Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1760/21 (Sobe u kućanstvu „Olga“ Čitluk, vlasništvo Dražena Šege)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Porez
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1760/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1760/21, rješavajući apelaciju Sobe u kućanstvu „Olga“ Čitluk, vlasništvo Dražena Šege, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana

58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sobe u kućanstvu „Olga“ Čitluk, vlasništvo Dražena Šege protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 011270 16 Uvp od 11.

decembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011270 15 U od 13. oktobra 2016. godine, Rješenja Žalbenog vijeća Općinskog vijeća Općine Čitluk broj 01-13-24-13/14 od 27.

avgusta 2014. godine i Rješenja Općinske službe za gospodarstvo Općine Čitluk broj 03-01-24-818/14 od 8. jula 2014. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sobe u kućanstvu „Olga“ Čitluk, vlasništvo Dražena Šege protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 011270 16 Uvp od 11.

decembra 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Sobe u kućanstvu „Olga“ Čitluk, vlasništvo Dražena Šege iz Međugorja (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 22. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 011270 16 Uvp od 11. decembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 011270 15 U od 13. oktobra 2016. godine, Rješenja Žalbenog vijeća Općinskog vijeća Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: Žalbeno vijeće) broj 01-13-24-13/14 od 27. avgusta 2014. godine i Rješenja Općinske službe za gospodarstvo Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj 03-01-24-818/14 od 8. jula 2014. godine.

2. Rješenjem Općinske službe broj 03-01-24-818/14 od 8. jula 2014. godine apelantu je utvrđena obaveza uplate posebnog komunalnog doprinosa-ekološke takse za 2014. godinu, u ukupnom iznosu od 1.710,00 KM.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinske službe od 8. jula 2014. godine, Žalbeno vijeće je Rješenjem broj 01-13-24-13/14 od 27. avgusta 2014. godine predmetnu žalbu odbilo kao neosnovanu.

4. Presudom Kantonalnog broj 07 0 U 011270 15 U od 13. oktobra 2016. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženog (Žalbenog vijeća) od 27. avgusta 2014. godine.

5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 011270 15 U od 13. oktobra 2016. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 011270 16 Uvp od 11. decembra 2020. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja presude prvostepenog suda proizlazi da je taj sud poprimio utvrđenim da su organi uprave pravilno postupili kada su apelantu utvrdili obavezu plaćanja posebnog komunalnog doprinosa-ekološke takse za 2014. godinu u iznosu od 1.710,00 KM iz razloga što iz stanja predmetnog spisa proizlazi da su u konkretnom slučaju na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili odredbe Odluke o uvođenju (naplati) posebnog komunalnog doprinosa-ekološke takse (u daljnjem tekstu: Odluka), te da su osporene odluke donesene na osnovu člana 13. Zakona o načelima lokalne samouprave i člana 15. Zakona o komunalnoj djelatnosti. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pri tome cijenio da apelant nije osporavao činjenično stanje, te da su neosnovani i navodi apelanta o povredi odredbi Zakona o upravnom postupku-povreda načela saslušanja stranke iz člana 8. stav (1) navedenog zakona. Vrhovni sud je naveo da navedeno iz razloga što je apelant u toku postupka, izjavljivanjem žalbe protiv prvostepenog rješenja od 8. jula 2014. godine, a posebno imajući u vidu da je u predmetnom upravnom sporu održana javna rasprava, bio u mogućnosti da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje osporenih odluka. Vrhovni sud je dalje naveo da su neosnovani i ostali prigovori koji se odnose na povredu pravila postupka ukazujući da su svi navodi zahtjeva istaknuti potpuno paušalno, kao mogućnost da su se neke stvari promijenile u odnosu na ranije datu izjavu, a bez bilo kakvih konkretnih tvrdnji ili dokaza. Vrhovni sud je takođe naveo da se neosnovano u predmetnom zahtjevu navodi da prvostepeni sud nije odlučio o zahtjevu koji se odnosi na pokretanje postupka ocjene ustavnosti Odluke, jer iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da taj sud, a s obzirom na stanje upravnog spisa i konkretnog predmeta, nije cijenio da postoje razlozi za pokretanje takvog postupka, pa su neosnovani navodi apelanta da su povrijeđene odredbe člana 34. stav (1) Zakona o upravnim sporovima. Vrhovni sud je naveo da se, u odnosu na navode apelanta o povredi odredaba člana 39. Zakona o upravnom postupku, stanje predmetnog upravnog spora ne može ni na koji način dovesti u vezu sa predmetnom zakonskom odredbom (kojom je propisano da u upravnim stvarima u kojima rješava institucija koja ima javna ovlašćenja rješenje donosi rukovodilac institucije, te da rukovodilac može ovlastiti drugu službenu osobu institucije da poduzima radnje u postupku do donošenja rješenja ili da rješava u upravnim stvarima iz nadležnosti te institucije, o čemu se donosi posebno rješenje).

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te navodi da je u predmetnom postupku povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da je „nadležni sud propustio da odluči o zahtjevu apelanta koji se odnosi na pokretanje postupka od strane nadležnog Kantonalnog suda ocjene ustavnosti Odluke“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje i povredi zabrane diskriminacije

9. U pogledu navoda apelanta kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. (Vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2864/19 od 19. septembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

10. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na navode apelanta o povredi prava na imovinu

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovi sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3649/20 od 10. novembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njegovog prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1760/21 (Sobe u kućanstvu „Olga“ Čitluk… | Sudska praksa | Aktio