Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-89/20 (I.D.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pristup sudu
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Zastara
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-89/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 89/20, rješavajući apelaciju I. D., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka

b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija I. D. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 030213 16 Rev od 22. listopada 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 030213 15 Rsž od 4. srpnja 2016. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Rs 030213 13 Rs od 5. ožujka 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant I. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislav-Grada, kojeg zastupa Tomislav Baković, odvjetnik iz Tomislav-Grada, podnio je 8. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 030213 16 Rev od 22. listopada 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 030213 15 Rsž od 4. srpnja 2016. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Rs 030213 13 Rs od 5. ožujka 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Javnog komunalnog poduzeća d.o.o. Tomislav-Grad (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. travnja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 26. travnja 2021. do 10. svibnja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 68 0 Rs 030213 13 Rs od 5. ožujka 2015. godine odbijen je u cijelosti kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ispunio uvjete za uspostavu radnopravnog statusa radnika na čekanju kod tuženog, u smislu odredbe članka 143. Zakona o radu, kao i da mu je radni odnos prestao po sili zakona 5. svibnja 2000. godine, te da se naloži tuženom da podnese odgovarajuće prijave i odjave i uplatu doprinosa kod nadležnog zavoda MIO za razdoblje od 14. siječnja 1994. do 5. svibnja 2000. godine u iznosu od 7.643,39 KM, kao i naknadu plaće za isto razdoblje u mjesečnom iznosu od 100,92 KM i otpremnine u iznosu od 996,27 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te je apelant obvezan nadoknaditi tuženom troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama bilo nesporno da je apelant s pravnim prednikom tuženog bio u stalnom radnom odnosu od 1. travnja 1981. godine na poslovima čistača i da ga je tuženi 14. siječnja 1994. godine odjavio kod nadležnog zavoda za mirovinsko osiguranje, te da je tuženi donio rješenje o prestanku radnog odnosa od 7. veljače 1994. godine. Naveo je da, s obzirom na to da su navedene činjenice nesporne, nije posebno cijenio predložene dokaze – zahtjev za povratak na posao od 16. siječnja 2000. godine, apelantovu žalbu Federalnom povjerenstvu za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalno povjerenstvo) od 6. prosinca 2000. godine, fotokopiju apelantove radne knjižice, Uvjerenje MIO-a Kantonalne administrativne služe za HBK od 28. kolovoza 2013. godine, Matičnu evidenciju aktivnih osiguranika za apelanta, Naredbu HVO-a od 3. kolovoza 1993. godine i rješenje o prestanku radnog odnosa od 7. veljače 1994. godine, shodno odredbi članka 125. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je naveo da iz apelantovog iskaza proizlazi da je on u travnju 1994. godine otputovao u Split radi liječenja kćerke, da je, nakon dobivanja potrebnih putnih isprava, otputovao u Njemačku gdje je živio do 1997. godine, te da nije radio i da je živio od socijalne pomoći kao izbjeglica. Nadalje je naveo da se apelant 16. siječnja 2000. godine obratio tuženom zahtjevom za povratak na posao, da je 6. prosinca 2000. godine podnio žalbu Kantonalnom povjerenstvu za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalno povjerenstvo), koja je odbijena rješenjem od 7. srpnja 2004. godine, te da je navedeno rješenje potvrđeno rješenjem Federalnog povjerenstva od 8. ožujka 2005. godine. Također je naveo da iz pouke o pravnom lijeku rješenja Federalnog povjerenstva proizlazi da se protiv tog rješenja ne može izjaviti žalba, ali se može pokrenuti radni spor u roku od 30 dana, te da iz dostavnice o uručenju navedenog rješenja proizlazi da je apelant zaprimio rješenje 29. ožujka 2005. godine. Općinski sud je nadalje naveo da je vještak grafološke struke dao mišljenje da potpis na žalbi od 6. prosinca 2000. godine i potpis primatelja na dostavnicama od 12. srpnja 2004. godine i 29. ožujka 2005. godine nisu autentični, odnosno da nisu istovjetni s apelantovim potpisom. U svezi s tim je istaknuo da je, unatoč navedenom mišljenju vještaka, zaključio da je rješenje dostavljeno na adresu apelantovog prebivališta i da je 8. srpnja 2002. godine apelant osobno izjavio žalbu Federalnom povjerenstvu, te da je predmetnu tužbu podnio 2. rujna 2013. godine, nakon proteka više od devet godina. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da je rješenje od 8. ožujka 2005. godine bez pravnog djelovanja, tim prije što predmet tužbenog zahtjeva nije bilo osporavanje bilo kakvog rješenja ili odluke. S obzirom na to da se radi o javnoj ispravi, u smislu odredbe članka 132. stavak 1. ZPP-a, koja ima svojstva pravomoćnosti i konačnosti, Općinski sud je zauzeo stanovište da apelant nije poništio njezin sadržaj ili njezinu vjerodostojnost. Ukazao je da je odredbom članka 143. Zakona o radu propisano da zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najdulje šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka tog roka zaposlenika ne pozove na rad (stavak 1.), te da zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostave radnopravnog statusa, a u tom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se također zaposlenikom na čekanju (stavak 2.). S obzirom na to da je apelant rješenje od 8. ožujka 2005. godine zaprimio 29. ožujka 2005. godine, a predmetna tužba je podnesena 2. rujna 2013. godine, Općinski sud je zaključio da je nastupila zastara potraživanja, shodno odredbi članka 106. Zakona o radu i članka 372. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

7. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 030213 15 Rsž od 4. srpnja 2016. godine odbijena je apelantova žalba i prvostupanjska presuda je potvrđena.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, te je, između ostalog, naveo da apelant u postupku pred Kantonalnim i Federalnim povjerenstvom, a ni u postupku pred prvostupanjskim sudom nije kao dokaz priložio kompletnu radnju knjižicu, već samo fotokopiju radne knjižice zaključno sa 1994. godinom, a to razdoblje nije bilo sporno, odnosno da nije dostavio radnu knjižicu za kasnije razdoblje, te da nije dostavio prijevod isprava koje je priložio na njemačkom jeziku, kako je to navelo Federalno povjerenstvo. Istaknuo je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je nastupila zastara potraživanja, u smislu odredaba čl. 106. Zakona o radu i čl. 372. stavak 1. ZOO-a, te da je za odluku dao valjane razloge koje prihvaća. Nadalje je ocijenio neutemeljenim apelantove navode da nije zaprimio rješenje Federalnog povjerenstva pozivanjem na nalaz i mišljenje vještaka grafologa. U svezi s tim je istaknuo da je apelant u iskazu danom sudu naveo da je osobno potpisao samo zahtjev od 16. siječnja 2000. godine i žalbu od 6. prosinca 2000. godine i da od povjerenstva nije dobio ništa, što je u suprotnosti s nalazom i mišljenjem vještaka koji je utvrdio da potpis na navedenoj žalbi nije autentičan apelantovom potpisu. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelant ovisno o situaciji u kojoj se nalazi i što mu odgovara prihvaća takav potpis, te da je apelant imao saznanje o konačnom rješenju njegovog radnopravnog statusa. Naveo je da iz apelantove žalbe od 22. srpnja 2004. godine proizlazi da apelant nije bio u mogućnosti priložiti dokaze, radnu knjižicu, kao i prijevode u svezi sa statusom koji je imao u Njemačkoj, koji je pisan na njemačkom jeziku, niti je dostavio radnu knjižicu iz koje bi se vidio njegov radni status nakon 1994. godine. Stoga, kako je apelant podnio predmetnu tužbu po isteku zakonskih prekluzivnih rokova, Kantonalni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neutemeljen.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 030213 16 Rev od 22. listopada 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestupanjskih sudova, te je ocijenio neutemeljenim apelantove revizijske navode da je došlo do povrede pravila parničnog postupka iz članka 209. ZPP-a, kojom odredbom je propisano da povrede odredaba parničnog postupka postoje ako sud tijekom postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP-a, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Nadalje je naveo da apelant utemeljeno prigovara da su nižestupanjski sudovi pogrešno cijenili izvedene dokaze kada su utvrdili da je apelant 29. ožujka 2005. godine primio rješenje Federalnog povjerenstva. U svezi s tim je istaknuo da kod utvrđenja da apelantov potpis na dostavnici od navedenog datuma nije autentičan, nižestupanjski sudovi nisu dali logično i drugim dokazima potkrijepljeno obrazloženje zbog čega su smatrali da je apelant zaprimio navedeno rješenje. Vrhovni sud je, međutim, zauzeo stanovište da navedeni propust nižestupanjskih sudova nije bio od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke jer utvrđeno činjenično stanje ukazuje da tužbeni zahtjev nije utemeljen zato što apelant nije dokazao da su ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe članka 143. Zakona o radu. Ukazao je da je navedenom zakonskom odredbom kao jedan od uvjeta za uspostavu statusa zaposlenika na čekanju posla okolnost da zaposlenik u razdoblju za koje se traži uspostava radnog statusa nije bio u radnom odnosu kod drugog poslodavca. U svezi s tim je istaknuo da apelant niti u postupku pred Kantonalnim i Federalnim povjerenstvom, niti u predmetnom parničnom postupku nije dostavio dokaze na tu okolnost, te je naveo da su u tom pogledu nižestupanjski sudovi utvrdili da apelant nije predložio kao dokaz original radne knjižice iz koje bi se moglo utvrditi je li imao zasnovan radni odnos kod drugog poslodavca, niti je dostavio dokaze na jednom od službenih jezika iz kojih bi se moglo utvrditi da za vrijeme boravka u Njemačkoj nije bio zaposlen. S obzirom na to da teret dokazivanja činjenica na kojima temelji tužbeni zahtjev, shodno odredbi članka 123. stavak 1. ZPP-a, leži na apelantu, Vrhovni sud je zaključio da je neutemeljen apelantov revizijski prigovor da je tuženi taj koji je bio dužan ponuditi dokaze da je apelant radio u Njemačkoj u spornom razdoblju, posebno imajući u vidu da sam apelant tvrdi da za tu okolnost posjeduje dokaze, ali ih nije priložio u ovjerenom prijevodu sa njemačkog jezika. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant navodi da je Vrhovni sud odbio reviziju jer je smatrao neutemeljenim apelantove revizijske navode i da ne postoje razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a u daljnjem obrazloženju je naveo da je utemeljen apelantov revizijski prigovor da su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili dokaze kada su zaključili da predmetna tužba nije pravovremena, odnosno da je apelantovo potraživanje zastarjelo, te da je Vrhovni sud smatrao da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen jer apelant nije dokazao da su ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe članka 143. Zakona o radu, iz čega proizlazi da je Vrhovni sud prešao granice svojih ovlasti i sam utvrđivao činjenično stanje. Navodi da prvostupanjski i drugostupanjski sud, zbog pogrešnog pravnog pristupa i pogrešne ocjene dokaza, nisu utvrđivali ispunjava li apelant uvjete iz članka 143. Zakona o radu, odnosno nisu obrazložili koje činjenice važne za odluku smatraju istinitima, već su u obrazloženju samo naveli izvedene dokaze, a izostali su zaključak i ocjena tih dokaza, pa je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer sudovi nisu utvrdili odlučnu činjenicu apelantovog zaposlenja u spornom razdoblju. Navodi da je u takvoj situaciji Vrhovni sud, kada je zaključio da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja, morao vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, te da nije mogao sam utvrđivati činjenično stanje. Navodi da je na taj način Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo jer je bio dužan primijeniti odredbe čl. 249. i 250. ZPP-a i ukinuti drugostupanjsku presudu, te da je povrijedio apelantovo pravo na pristup sudu jer je onemogućio da se o njegovom zahtjevu meritorno raspravlja i da je onemogućio apelanta da komentira prvi put izloženu ocjenu dokaza. Navodi da je Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju primjenom odredbe članka 248. ZPP-a, što je neodrživo jer primjena navedene odredbe pretpostavlja da prvostupanjska i drugostupanjska presuda sadrže utvrđenja, odnosno obrazloženja svih činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava. Nadalje navodi da je Vrhovni sud zaključio da su utemeljeni apelantovi navodi da su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili dokaze kad su ustvrdili da je nastupila zastara, ali je unatoč tome u izreci presude naveo da je revizija neutemeljena, te da je na taj način povrijedio apelantovo pravo na obrazloženu sudsku odluku jer je očigledno da su izreka i obrazloženje presude dijametralno suprotni. U konačnici, navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije budući da je proizvoljnom primjenom materijalnog prava apelant tretiran drugačije u odnosu na osobe u sličnoj situaciji, o čemu svjedoči bogata sudska praksa. b)Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da nije došlo do povrede apelantovog prava iz članka 6. Europske konvencije u svezi sa člankom 14. Europske konvencije, niti prava na imovinu. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci ili odbije.

13. Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi neutemeljeni i da je taj sud u obrazloženju osporene presude detaljno iznio razloge kojima se rukovodio kada je odbio apelantovu žalbu. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.

14. Općinski sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj odluci, odnosno da je rješenje Federalnog povjerenstva od 8. ožujka 2005. godine dostavljeno apelantu 29. ožujka 2005. godine, te da je nastupila zastara predmetnog potraživanja primjenom odredbi članka 106. Zakona o radu i članka 372. stavak 1. ZOO-a s obzirom na to da je od konačnosti navedenog rješenja Federalnog povjerenstva pa do podnošenja tužbe prošlo tri godine. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.

15. Tuženi je naveo da apelant tijekom postupka pred Kantonalnim i Federalnim povjerenstvom, a ni u predmetnom parničnom postupku nije dostavio dokaze na okolnost da u razdoblju za koje traži uspostavu radnog statusa nije bio u radnom odnosu kod drugog poslodavca, a što je bio dužan shodno odredbi članka 123. ZPP-a. Naveo je da je apelant predmetnu tužbu podnio nepravovremeno, te da stoga nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu, pa se apelacija ne može razmatrati. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu ili odbije.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 143.

Uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovoga zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci, od dana stupanja na snagu ovoga zakona, ako poslodavac, prije isteka ovog roka, uposlenika ne pozove na rad.

Uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga zakona pisano ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa,a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, uposlenikom na čekanju posla.

[…]

17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

18. Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 209.

Povreda odredaba parničnoga postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovoga zakona, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 030213 16 Rev od 22. listopada 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. studenog 2019. godine, a apelacija je podnesena 8. siječnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

25. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

27. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Vrhovni sud prešao granice svojih ovlasti i sam utvrđivao činjenično stanje, da je proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo i da obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda ne zadovoljavan standard prava na obrazloženu sudsku odluku. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.).

29. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ta obveza postoji ovisi o prirodi odluke (vidi Europski sud, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29.; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Europski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Europski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. rujna 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stavak 32.).

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati je li Vrhovni sud prešao granice svojih ovlasti, je li postupao proizvoljno prilikom primjene materijalnog i procesnog prava, te zadovoljava li obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda standard prava na obrazloženu sudsku odluku.

31. Ustavni sud primjećuje da su Općinski i Kantonalni sud zauzeli uniforman stav da je apelantovo potraživanje zastarjelo s obzirom na to da je apelant 29. ožujka 2005. godine zaprimio rješenje Federalnog povjerenstva od 8. ožujka 2005. godine, a predmetna tužba je podnesena 2. rujna 2013. godine, po isteku rokova iz čl. 106. Zakona o radu i čl. 372. stavak 1. ZOO-a. Vrhovni sud je, s druge strane, zaključio da je stanovište nižestupanjskih sudova da je apelant 29. ožujka 2005. godine primio rješenje Federalnog povjerenstva utemeljeno na pogrešnoj ocjeni dokaza s obzirom na to da je utvrđeno da potpis na dostavnici o uručenju navedenog rješenja apelantu nije autentičan, te da stoga apelantovo potraživanje nije zastarjelo. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, međutim, zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen iz razloga što apelant nije dokazao da u relevantnom razdoblju nije imao zasnovan radni odnos kod drugog poslodavca, koja činjenica predstavlja uvjet za uspostavu statusa zaposlenika na čekanju posla, u smislu odredbe članka 143. Zakona o radu. Dovodeći u svezu navedene zakonske odredbe sa odlučenjem Vrhovnog suda i obrazloženjem koje je u svezi s tim dao, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju Vrhovnog suda. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na načelni stav da sama činjenica da je u određenom postupku donesena odluka o meritumu predmeta isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. srpnja 2004. godine, točka 18. i AP 1521/16 od 17. srpnja 2018. godine, točka 41., dostupne na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je osporenom odlukom Vrhovnog suda odlučeno o meritumu predmetnog spora, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu neutemeljeni.

32. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da nižestupanjski sudovi, uslijed pogrešnog zaključka o zastari predmetnog potraživanja, nisu utvrđivali ispunjava li apelant uvjete propisane odredbom članka 143. Zakona o radu, odnosno da nisu dali ocjenu odlučnih činjenica, te da je Vrhovni sud utvrđivao činjenično stanje i na taj način prekoračio svoje ovlasti, Ustavni sud primjećuje da prvostupanjski sud, pozivajući se na odredbu članka 125. ZPP-a, nije cijenio određene dokaze zbog toga što su parnične stranke učinile nespornim činjenice koje se tim dokazima dokazuju (da je apelant bio zaposlen kod tuženog do 1994. godine kada mu je otkazan ugovor o radu). Ustavni sud, također, primjećuje da je Kantonalni sud naveo da iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je apelant, provodeći kao dokaz fotokopiju radne knjižice, dokazao svoj radnopravni status do 1994. godine i istaknuo da ta činjenica nije ni bila sporna, te da je naveo da apelant nije dostavio podatke o radnopravnom statusu za kasnije razdoblje s obzirom na to da nije dostavio prijevod isprava koje su na njemačkom jeziku. Dakle, proizlazi da su Općinski i Kantonalni sud utvrdili da apelant nije dokazao svoj radnopravni status nakon 1994. godine, a koja činjenica je odlučna za utvrđivanje statusa radnika na čekanju posla u smislu odredbe članka 143. Zakona o radu, što je apelant zahtijevao predmetnom tužbom, te da je Vrhovni sud, drugačijom ocjenom dokaza izvedenih pred nižestupanjskim sudovima, zaključio da je tužbeni zahtjev neutemeljen jer apelant nije dokazao činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantove tvrdnje da je Vrhovni sud sam utvrđivao činjenično stanje i da je prekoračio svoje ovlasti. Nadalje, u svezi s apelantovim navodima da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada nije ukinuo drugostupanjsku presudu primjenom odredaba čl. 249. i 295. ZPP-a iako je zaključio da su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud jasno ukazao da je odredbom članka 209. ZPP-a propisano da povrede odredaba parničnog postupka postoje ako sud tijekom postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, te da je istaknuo da propust nižestupanjskih sudova nije bio od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke, u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud te apelantove navode smatra neutemeljenim.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za svoju odluku i da, suprotno apelantovim navodima, nije prekoračio svoje ovlasti, niti je postupao proizvoljno prilikom primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

Ostali navodi

34. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju navedenih prava, u biti, utemeljio na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za svoju odluku i da, suprotno apelantovim navodima, nije prekoračio svoje ovlasti, niti je postupao proizvoljno prilikom primjene materijalnog i procesnog prava.

36. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, niti zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije s obzirom na to da je apelant tvrdnje o kršenju navedenih prava, u biti, utemeljio na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, za koje navode je Ustavni sud zaključio da su neutemeljeni.

37. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-89/20 (I.D.) | Sudska praksa | Aktio