Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1803/21 („KA EM“ d.o.o. Tešanj)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1803/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-1803/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „KA EM“ d.o.o. Tešanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „KA EM“ d.o.o. Tešanj protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 031749 20 Uvp od 17. marta 2021. godine i S1 3 U 031749 19 U od 7. septembra 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „KA EM“ d.o.o. Tešanj protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 031749 20 Uvp od 17. marta 2021. godine i S1 3 U 031749 19 U od 7. septembra 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „KA EM“ d.o.o. Tešanj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Siniša Mikić advokat iz Doboja, podnio je 21. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 031749 20 Uvp od 17. marta 2021. godine i S1 3 U 031749 19 U od 7. septembra 2020. godine.
2. Rješenjem Regionalnog centra Banjaluka (u daljnjem tekstu: Regionalni centar) Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uprava za indirektno oporezivanje) od 8. decembra 2017. godine izvršena je izmjena podataka u carinskoj prijavi od 12. novembra 2016. godine Carinske ispostave Brod tako da je upisana nova carinska osnovica za obračun indirektnih poreza u iznosu od 6.935,53 KM i apelant je obavezan da na ime manje plaćenih indirektnih poreza uplati ukupan iznos od 976,02 KM.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Regionalnog centra od 8. decembra 2017. godine, Uprava za indirektno oporezivanje je rješenjem od 16. novembra 2018. godine predmetnu žalbu odbila kao neosnovanu.
4. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja tužene (Uprave za indirektno oporezivanje) od 16. novembra 2018. godine, Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 031749 19 U od 7. septembra 2020. godine predmetnu tužbu odbio. U obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da se odbija kao neosnovan prigovor apelanta da je tužena zanemarila odredbe Protokola 2 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica i Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sporazum), imajući u vidu da su carinski organi države izvoznika, upravo osnovom navedenog Sporazuma, nadležni za verifikaciju izvozne dokumentacije po zahtjevu carinskih organa zemlje uvoznice u slučaju sumnje u istinitost dostavljenih podataka od strane carinskih organa zemlje izvoznika.
5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za preispitivanje sudske odluke, presude Suda BiH od 7. septembra 2020. godine, Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 031749 20 Uvp od 17. marta 2021. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.
6. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da su carinski organi, nakon što je motorno vozilo pobliže označeno u obrazloženju predmetne presude (za koje vozilo je prema računu od 5. oktobra 2016. godine izdatom od strane „S.D.“ Auto iz Francuske prijavljena vrijednost od 3.000,00 EUR) uvezeno i stavljeno u slobodan promet, zbog sumnje u izjavu na računu o preferencijalnom porijeklu robe, od carinske uprave Francuske službenim putem zatražili provjeru. Dalje, da su carinski organi tužene od nadležnih carinskih organa Francuske dobili dopis od 13. februara 2017. godine u kojem jasno stoji da faktura od 5. oktobra 2016. godine nije izdata od strane firme „S.D.“ Auto, te da je predmetni račun poništen, pa je od strane carinskih organa tužene predloženo brisanje podataka o carinskoj povlastici. Sud BiH je dalje naveo da je provjera priloženog dokaza o preferencijalnom porijeklu uvezene robe izvršena u skladu sa odredbama Sporazuma. Sud BiH je dalje naveo da je odredbama člana 75. Zakona o carinskoj politici u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o carinskoj politici) propisano da carinski organi mogu, na svoju inicijativu ili na zahtjev deklaranta, izvršiti izmjenu prijave nakon puštanja robe, kao i preduzeti neophodne mjere, uzimajući u obzir nove informacije koje su im na raspolaganju, u situaciji kada revizija prijave ili pregled nakon carinjenja ukazuju na to da su propisi koji regulišu određeni carinski postupak primijenjeni na osnovu netačnih ili nepotpunih informacija. Sud BiH je dalje ukazao na to da iz spisa konkretnog predmeta proizlazi da je carinska vrijednost predmetnog vozila utvrđena primjenom člana 26. Zakona o carinskoj politici (na osnovu prihvaćene fakturne vrijednosti robe), pa, s obzirom da je u postupku provjere od zemlje izvoznice (Francuske) dostavljen odgovor da predmetni račun koji je apelant priložio uz carinsku ispravu nije izdat od strane navedene firme („S.D.“ Auto), to su carinski organi morali, u smislu odredbi člana 27. navedenog zakona, da utvrđuju ispravnu carinsku vrijednost predmetne robe, te su primjenjujući pri tome odredbe člana 28. Zakona o carinskoj politici i to primjenom Kataloga cijena motornih vozila EIB Internationale 2/2016 (u daljnjem tekstu: Katalog). Sud BiH je naveo da je carinska vrijednost predmetnog vozila, shodno prednje navedenom, utvrđena na način da je uzeta vrijednost novog vozila u iznosu od 40.209,00 KM, sa strane 913. Kataloga, korigovana sa koeficijentom ostatka vrijednosti vozila od 17% (starost vozila devet godina i tri mjeseca), te je na osnovu raspoložive dokumentacije i informacija carinska vrijednost utvrđena u iznosu od 6.935,53 KM, sa uračunatim troškovima dostave do carinskog područja BiH. Osim toga, Sud BiH je naveo da prigovor apelanta da je oslobođen prekršajne odgovornosti u postupku pred Osnovnim sudom u Doboju nema uticaja na zakonitost i pravilnost odluke vijeća za upravne sporove tog suda, jer postojanje prekršajne odgovornosti uvoznika za carinski prekršaj koji se utvrđuje u prekršajnom postupku nije od uticaja na utvrđivanje nastanka i visine carinskog duga za robu koja je ušla u carinsko područje BiH (budući da je obaveza apelanta na plaćanje uvozne dažbine pri uvozu robe propisana Zakonom o carinskoj politici).
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je Sud BiH u predmetnom postupku propustio da primijeni odredbe člana 30. Protokola 2 Sporazuma kojima je propisano da otkrivanje manjih nepodudarnosti između izjava u dokazu o porijeklu i onih u dokumentima podnesenim carinarnici u svrhu obavljanja formalnosti za uvoz proizvoda neće ipso facto učiniti dokaz o porijeklu nevažećim i ništavnim ako se propisno ustanovi da taj dokument zaista odgovara datim proizvodima. Apelant smatra da mu je na navedeni način povrijeđeno pravo na pravično suđenje, budući da je u konkretnom slučaju tuženi utvrdio da predmetno vozilo nije preferencijalnog porijekla zbog nedostatka u dokumentima, ne primjenjujući pri tom navedene odredbe člana 30. Protokola 2 Sporazuma. Dalje navodi da Sud BiH nije cijenio ni činjenicu da je u prekršajnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Doboju taj sud utvrdio da nema prekršajne odgovornosti apelanta ističući pri tome da gašenje preduzeća koje je izdalo račun nema, niti može imati uticaja na validnost računa koji je korišćen kao osnov za obračun obaveze za plaćanje uvoznih dažbina, čime mu je takođe povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Takođe navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu jer se nezakonitim postupanjem Suda BiH apelantu oduzima imovina i sprječava uživanje iste, te je apelant prinuđen da izvrši uplatu većeg iznosa poreza bez valjanog zakonskog osnova.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
9. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
10. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i predmetnih naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, slijedi da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje, te primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o carinskoj politici BiH, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao na to da su u konkretnom slučaju carinski organi morali, u smislu odredbi člana 27. Zakona o carinskoj politici, da utvrđuju ispravnu carinsku vrijednost predmetne robe, te da su pri tome carinski organi ispravnu carinsku vrijednost predmetne robe utvrdili primjenom odredbi člana 28. navedenog zakona, odnosno primjenom Kataloga, a u takvom obrazloženju Suda BiH Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić