Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4873/19 (M. S.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Uporedive situacije
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4873/19
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4873/19, rješavajući apelaciju Milana Simića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Simića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Rs 045733 19 Rsž 2 od 15. oktobra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milan Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šamca, kojeg zastupa Ilija Andrić, advokat iz Modriče, podnio je 17. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 Rs 045733 19 Rsž 2 od 15. oktobar 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog Javnog preduzeća za upravljanje zonom „Slobodna zona“ d.o.o. Šamac (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. februara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud, Okružni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. do 26. marta 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Presudom Osnovnog suda broj 86 0 Rs 045733 17 Rs od 21. juna 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonito i da se poništava rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu apelanta, broj kao u izreci presude od 14. avgusta 2017. godine, zbog tehnoloških, ekonomskih i organizacionih razloga, da se tuženi obaveže da apelanta vrati na posao i da mu uspostavi sva prava iz rada i radnog odnosa koja je imao ranije, ili da ga rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, te da mu na ime neisplaćenih plata za period od 1. septembra 2017. godine do 1. aprila 2019. godine, kao i na ime regresa za godišnji odmor za 2017. godinu i 2018. godinu isplati iznose za periode kao u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
6. Rješenjem Okružnog suda broj 86 0 Rs 045733 18 Rsž od 8. oktobra 2018. godine apelantova žalba je uvažena, presuda Osnovnog suda od 21. juna 2018. godine ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Postupak u kojemu je donesena osporena odluka
7. U ponovljenom postupku Osnovni sud je Presudom broj 86 0 Rs 045733 18 Rs 2 od 5. avgusta 2019. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonito i da se poništava rješenje tuženog broj kao u izreci presude od 14. avgusta 2017. godine, kojim je apelantu otkazan ugovor o radu zbog tehnoloških, ekonomskih i organizacionih razloga, da se tuženi obaveže da ga vrati na posao i da mu uspostavi sva prava iz rada i radnog odnosa koja je ranije imao, ili da ga rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, te da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih plata za period od 1. septembra 2017. godine do 1. aprila 2019. godine, kao i na ime regresa za godišnji odmor za 2017. godinu i 2018. godinu isplati iznose i za periode kao u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom apelant je obavezan da tužiocu na ime troškova postupka isplati iznos od 1.670,00 KM.
8. Osnovni sud je u obrazloženju presude prvo naveo dokaze koje je sproveo u toku postupka, te je zatim prezentovao njihov sadržaj. Ocjenom sprovedenih dokaza je utvrđeno da među parničnim strankama nije sporno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog počev od 29. novembra 2016. godine na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, broj kao u obrazloženju presude od 25. novembra 2016. godine, na poslovima rukovodioca za operativno-tehničke poslove, planiranje i razvoj. Dalje je utvrđeno da je tuženi rješenjem broj kao u obrazloženju presude od 14. avgusta 2017. godine apelantu otkazao ugovor o radu usljed tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promjena. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je uprava tuženog, zbog iskazanog gubitka, donijela odluku da se izvrši racionalizacija poslova i radnih zadataka. Osnovni sud je, takođe, utvrdio da je tuženi u postupku koji je prethodio donošenju rješenja o otkazu ugovora o radu apelantu imenovao Komisiju sa zadatkom da izvrši analizu važećeg Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji), da utvrdi da li postoje upražnjena radna mjesta za koja apelant ispunjava opšte i posebne uslove na koje bi mogao biti raspoređen i da podnese izvještaj o tome direktoru tuženog. Komisija tuženog je sačinila i dostavila izvještaj direktoru tuženog, kojim je konstatovano da ne postoji upražnjeno radno mjesto za koje apelant ispunjava opšte i posebne uslove i na koje bi mogao biti raspoređen. Uvidom u Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji tuženog od 7. novembra 2016. godine sa zaključkom o davanju saglasnosti na njega od osnivača Opštine Šamac od 7. novembra 2016. godine (objavljen u „Službenom glasniku Opštine Šamac“ broj 13/16) utvrđeno je da su tim pravilnikom sistematizovana radna mjesta tuženog sa opisom poslova za svako radno mjesto, između ostalog, da je pod rednim brojem 11 sistematizovano i apelantovo radno mjesto - rukovodilac za operativno-tehničke poslove, planiranje i razvoj. Uvidom u Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji tuženog od 22. juna 2017. godine (objavljen u „Službenom glasniku Opštine Šamac“ broj 12/17) utvrđeno je da je direktor tuženog donio navedeni pravilnik iz kojeg je brisano radno mjesto apelanta - rukovodioca za operativno-tehničke poslove, planiranje i razvoj. U skladu sa navedenim pravilnikom, Osnovni sud je, takođe, utvrdio da je odlukom Nadzornog odbora tuženog za v.d. direktora za tehnička pitanja imenovan Petar Petrović počev od 22. juna 2017. godine.
9. Uvidom u izvještaj o radu tuženog za period od 1. januara 2016. godine do 31. decembra 2016. godine Osnovni sud je utvrdio da su ukupni prihodi tuženog u 2016. godini iznosili 768.372,00 KM, a da su ukupni rashodi iznosili 778.199,00 KM. Navedenim izvještajem je, takođe, navedeno da tuženi nema dovoljno novčanih sredstava za izmirenje velikog broja dospjelih obaveza koje su najvećim dijelom stvorene prema dobavljačima usljed nabavke opreme za vršenje komunalne djelatnosti, kao i ostalih pratećih troškova, odnosno da je izražen ogroman stepen nelikvidnosti u poslovanju tuženog i da je stoga neophodno preduzeti sve mjere zajedno sa osnivačem kako bi se problem nelikvidnosti tuženog riješio, te kako bi se tuženom pomoglo da izađe iz nastalih finansijskih teškoća. Dalje, iz bilansa stanja i uspjeha tuženog za period od 1. januara do 31. decembra 2016. godine utvrđeno je da je pasiva tuženog za tekuću godinu iznosila 2.028.077 KM, a da je pasiva za prethodnu godinu iznosila 1.816,644 KM. Iz bilansa stanja i uspjeha poslovanja tuženog za vremenski period od 1. januara 2017. godine do 31. decembra 2017. godine takođe je konstatovano da nelikvidnost tuženog iznosi 228.118,00 KM, koja je nastavljena i u 2018. godini, te da samo obaveza tuženog prema Upravi za indirektno oporezivanje iznosi 164.000,00 KM. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je tuženi dokazao da je u periodu koji je prethodio otkazu ugovora o radu apelantu tuženi poslovao negativno, što je sve potvrđeno i iskazima saslušanih svjedoka Zore Voćkić, Saše Božića, Petra Petrovića i Đorđa Milićevića, kojima je sud poklonio vjeru kao objektivnim i koji su saglasni izvedenim materijalnim dokazima.
10. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je članom 1 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da se ovim zakonom uređuju radni odnosi, prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa i drugi odnosi po osnovu rada u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: RS) ako posebnim zakonima nije drugačije određeno. Radni odnos je odnos između poslodavca i radnika, a koji se zasniva zaključivanjem ugovora o radu, odlukom o prijemu, odlukom o izboru i imenovanju i drugim pravnim osnovom uređenim posebnim zakonom. Članom 179 stav 1 tačka 3 citiranog zakona propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako za to postoji opravdan razlog, i to ako usljed ekonomskih, organizacionih i tehnoloških promjena prestane potreba za obavljanjem određenog posla, ili dođe do smanjenja obima posla, a poslodavac radniku ne može obezbijediti drugi posao. Članom 187 ZOR-a je regulisano da je, u slučaju spora pred nadležnim organom, poslodavac dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.
11. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je odbio apelantove navode da je tuženi proizvoljno primijenio odredbu člana 179 stav 1 tačka 3 ZOR-a, jer je bio u obavezi da mu ponudi obavljanje poslova izvršnog direktora za tehnička pitanja na koje poslove je Nadzorni odbor tuženog imenovao Petra Petrovića za v.d. izvršnog direktora. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da su radno mjesto apelanta koje je brisano u Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i radno mjesto izvršnog direktora za tehnička pitanja dva različita radna mjesta, jer je radno mjesto direktora za tehnička pitanja na koje je imenovan Petar Petrović izborno radno mjesto, na period od četiri godine. Nadalje, Osnovni sud je detaljno opisao poslove koji su u domenu radnog mjesta izvršnog direktora za tehnička pitanja iz čega proizilazi da se isti poslovi ni u čemu ne podudaraju sa poslovima apelanta, jer je apelant obavljao poslove rukovodioca, a da je Petar Petrović na prijedlog osnivača - Opštine Šamac imenovan na mjesto izvršnog direktora za tehnička pitanja od Nadzornog odbora tuženog, a ne direktora tuženog. Stoga se imenovanje Petra Petrovića na mjesto izvršnog direktora za tehnička pitanja ne može povezati sa radnopravnim statusom apelanta kojem je radni odnos započeo i prestao zaključenjem ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Osnovni sud je dalje odbio kao paušalne apelantove navode da je otkaz ugovora o radu dobio iz političkih razloga, jer apelant u toku trajanja postupka nije predložio izvođenje niti jednog dokaza kojim bi potkrijepio te svoje navode. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da su ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 179 stav 1 tačka 3 ZOR-a za otkaz ugovora o radu apelanta zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga i zato što tuženi, s obzirom na ekonomsko stanje, organizaciju rada i radnu sposobnost apelanta, apelantu nije mogao obezbijediti drugi odgovarajući posao na osnovu čega je odlučio kao u izreci presude.
12. Presudom Okružnog suda broj 86 0 Rs 045733 19 Rsž 2 od 15. oktobra 2019. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno rješenje prvostepenog suda od 5. avgusta 2019. godine. Takođe, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka.
13. Okružni sud je naveo da apelant žalbom osporava presudu prvostepenog suda zbog povrede odredbe čl. 8 i čl. 191 stav 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), smatrajući da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio njegov iskaz kao parnične stranke. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju presude dao brižljivu i savjesnu ocjenu svih izvedenih dokaza, i to kako svakog zasebno, tako i u njihovoj cjelokupnosti sa jasnim razlozima zbog kojih je određene dokaze prihvatio mjerodavnim, te koje nije mogao kao takve prihvatiti. Naime, smatra da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno ukazao da je tuženi dokazao neosnovanost tužbenog zahtjeva apelanta s obzirom na to da je prije donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu apelanta uočen niz slabosti u organizacionom smislu funkcionisanja tuženog, kao i u ekonomskom smislu. Smatra da su se naročite slabosti tuženog manifestovale u finansijskom gubitku za poslovnu 2016. godinu u iznosu od 9.827,00 KM, koja nelikvidnost se protezala i u 2017. godini u iznosu od 228.118,00 KM, što, po ocjeni ovog suda, proizilazi iz izvedenih dokaza, i to bilansa stanja i bilansa uspjeha za period od 1. januara do 31. decembra 2016. godine i period od 1. januara do 31. decembra 2017. godine, obavezi prema Upravi za indirektno oporezivanje u iznosu od 116.164,00 KM, što čini obavezu po osnovu neobračunatog PDV koji se odnosi na period 2016. godine i 2017. godine.
14. Imajući u vidu navedeno Okružni sud, takođe, smatra da je tuženi dokazao da je od načelnika Opštine Šabac, kao osnivača tuženog, zatraženo da se odmah preduzmu mjere radi unapređenja poslovanja tuženog, a naročito da se uvedu uštede u smislu troškova, smanjenja plata, te da se one usklade sa pravima radnika opštinske uprave, a sve to zbog izuzetno visoke nelikvidnosti tuženog i iskazanog gubitka na kraju 2016. godine. Takođe, Okružni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da je tuženi bio u obavezi da mu ponudi radno mjesto izvršnog direktora za tehnička pitanja, obrazlažući svoj stav da je Petar Petrović na navedeno radno mjesto, v.d. izvršnog direktora za tehnička pitanja tuženog, imenovan odlukom Nadzornog odbora tuženog a na prijedlog osnivača od 22. juna 2017. godine, da se u konkretnom slučaju radi o izbornom mjestu, a da je apelant radni odnos kod tuženog zasnovao zaključenjem ugovora o radu na neodređeno vrijeme, pa mu je radni odnos i mogao prestati otkazom ugovora o radu, u skladu sa važećim odredbama ZOR-a. Što se tiče apelantovih žalbenih navoda u vezi sa prijemom novih radnika od tuženog, ovaj sud nalazi i te navode neosnovanim s obzirom na to da je tuženi dokazao da su primljena samo dva pripravnika, a njihov prijem je izvršen na osnovu odluke osnivača tuženog i pomoći u finansijskom smislu za vrijeme odrađivanja njihovog pripravničkog staža.
15. Takođe, Okružni sud smatra da je pogrešno apelantovo pozivanje na odredbu člana 190 ZOR-a, jer ocjenjuje da je tuženi dokazao da je radno mjesto apelanta ukinuto i da tuženi nije bio u mogućnosti ponuditi mu radne zadatke i poslove koji su u opisu njegovog radnog mjesta. Prema tome, Okružni sud je zaključio da je apelantu radni odnos od tuženog prestao u skladu sa važećim odredbama ZOR-a, jer je odredbom člana 179 stav 1 tačka 3 citiranog zakona propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku, ako za to postoji opravdan razlog i to ako, usljed ekonomskih, organizacionih i tehnoloških promjena, prestane potreba za obavljanjem određenog posla, ili dođe do smanjenja obima posla, te ako poslodavac radniku ne može obezbijediti drugi posao. Dakle, smatra da je tuženi dokazao ispunjenje uslova za donošenje rješenja o otkazu ugovora o radu apelanta od 14. avgusta 2017. godine, i to zbog tehnoloških, ekonomskih i organizacionih razloga, pa kako je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za poništenje kao nezakonitog rješenja o otkazu ugovora o radu, to je neosnovan i tužbeni zahtjev kojim je tražio da ga tužilac vrati na posao i da mu uspostavi sva prava iz rada i radnog odnosa koja je ranije imao i da mu se isplate tražene novčane naknade na ime neisplaćenih plata i regresa u iznosima i za periode kao u izreci presude. Shodno navedenom, kao i jasnim razlozima u obrazloženju pobijane presude, a na koje se podnosilac žalbe upućuje, Okružni sud je primjenom odredbe člana 226 ZPP odlučio kao u izreci presude.
16. Iz odgovora na apelaciju Osnovnog suda od 2. marta 2021. godine proizilazi da je Vrhovni sud RS Rješenjem broj 86 0 Rs 045733 20 Rev od 28. maja 2020. godine apelantovu reviziju odbacio kao nedozvoljenu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, a u vezi sa pravom iz čl. 7 i 23 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
18. U vezi sa navedenim, apelant tvrdi da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, odredbu člana 179 stav 1 tačka 3 ZOR-a, ističući da je tuženi bio dužan da ga rasporedi na poslove izvršnog direktora za tehnička pitanja, na koje je Nadzorni odbor tuženog imenovao Petra Petrovića. U vezi s tim, apelant ukazuje da se ti poslovi poklapaju sa poslovima koje je on obavljao, te tvrdi da je Petar Petrović preuzeo sve njegove poslove koje je tuženi ukinuo. Takođe, ističe da Okružni sud nije obrazložio razloge zbog čega tuženi navedene poslove nije ponudio njemu, jer je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji opis poslova iz njegovog radnog mjesta koji je tuženi ukinuo „bukvalno prepisan“ u radno mjesto izvršnog direktora za tehnička pitanja. Apelant dalje smatra da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad i pravima iz čl. 7 i 23 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima jer su u postupku pred istim sudovima „u kojem je kao tužilac bio označen Saša Maslić“ (takođe radnik tuženog kojem je otkazan ugovor o radu) protiv istog tuženog i po istom pravnom osnovu, sa istim činjeničnim stanjem drugačije odlučili i usvojili tužbeni zahtjev tužioca Saše Maslića. Dakle, apelant smatra da je došlo do različitog postupanja sudova u istoj situaciji.
b) Odgovor na apelaciju
19. Okružni sud smatra apelantove navode neosnovanim, jer je u drugostepenoj odluci dao jasne i argumentovane razloge i da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava.
20. Osnovni sud je naveo da je Okružni sud na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava apelantovu žalbu odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda. U vezi sa apelantovim navodima da se identičan radni spor vodio pred sudovima u istoj pravnoj stvari u kojem je tužba [Saše Maslića] usvojena, Osnovni sud navodi da se u predmetnom slučaju ne radi o identičnom radnom sporu, te da su stoga apelantovi navodi neosnovani. U vezi s tim, ističe da su sudovi u ovoj pravnoj stvari imali na raspolaganju dovoljno dokaza iz kojih proizilazi da je poslodavac-tuženi imao dovoljno razloga da apelantu otkaže ugovor o radu. Takođe, tvrdi da su radno mjesto tužioca i radno mjesto izvršnog direktora za tehnička pitanja dva različita radna mjesta. Shodno navedenom, predlaže da se predmetna apelacija apelanta odbije kao neosnovana. .
21. Tuženi smatra apelantove navode neosnovnim i predlaže da se apelacija odbije. Smatra da je Okružni sud dao jasne i argumentovane razloge zbog kojih je apelantovu žalbu odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
23. Zakon o radu - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) koji je bio na snazi u vrijeme otkaza ugovora o radu, u relevantnom dijelu glasi: Član 179. stav 1. tačka 3.
(1) Poslodavac može radniku da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdan razlog, i to:
3) ako usljed tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promjena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla, a poslodavac ne može radniku obezbijediti drugi posao;
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 86 0 Rs 045733 19 Rsž 2 od 15. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 17. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz čl. 7 i 23 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
32. U konkretnom slučaju apelant, u suštini, smatra da je osporenom presudom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odredba člana 179 stav 1 tačka 3 ZOR-a, ističući da je tuženi bio dužan da ga rasporedi na poslove izvršnog direktora za tehnička pitanja na koje je Nadzorni odbor tuženog imenovao Petra Petrovića. U vezi s utvrđivanjem činjeničnog stanja i primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematizuju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
34. Ustavni sud zapaža da su sudovi u okolnostima konkretnog predmeta odlučivali o osnovanosti apelantovog zahtjeva zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa i isplate neisplaćenih plata. Okružni sud je u datim okolnostima dao jasno i argumentovano obrazloženje u vezi sa primjenom odredbe člana 179 stav 1 tačka 3 ZOR-a, kojom je propisano da „Poslodavac može radniku da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdan razlog, i to: ako usljed tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promjena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla, a poslodavac ne može radniku obezbijediti drugi posao“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, upravo polazeći od sadržaja citirane odredbe zakona, a na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, dao jasno i argumentovano obrazloženje da je tuženi dokazao da su ispunjeni uslovi iz navedene odredbe ZOR-a, jer je u okolnostima predmetnog slučaja apelantu ugovor o radu otkazan usljed tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promjena i prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla, odnosno jer tuženi apelantu nije mogao obezbijediti drugi posao. Osim toga, Ustavni sud, takođe, zapaža da je Okružni sud jasno ukazao da je apelantu tuženi otkazao ugovor o radu tek pošto je komisija koju je tuženi formirao radi sprovođenja postupka i utvrđivanja postojanja odgovarajućeg upražnjenog radnog mjesta konstatovala da ne postoji niti jedno upražnjeno radno mjesto na koje bi apelant mogao biti raspoređen. Prema tome, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode u pogledu proizvoljne primjene materijalnog prava, relevantne odredbe člana 179 stav 1 tačka 3 ZOR-a.
35. Što se tiče apelantovih navoda da mu tuženi nije ponudio radno mjesto izvršnog direktora za tehnička pitanja, na koje je imenovan Petar Petrović, te koje razloge taj sud nije obrazložio, za kojeg apelant tvrdi da je [bukvalno] preuzeo sve poslove koje je on obavljao a koje je tuženi ukinuo, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, zapaža da je Okružni sud dao jasno i razložno obrazloženje da je Petar Petrović na navedeno radno mjesto, v.d. izvršnog direktora za tehnička pitanja imenovan odlukom Nadzornog odbora tuženog, a na prijedlog osnivača od 22. juna 2017. godine, da se u konkretnom slučaju radi o izbornom mjestu (mandat na četiri godine), a da je apelant radni odnos kod tuženog zasnovao zaključenjem ugovora o radu na neodređeno vrijeme, pa mu je radni odnos i mogao prestati otkazom ugovora o radu, u skladu sa važećim odredbama ZOR-a. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud detaljno opisao poslove koji su u domenu radnog mjesta izvršnog direktora za tehnička pitanja iz čega proizilazi da se isti poslovi ni u čemu ne podudaraju sa poslovima koje je obavljao apelant prije raskida ugovora o radu. Stoga se imenovanje Petra Petrovića na mjesto izvršnog direktora za tehnička pitanja ne može povezati sa radnopravnim statusom apelanta kojem je radni odnos započeo zaključenjem ugovora o radu na neodređeno vrijeme i koji je raskinut u skladu sa odredbama ZOR-a. U takvim okolnostima Ustavni sud dato obrazloženje Okružnog suda, imajući u vidu činjenična utvrđenja i odredbe materijalnog prava na kojim je utemeljena osporena presuda, ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Okružnog suda u osporenoj presudi.
36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Okružnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
37. U odnosu na povredu prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode u suštini zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Nediskriminacija
38. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da je diskriminisan u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckh protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razuman odnos.
39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su sudovi u istoj situaciji različito postupali, odnosno u postupku pred istim sudovima „u kojem je kao tužilac bio označen Saša Maslić“ (takođe radnik tuženog kojem je otkazan ugovor o radu), protiv istog tuženog i po istom pravnom osnovu, sa istim činjeničnim stanjem drugačije su odlučili i usvojili tužbeni zahtjev tužioca Saše Maslića. Naime, apelant nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi potkrijepili njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da je diskriminisan u odnosu na ostale radnike tuženog, konkretno Sašu Maslića, takođe zaposlenika tuženog zbog različitog postupanja sudova o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da su neosnovani ovi apelantovi navodi, jer iz dokumentacije dostavljenje u spisu predmeta proizilazi da je zaposlenik tuženog Saša Maslić sa tuženim imao zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. oktobra 2014. godine, na poslovima referenta pogrebnih djelatnosti, nakon čega je aneksom na taj ugovor od 30. septembra 2016. godine raspoređen na radno mjesto šefa službe-čuvar portir, koji ugovor o radu je tuženi otkazao 8. avgusta 2017. godine, zbog tehnoloških, ekonomskih i organizacionih razloga. U predmetnom slučaju Ustavni sud zapaža da je presudom Osnovnog suda tužba tužioca Saše Maslića protiv tuženog radi utvrđivanja kao nezakonitog rješenja o otkazu ugovora o radu od 8. avgusta 2017. godine usvojena. U obrazloženju presude je navedeno da tuženi nije dokazao da su ispunjeni uslovi za otkaz ugovora o radu tužiocu Saši Masliću, jer je njome bio dužan ponuditi upražnjeno radno mjesto referenta za parking-prostor, koji poslovi odgovaraju stručnoj spremi i radnim sposobnostima imenovanog.
41. Dakle, da se u slučaju apelanta ne radi o različitom postupanju sudova u identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima, proizilazi iz činjenice da je apelant kod tuženog bio raspoređen na poslove i radne zadatke rukovodilac za operativno-tehničke poslove, planiranje i razvoj, da mu je ugovor o radu otkazan 14. avgusta 2017. godine, usljed tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promjena zbog tehnoloških, ekonomskih i organizacionih razloga, nakon što je Komisija tuženog u svom izvještaju konstatovala da ne postoji upražnjeno radno mjesto za koje apelant ispunjava opšte i posebne uslove i na koje bi mogao biti raspoređen. Naime, uvidom u Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji tuženog od 7. novembra 2016. godine utvrđeno je da su tim pravilnikom sistematizovana radna mjesta tuženog sa opisom poslova za svako radno mjesto, između ostalog ,da je pod rednim brojem 11 sistematizovano i radno mjesto apelanta - rukovodilac za operativno-tehničke poslove, planiranje i razvoj, koje radno mjesto je brisano Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji tuženog od 22. juna 2017. godine. U skladu sa navedenim pravilnikom Osnovni sud je utvrdio da je odlukom Nadzornog odbora tuženog za v.d. direktora za tehnička pitanja imenovan Petar Petrović počev od 22. juna 2017. godine.
42. Prema tome, Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je apelant, u smislu standarda koji proizilaze iz prakse Evropskog suda, drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama, bez objektivnog i razumnog opravdanja. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu neosnovani. Ostali navodi
43. Najzad, u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava iz čl. 7 i 23 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud podsjeća da je Deklaracija drukčijeg pravnog karaktera i da nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 17/01, Ustavni sud, odluka broj U 149/03 od 28. novembra 2003. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/04). Imajući u vidu navedeno slijedi da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije primjenjiva u konkretnom slučaju, odnosno da je neosnovano pozivanje apelanta na odredbe Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (vidi, Odluka o dopustivosti broj AP 4163/09 od 15. maja 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je Okružni sud dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene materijalnog prava, odredbe člana 179 stav 1 tačka 3 ZOR-a, jer je u okolnostima predmetnog slučaja apelantu ugovor o radu otkazan usljed tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promjena i prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla, odnosno jer tuženi apelantu nije mogao obezbijediti drugi posao. Osim toga, Ustavni sud, takođe, smatra da je Okružni sud detaljno opisao poslove koji su u domenu radnog mjesta izvršnog direktora za tehnička pitanja iz čega proizilazi da se isti poslovi ni u čemu ne podudaraju sa poslovima koje je obavljao apelant prije raskida ugovora o radu.
45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Nema povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu kada apelant, osim svojih navoda, nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi potkrijepili njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama.
47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić