Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1783/21 (G. Š.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1783/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-1783/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Goran Šmitran, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Šmitran protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 310516 20 Rsž od 19. marta 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 310516 19 Rs od 19. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Šmitran (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnio je 19. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 310516 20 Rsž od 19. marta 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 310516 19 Rs od 19. oktobra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se poništi kao nezakonito rješenje tužene (Republika Srpska, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUP RS)) o prestanku radnog odnosa apelanta kod tužene od 13. februara 2019. godine, kao i rješenje Policijskog odbora MUP RS od 14. juna 2019. godine kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja MUP RS od 13. februara 2019. godine. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se naloži tuženoj da apelanta vrati na radno mjesto glavnog inspektora u Jedinici za bezbjednost saobraćaja, Uprava policije ili na drugo radno mjesto koje odgovara stručnim i radnim sposobnostima apelanta, da mu plati naknadu u visini izgubljenih mjesečnih plata u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, te da za apelanta uplati sve pripadajuće doprinose Fondu PIO RS. Obavezan je apelant da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je odredbama člana 132. stav (1) tačka 2) Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima propisano da radni odnos policijskog službenika prestaje u slučaju kada policijski službenik navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života ili 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja, a stavom (2) navedenog člana propisano je da će MUP RS, na zahtjev policijskog službenika, u postupku prestanka radnog odnosa radi ostvarivanja prava na starosnu penziju, policijskom službeniku računati poseban staž u dvostrukom trajanju. Dalje, da je odredbama člana 37. stav (1) tačka b) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da se poseban staž u dvostrukom trajanju računa borcu, pripadniku Vojske Republike Srpske i pripadniku MUP RS za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji bivše BiH od 19. maja 1992. godine do demobilizacije, a stavom (3) istog člana je utvrđeno da poseban staž, u skladu sa st. (1) i (2) tog člana utvrđuje Fond PIO rješenjem, na osnovu pravosnažnog rješenja o kategorizaciji borca. Takođe, da je članom 38. Zakona o PIO propisano da se period koji je utvrđen u poseban staž u dvostrukom trajanju rješenjem iz člana 37. Zakona o PIO ne računa u staž osiguranja, bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju Fonda, a da je članom 39. Zakona o PIO propisano da se lice iz člana 37. tog zakona ne može odreći posebnog staža koji je utvrđen rješenjem Fonda. Okružni sud je dalje naveo da iz stanja prvostepenog spisa proizlazi da je apelant u vrijeme prestanka radnog odnosa na dan 13. februara 2019. godine imao 33 godine, 0 mjeseci i 18 dana efektivnog radnog staža i sedam godina, četiri mjeseca i devet dana staža osiguranja u uvećanom trajanju (beneficirani radni staž), što ukupno iznosi 40 godina, četiri mjeseca i 28 dana penzijskog staža, bez posebnog staža u dvostrukom trajanju. Okružni sud je dalje naveo da je apelant, u periodu od 4. aprila 1992. godine do 30. juna 1996. godine bio zaposlen u Drvnoj industriji ,,Podgradci“, Gornji Podgradci, pa se, u situaciji kada koristi pravo iz člana 132. stav (2) Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima, ne može odreći prava da mu se ovaj staž računa u jednostrukom trajanju, jer se radi o radnom stažu koji je upisan u radnu knjižicu i koji se ima uračunati u staž osiguranja u efektivnom trajanju. Okružni sud je naveo da, dakle, ne stoje žalbeni navodi apelanta da se u situaciji kada je, u skladu sa odredbama Zakona o PIO, rješenjem Fonda PIO apelantu utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju u periodu od 4. aprila 1992. godine do 30. juna 1996. godine (što ukupno iznosi osam godina, pet mjeseci i 24 dana), pa kada apelant koristi pravo iz člana 132. stav (2) Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima, da se taj staž (nikako) ne računa u staž osiguranja. Okružni sud je naveo da se, naime, pravo apelanta u predmetnoj zakonskoj odredbi odnosi samo na to da se period od 4. aprila 1992. godine do 30. juna 1996. godine ne računa u dvostrukom, već u jednostrukom trajanju.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant ističe da je odredbama člana 132. stav (2) Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima propisano da će se policijskom službeniku računati poseban staž u dvostrukom trajanju samo na njegov izričit zahtjev, a da u konkretnom slučaju takvog zahtjeva apelanta prema organu tužene nije bilo. Apelant smatra da zbog toga tužena nije mogla donijeti odluku o njegovom prestanku radnog odnosa radi ostvarivanja prava na starosnu penziju, te da ni redovni sudovi nisu mogli potvrditi takvu odluku tužene jer mu je u taj staž uračunat i staž u dvostrukom trajanju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U vezi sa apelantovim navodima da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 132. stav (2) Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno ukazao da se pravo apelanta iz navedenih zakonskih odredbi odnosi na njegovo pravo da se sporni period ne računa u dvostrukom, nego u jednostrukom trajanju (kako je isti i računat u konkretnom slučaju), u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić