Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2107/20 (E. B.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Radni spor
- Troškovi postupka
- Nenadležnost za odlučivanje
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH
Predmeti (1)
AP-2107/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2107/20, rješavajući apelacije koje je podnio Ermin Bajrić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvajaju apelacije koje je podnio Ermin Bajrić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457061 15 Rsž od 10. travnja 2020. godine.
Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Erminu Bajriću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da, nakon isteka toga roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbijaju se kao neutemeljene apelacije koje je podnio Ermin Bajrić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457061 15 Rsž od 10. travnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457061 14 Rs od 22. svibnja 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Ermin Bajrić zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ermin Bajrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 23. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 457061 15 Rsž od 10. travnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 457061 14 Rs od 22. svibnja 2015. godine, kao i zbog duljine trajanja predmetnog postupka, koji se u trenutku podnošenja apelacije po apelantovoj reviziji vodio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2107/20.
2. Apelant je posredstvom istog odvjetnika 1. ožujka 2021. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 457061 20 Rev od 28. siječnja 2021. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 682/21.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Pošto se predmetnim apelacijama osporavaju odluke koje su redovni sudovi donijeli u okviru istog parničnog predmeta, Ustavni sud je, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2107/20.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 16. veljače 2021. godine od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te 21. svibnja 2021. godine od tužene (Federacije Bosne i Hercegovine - Sudska policija) da dostave odgovore na apelaciju.
5. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. veljače 2021. godine.
6. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. veljače 2021. godine.
7. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 25. svibnja 2021. godine.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
9. Apelant je 11. srpnja 2014. godine podnio tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
10. Općinski sud je 11. rujna 2014. godine dostavio tuženoj tužbu na odgovor, a tužena je odgovor na tužbu dostavila 13. listopada 2014. godine. Općinski sud je 16. prosinca 2014. godine dostavio apelantu na izjašnjenje odgovor tužene na tužbu, dok je 5. svibnja 2015. godine održao pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu.
11. Općinski sud je Presudom broj 65 0 Rs 457061 14 Rs od 22. svibnja 2015. godine obvezao tuženu da apelantu na ime razlike naknade za ishranu u tijeku rada (topli obrok) za period od 1. siječnja do 31. studenog 2013. godine isplati iznos od 1.758,32 KM, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
12. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio na temelju članka 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) i da je apelantu priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 240,00 KM, zastupanja na pripremnom ročište i na ročištu za glavnu raspravu, koja su održana 5. svibnja 2015. godine, u iznosu od po 240,00 KM, te PDV od 17% u iznosu od 122,40 KM, što ukupno iznosi 842,40 KM. Međutim, naveo je da je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova korištenja osobnog automobila na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški u iznosu od 254,00 KM i odsustva iz ureda apelantovog punomoćnika u iznosu od 480,00 KM plus PDV 17%, jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Naime, apelantovom punomoćniku-odvjetniku koji ime sjedište izvan sjedišta suda pripada naknada troškova kao i odvjetniku iz sjedišta suda. Naveo je da je izbor punomoćnika-odvjetnika iz sjedišta suda u kojem je vođen i završen ovaj postupak bio apelantov osobni izbor, pa apelant u tom slučaju treba osobno i da snosi troškove punomoćnikovog putovanja do mjesta sjedišta suda, a ne da takvi troškovi padaju na teret tužene. Također je naveo da sama okolnost da u sjedištu prvostupanjskog suda ima odvjetnika koji su apelantu mogli pružiti pravnu pomoć opravdava stajalište da troškovi dolaska apelantovog punomoćnika iz Ljubuškog u Sarajevo i natrag i troškovi odsustva iz ureda nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, pa te troškove podmiruje odvjetniku apelant koji ga je angažirao za pružanje pravne pomoći.
13. Apelant je 11. lipnja 2015. godine izjavio priziv protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u presudi Općinskog suda od 22. svibnja 2015. godine.
14. Predmetni spis je 6. srpnja 2015. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje.
15. Kantonalni sud je rješenjem od 10. travnja 2020. godine odbio apelantov priziv i potvrdio rješenje prvostupanjskog suda o troškovima postupka.
16. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ukazao da odredba članka 387. stavak 1. ZPP daje ovlaštenje sudu da u svakom konkretnom slučaju ocijeni koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice. Naveo je da u konkretnoj pravnoj stvari troškovi zastupanja odvjetnika čije je sjedište u Ljubuškom ne trebaju biti veći od troškova koje bi apelant imao da ga je zastupao odvjetnik sa područja nadležnog suda, jer slobodan izbor odvjetnika na području cijele Bosne i Hercegovine istodobno ne podrazumijeva i obvezno obračunavanje troškova u većem iznosu ukoliko odvjetnik dolazi izvan područja sjedišta suda pred kojim se vodi parnični postupak. Obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o jednostavnom predmetu sa malom vrijednošću spora, naveo je da se angažiranje odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda ne može smatrati neophodnim za vođenje parnice, pa se tako ni troškovi nastali uslijed toga ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice. Sukladno navedenom, zaključio je da apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova prijevoza i odsustva iz ureda njegovog punomoćnika.
17. Apelant je 30. lipnja 2020. godine izjavio reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda od 10. travnja 2020. godine.
18. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 457061 20 Rev od 28. siječnja 2021. godine odbacio apelantovu reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda od 10. travnja 2020. godine.
19. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je protiv odluke o troškovima postupka revizija dopuštena uz kumulativno ispunjenje dva uvjeta, a to su da je u tom sporu revizija dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari, te da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus iz članka 237. stavak 2. ZPP (pravni stav zauzet na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 17. rujna 2009. godine). Međutim, u konkretnom slučaju nije ispunjen nijedan od navedenih uvjeta, jer ni odluka o glavnoj stvari, a ni odluka o troškovima postupka ne prelaze imovinski cenzus iz članka 237. stavak 2. ZPP, pa revizija u smislu te zakonske odredbe nije dopuštena. Također je naveo da u konkretnom predmetu nema ni osnove za iznimno odlučivanje o reviziji, u smislu članka 237. stavak 3. ZPP, jer to ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije 20. U predmetnim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Osim toga, apelant se pozvao na povredu prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (prava na jednakost pred zakonom i prava na rad), kao i povredu prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelant navodi da je drugostupanjski sud, pogrešno tumačeći odredbe članka 387. ZPP, potvrdio prvostupanjsku presudu i odbio apelantov priziv u dijelu koji se odnosi na troškove prijevoza vlastitim vozilom i troškove odsustva iz ureda, te ističe da mu ti troškovi pripadaju sukladno čl. 26. i 31. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika FBiH. Apelant u apelaciji ukazuje i to da su u pogledu troškova postupka redovni sudovi u određenim postupcima zauzimali različito stajalište od stajališta suda u konkretnom postupku, a u prilog tome se pozvao i na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3310/14 od 27. listopada 2015. godine.Također, apelant navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici da su prvostupanjski sud i drugostupanjski sud nerazumno dugim trajanjem postupka, i to šest godina, iako se odluka o troškovima postupka mogla i morala riješiti žurno, a u najgorem slučaju do godinu dana, povrijedili apelantova prava, te stoga traži da mu se odredi naknada nematerijalne štete.
b)Odgovor na apelaciju 21. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je taj sud donio zakonitu odluku pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava, da je obrazložio razloge donošenja odluke, te ističe da u cijelosti ostaje kod njih i da oni čine sastavni dio odgovora na apelaciju.
22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je predmet bio obuhvaćen Planom rješavanja starih predmeta. Također, navodi da su neutemeljeni apelantovi navodi da je taj sud povrijedio apelantova prava navedena u apelaciji, jer je taj sud donio zakonitu odluku pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava, te obrazložio razloge donošenja odluke, a koji čine sastavni dio odgovora na apelaciju.
23. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da su neutemeljeni navodi apelacije koji se odnose na ime odsustva iz ureda za vrijeme putovanja, kao i troškove korištenja osobnog automobila koje apelant potražuje, jer traženi troškovi nisu bili nužni za vođenje parnice, a apelant nije ni dokazao da su ovi troškovi zaista nastali. Naveo je da su u proteklom periodu u istovrsnim predmetima nadležni drugostupanjski sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine donijeli veliki broj odluka u kojima je odbijen kao neoutemeljen tužbeni zahtjev povodom pitanja naknade nerazmjerno većeg iznosa troškova postupka koji su se bez štetnog utjecaja na prava tužitelja mogli izbjeći. V.Relevantni propisi 24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 387. stavak (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
25. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 22/04 i 24/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Naknada po utrošenom satu Član 26. stav 1. tačka 5.
Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:
5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.
Član 31. st. 1, 2. i 4.
Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.
Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.
Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.
VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima 26. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija u odnosu na povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda. 27. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
28. Ustavni sud naglašava da je člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu. Obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovom ustavu“, u smislu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan niti za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima.
29. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud u ovome dijelu odlučio je kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu 30. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 32. Ustavni sud zapaža da je apelant apelaciju broj AP 2107/20 podnio protiv odluka Kantonalnog suda i Općinskog suda, pri čemu je u trenutku podnošenja apelacije predmet bio na rješavanju po izjavljenoj apelantovoj reviziji pred Vrhovnim sudom. Prema stanju spisa, rješenjem Vrhovnog suda od 28. siječnja 2021. godine (koje je apelant dostavio u apelaciji broj AP 682/21) odbačena je revizija koju je apelant izjavio protiv rješenja Kantonalnog suda od 10. travnja 2020. godine, dakle, revizija nije bila učinkovit pravni lijek. Budući da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena odluka Kantonalnog suda. Nadalje, osporenu odluku Kantonalnog suda apelant je zaprimio 19. lipnja 2020. godine, a predmetna apelacija (AP 2107/20) je podnesena 23. lipnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.
33. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bile dopustive, niti su očigledno (prima facie) neutemeljene.
34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum 35. Apelant u predmetnim apelacijama navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2. a što obuhvaća:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezane za krivične postupke.
25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] 1Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Općinskog suda i rješenje Kantonalnog suda, kojima je odlučeno o troškovima postupka. Ustavni sud podsjeća da se garancije iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice po glavnom pitanju i, sukladno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi, Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 23. rujna1997. godine, Izvještaji-V, stavak 25. i dalje, u daljnjem tekstu: Europski sud). Iz navedenog je jasno i vidljivo da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u osporenom postupku radilo o utvrđivanju građanskih prava i obveza apelanta, te su član II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Europske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj.
U odnosu na osporene odluke Kantonalnog suda i Općinskog suda 2Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene pozitivnopravnih propisa i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud ukazuje na to da, sukladno praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
1. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
2. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje zasnovano na relevantnim pozitivnopravnim propisima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili zbog čega nisu dosudili troškove odsustva punomoćnika iz ureda i troškove korištenja osobnog automobila punomoćnika, zaključujući da se radi o troškovima koji u konkretnom slučaju nisu bili nužni. Sukladno tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, nasuprot apelantovim navodima, imali u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te da su dali jasne razloge kako glede utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa na konkretan slučaj. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP 3184/17 od 22. svibnja 2019. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP 2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP 1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP 57/21 od 3. veljače 2021. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud smatra da obrazloženje redovnih sudova nije proizvoljno.
3. Glede apelantovog pozivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP 3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u predmetu broj AP 5685/18 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5685/18 od 15. srpnja 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tome predmetu Ustavni sud je ukazao da je, nakon donošenja odluke na koju se poziva i apelant u predmetnim apelacijama, donio Odluku o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine u kojoj je, u svezi s troškovima postupka (u točki 8.) istaknuo: „Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, u skladu sa člankom 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegova odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostupanjskom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice obzirom na to da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna snositi, odnosno nadoknaditi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnog suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kao što je navedeno, domaći sudovi su 'tumači' relevantnih zakonskih odredaba koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci, koji su u suglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje.“ Imajući u vidu navedeno Ustavni sud nalazi da je neutemeljeno apelantovo pozivanje na predmetnu odluku Ustavnog suda.
4. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovome dijelu, neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
5. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
6. Također, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da su određeni sudski postupci žurne naravi (vidi, Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stavak 18, i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51).
Period koji se uzima u obzir
7. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka razmatrati period od 11. srpnja 2014. godine, kao dana podnošenja tužbe Općinskom sudu, pa do donošenja rješenja Kantonalnog suda od 10. travnja 2020. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnog postupka jeste pet godina i devet mjeseci.
Analiza duljine trajanja predmetnog postupka
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da se radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je kao takav od većega značaja za apelanta i koji je po zakonu hitne naravi. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.
9. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja predmetnog postupka.
10. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je taj sud u predmetnom postupku prvostupanjsku odluku donio u periodu od oko 10 mjeseci nakon što je apelant podnio tužbu. Navedeni period se može smatrati razumnim rokom za provođenje prvostupanjskog postupka, jer se pred prvostupanjskim sudom provodi dokazni postupak na temelju kojeg se utvrđuje činjenično stanje, koje služi kao osnova za donošenje sudske odluke. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o apelantovom prizivu izjavljenom protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u prvostupanjskoj presudi donio tek nakon četiri godine i devet mjeseca, računajući od dana dostave predmetnog spisa Kantonalnom sudu. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju naveo da je predmet rješavao prema Planu rješavanja starih predmeta. Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući brojne apelacije koje su podnesene Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, zapazio da, kada sudovi pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka, ta opravdanja se, uglavnom, odnose na to da se predmeti rješavaju „prema kriteriju starosti“, kao i u konkretnom slučaju. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi u obvezi postupati u predmetima u razumnom roku, bez nepotrebnog odugovlačenja. Imajući u vidu činjenicu da je prizivni postupak trajao mnogo dulje u odnosu na prvostupanjski postupak (pred kojim se, dakle, provodi dokazni postupak), Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, sukladno praksi Europskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak obzirom na samu narav postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje Kantonalnog suda u postupku koji je po zakonu žurne naravi u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj duljini trajanja postupka, pri čemu Kantonalni sud nije ponudio objektivno prihvatljivo opravdanje za tako dugo trajanje postupka.
11. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog parničnog postupka, koji je po zakonu hitne naravi, ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
12. U smislu članka 74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
13. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. studenog 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. studenog 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. siječnja 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. svibnja 2019. godine, i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. rujna 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nerazumne duljine trajanja postupka, apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
14. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obvezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
15. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
16. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovoga prava, u biti, veže za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa od redovnih sudova, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda u svezi sa povredom prava na pravično suđenje (u odnosu na osporene odluke) i ocijenjeni neutemeljenim. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni. VIII.Zaključak
17. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je predmetni postupak, koji je po zakonu žurne naravi, trajao pet godina i devet mjeseci, a pri tome Kantonalni sud, koji je o prizivu protiv rješenja o troškovima postupka odlučivao četiri godine i devet mjeseci i time u odlučujućoj mjeri doprinio tako dugom trajanju predmetnog postupka, nije ponudio (objektivno prihvatljivo) opravdanje za tako dugo trajanje postupka.
18. Ustavni sud, nadalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, u situaciji kada je Kantonalni sud u konačnoj odluci dao jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba pozitivnopravnih propisa u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
19. Na temelju članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić