Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4598/19 („UniCredit Bank“ d.d. Mostar)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Mjenica
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravo na pravnu sigurnost
- Zastara
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4598/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-4598/19, rješavajući apelaciju „UniCredit Banke“ d.d. Mostar na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „UniCredit Banke“ d.d.
Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 118954 19 Rev od 28. augusta 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 118954 18 Pž od 18.
februara 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 118954 17 Ps od 26. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „UniCredit Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 29. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 118954 19 Rev od 28. augusta 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 118954 18 Pž od 18. februara 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 118954 17 Ps od 26. novembra 2018. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda 57 0 Ps 118954 17 Ps od 26. novembra 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice, kao pravnog slijednika „UniCredit leasing“ d.o.o. Sarajevo, kojim je tražila da se obaveže tuženi „R&S Company“ d.o.o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj na ime duga po osnovu mjenice (u daljnjem tekstu: predmetna mjenica) isplati određeni iznos (u daljnjem tekstu: predmetni iznos), sa zakonskom zateznom kamatom i troškove parničnog postupka, kao neosnovan. Istovremeno, obavezana je apelantica da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu, dok je dio zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa, odbijen kao neosnovan.
3. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet spora u ovoj parnici zahtjev apelantice za isplatu predmetnog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama, po osnovu izdate mjenice, koja je služila kao sredstvo obezbjeđenja Ugovora o finansijskom lizingu od 11. februara 2011. godine. Nadalje, Okružni privredni sud je istakao da je na osnovu izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da su apelantica i tuženi bili u poslovnom odnosu po osnovu Ugovora o finansijskom lizingu od 11. februara 2011. godine, čiji sastavni dio su Opšti uslovi ugovora, kojima je regulisano da će u slučaju raskida ugovora zbog neizmirenja obaveza, korisnik lizinga (tuženi) biti dužan da isplati sva dospjela potraživanja. Isto tako, utvrđeno je da je kao obezbjeđenje potraživanja iz ugovora korisnik lizinga (tuženi) dao apelantici sedam bjanko mjenica (među kojima se nalazi i predmetna mjenica) sa ovlaštenjem za popunjavanje od 14. februara 2011. godine da u slučaju neispunjenja obaveze apelantica može popuniti mjenicu u cjelosti do visine iznosa glavnice, redovne i zatezne kamate, kao i ostalih troškova, ukoliko se u skladu sa ugovorom, steknu uslovi koji su propisani tim ugovorom. Također, utvrđeno je da je apelantica 31. oktobra 2013. godine obavijestila tuženog da, obzirom da postoje neplaćene a dospjele mjesečne rate u skladu sa članom 4. Ugovora, taj se ugovor jednostrano raskida, te da odmah po prijemu navedenog, dospjeli neplaćeni račun uplati na račun apelantice, a u suprotnom će apelantica biti prinuđena da pokrene sudski postupak.
4. Nadalje, utvrđeno je da je predmetna mjenica popunjena na određeni iznos, preciziran u presudi, sa datumom dospjelosti 1. oktobra 2014, godine, te da je navedeno „platite za ovu mjenicu po naredbi” UniCredit leasing d.o.o., da je kao trasat i trasant na mjenici označen tuženi, čiji se pečat nalazi u donjem desnom uglu, a da je za plaćanje ovlaštena Raiffeisen bank d.d., te da je na mjenici stavljen pečat Raiffeisen banke sa pečatom „mjenica nije naplativa”, sa datumom 1. oktobra 2014. godine. Isto tako, utvrđeno je da je apelantica podnijela prijedlog za protest mjenice 2. oktobra 2014. godine Okružnom privrednom sudu sa obrazloženjem da je mjenicu aktivirala 1. oktobra 2014. godine a da joj je mjenicu vratila Raiffeisen banka sa obrazloženjem da nije naplativa, kao i da je Okružni privredni sud prezentovao predmetnu mjenicu tuženom u prisustvu njegovog punomoćnika, te je izdao ispravu – protest mjenice 2. juna 2015. godine. Najzad, utvrđeno je da je u poslovnim knjigama apelantica sa 31. jula 2018. godine knjižila dug iz predmetnog ugovora u predmetnom iznosu.
5. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Okružni privredni sud je ukazao da je tuženi ovlastio apelanticu mjeničnom izjavom (ovlašćenjem) da mjenicu popuni na način predviđen ugovorom, te da iz sadržaja mjenice proizlazi da je tuženi vukao, tj. trasirao ovu mjenicu na sebe, odnosno tuženi je označen i kao trasat i kao trasant. Međutim, obzirom da je nije akceptirao, navedeno je da nije riječ o sopstvenoj mjenici, već o vlastitoj trasiranoj mjenici, prema kojoj tuženi ima položaj regresnog dužnika, a do regresa može doći uz ispunjenje slijedećih uslova: da je imalac mjenice podnio mjenicu na isplatu u roku njene dospjelosti, da je isplata odbijena (u cijelosti ili djelimično) i da je pravovremeno podignut protest zbog neisplate mjenice. Kako je provedenim dokazima utvrđeno da je apelantica popunila bjanko mjenicu sa dospijećem 1. oktobra 2014. godine, da je Raiffeisen bank d.d. tog dana potvrdila da mjenica nije naplativa, da je apelantica blagovremeno 2. oktobra 2014. godine podnijela prijedlog za protest predmetne mjenice (član 45. stav 3. Zakona o mjenici), Okružni privredni sud je istakao da je shodno odredbi člana 80. stav 2. Zakona o mjenici prigovor zastare mjeničnog potraživanja osnovan. Naime, ukazano je da je to zbog toga jer je apelantica podnijela prijedlog za protest mjenice 2. oktobra 2014. godine, dok je prijedlog za izvršenje (tužba) podnesena 2. maja 2016. godine, pa je evidentno da je došlo do zastare predmetnog potraživanja iz mjenice.
6. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 118954 18 Pž od 18. februara 2019. godine žalba apelantice je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda. Istovremeno, odbijen je i zahtjev apelantice za naknadu troškova postupka na ime sastava žalbe u određenom iznosu, kao neosnovan.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 118954 19 Rev od 28. augusta 2019. godine žalba apelantice izjavljena protiv drugostepene presude je odbijena.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da se radi o vlastitoj trasiranoj mjenici, a ne o sopstvenoj mjenici kako apelantica tvrdi. Naime, ukazano je da zakonodavac nije dao definiciju vlastite ili sopstvene mjenice, već je samo odredio njene bitne elemente. Dakle, navedeno je da prema tim elementima, tom mjenicom njen izdavalac izjavljuje „platiti ću za ovu" ili „plaćamo za ovu" mjenicu i time se obavezuje da će je isplatiti, znači, vlastita mjenica nema poziva za plaćanje, ona nije naredba plaćanja (kao što je to trasirana mjenica - član 3. stav 1. tačka 2) Zakona o mjenici), već je bezuslovno obećanje plaćanja od izdavaoca ove mjenice. Zato je njen izdavalac istovremeno glavni mjenični dužnik, te valjanost takve mjenice nije uslovljena njenim izdavanjem na propisanom mjeničnom blanketu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da u praksi (s obzirom da nema blanketa zvaničnog izdanja za vlastitu mjenicu, kao što postoje blanketi trasirane mjenice), blanketi koji važe za trasirane mjenice se upotrebljavaju i za vlastite mjenice tako što je izdavalac vukao (trasirao) mjenicu na sebe (tzv. konfuzija trasanta i trasata). Naime, ukazano je da će u tom slučaju trasant i trasat biti isto lice, ali trasant treba takvu mjenicu još i akceptirati potpisivanjem na lijevom kraju blanketa, pored naznake „prihvaćamo", te je tek takvim potpisivanjem mjenice trasant stvarno postao glavni mjenični dužnik i njegov status je jednak statusu izdavaoca vlastite mjenice. Također, istaknuto je da strogost mjeničnih propisa ne dozvoljava tumačenje da je mjenica vlastita samom činjenicom da su na mjenici ista lica i trasant i trasat, jer potpis trasanta stavljen na takvu mjenicu je isključivo u funkciji izdavanja mjenice, a on samim označavanjem sebe kao trasata nije preuzeo i obavezu isplate mjenične svote.
9. Također, ukazano je da prema elementima predmetne mjenice, u kojoj je naznačeno „platite za ovu mjenicu" i koju je tuženi kao izdavalac mjenice vukao odnosno trasirao mjenicu na sebe tako što je sebe označio kao trasanta i trasata, ali je nije i akceptirao (potpisom na lijevom kraju blanketa, pored naznake „prihvaćamo"), radi se o vlastitoj trasiranoj mjenici (koja se u praksi često pogrešno izjednačava sa pojmom i značenjem sopstvene ili vlastite mjenice), prema kojoj tuženi ima položaj regresnog dužnika, a ne glavnog mjeničnog dužnika. Nadalje, istaknuto je da se, u pravilu, trasirana mjenica prvo podnosi na isplatu akceptantu koji je glavni mjenični dužnik, a može se prezentovati i trasatu, nezavisno od toga da li je akceptirana ili ne, jer ova okolnost ne znači da će trasat odbiti isplatu o dospjelosti. Dakle, navedeno je ako neakceptiranu trasiranu mjenicu trasat odbije da isplati na dan dospijeća, onda je on samo lice koje je bilo pozvano da plati mjenicu, a koje nije postalo mjenični dužnik. Isto tako, istaknuto je ako akceptant odbije isplatu mjenice u roku njene dospjelosti, imalac mjenice može da je podnese na isplatu njegovom avalisti - ako je na mjenici dat aval za akceptanta, te intervenijentu koji je akceptirao mjenicu, odnosno koji je označen da će isplatiti mjenicu (ukoliko je dat mjenični aval ili označen intervenijent), a to znači da imalac mjenice ima pravo naplatiti mjenicu od glavnog dužnika u vrijeme njene dospjelosti.
10. Nadalje, Vrhovni sud je naveo ako trasiranu mjenicu odbiju da isplate lica koja se smatraju glavnim mjeničnim dužnicima, a kojima je mjenica prezentovana (akceptant, avalista glavnog dužnika i intervenijent), imalac mjenice ne prezentira je ostalim regresnim mjeničnim dužnicima (uključujući i trasanta), već najprije podiže protest kako bi ozvaničio čin neplaćanja mjenice od strane glavnog mjeničnog dužnika. Nakon toga može naplatu mjenice tražiti u postupku po regresnoj mjeničnoj tužbi ili podnijeti prijedlog za izvršenje na osnovu mjenice kao vjerodostojne isprave. Prema tome, ukazano je da su akceptant trasirane mjenice, odnosno izdavalac vlastite mjenice, uvijek glavni mjenični dužnici i od njih se naplata mjenice može tražiti u zastarnom roku od tri godine (odredba člana 80. stav 1. Zakona o mjenici), dok u odnosu na regresne dužnike do regresa može doći uz ispunjenje uslova: da je imalac mjenice podnio mjenicu na isplatu o roku njene dospjelosti, da je isplata odbijena (u cijelosti ili djelimično) i da je blagovremeno podignut protest zbog neisplate mjenice.
11. Imajući u vidu činjenicu da je apelantica obavijestila tuženog da jednostrano raskida Ugovor o finansijskom lizingu sa 31. oktobra 2013. godine i da tada dospijeva na naplatu ukupan iznos preciziran u presudi, uvećan za neplaćene kasko premije, zateznu kamatu i trošak povrata predmeta lizinga, Vrhovni sud je ukazao da je predmetna mjenica dospjela na isplatu tada. Također, Vrhovni sud je naveo da predmetna mjenica nije dospjela na isplatu 1. oktobra 2014. godine (kako su zaključili nižestepeni sudovi), koji je datum apelantica označila na mjenici, pa mjenica nije podnesena na isplatu u roku iz člana 39. stav 2. Zakona o mjenici, a slijedom toga ni protest nije blagovremeno podignut u smislu odredbe člana 45. stav 3. Zakona o mjenici, čime je apelantica u odnosu na tuženog, s obzirom na njegove istaknute prigovore, izgubila pravo naplate predmetne mjenice u smislu odredbe člana 54. stav 1. Zakona o mjenici.
12. Međutim, čak i pod pretpostavkom da je apelantica blagovremeno podigla protest predmetne mjenice 2. oktobra 2014. godine, istaknuto je da je potraživanje apelantice zastarjelo u smislu odredbe člana 80. stav 2. Zakona o mjenici, jer je ona, podnoseći sudu prijedlog za izvršenje na osnovu mjenice kao vjerodostojne isprave 2. maja 2016. godine, propustila da u roku od godinu dana od dana blagovremeno podnesenog protesta istakne mjenično pravni zahtjev u odnosu na tuženog, kao regresnog dužnika. Najzad, ukazano je da pogrešno apelantica smatra da je trebalo primijeniti rok zastarjelosti iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, koji se odnosi na glavnog mjeničnog dužnika, a kako tuženi nije izdavalac vlastite mjenice, niti akceptant trasirane mjenice, već regresni dužnik, to se u pogledu roka zastarjelosti na njega primjenjuje odredba člana 80. stav 2. Zakona o mjenici, pri čemu se rok od jedne godine računa od dana blagovremeno podignutog protesta, a ne dana kada je protestni organ izdao ispravu o protestu.
13. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelantica ukazuje da je Vrhovni sud odbio njenu reviziju uz obrazloženje da je nastupila zastarjelost predmetnog mjeničnog potraživanja pozivajući se na odredbe član
80. Zakona o mjenici. Također, apelantica navodi da je tumačenje rokova zastarjelosti nižestepenih sudova, te same prirode predmetne mjenice, arbitrarno i pogrešno. Dakle, apelantica ukazuje da iz apelacionih navoda proizilazi da nije protekao niti jednogodišnji rok zastarjelosti od dana izdavanja protesta (od kada rok zastarjelosti jedino i može početi da teče) na koji se pozivaju redovni sudovi, a posebno ne trogodišnji rok koji se u konkretnom slučaju i ima primijeniti, pa je jasno da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, a što je za posljedicu imalo da su donijeli nezakonite i neodržive odluke. Najzad, apelantica navodi ukoliko sudovi kao jedna od najvažnijih institucija kojima se osigurava provođenje zakona i zaštita principa pravne sigurnosti i vladavine prava u zemlji, arbitrarno primjenjuju zakon, zasnovano na pretpostavkama, ne poštujući materijalno i procesno pravo ili donose različite odluke o istim predmetima, onda je nesporno da je osporenim odlukama narušen i princip vladavine prava.
Relevantni propisi
14. Zakon o menici (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 32/01). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 80. st. (1) i (2) Svi menično-pravni zahtevi protiv akceptanta zastarevaju za tri godine, računajući od dospelosti.
Menično-pravni zahtevi imaoca menice, protiv indosanta i protiv trasanta zastarevaju za godinu dana, računajući od dana blagovremeno podignutog protesta, a ako se u menici nalazi odredba “bez troškova”, onda od dospelosti.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Apelantica tvrdi da je u postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je narušen i princip vladavine prava.
18. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. Ustavni sud nalazi da je u postupku odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime duga po osnovu predmetne mjenice isplati predmetni iznos, sve bliže označeno u izreci presude. Ustavni sud smatra da su, suprotno svim navodima apelantice, Okružni privredni sud, Viši privredni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić