Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1549/21 (Z. M.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Pritvor
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1549/21
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1549/21, rješavajući apelaciju Zijada Mutapa, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zijada Mutapa podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 039401 21 Kž od 11. marta 2021. godine i S1 2 K 039401 21 Kv 4 od 25. februara 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zijad Mutap (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 039401 21 Kž od 11. marta 2021. godine i S1 2 K 039401 21 Kv 4 od 25. februara 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 21. i 24. maja 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 039401 21 Kv 4 od 25. februara 2021. godine djelimično je prihvaćen prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora, pa je apelantu i osumnjičenom H.D. (u daljnjem tekstu: prvoosumnjičeni) produžen pritvor određen rješenjem Suda BiH od 3. februara 2021. godine zbog razloga propisanih članom 132 stav 1 tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), koji po tom rješenju može trajati najduže dva mjeseca, odnosno najkasnije do 1. maja 2021. godine ili do nove odluke suda.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je pred Sudom BiH u toku krivični postupak protiv apelanta i prvoosumnjičenog kojima je rješenjem Suda BiH od 3. februara 2021. godine određena mjera pritvora u trajanju od mjesec dana zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela organizovani kriminal iz člana 342 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa krivičnim djelom pomoć učiniocu poslije učinjenog djela iz člana 346 KZFBiH i krivičnim djelom protivzakonito posredovanje iz člana 382 stav 2 KZFBiH. Produženje pritvora zatraženo je u skladu sa članom 135 stav 2 zbog istih razloga zbog kojih je mjera pritvora prvobitno određena (član 132 stav 1 tač. b) i d) ZKPBiH).
7. Povodom navedenog prijedloga Sud BiH je održao ročište u prisustvu stranaka nakon čega su razmotreni prigovori apelantove odbrane i ocijenjeno da su oni neosnovani. U tom pravcu je u odnosu na prigovor da dostavljeni prijedlog za određivanje, odnosno produženje pritvora ne sadrži dispozitiv i da je sud onemogućen da ispita postojanje osnovane sumnje, navedeno da Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) ne propisuje koje elemente prijedlog za produženje pritvora izričito mora sadržavati za razliku od elemenata koje mora sadržavati sudska odluka. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o prijedlogu jedne od strana u postupku (Tužilaštvo), ocijenjeno je da prijedlog sadrži sve potrebne elemente za donošenje odluke o onome što je predloženo, odnosno da se iz obrazloženja prijedloga jasno može zaključiti šta se apelantu i prvoosumnjičenom stavlja na teret. Navedeni prigovor je ocijenjen kao neosnovan.
8. U pogledu prigovora odbrane da nije jasno šta se apelantu i prvoosumnjičenom stavlja na teret, Sud BiH je uvidom u zapisnike o njihovom ispitivanju utvrdio da su prije ispitivanja obaviješteni o osnovima sumnje, kao i inkriminisanim radnjama koje im se stavljaju na teret a koje su pobliže opisane u obrazloženju prijedloga za produženje pritvora. U pogledu pravne kvalifikacije krivičnih djela koja se apelantu i prvoosumnjičenom stavljaju na teret, prvostepeno vijeće je podsjetilo da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom koju navede Tužilaštvo u fazi određivanja, odnosno produženja pritvora, pa čak ni u kasnijim fazama koje zahtijevaju viši stepen osnovane sumnje. U konkretnoj (najranijoj) fazi postupka je utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su počinjena krivična djela koja se apelantu i prvoosumnjičenom stavljaju na teret u intenzitetu i obimu koji faza istrage kao takva i zahtijeva, pa je prigovor odbrane ocijenjen neosnovanim.
9. U nastavku obrazloženja prvostepeno vijeće se osvrnulo na postojanje osnovane sumnje kao osnova za određivanje/produženje pritvora, jer se pritvor, prema odredbi člana 132 stav 1 ZKPBiH, može odrediti samo ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo. U tom pravcu je navedeno da standard „osnovana sumnja“ predstavlja viši stepen vjerovatnoće da bi određena osoba mogla biti počinilac krivičnog djela, da iz prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) "osnovana sumnja" podrazumijeva postojanje činjenica, odnosno informacija koje bi objektivnom posmatraču bile dovoljne da zaključi da postoji mogućnost da je lice o kojem se radi počinilo to djelo, da je zaključak o postojanju osnovane sumnje kao opšti materijalni uslov za određivanje mjere pritvora utvrđen još prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora apelantu i prvoosumnjičenom i da ta činjenica proizilazi iz dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora, odnosno produženje pritvora (pobrojani na strani 16. navedenog rješenja). U tom pravcu je navedeno da iz dostavljenih dokaza proizilazi postojanje osnovane sumnje da su apelant i prvoosumnjičeni u periodu od 8. februara 2016. godine, pa nadalje počinili krivična djela kao članovi grupe za organizovani kriminal, formirane od N.N. lica, radi prikrivanja dokaza o načinu smrti Dženana Memića, a intenzitet osnovane sumnje pojačan je dostavljenim dokazima, pretežno iskazima svjedoka, koji su saslušani u periodu nakon određivanja pritvora apelantu i prvoosumnjičenom. Konkretizujući navedeno, u obrazloženju je navedeno da se osnovano sumnja da je prvoosumnjičeni u više navrata kontaktirao sa više osoba među kojima je i apelant (otac A.R., koja je bila očevidac događaja), sve sa ciljem prikrivanja dokaza i počinilaca iz njima poznatih razloga, gdje su neovlašćeno prikupljali (lažno predstavljali, izmišljali, „fingirali“) dokaze koji to stvarno nisu, obećavajući pojedinim osobama novčanu korist, između ostalih i dvojici svjedoka, dostavljajući tako „fingirane“ dokaze na vještačenje, prikazujući ih kao prave, a sve u vezi sa smrću Dženana Memića.
10. U obrazloženju rješenja Vijeće Suda BiH nije detaljno interpretiralo iskaze saslušanih svjedoka, jer apelantovoj odbrani, u smislu člana 47 stav 1 ZKPBiH, nisu objelodanjeni svi dokazi dostavljeni uz prijedlog za određivanje, odnosno produženje pritvora, radi zaštite integriteta konkretne istrage. Zbog toga je pojašnjeno da osnovana sumnja proizilazi iz dostavljenih dokaza i to, uglavnom, iskaza mnogobrojnih svjedoka čije se izjave nalaze u spisu i čiji iskazi opravdano dovode u pitanje službeno navedeni uzrok smrti Dženana Memića, a samim tim i motive postupanja apelanta i prvoosumnjičenog. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, istraga u konkretnom predmetu je proširena na još nekoliko lica za koje postoje osnovi sumnje da su bila dio grupe za organizovani kriminal za koje se sprovode istražne radnje. U nastavku je opisano iz kojih dokaza proizilazi osnovana sumnja da su apelant i prvoosumnjičeni počinili krivična djela iz čl. 346 stav 2 i 382 stav 2 KZBiH u sastavu organizovane grupe. Zbog svega navedenog, prvostepeno vijeće je ocijenilo da postoji osnovana sumnja da je apelant djelovao sa još nekim osobama u grupi zbog cilja koji je opisan i da u trenutku odlučivanja povodom prijedloga za produženje pritvora postoji dovoljan stepen osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja ga Tužilaštvo sumnjiči, naglašavajući da je stepen sumnje u konkretnoj fazi postupka niži u odnosu na onaj koji mora postojati u daljnjem toku postupka, odnosno nakon okončanja istrage i prilikom odlučivanja o optužnici.
11. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH kojim je propisano da se pritvor osumnjičenom može odrediti „ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače“, prvostepeno vijeće je ocijenilo analizom dostavljenih dokaza da u odnosu na apelanta i prvoosumnjičenog postoje naročite okolnosti da bi puštanjem na slobodu ometali krivični postupak uticajem na svjedoke i saučesnike. U tom pravcu su prihvaćeni navodi Tužilaštva iz prijedloga za produženje pritvora prema kojima se radi o obimnoj i složenoj istrazi koja obuhvata veći broj lica i da je potrebno identifikovati ostale članove organizovane grupe. Osim toga, prvostepeno vijeće je ocijenilo činjenicu da je veći broj svjedoka zatražio mjere zaštite, da su takve mjere već određene dvojici svjedoka i da je veći broj svjedoka izjavio da osjećaju strah i nesigurnost. U tom pravcu je interpretiran iskaz svjedoka M2 iz kog suštinski proizilazi da je od prvoosumnjičenog već pozivan i da je svjedoku sugerisano na koji način treba da iznese okolnosti o istražnim radnjama i postupcima. Osim toga, iz dostavljenih dokaza je utvrđeno da su apelant i prvoosumnjičeni u privatnom i ličnom aranžmanu nastojali za novac pribaviti dokaze od drugih lica zaobilazeći slijed radnji propisanih zakonom, što ukazuje na činjenicu da su djelovali kao dio organizovane grupe i da su postupali s ciljem prikrivanja krivičnog djela i počinilaca, što je u konačnici potvrđeno iskazima dva saslušana svjedoka čiji su iskazi interpretirani na str. 21. i 22. rješenja. Prvostepeno vijeće je imalo u vidu i navode Tužilaštva da u narednom periodu slijedi saslušanje određenog broja svjedoka, ali i vještačenje oduzetih računara i mobitela apelanta i prvoosumnjičenog, te identifikacija svih podataka i činjenica iz njih, a koji su ključni za okončanje istrage. U protivnom, boravkom na slobodi, kako smatra prvostepeno vijeće, apelantu i prvoosumnjičenom bi se omogućilo da ostvaruju kontakt sa potencijalnim saučesnicima, te da nesmetano izvrše uticaje i na svjedoke i na saučesnike u krivičnom djelu, a radi eventualnog dogovora o načinu odbrane i prikrivanju dokaza bitnih za okončanje istražnog postupka. Osim toga, prvostepeno vijeće je imalo u vidu da Tužilaštvo još uvijek nije došlo u fazu u kojoj je obezbijedilo sve dokaze, što se može zaključiti iz obrazloženja dostavljenog prijedloga u kojem je naveden daljnji plan istrage. Takođe je, u skladu s odredbom člana 123 stav 2 ZKPBiH i odredbom člana 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te Preporukom Komiteta za borbu protiv torture i mučenja Savjeta Evrope koji se tiče pronalaženja alternative pritvoru u situaciji pandemije virusa COVID -19, razmotrilo mogućnost primjene blažih mjera obezbjeđenja neometanog vođenja krivičnog postupka. S tim u vezi je ocijenjeno da se u trenutku odlučivanja o produženju pritvora, neometano odvijanje i okončanje predmetne istrage, te onemogućavanje uticaja na svjedoke i saučesnike može postići samo mjerom pritvora, te da niti jedna druga blaža mjera u konkretnom slučaju i u trenutnoj fazi postupka ne bi bila svrsishodna. U nastavku su na str. 23. i 24. rješenja navedeni razlozi odbijanja prijedloga za produženje pritvora iz člana 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH ocjenjujući da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju puštanja na slobodu, pa produženje pritvora po ovom osnovu nije prihvaćeno.
12. Rješenjem Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu. Apelaciono vijeće) broj S1 2 K 039401 21 Kž od 11. marta 2021. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantove odbrane, dok je žalba Tužilaštva uvažena i prvostepeno rješenje preinačeno na način da je apelantu i prvoosumnjičenom mjera pritvora produžena i po osnovu člana 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH. U preostalom dijelu prvostepeno rješenje je ostalo neizmijenjeno.
13. U obrazloženju rješenja su istaknuti žalbeni navodi kojima je ukazano na povredu prava na odbranu, obrazloženje odlučnih činjenica (razloga za pritvor), pogrešnu primjenu odredaba ZKPBiH, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijano rješenje ukine. Nakon što je pobijano rješenje preispitano u okviru žalbenih prigovora, Apelaciono vijeće je zaključilo da su oni neosnovani, te su u obrazloženju navedeni razlozi za takav stav.
14. Prije svega je preispitan prigovor nenadležnosti suda iako je apelantova odbrana u žalbi to pitanje definisala kao nemogućnost da se uopšte sprovodi postupak protiv apelanta ukazujući na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 3546/17 (povodom apelacije Muriza Memića). U obrazloženju je navedeno da predmetnom odlukom Ustavnog suda nije zabranjeno bilo kakvo paralelno vođenje postupka po određenom pitanju koje jeste usko vezano za događaj o kojem se postupak vodi pred entitetskim sudom, niti je Ustavni sud u pomenutoj odluci na bilo koji način ograničio rad pravosudnih organa u rasvjetljavanju predmetnih događaja, usko povezanih sa predmetom koji je suština podnesene apelacije (smrt Dženana Memića).
15. Pitanje osnovane sumnje kao conditio sine qua non uslova za opstojnost mjere pritvora osporeno je, kako je dalje navedeno, zbog nedostavljanja dokaza odbrani shodno članu 47 ZKPBiH. U vezi s neosnovanošću ovog prigovora, Apelaciono vijeće je ponovilo da za ovu fazu postupka osnovana sumnja egzistira na nižem stepenu izvjesnosti da su apelant i prvoosumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, nego što je to stepen vjerovatnoće koji je potrebno utvrditi prilikom neke od narednih faza krivičnog postupka, ako do njih dođe. Kvalitet i kvantitet dokaza kojima se potkrepljuje stepen sumnje izražen kao osnovana sumnja prilikom određivanja/produženja pritvora, kako se dalje navodi, ne mogu nužno biti ekvivalentni kvalitetu i kvantitetu dokaza kojima se potkrepljuje optužnica, pri čemu je pravna kvalifikacija krivičnog djela tokom faze istrage podložna opravdanim promjenama s obzirom na tekući, živ proces, najranije faze krivičnog postupka čiji je cilj upravo i ishodovanje utvrđivanja činjenica i okolnosti koje će u konačnici u optužnom aktu, ako do njega dođe, poprimiti svoju finalnu tužilačku tezu. Stoga je zaključeno da su neosnovani prigovori usmjereni na problematizovanje pravne kvalifikacije krivičnog djela u konkretnom predmetu, i to kako po njihovoj suštini i postojanju djela, tako i prigovorima koji se tiču njihove dosadašnje promjene u pogledu primjene blažeg zakona u vezi sa pravnom kvalifikacijom iz člana 382 KZFBiH, nalazeći da su neosnovane tvrdnje da je kasniji zakon blaži zakon, jer isto djelo više ne postoji. Naime, izmjenama i dopunama KZFBiH iz 2016. godine predmetno krivično djelo nije dekriminalizovano kao negativna društvena pojava, već je ranija zakonska odredba samo zamijenjena drugom sa njegovimdodatnim bitnim obilježjima, što predstavlja potpuno drugu pravnu situaciju od one koju odbrana poprima ističući prigovor primjene blažeg zakona.
16. U pobijanom rješenju, po ocjeni Apelacionog vijeća, nema manjkavosti ni zbog neobjelodanjivanja dokaza odbrani, jer je prvostepeno vijeće na str. od 16. do 20. rješenja navelo jasne razloge i zaključke u tom pravcu. Naime, ukazano je na odredbu člana 47 ZKPBiH kojom su propisana prava branilaca u pogledu razmatranja spisa i dokaza, kao i određena ograničenja u ostvarivanju tog prava, posebno kada se radi o spisima i dokazima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Tužilaštvo je, u skladu sa odredbom člana 47 stav 2 ZKPBiH, dostavilo sudu dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, za koje je ocijenjeno da bi njihovim dostavljanjem odbrani moglo dovesti u opasnost cilj istrage, a posebno bezbjednost saslušanih svjedoka, kao i onih koji će se u narednom periodu saslušavati. Stoga je zaključeno da je Tužilaštvo u sprovođenju istrage došlo do saznanja i dokaza koje je potrebno zaštititi u skladu sa članom 47 ZKPBiH, a po stavu Apelacionog vijeća, odbrani je omogućeno da se u dovoljnoj mjeri upozna sa onim što se apelantu stavlja na teret i sa onim na čemu se bazira uvjerenje suda o postojanju osnovane sumnje. Dakle, suprotno žalbenim prigovorima, Apelaciono vijeće je zaključilo da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu i da je dostavljanje dokaza sudu obezbijedilo zakonitu odluku o pritvoru i sigurnu zaštitu od proizvoljnog pritvaranja, a upoznavanjem apelanta i njegove braniteljice sa optužbama i dokazima protiv njega postignut je standard „obavještavanja o optužbi“. Apelaciono vijeće je ocijenilo da se prvostepeni sud nije ograničio samo na nabrajenje dokaza iz kojih proizilazi osnovana sumnja da su apelant i prvoosumnjičeni počinili inkriminacije zbog kojih se vodi istraga, nego je u bitnom naveo sadržinu tih dokaza iz kojih proizilazi veza između apelanta (i prvoosumnjičenog) i predmetnih krivičnih djela za koje se osnovano sumnja da su počinjena, zbog čega je isključena svaka razumna sumnja u proizvoljnost zaključaka iznesenih u pobijanoj odluci.
17. Po nalaženju Apelacionog vijeća prvostepeni sud je svestrano preispitao dostavljene dokaze i utvrdio dovoljno osnova za zaključak o ispunjenosti opšteg pritvorskog razlog,a odnosno o postojanju osnovane sumnje.
18. U pogledu posebnih pritvorskih razloga, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je prvostepeno vijeće pravilno primijenilo odredbu člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH utvrdivši da postoje „naročite okolosti“ koje ukazuju na opasnost da bi apelant i prvoosumnjičeni boravkom na slobodi uništili, sakrili, izmijenili ili krivotvorili dokaze važne za krivični postupak, odnosno da bi ometali krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Navedeni pritvorski razlog se može zasnivati, kako je dalje navedeno, i na okolnostima koje ukazuju na to da postoji ozbiljan rizik da će do takvog zabranjenog utjecaja doći s obzirom na to da cilj ovog pritvorskog razloga, između ostalog, i jeste da se spriječe radnje uticaja na svjedoke i saizvršioce ili prikrivače, a za njegovo ostvarenje mora se poći od činjenične procjene poznatih elemenata i stepena vjerovatnoće da će se događaji koje treba spriječiti zaista i desiti ako se mjera pritvora ne odredi. Prema stavu Apelacionog vijeća, nije neophodno da se predoče dokazi o eventualnom pokušaju ili ostvarenom uticaju na bilo koga od svjedoka, jer nepostojanje toga ne mora biti odlučujuće za zaključak da ne postoji opravdana bojazan da bi uticaj na svjedoke mogao biti pokušan, odnosno ostvaren, naročito kada postoji ozbiljan, opravdan i realan rizik da to takvog uticaja može doći. U konkretnom slučaju, kako smatra Apelaciono vijeće, postoji niz elemenata koji u svojoj sveukupnosti ukazuju na postojanje naročitih okolnosti, odnosno „ozbiljnog rizika" da do uticaja može doći, a u pobijanom rješenju je na str. 20. do 22. izneseno niz okolnosti koje opravdavaju mjeru uspješnog vođenja postupka po ovom osnovu, te koje prema stavu Apelacionog vijeća, upućuju na postojanje javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, preteže nad pravom apelanta na slobodu, što je prvostepeni sud pravilno ocijenio. Pri tome se prvostepeni sud nije pozvao samo na apstraktne razloge nego je realnu opasnost apelantovog uticaja na svjedoke iskazao kroz relevantne činjenice, temeljeći ih kako na već iskazanom strahu i nesigurnosti svjedoka koji su tražili mjere zaštite, tako i na iskazu svjedoka M-2 iz čega proizilazi jasan zaključak o ispunjenosti posebnog pritvorskog uslova iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH.
19. Takođe je zaključeno da je u pobijanom rješenju sasvim konkretno obrazloženo zbog čega primjena blažih mjera osiguranja prisustva apelanta u konkretnoj fazi postupka nije moguća.
20. U pogledu razloga za produženje pritvora iz člana 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je u pobijanom rješenju pogrešno utvrđeno da ne postoje razlozi za produženje pritvora po ovom osnovu zbog čega je u tom dijelu žalba Tužilaštva uvažena kao osnovana. S tim u vezi, Apelaciono vijeće smatra da je prvostepeni sud pogriješio kada je iznio zaključak da u konkretnom slučaju nije ispunjen uslov drugog dijela odredbe člana 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH - da se radi o djelu koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. U tom kontekstu je napomenuto da činjenica zasnivanja nadležnosti Suda BiH i nesporna složenost i težina inkriminacija, kako se to osnovano sumnja, govore o posebno teškim posljedicama krivičnog djela, da su predmetne inkriminacije, kako se osnovano sumnja, preduzete preko policijskih i pravosudnih organa raznih struktura, što govori u prilog ne samo težine i posljedice već i potencijalnog uznemirenja javnosti, zbog čega postoji i osnovan rizik od eskalacije koja može dovesti i do narušavanja javnog reda i mira. Pri tome je ocijenjeno da je prvostepeni sud olako preuzeo istaknuti rizik uz tvrdnje da dosadašnja okupljanja (povodom smrti Dženana Memića) nisu prouzrokovala narušavanje javnog reda i mira, te da su bila kontrolisana. Pri procjeni postojanja opasnosti od narušavanja javnog reda, kako je dalje navedeno, od sudova se ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti, zbog čega se neće smatrati proizvoljnim da, usljed konkretnih okolnosti, postoji dovoljna bojazan za rizik od stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda. Konačno, Apelaciono vijeće smatra da je svrha pritvora iz navedene zakonske osnove sigurno i u sferi prevencije, odnosno u zaštiti javne bezbjednosti pravnog poretka s obzirom na to da bi zadržavanje na slobodi počinilaca krivičnog djela čije inkriminacije, za koje se osnovano sumnja, djeluju razmjerno vrlo opasno, uznemirilo javnost, te bi u njoj umanjilo ugled i povjerenje u krivično pravosuđe. Stoga je apelantu i prvoosumnjičenom mjera pritvora produžena i po ovom osnovu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
22. Povredu navedenog prava obrazlaže nedostavljanjem dokaza u odnosu na osnovanu sumnju zbog čega njegova odbrana nije bila u jednakom položaju sa Tužilaštvom na ročištu održanom povodom prijedloga za produženje pritvora. Ukazuje da odbrani nije omogućen uvid u dokaze na kojima su redovni sudovi zasnovali utvrđenje o postojanju osnovane sumnje, te da je stoga onemogućeno konkretno izjašnjenje o dostavljenim dokazima, što je, kako smatra, u suprotnosti sa članom 5 stav 4 Evropske konvencije. U tom kontekstu se poziva na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Lietzow protiv Njemačke broj 24479/94, smatrajući da se sud pogrešno pozvao na član 47 ZKPBiH ocjenjujući da bi i branilac apelanta (i prvoosumnjičenog) mogao ugroziti istragu. Osim toga, ističe da je u fazi određivanja pritvora odbrana predala sudu veći broj dokumenata koji se uopšte ne navode u pobijanim rješenjima, zbog čega smatra da u konkretnom slučaju u pobijanim rješenjima nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, naročito u pogledu odluke Ustavnog suda povodom apelacije Muriza Memića broj AP 3546/17, zbog čega je, kako smatra, povrijeđeno pravo na odbranu.
23. U pogledu posebnih pritvorskih razloga, prije svega onog iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH, navedeno je da su sudovi propustili konkretizovati u čemu se ogleda opasnost od ometanja istrage, te da se u tom pravcu na ročištu povodom produženja pritvora pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 2210/17 u kojoj je navedeno da se na opasnost od ometanja istrage ne može pozivati in abstracto, već da se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima. Pored toga, ističe da je ovaj pritvorski osnov posmatran u vezi s radnjama koje je navodno preduzeo prvoosumnjičeni čime je stvorena nedozvoljena procesna zajednica. Osim toga, nije uzeta u obzir okolnost proteka vremena od događaja koji se apelantu i prvoosumnjičenom stavljaju na teret (oko pet godina) u kom periodu su mogli ostvariti kontakte koje sudovi u konkretnoj situaciji ocjenjuju važnim za daljnji tok istrage. Propušteno je navođenje konkretnih razloga u pogledu uticaja na svjedoke, kao i način uticaja na vještake koji će izvršiti vještačenje privremeno oduzetog mobitela i računara.
24. U pogledu pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH, apelant smatra da je osporeno rješenje arbitrarno, jer nije imao mogućnost izjavljivanja žalbe protiv odluke Apelacionog vijeća koje je odlučilo na takav način uvažavajući žalbu Tužilaštva, nalazeći da je produženje pritvora osnovano i po osnovu rizika za uznemirenje javnosti. Smatra da je Apelaciono vijeće propustilo konkretizovati i obrazložiti tzv. vanrednu okolnost i stvarnu prijetnju u pogledu narušavanja javnog reda i mira u konkretnom slučaju.
25. Osim navedenog, apelant ističe da je lišen slobode radi privođenja sudskoj vlasti za krivično djelo koje nije propisano zakonom. Ukazao je da se u oba zapisnika o saslušanju (apelantovom) u svojstvu osumnjičenog u prijedlogu Tužilaštva za određivanje, odnosno produženje pritvora, kao i u oba osporena rješenja Suda BiH navodi da je osnovano sumnjiv da je počinio krivično djelo nezakonito posredovanje iz člana 382 KZBiH koje nije propisano u važećem krivičnom zakonodavstvu. U tom pravcu je navedeno da se redovni sud nije osvrnuo niti na jedan prigovor odbrane u odnosu na primjenu materijalnog prava koji se odnose na ispunjenost elemenata primjene člana 342 st. 1 i 2 KZFBiH u vezi sa članom 2 stav 21 ZKPFBiH. Naime, kada je riječ o primjeni člana 346 stav 1 KZFBiH, nije jasno koja je zaprijećena sankcija, jer nema navodnog „počinioca krivičnog djela“ kojem je apelant navodno pomagao. Nema čak ni pravne kvalifikacije krivičnog djela po nepoznatom počiniocu kojem je navodno apelant pomagao, pa da se redovni sud mogao uvjeriti da se radi o krivičnom djelu koje ispunjava uslove iz člana 2 stav 21 KZFBiH.
26. Apelant smatra da je postupanjem Suda BiH povrijeđen član VI stav 4 Ustava BiH budući da je cijeli postupak sproveden u suprotnosti sa dvije odluke Ustavnog suda BiH. Naveo je da je redovni sud propustio donijeti i obrazložiti odluku povodom pravne situacije uzrokovane odlukom Ustavnog suda BiH u predmetu broj AP 3546/17, donesenoj po apelaciji svjedoka u ovom predmetu Muriza Memića, koji je istovremeno i prijavitelj, odnosno podnosilac krivične prijave, gdje se navodi: „…o cjelokupnom postupku, što uključuje i istražnu fazu, može se 'diskutirati' tek nakon okončanja postupka. Isto se odnosi na postupanje svih lica koja su učestvovala u postupku, bez obzira da li je utvrđena ili nije njihova disciplinska ili krivična odgovornost, ali, dakle, tek nakon okončanja sudskog postupka i zavisno od toga koliko je postupanje određenih lica od značaja za cjelokupni postupak, a što je u ovom trenutku prvenstveno zadatak redovnog suda.“ Tvrdi da Sud BiH nije obrazložio činjenicu postojanja odluke Ustavnog suda u kojoj je ovakva pravna situacija u potpunosti opisana, ukazujući da se o kvalitetu ili manama istrage može razgovarati tek nakon okončanja redovnog postupka, upravo zbog činjenice da je u toku redovnog suđenja pred drugim sudom nemoguće procijeniti da li je neka radnja uopšte mogla uticati na istragu ili na redovni postupak.
27. U konačnici, apelant je naveo da su redovni sudovi propustili razmotriti mogućnost izricanja blažih mjera iako je to bio prijedlog odbrane, pa je predloženo da se apelacija usvoji i utvrdi kršenje člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
28. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga koje je iznio u osporenom rješenju pri čemu je naglašeno da nije prekršeno apelantovo pravo na odbranu s obzirom na to da apelant nije naveo niti jednu činjenicu koja bi ukazivala na povredu tog prava, odnosno na kršenje načela kontradiktornosti i jednakosti u postupanju. U tom smislu Sud BiH je podsjetio na stav iznesen u osporenom rješenju da su odredbom člana 47 ZKPBiH propisana prava branioca u pogledu razmatranja spisa i dokaza, kao i određena ograničenja u ostvarivanju tog prava, posebno kada se radi o spisima i dokazima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, kao i da je apelantova odbrana upoznata ne samo sa dokazima na kojima se temelji osnovana sumnja da su apelant i prvoosumnjičeni počinioci krivičnih djela za koje se terete nego i sa njihovim sadržajem na način da su oni sadržajno izneseni u pobijanom rješenju. Ukazano je i da je sud prije ocjene dostavljenih dokaza ocijenio njihovu zakonitost s obzirom na to da se načelo zakonitosti nalazi u temeljima ZKPBiH, čije očuvanje predstavlja obavezu za Sud Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, za Sud je neprihvatljiva tvrdnja odbrane da su im ostali u cijelosti nepoznati dokazi na kojima se temelji postojanje osnovane sumnje. U pogledu navoda kojim se osporava postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 132 stav 1 tač. b) i d) ZKPBiH, ponovljeni su razlozi istaknuti u prvostepenom rješenju u pogledu tačke b), i to veliki broj lica koja su predmet istrage, težina krivičnih djela, međusobna povezanost u okviru organizacije koja se prožima kroz policijske strukture, kao i da ostali saučesnici i svjedoci tek treba da budu pronađeni i ispitani, što u svojoj ukupnosti čine naročite okolnosti i predstavljaju konkretne i valjane razloge koji opravdano upućuju na zaključak da postoji ozbiljan rizik da bi apelant puštanjem na slobodu mogao izvršiti uticaj na svjedoke i saučesnike, a što bi sve imalo kao posljedicu ometanje istrage, odnosno uspješnog vođenja i okončanja postupka. Nadalje, kada su u pitanju navodi apelacije u dijelu koji se odnosi na pritvorski razlog propisan članom 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH, u odgovoru je navedeno da je Apelaciono vijeće preinačilo prvostepeno rješenje nalazeći da je žalba Tužilaštva u tom dijelu osnovana, te da je takvo postupanje u skladu sa zakonom, odnosno da bi drugačije postupanje (kako smatra odbrana) bilo suprotno pravičnosti i načelu efikasnosti. Slijedom navedenog, ovaj sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
29. Tužilaštvo smatra da su osporena rješenja pravilna i na zakonu zasnovana, te da sadrže sve obrazložene razloge o utvrđenim odlučnim činjenicama. Dalje, smatra da je Sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i donio pravilan zaključak o odlučnim činjenicama, ocjenjujući sve dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. U odnosu na navode iz apelacije koji se tiču osporavanja osnovane sumnje, ukazano je da je Sud BiH u pobijanom rješenju, suprotno navodima iz apelacije ocijenio i obrazložio svaki prigovor istaknut na ročištu povodom odlučivanja o produženju pritvora, da se radi o fazi istrage u kojoj Tužilaštvo još uvijek prikuplja dokaze, da se radi o vrlo složenom predmetu u kojem se intenzivno preduzimanju istražne radnje, te da je apelantu poznato za šta se tereti, kao i krivična djela koja mu se stavljaju na teret.
V.Relevantni propisi
30. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase: Član 47.
Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1)U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(...)
Član 132. stav 1. tač. b) i d) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače[...]
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
Član 135.
Trajanje pritvora u istrazi (...)
(2) Pritvor se odlukom vijeća po obrazloženom prijedlogu Tužioca, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće Apelacionog odjeljenja Suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
(...)
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 039401 21 Kž od 11. marta 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 15. marta 2021. godine a apelacija je podnesena 5. maja 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant osporava rješenja o produženju pritvora ukazujući da su mu navedenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
Pravo na slobodu i bezbjednost
36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
37. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka
c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
38. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije.
39. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne može biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode se u prvom redu ocjenjuje u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva zakona koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle ZKPBiH, ali uz istovremeno poštivanje standarda iz člana 5 Evropske konvencije.
40. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor, odnosno za produženje pritvora relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
41. Ustavni sud zapaža da je apelant osporio kako postojanje osnovane sumnje, tako i posebne razloge za produženje pritvora. Imajući to u vidu, Ustavni sud će prvo ispitati apelantove navode u vezi sa postojanjem osnovane sumnje da je počinio krivična djela za koja se sumnjiči. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, osoba može biti pritvorena samo u okviru krivičnog postupka zbog postojanja osnovane sumnje da je počinila krivično djelo i mora biti izvedena pred nadležni sud (vidi, Evropski sud, Jėčius v. Litvanija, aplikacija broj 34578/97, stav 50, ECHR 2000-IX). Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo pretpostavlja postojanje činjenica i informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je osoba mogla počiniti krivično djelo. Osim toga, postojanje osnovane sumnje zahtijeva da činjenice na kojima se zasniva mogu potpadati pod neki dio kriminalnog ponašanja propisanog krivičnim zakonom. Pri tome u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. U skladu s članom 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti.
42. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da su sudovi prilikom utvrđenja postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio predmetna krivična djela imali u vidu da je zaključak o postojanju osnovane sumnje kao opšti materijalni uslov za određivanje mjere pritvora utvrđen još prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora apelantu i prvoosumnjičenom i da ta činjenica proizilazi iz dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora, odnosno produženje pritvora (pobrojani na strani 16. navedenog rješenja), da iz dostavljenih dokaza proizilazi da su apelant i prvoosumnjičeni u periodu od 8. februara 2016. godine, pa nadalje počinili krivična djela kao članovi grupe za organizovani kriminal, formirane od N.N. lica, radi prikrivanja dokaza o načinu smrti Dženana Memića, a intenzitet osnovane sumnje pojačan je dostavljenim dokazima, pretežno iskazima svjedoka, koji su saslušani u periodu nakon određivanja pritvora apelantu i prvoosumnjičenom, da je prvoosumnjičeni u više navrata ostvarivao kontakte sa više osoba među kojima je i apelant, sve sa ciljem prikrivanja dokaza i počinilaca iz njima poznatih razloga, gdje su neovlašćeno prikupljali (lažno predstavljali, izmišljali, fingirali) dokaze koji to stvarno nisu, obećavajući pojedinim osobama novčanu korist, između ostalih i dvojici svjedoka, dostavljajući tako fingirane dokaze na vještačenje, prikazujući ih kao prave, a sve u vezi sa smrću Dženana Memića. Iz navedenih dokaza je Sud zaključio da je u vrijeme donošenja osporenog rješenja o produženju proitvora postojao dovoljan stepen osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koje ga Tužilaštvo sumnjiči. Ustavni sud nalazi da obrazloženje Suda BiH nije proizvoljno s obzirom na to da je u osporenim rješenjima detaljno opisano iz kojih iskaza svjedoka i materijalnih dokaza proizilazi osnovana sumnja da je apelant počinio predmetna krivična djela. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je pritvor određen bez postojanja osnovane sumnje.
43. Ustavni sud će se u nastavku očitovati o posebnim razlozima za određivanje pritvora u odnosu na apelantove navode.
44. U pogledu navoda o nepostojanju posebnog pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da su oba vijeća Suda BiH ocijenila da u okolnostima konkretnog slučaja postoje naročite okolnosti da bi apelant (i prvoosumnjičeni) puštanjem na slobodu ometao krivični postupak uticajem na svjedoke i saučesnike. U tom pravcu je ocijenjeno da se radi o obimnoj i složenoj istrazi koja obuhvata veći broj lica, da je potrebno identifikovati ostale članove organizovane grupe, da je veći broj svjedoka zatražio mjere zaštite zbog straha i nesigurnosti i da su takve mjere već određene dvojici svjedoka. Takođe je interpretiran iskaz svjedoka M2 i drugi dokazi iz kojih proizilazi da su apelant i prvoosumnjičeni u privatnom aranžmanu nastojali za novac pribaviti dokaze od drugih lica, zaobilazeći slijed radnji propisanih zakonom, što ukazuje na činjenicu da su djelovali kao dio organizovane grupe i da su postupali s ciljem prikrivanja krivičnog djela i počinilaca, što je u konačnici potvrđeno iskazima dva saslušana svjedoka. Pri tome su sudovi imali u vidu navode iz prijedloga za produženje pritvora iz kog proizilazi da u narednom periodu slijedi saslušanje određenog broja svjedoka, vještačenje oduzetih računara i mobitela apelanta i prvoosumnjičenog, te identifikacija svih podataka i činjenica iz njih, a koji su ključni za okončanje istrage. U protivnom bi se apelantu omogućilo da ostvaruje kontakt sa potencijalnim saučesnicima, te da nesmetano izvrši uticaj i na svjedoke i na saučesnike, a radi eventualnog dogovora o načinu odbrane i prikrivanju dokaza bitnih za okončanje istražnog postupka.
45. Imajući u vidu navedena obrazloženja Ustavni sud smatra da obrazloženje ovog pritvorskog osnova nije proizvoljno i da, suprotno tvrdnjama iz apelacije, potvrđuje postojanje konkretnih okolnosti koje ukazuju na opasnost od uticaja na druge svjedoke i time ometanje krivičnog postupka iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH.
46. U pogledu navoda o nepostojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće, za razliku od prvostepenog vijeća, ocijenilo ispunjenost ovog pritvorskog osnova zbog čega je uvažavanjem žalbe Tužilaštva prvostepeno rješenje preinačeno. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je imalo u vidu činjenicu da je ispunjen objektivni uslov za krivična djela za koja se apelant sumnjiči i zaprijećenu kaznu zatvora od 10 godina ili težu kaznu. Zatim je imao u vidu značaj krivičnih djela u kontekstu zasnivanja nadležnosti Suda BiH u vezi sa složenošću predmeta i težinom inkriminacija, jer se radi o prvom predmetu pred sudom u kojem se osnovano sumnja da su inkriminacije preduzete preko policijskih i pravosudnih organa raznih struktura, što govori ne samo u prilog težini i posljedicama već i potencijalnom uznemirenju javnosti, zbog čega postoji opravdan rizik od eskalacije okupljanja koja može dovesti do narušavanja javnog reda i mira. U tom kontekstu je istaknuto da je prvostepeni sud olako preuzeo taj rizik uz obrazloženje da dosadašnja okupljanja povodom smrti Dženana Memića nisu eskalirala i da su bila kontrolisana. U tom pravcu Apelaciono vijeće se pozvalo na stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 3755/19 od 17. decembra 2019. godine ocjenjujući da se opasnost od narušavanja javnog reda ne može izvjesno utvrditi, ali se ne može smatrati proizvoljnim da, usljed konkretnih okolnosti, postoji dovoljno bojazni i rizika od stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda, zbog čega je ocijenjeno da je ispunjen posebni pritvorski razlog predviđen članom 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno apelacionim navodima, razmotrio mogućnost primjene blažih mjera za obezbjeđenje neometanog vođenja krivičnog postupka, ali je ocijenio da se u trenutku odlučivanja o produženju pritvora neometano odvijanje i okončanje predmetne istrage, te onemogućavanje uticaja na svjedoke i saučesnike može postići samo mjerom pritvora, te da niti jedna druga, blaža mjera u konkretnom slučaju i u trenutnoj fazi postupka ne bi bila svrsishodna.
47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ocjenjuje da je Apelaciono vijeće detaljno i jasno obrazložilo zašto smatra da navedene okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju vanredne okolnosti i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda.
48. U pogledu apelantovih navoda da mu nije bilo omogućeno da se izjasni o dokazima koje je uz prijedlog za produženje pritvora Tužilaštvo dostavilo Sudu BiH, Ustavni sud ukazuje na to da član 5 stav 4 Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versup protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A, broj 12, st. 76 i 77). Ovaj organ mora, takođe, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, a koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada lišavanje slobode ima kao rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Garancije koje pruža član 5 stav 4 moraju biti obezbijeđene u domaćem zakonu, a pravni lijek mora biti djelotvoran i dovoljno siguran, tj. mora postojati mogućnost ispitivanja zakonitosti samog pritvora, a ne samo postupka ili zloupotrebe ovlašćenja.
49. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj nije neophodno da proceduru prema članu 5 stav 4 Evropske konvencije uvijek prate iste garancije kao i one potrebne u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, ali da moraju postojati garancije koje odgovaraju datoj vrsti lišavanja slobode. Evropski sud je naročito naglasio da „jednakost strana“ mora biti obezbijeđena posebno u postupku u kojem se razmatra žalba protiv naloga za pritvor (vidi, Evropski sud, Niedbala protiv Poljske, presuda od 4. jula 2000. godine, aplikacija broj 27915/95). Evropski sud je u navedenom predmetu utvrdio kršenje prava iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije, jer je zaključio da podnosilac nije imao mogućnost da komentariše tužiočevu argumentaciju budući da zakon koji je tada važio nije omogućavao podnosiocu ili njegovom advokatu da prisustvuje raspravama suda, dok je ta mogućnost za tužioca postojala, niti je tužilac imao obavezu da svoje podneske dostavi podnosiocu i njegovom advokatu. Princip ravnopravnosti strana koji se primjenjuje u habeas corpus postupcima podrazumijeva da postupak mora biti adversaran (vidi, Sanchez-Reisse protiv Švajcarske [1986. god.] i Wloch protiv Poljske [2000. god.]). U tom svjetlu [apelant] mora imati pristup spisima istražnih organa koji se koriste za donošenje odluke o pritvoru prije suđenja (Lamu protiv Belgije [1989. god.]) i mora dobiti sve tužiočeve podneske u vezi s tim (Hiedbala protiv Poljske [2000. god.]).
50. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće, razmatrajući identičan apelantov žalbeni prigovor, navelo da je Tužilaštvo u konkretnom slučaju postupilo u cijelosti u skladu sa odredbom člana 47 ZKPBiH kada je Sudu dostavilo sve dokaze koji potkrepljuju prijedlog za produženje mjere pritvora radi procjene zakonitosti pritvora, o čemu su obaviješteni i apelant i njegova odbrana. S obzirom na to da je Tužilaštvo ocijenilo da bi otkrivanje dokaza u konkretnoj fazi postupka moglo ugroziti ciljeve istrage, Sud BiH je na zahtjev tužioca postupio u skladu sa odredbom člana 47 stav 1 ZKPBiH, te braniocima uskratio uvid u njih. Osim toga, navedeno je da je u pobijanom rješenju obrazložen sadržaj navedenih dokaza u mjeri u kojoj je to moguće bez opasnosti po ugrožavanje ciljeva istrage, te su apelant i njegova odbrana upoznati sa sadržajem dokaza dostavljenih Sudu i u mjeri dovoljnoj da bi te dokaze mogli osporavati, pri čemu su ti dokazi u određenoj mjeri obrazloženi i od Tužilaštva, kako bi se odbrana mogla izjasniti o njima.
51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantu nije uskraćeno pravo da komentariše argumentaciju Tužilaštva i da je, stoga, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, imao „stvarnu mogućnost davati primjedbe“ na navode Tužilaštva povodom prijedloga za produženje pritvora.
52. Ustavni sud ukazuje da je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, između ostalog i apelantove veoma opširne navode apelacije, koji u ukupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na slobodu i bezbjednost ličnosti i nepravičnost postupka protiv apelanta. Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati, jer je Sud BiH, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore. Takođe, Ustavni sud napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.
53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije kada je Sud BiH u postupku povodom produženja pritvora utvrdio da postoje razlozi koji opravdavaju produženje pritvora apelantu i kada je za taj svoj zaključak dao jasno obrazloženje kako u pogledu postojanja osnovane sumnje, tako i u pogledu postojanja posebnih razloga za određivanje pritvora iz člana 132 stav 1 tač. b) i d)
ZKPBiH.
55. Ustavni sud, takođe, zaključuje da ne postoji kršenje člana 5 stav 4 Evropske konvencije jer apelantu nije uskraćena mogućnost djelotvornog osporavanja stavova Tužiteljstva koji su bitni za produženje pritvora.
56. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić