Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3598/19 (J.DŽ.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- In dubio pro reo
- Pretpostavka nevinosti
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 166
- Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku · čl. 166
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3598/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3598/19, rješavajući apelaciju J. Dž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija J.Dž. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Km 206828 19 Kmž 9 od 12. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 206828 19 Km 2 od 24. maja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. J. Dž. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Adnan Beganović, advokat iz Mostara, podnio je 13. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Km 206828 19 Kmž 9 od 12. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 206828 19 Km 2 od 24. maja 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 26. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. novembra 2020. godine do 18. januara 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 206828 19 Km2 od 24. maja 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda osim u odluci o krivičnopravnoj sankciji, apelant je kao malodobno lice (rođen 21. maja 2001. godine) proglašen krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci presude izvršio krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje je osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od devet godina i tri mjeseca.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je po prijedlogu Tužilaštva proveden krivični postupak protiv apelanta zbog krivičnog djela ubistvo i da su na glavnom pretresu izvedeni mnogobrojni dokazi optužbe i dokazi odbrane (pobrojani na str. od 6. do 12. obrazloženja presude) a zatim izvršena njihova analiza i ocjena. U nastavku su interpretirani iskazi svjedoka optužbe, odbrane i apelanta saslušanog u svojstvu svjedoka, te nalazi i mišljenja vještaka, između ostalog kliničkog psihologa, neuropsihijatra, vještaka sudske medicine, inženjera hemije, balističara i forenzičara.
7. Nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, Općinski sud je utvrdio apelantovu krivičnopravnu odgovornost. Temeljem materijalnih dokaza, zapisnika o obdukciji i fotodokumentacije je bez sumnje zaključeno da je u vrijeme i na način opisan u izreci presude ubijen D.V. (u daljnjem tekstu: oštećeni). U nastavku je obrazloženo da je apelant nakon izvršenja djela pristupio u prostorije policije i priznao izvršenje djela koje je bez obzira na tu okolnost trebalo potkrijepiti dokazima. U tom pravcu su ponovljeni ključni dokazi, iskazi svjedoka koji su opisali kada je apelant pristupio u prostorije policije i sadržaj njegove izjave, zatim, nalaz i mišljenje vještaka koji je izvršio vještačenje mobilnog aparata koji je pripadao oštećenom iz kojih su utvrđeni dani (7, 8. i 9. januar, te 1. februar 2019. godine) i vrijeme razmjene komunikacije između apelanta i oštećenog. Povodom ovog dokaza, kako je dalje navedeno, apelantova odbrana je izjavila prigovor jer je vještačenje telefona izvedeno nakon prijedloga Tužilaštva da se apelantu izrekne maloljetnički zatvor. Prigovor apelantove odbrane je odbijen iz razloga što je spomenuti dokaz izveden na glavnom pretresu i apelantovoj odbrani omogućeno da se s dokazom upozna i prigovore usmjeri na sadržaj tog dokaza i da istovremeno ispita vještaka. Dostavljanje nalaza apelantovoj odbrani sa mogućnošću prigovaranja, ispitivanja i analiziranja dokaza u korist odbrane, po ocjeni Općinskog suda, predstavlja konzumiranje prava na odbranu, a datum davanja naredbe za vještačenje i izrade nalaza nesporno upućuju na zaključak da je tužilac naredbu izdao u vrijeme pripremnog postupka. Apelantova odbrana, s druge strane, nije poduzela niti jednu radnju kojom bi osporila ovaj dokaz osim što je istaknut prigovor koji iz već navedenih razloga nije prihvaćen. Iz materijalne dokumentacije, zapisnika o uviđaju, fotodokumentacije MUP-a HNK (pobrojana na strani 55. obrazloženja presude) je potvrđen apelantov navod da se na lokaciji „Kop“ nalazi mrtvo tijelo oštećenog za kojeg je rekao da ga je ubio. Ta činjenica je, po ocjeni suda, ključna u pogledu toga da je apelant nesporno znao gdje se nalazi oštećeni, puška, vozilo i da je znao u kakvom stanju se i gdje nalazi tijelo oštećenog. Rekonstrukcija događaja pucanjem iz oružja pronađenog na licu mjesta koju je predložila apelantova odbrana nije bila moguća u konkretnom slučaju, u kontekstu nalaza i mišljenja vještaka balističara, čiji je nalaz u cjelini prihvaćen kao stručan i objektivan u kojem je jasno opisano koje oružje je u pitanju i činjenica povezanosti i podudarnosti oružja i municije. Rekonstrukcija događaja je odbijena i iz razloga što se na snimcima nadzornih kamera ne vidi vozilo što, po ocjeni suda, ne isključuje mogućnost da je vozilo bilo locirano izvan dometa kamera. Međutim, prihvaćeni su kao nesporni dokazi čitača tablica sa nadzornih kamera koji su prezentirani i koji upotpunjuju niz događanja u dijelu kretanja vozila pri čemu je jedan od saslušanih svjedoka S.G. objasnio na koji način se vrši aproksimacija snimljenog i stvarnog vremena. Nesporno je na osnovu izjava jednog broja saslušanih svjedoka (imena i prezimena pobrojana na strani 56. presude) utvrđeno da je vozilo marke „Hyundai“ fizički koristio apelant iako je od Rent a cara bilo iznajmljeno na drugo punoljetno lice i da su, prema nalazu vještaka, u tom vozilu pronađeni apelantovi tragovi. Iz iskaza određenog broja saslušanih svjedoka koji su se izjašnjavali o telefoniranju apelanta i vremenskog određenja u njihovim iskazima je utvrđen, kako je dalje navedeno, slijed kretanja vozila koje je koristio apelant prema stanu oštećenog i vraćanja do lokacije na kojoj je pronađeno tijelo oštećenog. Nesporno je dalje utvrđeno da je oštećeni podlegao od posljedica zadobivenih korištenjem vatrenog oružja. Pri utvrđenju te činjenice Općinski sud je imao u vidu nalaz vještaka obducenta i potvrdu o smrti u kojima je jasno navedeno da je smrt nastupila od metaka ispaljenih iz oružja opisanog u izreci presude, da je smrt nasilna, odnosno ubilačka.
8. Iz nalaza i mišljenja vještaka balističara je utvrđeno da je oštećeni ubijen iz vatrenog oružja (puške) koje je pronađeno na licu mjesta pri čemu je u nalazu pojašnjena veza između oružja, pronađenih čahura i metaka koji su nađeni u tijelu oštećenog. U cijelosti je prihvaćen nalaz i mišljenje tima vještaka neuropsihijatra i psihologa prema kojem apelant nema nikakvog duševnog suficita ili poremećaja, odnosno da je uračunjiv, kao i nalaz JU Zavod za zdravstvenu zaštitu prema kojem ni apelant, ni oštećeni nisu bili pod utjecajem alkohola ili droga. Utvrđeno je nadalje da su zapisnici o uviđaju sa fotodokumentacijom i dokazi sa lica mjesta urađeni prema pravilima struke i da odražavaju događaj u fazama koje se mogu pratiti u fotografijama.
9. Općinski sud je, kako je navedeno u zaključnom dijelu, na osnovu posrednih dokaza i diskrecione ocjene svakog od tih dokaza utvrdio zatvoreni krug indicija i apelantovu krivičnopravnu odgovornost za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH, čije je bitno obilježje lišavanje života čovjeka djelovanjem na protivpravan način. Pri tome je posebna pažnja posvećena obliku vinosti apelanta koji je u vrijeme izvršenja djela bio maloljetan, te je u tom kontekstu ispitano njegovo samoprijavljivanje, kretanje i okolnost da je policiju odveo na mjesto ubistva bez lutanja i oklijevanja iako se radi o mjestu koje ima više prilaznih puteva obraslih rastinjem. Pri tome nije prihvaćena apelantova odbrana da je bio u strahu od nekog i da je zbog toga priznao ubistvo, jer njegovi postupci, kako proizlazi iz izvedenih dokaza, neupitno slijede jedan za drugim radi ostvarenja cilja da ubije oštećenog. U tom pravcu su na strani 59. obrazloženja presude navedeni materijalni dokazi koji potvrđuju da je apelant izvršilac predmetnog krivičnog djela (tragovi barutnih čestica na odjeći, rukama, vozilu u kom je ubijen oštećeni) automatskim oružjem. Stoga je Općinski sud zaključio da je apelant djelovao s direktnim umišljajem pri čemu su odlučne činjenice utvrđene iz različitih dokaza posmatranih odvojeno i u cjelini temeljem kojih je utvrđeno da se ne radi o slučajnim podudarnostima, nego da se sve bitne činjenice mogu poredati u logičan slijed i dovesti u međusobnu vezu koja se odnosi na krivično djelo za koje se sudi, ali i sa materijalnim dokazima i nalazima vještaka. Odlučne činjenice utvrđene u postupku, kako je navedeno u zaključnom dijelu, predstavljaju zatvoren krug iz kojih je izveden nesumnjiv zaključak da je apelant imao nesuglasice sa oštećenim i da ga je lišio života na način koji je detaljno opisan u izreci presude. U vrijeme izvršenja krivičnog djela apelant je bio stariji maloljetnik, mogao je shvatiti značaj svojih radnji, jer je bio svjestan izvršenja krivičnog djela čije su posljedice dalekosežne za oštećenog i njegovu porodicu zbog čega je apelantu izrečena kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od devet godina i tri mjeseca.
10. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Km 206828 19 Kmž 9 od 12. jula 2019. godine djelomično uvažio žalbu apelantove odbrane i presudu Općinskog suda preinačio u odluci o krivičnopravnoj sankciji tako što je apelantu za izvršenje krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH izrečena kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci. U ostalom dijelu je prvostepena presuda ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude su navedeni razlozi apelantove žalbe, i to: bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluka o kazni s prijedlogom da se žalba usvoji i da se predmet vrati na ponovno odlučivanje.
11. U pogledu neosnovanosti prigovora o povredi prava na odbranu jer je odbijen prijedlog za izvođenje rekonstrukcije kritičnog događaja i dopuna balističkog vještačenja, Kantonalni sud je naveo da sud koji vodi krivični postupak, pored obaveze da strankama pruži jednake mogućnosti da izlože svoj predmet, ima i određenu diskreciju u ocjeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno ili ne; da u slučaju odbijanja nekog od prijedloga stranaka u obrazloženju presude moraju biti navedeni jasni i razumljivi razlozi i da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud upravo tako i postupio (str. 11, 25. i od 34. do 38), te ocijenio nepotrebnim izvođenje dokaza rekonstrukcijom i novim balističkim vještačenjem. Razloge koji su navedeni u prvostepenoj presudi Kantonalni sud je prihvatio kao jasne i konkretne, kao svoje. U nastavku je ponovljen sadržaj balističkog vještačenja, te je zaključeno da odbijanjem prijedloga za rekonstrukciju događaja i dopunskog balističkog vještačenja nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, niti princip jednakosti u postupanju.
12. U vezi sa neosnovanosti prigovora o bitnoj povredi postupka, jer prvostepeni sud nije savjesno ocijenio nalaze i mišljenja vještaka o tragovima barutnih čestica i DNK profila, Kantonalni sud je, prije svega, istakao da je prvostepena presuda veoma iscrpno i tačno interpretirala iskaze svih saslušanih svjedoka i vještaka (str. od 12. do 46. presude) a u nastavku su ocijenjeni dokazi pojedinačno i u međusobnoj vezi, kao i apelantova odbrana u smislu čl. 296. stav 2. i 305. stav 7. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), te su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Detaljno je interpretiran nalaz i mišljenje vještaka balističara, hemičara i svih drugih vještaka, kao i njegovi iscrpni odgovori nakon čega je zaključeno da su ,,u pogledu barutnih čestica koje su skinute sa odjeće maloljetnika, po pravilu službe, testirane i vještačene na uobičajeni nesporni način, dale (su) pozitivne rezultate, na način kako je i objašnjeno i nepogrešivo dovode u vezu maloljetnika sa pucanjem iz vatrenog oružja, te stoji indicija koja ukazuje da je maloljetnik nesporno bio u pritežanju oružja iz kojeg je pucao“. Prihvaćena je kao dokazana činjenica da je na apelantovim rukama nađen trag barutnih čestica od ispaljenih metaka iz puške kojom je ubijen oštećeni.
13. Kantonalni sud je u nastavku obrazloženja, na str. 5. i 6, ponovio ključne dokaze iz prvostepene presude temeljem kojih je utvrđena apelantova krivičnopravna odgovornost. Osim toga, Kantonalni sud je podsjetio na dokazivanje putem indicija koje je pravno valjan način dokazivanja zbog nedostataka direktnih dokaza u situaciji kada se odgovornost optuženog može utvrditi samo onda kada je međusobna povezanost indicija takva da se one pojavljuju kao karike jednog lanca u potpunoj sukladnosti i predstavljaju ne zbir dokaza, nego sistem indicija i u svojoj sveukupnosti i povezanosti isključuju svaku drugu verziju mogućnosti od one o krivici optuženog, konkretno apelanta. Temelj za osuđujuću presudu, kako je dalje obrazloženo, može predstavljati samo takav niz činjenica utvrđenih na temelju indicija koje su nesporno utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da predstavljaju zatvoreni krug i sa punom sigurnošću upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi, u konkretnom slučaju apelant, počinio krivično djelo i da se izvedenim dokazima isključuje svaka druga mogućnost.
14. Obrazložene činjenice od prvostepenog suda, po mišljenju Kantonalnog suda, upravo predstavljaju takav niz činjenica koje su međusobno čvrsto i logički povezane, tako da predstavljaju zatvoreni krug i sa punom sigurnošću upućuju na jedini mogući zaključak da je apelant ubio oštećenog. Zbog toga, u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo mjesta za primjenu pravila in dubio pro reo, jer je prvostepeni sud, u skladu sa članom 296. stav 2. ZKPFBiH, ocijenio svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno, pa je nakon ocjene svih izvedenih dokaza, dovodeći ih u međusobnu vezu i u vezu sa apelantovom odbranom, zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen.
15. Imajući u vidu sadržaj dokaza na kojima je prvostepeni sud zasnovao svoju presudu, razloge iz prvostepene presude na osnovu kojih je sud našao utvrđenim pojedine odlučne činjenice, ocjenu njihove vjerodostojnosti, pa i proturječnih dokaza izvršenu od prvostepenog suda, Kantonalni sud je zaključio da žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja koje je u pobijanoj presudi potpuno i pravilno utvrđeno. Suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud, po ocjeni Kantonalnog suda, nije počinio bitnu povredu postupka.
16. U nastavku je navedeno da apelantova žalba nije navela niti obrazložila u čemu se očituje povreda Krivičnog zakona, pa je taj žalbeni osnov ispitan po službenoj dužnosti. U tom kontekstu je utvrđeno da su u apelantovim radnjama opisanim u izreci presude sadržana bitna obilježja krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH, što je u prvostepenoj presudi pravilno obrazloženo s aspekta nepostojanja okolnosti koje isključuju apelantovu krivičnu odgovornost, da nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, niti je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti. Iz navedenih razloga je zaključeno da ne postoji povreda Krivičnog zakona.
17. Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud utvrdio okolnosti koji su od utjecaja na odmjeravanje kazne, da je od olakšavajućih okolnosti ocijenjena cijela porodična situacija koja je utjecala na život apelanta u periodu odrastanja a od otežavajućih okolnosti izuzetno surovo ponašanje, ubijanje vršnjaka (oštećeni) sa direktnim umišljajem kojeg je namamio u klopku. Prvostepeni sud je zaključio da su porodična situacija i ukupno okruženje u kojem se nalazio apelant bili od važnog utjecaja na formiranje njegove ličnosti i da su neophodne duže stručne mjere koje bi polučile promjenu njegove ličnosti u smislu prihvaćanja općedruštvenih vrijednosti, a što je jedino moguće kroz stručni preodgoj u ustanovi u kojoj se izdržava malodobnički zatvor. U svjetlu navedenog Kantonalni sud je ocijenio da je izrečena kazna maloljetničkog zatvora od devet godina i tri mjeseca prestrogo odmjerena, posebno kada se ima u vidu specifičnost porodične situacije i način odrastanja apelanta, zbog čega je odlučeno da se kazna preinači na osam godina i šest mjeseci maloljetničkog zatvora. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
19. Obrazlažući povredu prava na pravično suđenje, apelacijom se suštinski ukazuje na ocjenu dokaza i povredu principa in dubio pro reo jer su dokazi ocijenjeni na apelantovu štetu. Smatra da je ocjena dokaza bila selektivna, te u tom kontekstu ukazuje na povredu prava na odbranu. Apelacijom je u vezi s ocjenom dokaza ukazano i na povredu principa jednakosti u postupanju, jer je prvostepeni sud odbio provođenje dokaza koji su po apelantovom mišljenju bili ključni za utvrđenje da nije počinilac krivičnog djela – rekonstrukcija događaja radi tačnog utvrđenja vremena počinjenja krivičnog djela i dopuna balističkog vještačenja. U apelaciji se dalje ističe da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, da je ocjena dokaza bila proizvoljna i da je stoga primjena materijalnog prava bila pogrešna i na apelantovu štetu. Predloženo je da se apelacija usvoji i predmet vrati na ponovno suđenje.
b)Odgovor na apelaciju
20. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije prekršeno niti jedno apelantovo ustavno pravo, niti je primjena zakona bila diskriminacijska ili proizvoljna, te da presuda koja je predmet apelacije sadrži sve odgovore na apelantove prigovore koje je u apelaciji istakao. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana, jer u krivičnom postupku koji se vodio protiv apelanta nije počinjena niti jedna povreda ljudskih prava.
21. Općinski sud smatra da je apelacija neosnovana i paušalna jer se u apelaciji ne argumentuje da je sud postupao proizvoljno. Institut „zatvoren krug indicija“ je u potpunosti i tačno primijenjen u presudi koja se osporava, a koju je potvrdio Kantonalni sud, jer je u postupku koji se vodio protiv apelanta nesumnjivo bilo dovoljno dokaza da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Tužilaštvo ističe da je apelacija neosnovana iz razloga što apelantu u toku istražnog i kasnijeg krivičnog postupka u fazi suđenja nisu povrijeđena ljudska prava.
V.Relevantni propisi
23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 42.
Svrha kažnjavanja Svrha kažnjavanja jeste:
a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;
b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela i potakne njegovo prevaspitanje;
c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;
d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.
Član 166. stav 1.
Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
24. Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 7/14 i 74/20) u relevantnom dijelu glasi:
Član 30.
Vrste sankcija i njihova primjena (1)Maloljetnicima se za učinjena krivična djela mogu izreći odgojne mjere, kazna maloljetničkog zatvora i sigurnosne mjere.
(2)Prema mlađem maloljetniku mogu se izreći samo odgojne mjere, a prema starijem maloljetniku, osim odgojnih mjera, izuzetno, može se izreći kazna maloljetničkog zatvora.
(3)Pod uvjetima iz čl. 61. i 62. ovog zakona maloljetniku se mogu izreći mjere sigurnosti.
(4)Maloljetniku se ne mogu izreći sudska opomena ni uvjetna osuda.
5. Maloljetnički zatvor Član 50.
Kažnjavanje starijih maloljetnika Kazniti se može samo krivično odgovoran stariji maloljetnik koji je učinio krivično djelo sa propisanom kaznom zatvora težom od pet godina, a kojem zbog teških posljedica djela i visokog stepena krivične odgovornosti ne bi bilo opravdano izreći odgojnu mjeru.
Član 51.
Odmjeravanje kazne maloljetničkog zatvora (1)Kazna maloljetničkog zatvora koja se izriče maloljetnom učiniocu krivičnog djela ne može biti duža od deset godina, a izriče se na pune godine ili na mjesece. Za krivično djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora ili za sticaj najmanje dva krivična djela za koja je propisana kazna zatvora duža od deset godina, maloljetnički zatvor može trajati do deset godina.
(2)Pri odmjeravanju kazne starijem maloljetniku za krivično djelo sud ne može izreći kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju dužem od kazne zatvora propisane za to krivično djelo, a nije vezan uz najmanju propisanu mjeru te kazne.
(3)Pri odmjeravanju kazne maloljetničkog zatvora starijem maloljetniku sud uzima u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća prema članu 49. st. (1) i (2) Krivičnog zakona, imajući posebno u vidu stepen zrelosti maloljetnika i vrijeme potrebno za njegov odgoj i stručno osposobljavanje.
Član 113. stav (6) Odluke sudije za maloljetnike (6)Presuda kojom se maloljetniku izriče kazna maloljetničkog zatvora donosi se u obliku koji propisuje Zakon o krivičnom postupku za presudu kojom se optuženi oglašava krivim.
25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 Km 206828 19 Kmž 9 od 12. jula 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
[...]
33. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
34. Ustavni sud zapaža da je apelant, u suštini, ponovio navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima i suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari. Apelant, naime, smatra da je Općinski sud proizvoljno ocijenio provedene dokaze, što je u ukupnosti rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i s tim u vezi pogrešno primijenjenim materijalnim pravom. Smatra da su dokazi ocijenjeni selektivno, da mu je na taj način uskraćeno pravo na odbranu, da nije primijenjeno načelo in dubio pro reo iako nijedna činjenica nije utvrđena van razumne sumnje, jer su presude zasnovane na indicijama i da Kantonalni sud nije odgovorio na suštinske žalbene razloge.
35. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
36. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, u kontekstu ocjene dokaza u konkretnoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao i na povredu načela in dubio pro reo. Navedeni princip u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi, Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39, i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog postupka da tužitelj mora izvan razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi, Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji o postojanju pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici, rješava u korist optuženog/okrivljenog. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja.
37. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je u predmetnom krivičnom postupku prilikom donošenja osporenih presuda postupljeno proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije.
38. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, te na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su identični prigovori isticani tokom postupka pred prvostepenim sudom koji je imao u vidu okolnosti i činjenice koje su se ticale vremena, načina i predmeta kojim je djelo učinjeno. Prvostepeni sud je, naime, imao u vidu okolnost da je apelant prvobitno (u policiji) priznao izvršenje djela, a u postupku negirao priznanje djela, zbog čega je proveden obiman dokazni postupak, između ostalog saslušanjem velikog broja svjedoka i apelanta u svojstvu svjedoka, kao i analizom i ocjenom obimne materijalne dokumentacije i neophodnih vještačenja. Analizom i ocjenom svih izvedenih dokaza Općinski sud je na osnovu posrednih dokaza i diskrecione ocjene svakog od tih dokaza pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti utvrdio zatvoreni krug indicija prema kojima je apelant izvršilac krivičnog djela ubistvo na način i u vrijeme kako je opisano u izreci presude. Posebno je ocijenjena okolnost što je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio maloljetan, pa je prvenstveno ispitano njegovo samoprijavljivanje i kretanje u inkriminiranom periodu, ali i okolnost da je policiju nakon prijavljivanja odveo na mjesto ubistva. U tom pravcu je u obrazloženju presude naveden sadržaj iskaza svih saslušanih svjedoka (optužbe i odbrane) i okolnosti povodom kojih su svjedočili, te je naveden sadržaj svih materijalnih dokaza, između ostalog nalaza i mišljenja vještaka kojima je potvrđeno da je upravo apelant izvršilac predmetnog krivičnog djela u kom je ubijen oštećeni automatskim oružjem. Iz analize izvedenih dokaza i obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su u postupku utvrđene odlučne činjenice koje predstavljaju zatvoren krug iz kojih je izveden nesumnjiv zaključak da je apelant imao nesuglasice sa oštećenim i da ga je lišio života na način koji je detaljno opisan u izreci presude. Pri tome je apelantovoj odbrani omogućeno da se očituje na sadržaj svih izvedenih dokaza, između ostalog i sadržaj nalaza i mišljenja vještaka balističara čije je dopunsko vještačenje zahtijevano rekonstrukcijom događaja pucanjem iz oružja, koje je odbijeno kao suvišno i nepotrebno, uz obrazloženje koje je jasno i argumentirano. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama, po mišljenju Ustavnog suda, nije prekršeno apelantovo pravo na odbranu, jer u okolnostima konkretnog slučaja apelantu nije uskraćeno pravo na izvođenje bilo kojeg dokaza u prilog njegovoj odbrani, niti je izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnih djela za koja je apelant osuđen.
39. Iz navedenog proizlazi da su apelantovi prigovori bili predmet analize u postupku pred redovnim sudovima, prvostepenim u okviru ocjene i analize dokazne građe, a drugostepenom u okviru žalbenih razloga koje je apelant u tom pravcu istakao, uz jasna obrazloženja i poziv na procesne odredbe u smislu prihvatljivosti dokaza.
40. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza iz kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi sa navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud, kako je već prethodno navedeno, sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na temelju brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen na način kako je navedeno u izreci presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neutemeljena. Obrazloženja sudova na obje sudske instance stoga ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak.
41. U kontekstu ocjene dokaza apelant je problematizirao i pitanje jednakosti strana u postupku tvrdnjom da u postupku nije dozvoljeno provođenje dokaza koji je predložio, dopunom balističkog vještačenja, koje je, po apelantovom mišljenju, bilo ključno. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i prethodnu analizu iz koje proizlazi da su redovni sudovi dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi kojima je ukazao na povredu principa jednakosti u postupanju, odnosno da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim presudama dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje za sve izvedene dokaze, dovodeći ih u međusobnu direktnu ili indirektnu vezu, u pravcu izvođenja zaključka da svi provedeni dokazi upućuju na jedini mogući zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim i za koje je osuđen. Također, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH, jer ocjena dokaza ni na koji način ne ostavlja dojam proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje načela in dubio pro reo.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić