Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1651/21 (M. B. i drugi)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1651/21

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP 1651/21 rješavajući zahtjev Mire Babića i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Mire Babića, Slavice Čičković, Bojana Ljubičića, Nade Križanović, Ljupke Martinović, Milene Drmić, Ratka Ljubičića, Ivančice Anić, Dragice Petrušić, Karoline Beljan, Ilije Šafradina, Nade Grabovac, Ivanke Grabovac, Radojke Ružić, Dejana Depine, Ljube Marijanovića, Boranke Vujinović, Nusreta Mekić, Alije Bašića i Aldine Rebihić Topoljak za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1Miro Babić, Slavica Čičković, Bojan Ljubičić, Nada Križanović, Ljupka Martinović, Milena Drmić, Ratko Ljubičić, Ivančica Anić, Dragica Petrušić, Karolina Beljan, Ilija Šafradin, Nada Grabovac, Ivanka Grabovac, Radojka Ružić, Dejan Depina, Ljubo Marijanović, Boranka Vujinović, Nusret Mekić, Alija Bašić i Aldina Rebihić Topoljak (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ iz Travnika, podnijeli su 12. maja 2021. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 465532 21 Rev od 23. aprila 2021. godine. Apelanti su podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje navedene presude Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.

2Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 465532 14 P od 29. septembra 2015. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 465532 16 Gž od 19. oktobra 2020. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i obavezana tužena Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), koja je solidarno odgovorna za obaveze stečajnog dužnika PS ,,Vitezit“ d.o.o. Vitez za obaveze koje su utvrđene presudom Općinskog suda u Travnika broj 51 0 Rs 064888 12 Rs_od 30. maja 2013. godine, da kao solidarni dužnik po osnovu potraživanja iz radnog odnosa-razlika plata-isplati apelantima iznose precizirane u presudi za periode također precizirane u presudi sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je obavezana tužena da apelantima naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su apelanti bili zaposlenici PS Vitezit d.o.o. Vitez te da je isti za vrijeme njihovog rada ostao dužan izmiriti potraživanja apelanata koja proizilaze iz radnog odnosa i to razliku plaće za periode navedene u tužbenom zahtjevu, a što su apelanti dokazali provedenim dokazom čitanja presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 064888 12 Rs od 30. maja 2013. godine. Nadalje je utvrđeno da zbog blokiranja računa njihovog poslodavca PS Vitezit d.o.o. Vitez i nedavanja saglasnosti ministarstva da se namirenje izvrši apelanti svoje pravo nisu bili u mogućnosti ostvariti ni u stečajnom postupku te da su pred Općinskim sudom u Travniku pokrenuli stečajni postupak koji je okončan rješenjem Općinskog sud u Travniku broj 51 0 St 029295 10 St od 8. juna 2010. godine kojim je odbijen prijedlog predlagatelja za otvaranje stečajnog postupka nad PS Vitezit d.o.o. Vitez.

3Općinski sud je istakao da se u obrazloženju tog rješenja navodi da sud nalazi da je stečajni dužnik PS Vitezit d.o.o. Vitez preduzeće za proizvodnju, naoružanje i vojnu opremu te se u navedenom rješenju poziva na član 5 stav 3 Zakona o stečajnom postupku uz obrazloženje da se u predmetnom slučaju Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije podneskom od 4. maja 2010. godine izjasnilo da nije saglasno da se nad privrednim društvom PS Vitezit d.o.o. Vitez otvori stečajni postupak. S timu vezi Općinski sud je istakao da je među parničnim strankama sporno da li je tužena solidarno odgovorna za obaveze društva PS Vitezit d.o.o. Vitez, a samim tim da li je obavezna apelantima isplatiti potraživanja po predmetnoj presudi. Općinski sud je naveo da je po njegovog ocjeni osnovan tužbeni zahtjev apelanata u pogledu solidarne odgovornosti tužene pa je time neosnovan prigovor pasivne legitimacije na strani tužene. Općinski sud je istakao da razloge za ovakvu odluku nalazi u odredbama člana 5. Zakona o stečajnom postupku koji propisuje ko može biti stečajni dužnik i nad kojom imovinom stečajnog dužnika se može provesti stečajni postupak (st. 1. i 2. navedenog člana) a zatim propisuje uvjete za otvaranje stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu iz čega proizlazi da je za otvaranje stečajnog postupka nad takvim dužnikom potrebna prethodna saglasnost nadležnog Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije te da ako ministar navedenog ministarstva ne uskrati svoju saglasnost za otvaranje stečajnog postupka u roku od 30 dana od dana dobivanja obavijesti stečajnog sudije o pokretanju prethodnog postupka smatra se da je saglasnost data (st. 3. i 4. navedenog člana). Navedeno je da za slučaj da federalni ministar nadležnog ministarstva ne da svoju saglasnost, za obaveze stečajnog dužnika solidarno odgovara Federacija (stav 5. navedenog člana). Kako je članom 5. stav 5. navedenog Zakona imperativno propisana situacija kada se uskrati saglasnost za otvaranje stečajnog postupka nad preduzećem koje se bavi proizvodnjom predmeta naoružanja i vojne opreme, tj. namjenskom proizvodnjom, što je slučaj sa PS Vitezit d.o.o. Vitez i kako je nesporno uskraćena saglasnost za otvaranje stečajnog postupka nad istim, prema mišljenju tog suda, nastala je obaveza solidarne odgovornosti tužene za obaveze stečajnog dužnika pa je tužena pasivno legitimisana.

4Općinski sud je obrazložio da što se tiče istaknutog prigovora presuđene stvari koji je tužena istakla u odgovoru na tužbu pozivajući se na odredbe čl. 66. i 67. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), taj sud nalazi da isti nije osnovan iz razloga što nisu ispunjeni uvjeti za primjenu navedenih zakonskih odredbi jer bi u tom slučaju parnični postupak morao biti vođen između istih parničnih stranaka i u svojstvu tužitelja-i u svojstvu tuženog i po istom činjeničnom osnovu što u ovoj pravnoj stvari nije slučaj. Prema obrazloženju tog suda u parničnom postupku koji je proveden pred Općinskim sudom u Travniku na strani tuženog nije označena Federacija Bosne i Hercegovine koja je tužena u ovoj pravnoj stvari pa pravosnažna presuda Općinskog suda u Travniku ima pravni učinak samo na parnične strane koje su bile stranke u toj parnici, a što se ne odnosi na tuženu u ovoj pravnoj stvari. U pogledu istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja od strane tužene i odgovoru na tužbu sa pozivanjem na odredbe čl. 103. i 106. Zakona o radu te odredbe člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Općinski sud je istakao da smatra da isti nije osnovan. Kako je obrazloženo u konkretnoj pravnoj stvari taj sud nalazi da je apelantima pravomoćnom presudom Općinskog suda u Travniku dosuđena isplata novčanih potraživanja koja su proizišla iz radnog odnosa u PS Vitezit d.o.o. Vitez. Rokovi propisani Zakonom o radu i odredbama ZOO na koje se poziva tužena, kako je obrazložio Općinski sud, su rokovi koji su bili od uticaja u postupku pred sudom u Travniku a ne pred tim sudom. Zbog nemogućnosti izvršenja sudske odluke, prema mišljenju Općinskog suda, za apelante je nastala šteta shodno čemu taj sud nalazi da se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primjeniti odredbe ZOO za potraživanje naknade nastale štete i to iz člana 376. navedenog zakona koji propisuje da naknada štete zastarjeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je tu štetu učinilo, a u svakom slučaju navedeno potraživanje zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala. Prema mišljenju tog suda ima se primijeniti i odredaba člana 172. ZOO koji propisuje odgovornost pravnog lica za naknadu štete koju prouzrokuje njen organ, a u konkretnom slučaju je to nadležno federalno ministarstvo. Kako je obrazloženo rješenjem Općinskog suda u Travniku od 8. juna 2010. godine kojim je odbijen zahtjev predlagatelja, između kojih su i apelanti, za otvaranje stečajnog postupka nad PS Vitezit d.o.o. Vitez zbog uskraćivanja saglasnosti nadležnog ministra ukazuje da od tog dana teče obaveza tužene kao i rokovi dospjelosti potraživanja prema tuženoj odnosno početak roka zastarjelosti potraživanja. Od navedenog datuma do datuma podnošenja tužbe 7. juna 2013. godine, prema mišljenju tog suda, nije protekao zakonom propisani rok zastarjelosti od tri godine.

5Općinski sud je istakao da osnov i visina postavljenog tužbenog zahtjeva apelanata nesporno proizilazi iz činjenice da su apelanti bili uposlenici firme PS Vitezit d.o.o. Vitez, da je navedena firma kao poslodavac u spornom periodu obavezana isplatiti apelantima potraživanja kako to proizilazi iz presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 064888 12 Rs od 30. maja 2013. godine, a koju visinu tužbenog zahtjeva je sud utvrdio uvidom u navedenu presudu pa je taj sud primjenom odredbi člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku te odredbama čl. 414. i 1004. ZOO našao da je tužbeni zahtjev apelanata osnovan i da je visina utvrđena pravomoćnom presudom pa je odlučio kao u izreci presude.

6Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 63 0 P 465532 16 Gž od 19. oktobra 2020. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu te odbio zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda te da je žalba neosnovana.

7Protiv navedene presude tužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 63 0 P 465532 21 Rev od 23. aprila 2021. godine reviziju uvažio i preinačio obje nižestepene presude na način da je tužbene zahtjeve apelanata i zahtjev za naknadu troškova odbio u cijelosti te je obavezao apelante da tuženoj naknade troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova te navedeno da je u razrješenju navedenog spornog odnosa neophodno poći od toga da su zakonske odredbe koje treba primijeniti sadržane u Zakonu o stečajnom postupku. Odredbom člana 1 - Predmet zakona - ovoga zakona je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, jasno omeđen upravo njegov predmet, koji nema ustanovljavanje obaveze za osobe koje nisu sudionici tog postupka na način da se ustanovljava njihova materijalno pravna solidarna odgovornost u pogledu obaveza koje nisu ni predmet stečajnog postupka, što ne može ni biti sadržano u jednom procesnom zakonu koji zadržava to svojstvo unatoč postojanju njegovih nekih određenih materijalno pravnih određenja. U takvoj situaciji, prema mišljenju tog suda, navedenom odredbom nije niti može biti ustanovljena solidarna odgovornost tužene za sve obaveze stečajnog dužnika, dakle, kako one nastale prije uskraćivanja saglasnosti, tako i obaveza nastalih poslije, već samo u pogledu obaveza koje su bile predmet postupka po navedenom prijedlogu, odbijenom zbog uskraćene saglasnosti nadležnog ministra. U skladu sa ovako određenim predmetom navedenog zakona, pa nadalje, sagledavanjem njegovih odredbi člana 4. - Prijedlog za otvaranje stečajnog postupka - posebno stav 1. ovoga člana, prema mišljenju tog suda, jasno proizlazi da je predmet raspravljanja po prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka samo taj prijedlog, kao i činjenice na kojima se ovaj zasniva, među kojima je jedna od odlučnih činjenica postojanje potraživanja podnosioca prijedloga (vjerovatnost postojanja potraživanja) koje potvrđuje odgovarajuća dokumentacija.

8Kako je obrazložio Vrhovni sud podnosilac prijedloga iznosi tvrdnju o postojanju svog potraživanja (vjerovatnost postojanja potraživanja) i ovu tvrdnju potkrepljuje određenom dokumentacijom, na način da prijedlog sadrži sve što treba sadržavati u smislu člana 4. stav 1. Zakona o stečajnom postupku. Sve dalje radnje suda nakon podnošenja ovoga prijedloga se svode na raspravljanje o prijedlogu a u odnosu na sudionike tog postupka: podnosioca prijedloga i stečajnog dužnika. Stoga je, kako je obrazloženo, u tom pravcu donesen i Zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda na sjednici održanoj 26. aprila 2016. godine za slučaj da federalni ministar privrede ne da svoju saglasnost za otvarane stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu (član 5. stav 5. u vezi sa st. 3. i 4. Zakona o stečajnom postupku), a prema kojem „ova saglasnost je uskraćena povodom određenog prijedloga za otvaranje stečajnog postupka i određenog potraživanja podnosioca prijedloga prema stečajnom dužniku, za koga podnosilac tvrdi da je platežno nesposoban, te samim tim navedena ustanovljena solidarna odgovornost Federacije za obaveze stečajnog dužnika se isključivo odnosi na obaveze sadržane u prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka, a ni u kom slučaju za bilo koje obaveze izvan predmeta raspravljanja po prijedlogu, posebno ne na obaveze prema trećim licima koja bi svoja potraživanja mogla ostvariti protiv Federacije kao solidarnog dužnika“. Vrhovni sud je istakao da se iz činjeničnih navoda tužbe i rezultata dokazivanja ne može razlučiti, na dan pravomoćnosti presude čije se izvršenje traži, da li je PS „Vitezit" d.o.o. Vitez „privatni akter" za kojeg država nije neposredno odgovorna za njegove dugove ili je pak riječ o „subjektu koji ne uživa „dovoljno institucionalnu i poslovnu nezavisnost od države" u kojem slučaju je država direktno odgovorna za dugovanja preduzeća kojima upravlja. Vrhovni sud je istakao i da iz činjenica predmeta odnosno tužbenih zahtjeva nije vidljivo ni da li su apelanti iscrpili zakonske mogućnosti za izvršenje navedene presude u odnosu na PS „Vitezit" d.o.o. Vitez (tvrdi se samo da je to pokušano u odnosu na tuženu). Zbog svega navedenog Vrhovni sud je zaključio da je reviziju tužene, saglasno odredbama člana 250. stav (1) ZPP, trebalo usvojiti i preinačiti pobijanu presudu drugostepenog suda u svemu kao u izreci ove presude. 9Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava. Smatraju da je Vrhovni sud pogrešno izveo zaključak da apelanti nakon donošenja presude iz 2013. godine nisu pokrenuli stečajni postupak protiv tužene iako iz provedenih dokaza, koje Vrhovni sud nije ocijenio na pravilan način, jasno proizlazi da je stečajni postupak pokrenut. Navode da nije jasno zašto Vrhovni sud nije izvršio uvid u rješenje o pokretanju stečajnog postupka od 17. januara 2014. godine obzirom da se radi o dokazu koji je predložen i izveden pred prvostepenim sudom. Apelanti smatraju i da je obrazloženje osporene presude kontradiktorno i nerazumljivo te da je nesporno da su apelanti stavljeni u neravnopravan položaj sa drugim tužiteljima u sličnoj situaciji kao što je bila njihova. Zbog navedenog traže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje osporene presude Vrhovnog suda obzirom da su apelanti već pokrenuli izvršne postupke po osnovu presude Općinskog suda i da su pojedinim apelantima potraživanja u potpunosti isplaćena zbog čega bi nastupila šteta ostalim apelantima kojima potraživanja još nisu isplaćena. Smatraju da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka i postupka.

10Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.» 11Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

12U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji odnosno ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere.

13Ustavni sud zapaža da apelanti zahtjevom za donošenje privremene mjere traže da se obustavi izvršenje presude Vrhovnog suda kojom su nižestepene presude, na kojima su apelanti zasnovali prijedloge za pokretanje izvršnog postupka, preinačene na način da su tužbeni zahtjevi apelanata odbijeni u cjelosti. Apelanti zahtjev za donošenje privremene mjere zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose na meritum apelacije. S tim u vezi Ustavni sud ponavlja da razlozi za donošenje privremene mjere različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da navodi koji su apelanti ponudili u korist donošenja privremene mjere a koji se, kako je naprijed već rečeno, odnose isključivo na navode vezane za meritum odnosno suštinu apelacije, ne mogu predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere odnosno da apelanti nisu ponudili razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donijeli privremenu mjeru. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan. 14Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1651/21 (M. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio