu i pod kontrolom je psihijatra.
18. Općinski sud je naveo da je u ponovnom postupku održao ročište za nastavak glavne rasprave na kojem je izvršen uvid u dopunu vještačenja vještaka medicinske struke, te je naveo da je u odnosu na strah prvostepeni sud u obrazloženju presude od 27. juna 2014. godine naveo da je odlučujući o naknadi za ovaj vid štete imao u vidu činjenicu iz nalaza vještaka da je kod apelantice došlo i do depresivnog poremećaja, a kao posljedica pretrpljene traume, pa iz takvog obrazloženja nije jasno da li se depresivni poremećaj razvio kao posljedica straha zbog novog operativnog zahvata ili kao posljedica same traume nastale prilikom štetnog događaja (zašto je već pravosnažno određena naknada), pa u ovom pogledu nedostaju razlozi o bitnim činjenicama u obrazloženju pobijane odluke koji bi je činili razumljivom. Općinski sud je naveo da iz dopune nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da se depresivni poremećaj razvio kao posljedica same traume prilikom predmetne saobraćajne nezgode, te da je u pravosnažnoj Presudi broj P 714/04 apelantici već dosuđeno na ime pretrpljenog straha iznos od 2.000,00 KM jer je strah bio intenzivan i dugog trajanja od samog trenutka nezgode pa sve vrijeme dugotrajnog liječenja. Općinski sud je naveo da, s obzirom na to da je strah nastao kao posljedica pretrpljene traume za što je apelantica već pravosnažno ostvarila pravo na naknadu štete, odbio je kao neosnovan zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime straha za iznos od „2.600,00 KM“. Zatim je naveo da je o troškovima odlučio na osnovu čl. 386. stav 2, 387. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, Općinski sud je ukazao koje je troškove potraživala apelantica i prvotuženi (sve detaljno navedeno na stranici 8. presude), pa s obzirom na vrijednost spora i uspjeh u postupku dosudio pripadajuće troškove apelantici i prvotuženom u iznosima bliže označenim u izreci presude.
19. Apelantica je protiv navedene presude podnijela žalbu, te je Kantonalni sud 10. februara 2018. godine zaprimio predmetni spis na postupanje po žalbi.
20. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 006577 18 Gž 2 od 4. oktobra 2019. godine apelanticina žalba je u odnosu na stav I izreke prvostepene presude odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je u tom dijelu potvrđena. Dalje je presudom apelanticina žalba djelimično uvažena i „rješenja iz st. 3. i 4. izreke se preinačavaju tako što su tuženi obavezani da apelantici solidarno na ime parničnih troškova isplate iznos od 193,75 KM (pravosnažno dosuđeno stav 2. presude 551,95 KM), a apelantica je obavezana da prvotuženom na ime parničnih troškova isplati iznos od 2.859,84 KM“, dok su zahtjevi za naknadu parničnih troškova apelantice i prvotuženog preko dosuđenih iznosa odbijeni kao neosnovani. Presudom je također odbijen apelanticin zahtjev za isplatu troškova sastavljanja žalbe na presudu i rješenje, te zahtjev prvotuženog za isplatu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.
21. Kantonalni sud je ukazao da je apelantica podnijela žalbu protiv prvostepene presude u odnosu na st. I, III i IV izreke u kojoj je, između ostalog, navela da je nesporno da je Presudom broj P.714/04 apelantici dosuđena naknada nematerijalne štete, ali to je za štetu nastalu do 2014. godine, a predmet tog postupka je šteta nastala zbog operacije karlice do koje je došlo 2017. godine za koju je utvrđeno da je u uzročno-posljedičnoj vezi s povredama koje je apelantica zadobila u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi, te da je vještak utvrdio da je operacija uzrokovala strah i da se razvio depresivni poremećaj pa je sud neosnovano odbio apelanticin zahtjev za naknadu štete po osnovu pretrpljenog straha. Dalje je ukazao da iz apelanticinih žalbenih navoda u vezi s troškovima postupka proizlazi da je, s obzirom na to da je postupak ponovo vođen samo za štetu u visini od 2.600,00 KM, troškove trebalo odmjeriti u odnosu na tu visinu spora, kao i da je sud pogrešno odmjerio troškove u vezi sa zastupanjem na ročištima, odgovorima na žalbu, da nije pravilno utvrdio uspjeh u apelanticinoj parnici, te da prvotuženi nije predao troškovnik na glavnoj raspravi.
22. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelanticin zahtjev za isplatu određenog iznosa na ime nematerijalne štete po osnovu straha jer je prihvatio dopunu nalaza vještaka medicinske struke koji smatra da je depresija od koje se apelantica liječi posljedica događaja i same povrede nastale na dan predmetne saobraćajne nezgode (za koji događaj joj je dosuđena naknada po ovom osnovu), a ne poslije zadnje operacije. Kantonalni sud je ukazao da je prvotuženi, suprotno navodima žalbe, na glavnoj raspravi postavio zahtjev za naknadu parničnih troškova prema troškovniku koji je uložio u spis (konstatirano u zapisniku). Dalje je naveo da apelantica u tužbi nije posebno označila vrijednost spora, već je to uradila na pripremnom ročištu, a ta vrijednost spora (12.000,00 KM za fizičke bolove i strah) ostala je do kraja postupka, pa s obzirom na vrijednost spora nagrada za zastupanje stranaka prema Advokatskoj tarifi iznosi 240 bodova ili 720,00 KM po jednoj radnji, pa i za sastavljanje tužbe, a ne 840,00 KM koliko su i apelantica i prvotuženi tražili u postavljenom zahtjevu na glavnoj raspravi na ime parničnih troškova zastupanja. Zatim je obrazložio za koje sve radnje je priznao troškove, odnosno koji troškovi pripadaju apelantici i prvotuženom i u kojim iznosima. Kantonalni sud je istakao da je zahtjev prvotuženog preko dosuđenog iznosa neosnovan jer je zatražena nagrada za zastupanje suprotno visini propisanoj Advokatskom tarifom FBiH, te da je neosnovan zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu jer je o njemu već odlučeno presudom Kantonalnog suda od 23. februara 2015. godine. Kantonalni sud je dalje utvrdio koliko iznose ukupni parnični troškovi na koje prvotuženi i apelantica imaju pravo, te naveo da je apelantica uspjela u parnici za iznos od 1.400,00 KM, što znači sa 11,70% (s obzirom na označenu vrijednost spora), pa joj pripadaju parnični troškovi za zastupanje srazmjerno uspjehu u parnici u određenom iznosu i troškovi vještačenja u cijelosti, te kako je apelantici već dosuđen iznos naveden u stavu 2. izreke pobijane presude, koje rješenje je pravosnažno, tuženi su obavezani na isplatu još iznosa bliže označenog u izreci presude, a u ostalom dijelu zahtjev je odbijen. Također je naveo da i prvotuženom pripadaju parnični troškovi prema uspjehu u parnici, a to je 88,30%.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelanticinih navoda se svodi na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Apelantica je navela da je sud prihvatio tvrdnju prvotuženog da operacija nije rezultat novih izmijenjenih okolnosti i da je ta šteta obuhvaćena isplaćenom naknadom za umanjenje životne aktivnosti, te je sud zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenog straha odbio, dok je vještak izričito naveo da je došlo do pogoršanja apelanticinog zdravlja, ne kao tendencija povećanja stepena smanjenja životne aktivnosti s povećanjem starosne dobi, nego kao posljedica lošega srastanja prijeloma i daljnjih deformacija kičme i kostiju. Osim toga, apelantica je navela da je sud (na stranici 6. presude) izračunao troškove prvotuženog u određenom iznosu i na sav taj iznos obračunao PDV iako odgovor na tužbu nije sačinjen po advokatu, kao i da je prvotuženog zastupala uposlenica koja je postala advokat u toku postupka, međutim, drugostepeni sud je dosudio troškove prvotuženom kao da je čitav postupak zastupan po advokatu. Nadalje je naveo da sud nije pravilno izveo ni obične računske operacije s obzirom na uspjeh tuženog u parnici, te da su materijalni troškovi prvotuženog veći više nego dvostruko. Apelantica „traži da se naloži FBiH
– USK da joj isplati iznos od 1.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku s obzirom na to da se radi o postupku koji je hitan“.
b)Odgovor na apelaciju
24. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer je „apelantu“ omogućio pravo na pravično suđenje tako što je u postupku po žalbi o svim odlučnim žalbenim prigovorima dao valjane i argumentirane razloge, koji imaju svoje uporište u pravilnoj primjeni materijalnog prava. Također je naveo da je u postupku po žalbi postupao u razumnom roku jer je predmet primljen 10. februara 2018. godine, a okončan 4. oktobra 2019. godine, te da odlukom tog suda nije povrijeđeno „apelantovo“ pravo na imovinu, pa je predložio da se apelacija odbije jer postupanjem tog suda nisu povrijeđena „apelantova“ prava na koja se poziva u apelaciji.
25. Zastupnica prvotuženog je, između ostalog, predložila da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 386. stav (2) (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može sa obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Član 387.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.
Član 396.
(1) O naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja.
27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Pretpostavka uzročnosti Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Ko odgovara za štetu Član 174.
(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne delatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje.
Solidarna odgovornost Član 206.
(1) Za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno, svi učesnici odgovaraju solidarno.
(2) Podstrekač i pomagač, kao i onaj koji je pomogao da se odgovorna lica ne otkriju odgovaraju solidarno sa njima.
(3) Solidarno odgovaraju za prouzrokovanu štetu i lica koja su je prouzrokovala radeći nezavisno jedno od drugog, ako se ne mogu utvrditi njihovi udeli u prouzrokovanoj šteti.
(4) Kad je nesumnjivo da je štetu prouzrokovalo neko od dva ili više određenih lica koja su na neki način međusobno povezana, a ne može se utvrditi koje je od njih štetu prouzrokovalo, ta lica odgovaraju solidarno.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 P 006577 18 Gž 2 od 4. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 15. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelantica navodi da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a)U odnosu na osporenu odluku
36. U odnosu na navode o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud napominje da sama činjenica da je Kantonalni sud donio osporenu odluku kojom je odlučivano o apelanticinoj žalbi koja se odnosila na odlučenje suda u vezi s dosuđenom štetom na ime pretrpljenog straha i troškova predmetnog postupka nepobitno potvrđuje da je apelanticino pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Shodno tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o povredi prava na pristup sudu.
37. U vezi s navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelanticinim navodima, ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem smislu bila proizvoljna. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelanticin zahtjev za isplatu određenog iznosa na ime nematerijalne štete po osnovu straha jer je prihvatio dopunu nalaza vještaka medicinske struke koji smatra da je depresija od koje se apelantica liječi posljedica događaja i same povrede nastale na dan predmetne saobraćajne nezgode (za koji događaj joj je dosuđena naknada po ovom osnovu), a ne poslije zadnje operacije. U vezi s apelanticinim navodima o odluci o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud donio odluku o troškovima postupka cijeneći uspjeh parničnih stranaka u sporu (čl. 386. i 387. ZPP-a), i da su na taj način (prema uspjehu u sporu) dosuđeni troškovi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav izražen u Odluci broj AP 536/04 (vid Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 536/04 od 27. maja 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, st. 22. i 23) prema kojem redovni sudovi imaju diskreciono pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelomičnom uspjehu u parnici, odluče na koji će način stranke snositi troškove postupka i da u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredaba o tome šta se smatra djelomičnim uspjehom u parnici odredbe ZPP-a tumače u skladu s načelima zakonitosti i pravičnosti, uvijek vodeći računa o zaštiti prava na pravično suđenje svih strana u postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu presudu.
b)U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantna načela
40. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
41. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 26. februara 2008. godine kao dana podnošenja tužbe do 4. oktobra 2019. godine kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je 11 godina i oko osam mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
42. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je apelantica podnijela tužbu protiv tuženih radi naknade štete. Analizirajući dokumente dostavljene Ustavnom sudu i radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku (više tuženih, izvođenje dokaza vještačenjem vještaka saobraćajne i medicinske struke koji su sačinili nalaz i mišljenje i dopune nalaza i mišljenja, saslušanje vještaka i svjedoka, među kojima i parničnih stranka, te je izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju), Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu. Zatim, kako se apelanticin tužbeni zahtjev odnosi na isplatu određenog iznosa na ime naknade štete, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanticu.
43. Analizirajući ponašanje apelantice i redovnih sudova, Ustavni sud ne uočava da iz dostavljene dokumentacije slijedi da je apelantica doprinijela dužini trajanja postupka. S druge strane, Ustavni sud uočava da je Općinskom sudu trebalo više od četiri godine od podnošenja tužbe da održi pripremno ročište, odnosno da je postupak pred Općinskim sudom u prvoj fazi trajao šest godina i oko četiri mjeseca od podnošenja tužbe do donošenja prvostepene presude. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je žalbeni postupak trajao oko osam mjeseci (računajući od dana dostavljanja spisa Kantonalnom sudu na postupanje po žalbama), te da je predmet u dijelu koji je osporen predmetnom apelacijom vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je nakon toga ponovni postupak pred prvostepenim sudom trajao dvije godine i oko devet mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepene presude), u kojem periodu je prvostepeni sud dva puta odložio ročišta za glavnu raspravu, te održao ročište za nastavak glavne rasprave na kojem je izveden dokaz dopunom vještačenja po vještaku medicinske struke. Ustavni sud, također, zapaža da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao jednu godinu i oko osam mjeseci (računajući od dana dostavljanja spisa Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi), s tim da je prvostepeni sud u međuvremenu dva puta donosio rješenje o ispravci prvostepene presude. Pri tome, Ustavni sud nalazi da Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju, odnosno nije dao nikakve razloge u vezi s apelacionim navodima o dužini trajanja predmetnog postupka.
44. Sumirajući sve navedeno, tj. cijeneći trajanje postupka u cjelini, koji je u konkretnom slučaju trajao 11 godina i oko osam mjeseci, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu postupka snosi Općinski sud koji je nakon četiri godine od podnošenja tužbe održao pripremno ročište, odnosno koji je odluku u prvoj fazi postupka donio nakon više od šest godina, pri čemu za navedeno nije dao nikakve razloge.
45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
46. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
48. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
49. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
50. Apelantica, također, navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticine tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni pozitivnopravnih propisa), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni parnični postupak trajao 11 godina i oko osam mjeseci, za što najveću odgovornost snosi Općinski sud koji je nakon četiri godine od podnošenja tužbe održao pripremno ročište, odnosno koji je odluku u prvoj fazi postupka donio nakon više od šest godina, pri čemu za navedeno nije dao nikakve razloge.
52. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nema elemenata koji ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda, kao i kada apelantica svojim navodima nije dovela u pitanje pravo na pristup sudu.
53. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić