Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-634/20 (Z. O.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-634/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 634/20, rješavajući apelacije Zorana Opačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Zorana Opačića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 231697 19 Rev od 20. februara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 17. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) po izjavljenoj reviziji protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 231697 18 Gž 2 od 27. februara 2019. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 634/20.
2. Apelant je 2. marta 2020. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 231697 19 Rev od 20. februara 2020. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 814/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP 634/20 i AP 814/20 i vodi jedan postupak, te donese jednu odluku pod brojem AP 634/20.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od tuženog „Triglav-osiguranja“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. i 10. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelacije.
5. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelacije u periodu od 15. do 26. aprila 2021. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 4. februara 2016. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete.
8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 231697 16 P od 15. juna 2017. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev.
9. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 231697 17 Gž od 27. novembra 2017. godine prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje u fazu pripremnog ročišta.
10. Osnovni sud je u ponovljenom postupku donio Presudu broj 71 0 P 231697 18 P 2 od 1. januara 2018. godine kojom je (stav I izreke) djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete, i to na ime pretrpljenih fizičkih bolova i na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti, isplati iznose pobliže navedene u izreci presude, te na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti naknadu u obliku mjesečne rente u određenom novčanom iznosu počev od 18. januara 2015. godine pa ubuduće do kraja apelantovog života. Stavom II izreke presude je odbijen apelantov zahtjev u preostalom dijelu, kao i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa. Istom presudom, stavom III izreke, obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
11. Prvostepeni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da se 7. juna 2003. godine dogodila saobraćajna nezgoda, koju je skrivio Dario Marković, protiv kojeg je vođen krivični postupak kod Osnovnog suda, u kojem je proglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 2. Krivičnog zakona RS, za što mu je izrečena novčana kazna, koju je platio. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelant u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi zadobio tešku tjelesnu povredu, zbog čega je bolnički liječen od 7. do 12. juna 2003. godine, nakon čega je otpušten na kućno liječenje. Osnovni sud je također utvrdio da je apelant 5. maja 2014. godine protiv Darija Markovića podnio tužbu radi naknade štete, da je presudom Osnovnog suda od 17. marta 2015. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, odbijen njegov zahtjev zbog zastare. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da u konkretnoj parnici nije sporno da je apelant zadobio tjelesne povrede, da tuženi nije isplatio apelantu naknadu štete ni po jednom od osnova, da je apelant protiv tuženog podnio predmetnu tužbu 4. februara 2016. godine navodeći da predmetnu tužbu podnosi zato što se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo od 1. decembra 2013. godine, zbog čega traži da se tuženi obaveže da mu plati naknadu predmetne štete. Osnovni sud je utvrdio da apelant povodom zadobijenih povreda iz udesa, u periodu od 5. novembra 2003. do 26. oktobra 2015. godine, nije bio na medicinskom liječenju s obzirom na to da za taj period nema medicinsku dokumentaciju.
12. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 12. ZPP-a, naglasivši da je sud u parničnom postupku vezan pravosnažnom presudom krivičnog suda u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca. Osnovni sud je dalje naveo da pored odgovornosti štetnika (Dario Marković) koji je proglašen krivim za predmetnu saobraćajnu nezgodu za predmetnu štetu odgovora i tuženi s obzirom na to da su solidarni dužnici, te je, u vezi s tim, neosnovan njegov prigovor da do sada apelantu nije vršio isplatu nematerijalne štete. U tom smislu, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisan opšti desetogodišnji rok zastare. U odnosu na osiguranika tuženog (Dario Marković) nastupila je zastara na osnovu člana 377. stav 1. ZOO-a s obzirom na to da je tužba protiv njega podnesena po osnovu krivice, a na osnovu člana 158. ZOO-a.
13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je primjenom odredbe člana 200. stav 1. i člana 203. ZOO-a zaključio da je tužba u konkretnom slučaju podnesena u subjektivnom roku od tri godine od dana saznanja za pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja. U tom smislu, Osnovni sud je pojasnio da je apelant saznao za pogoršanje svog zdravstvenog stanja kada je izvršeno prvo vještačenje (od 18. januara 2015. godine, koje je sačinio vještak dr. Zoran Bjelogrlić u predmetu po apelantovoj tužbi protiv Darija Markovića), čime je predmetna tužba blagovremeno podnesena u roku iz člana 376. stav 1. ZOO-a. Pri tome, Osnovni sud je istaknuo da se na konkretnu stvar ne primjenjuje odredba člana 371. ni člana 377. ZOO-a, zbog čega je sud odbio prigovor zastare. Prilikom odlučenja o visini štete po pojedinim vidovima koji su obuhvaćeni tužbenim zahtjevom, Osnovni sud je imao u vidu odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. stav 2. ZPP-a, naglasivši da je apelant dokazao činjenice vezane za visinu štete po pojedinim vidovima koji su obuhvaćeni tužbom, te je, u smislu čl. 200. i 203. ZOO-a, djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i dosudio mu nematerijalnu štetu.
14. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 231697 18 Gž 2 od 27. februara 2019. godine kojom je odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu, dok je žalbu tuženog usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu, tako što je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen. U dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, po žalbi tuženog, prvostepena presuda je ukinuta i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove sastavljanja žalbe.
15. Okružni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da je prvostepena presuda pravilna u dijelu odluke kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, dok nije pravilna u dijelu u kojem je usvojen apelantov tužbeni zahtjev. Okružni sud je, između ostalog, naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da se predmetna nezgoda dogodila 7. juna 2003. godine, a time i šteta koju apelant potražuje. Shodno odredbama člana 376. stav 2. ZOO-a, apelant je mogao da podnese tužbu za eventualno određivanje rente, kao i za ostale vidove naknade štete, koje potražuje u predmetnoj parnici, u roku od pet godina od dana nastanka štete. Kako je apelant predmetnu tužbu podnio tek 4. februara 2016. godine, Okružni sud je zaključio da su sva apelantova potraživanja zastarjela, u smislu odredbe člana 376. stav 2. ZOO-a, te je, shodno odredbama člana 360. stav 1. istog zakona, prestalo njegovo pravo da zahtjevom iz tužbe traži naknadu predmetne štete. Pored toga, Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu pravilna, ali ne iz razloga navedenih u obrazloženju prvostepene presude, nego iz razloga što je i taj, odbijajući dio naknade štete zastario.
16. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 231697 19 Rev od 20. februara 2020. godine odbio reviziju.
17. Vrhovni sud je podsjetio da apelant, prema činjeničnim navodima tužbe, zahtijeva naknadu buduće štete zbog pogoršanja zdravstvenog stanja koje je posljedica uzroka ranije štetne radnje (štetnog događaja od 7. juna 2003. godine), za koje pogoršanje tvrdi da je saznao 18. januara 2015. godine kada je upoznat sa nalazom vještaka dr. Zorana Bjelogrlića. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je nesporna činjenica da je apelant u štetnom događaju od 7. juna 2003. godine pretrpio tešku tjelesnu povredu, da je radi naknade štete 5. maja 2014. godine podnio tužbu protiv štetnika –osiguranika (Dario Marković), da mu je odbijen zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja, a da je predmetnu parnicu protiv tuženog kao osiguravača pokrenuo tužbom od 4. februara 2016. godine. U tom smislu, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 376. stav 1. ZOO-a kojom je propisano da naknada prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je počinilo štetu, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala (stav 2). Imajući u vidu naprijed navedene činjenice koje su relevantne za rješenje spornog odnosa, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je odbijen apelantov tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja. U tom smislu, Vrhovni sud je pojasnio da zastarjelošću (član 360. stav 1. ZOO-a) prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze (pod uslovom da tuženi ističe prigovor), što znači da je apelant po proteku zastarnih rokova unutar kojih nije ostvarivao pravo na naknadu štete izgubio pravo da ostvaruje naknadu ne samo one štete koja mu je tada nastala i poznata već i buduće štete.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno da u konkretnom slučaju nije mogla nastupiti zastara s obzirom na to da je tužbu podnio blagovremeno u roku od tri godine po nastanku štete jer njegovo liječenje još uvijek nije završeno budući da mu se zdravstveno stanje stalno pogoršava. Apelant je istaknuo da je predmetni postupak pokrenut 4. februara 2016. godine, na koji način ukazuje da je prekršeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku.
b)Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud se u odgovoru na apelaciju broj AP 634/20 osvrnuo na apelacione navode koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, istaknuvši da je postupak pred tim sudom trajao osam mjeseci, te je predložio da se apelacija odbije. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju broj AP 814/20 naveo da su navodi apelacije neosnovani, te da su u osporenoj odluci dati jasni razlozi u vezi s utvrđenim relevantnim činjeničnim stanjem i razlozima zbog kojih i na koji način je, u konkretnoj situaciji, primijenjeno materijalno pravo. Smatra da nisu osnovani navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te je predložio da se apelacija odbije.
20. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju broj AP 634/20 naveo hronologiju predmetnog postupka istaknuvši da je postupak pred tim sudom trajao tri mjeseca, dok je pred prvostepenim sudom trajao jednu godinu i četiri mjeseca, dok je u ponovljenom postupku postupak pred drugostepenim sudom trajao četiri mjeseca, a pred prvostepenim sudom devet mjeseci, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Osnovni sud je u odgovorima na obje apelacije opisao hronologiju predmetnog postupka istaknuvši da nisu povrijeđena prava na koja je apelant ukazao u apelacijama s obzirom na to da je sud postupak proveo u skladu sa odredbama ZPP-a, koje se odnose na dužinu trajanja postupka i u skladu s odredbama materijalnog prava koje se primjenjuju u konkretnoj pravnoj stvari.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 360. st. 1. i 2.
(1) Zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarelost nastupa kad protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze.
Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.
(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze.
23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju, apelant apelacijom broj AP 634/20 ukazuje, između ostalog, na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom postupku u smislu odredbi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u kojem nije bila donesena presuda Vrhovnog suda, tako da je apelacija broj AP 634/20 u vrijeme podnošenja bila dopustiva u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda.
27. Nakon donošenja Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 231697 19 Rev od 20. februara 2020. godine apelant je ponovo podnio apelaciju broj AP 814/20 kojom je osporio i navedenu presudu Vrhovnog suda kao konačnu odluku u predmetnom postupku. Navedenu osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 11. marta 2020. godine, a apelacija broj AP 814/20 je podnesena 2. marta 2020. godine, tako da proizlazi da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao i zbog nedonošenja odluka u razumnom roku u predmetnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
32. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
33. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant, između ostalog, navodi da je pogrešna odluka redovnih sudova po pitanju prigovora zastarjelosti potraživanja. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu radi naknade nematerijalne štete, te da je u konačnici osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen njegov tužbeni zahtjev primjenom člana 376. ZOO-a zbog zastarjelosti potraživanja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke kao konačne odluke u predmetnom postupku radi naknade štete jasno ukazao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev podnesen izvan roka iz člana 376. ZOO-a, odnosno da je osnovan prigovor zastarjelost potraživanja koji je istaknuo tuženi. Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud analizirali sve okolnosti konkretnog slučaja, te da su imali u vidu da je apelant u štetnom događaju od 7. juna 2003. godine pretrpio tešku tjelesnu povredu, a da je tužbu za naknadu nematerijalne štete protiv tuženog kao osiguravača pokrenuo tužbom od 4. februara 2016. godine. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZOO-a sa odlučenjem Okružnog i Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Okružnog i Vrhovnog suda, kao i zaključku da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3077/15 od 31. januara 2018. godine i AP 2817/13 od 20. jula 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U predmetu broj AP 2817/13, u presudi osporenoj apelacijom Vrhovni sud je, između ostalog, istakao „da, čak i kad bi se prihvatile tvrdnje revizije da liječenje još traje, to ne bi imalo uticaja na odluku o prigovoru zastarjelosti potraživanja s obzirom na to da je tužba podnesena nakon što je protekao objektivni rok koji se računa od nastanka štete, a ne od saznanja za obim i visinu štete, zbog čega je irelevantno koliko je apelantovo liječenje trajalo i da li je ono okončano. Raspravljajući navode apelacije u tom premetu (AP 2817/13), Ustavni sud nije mogao da zaključi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 200. i člana 376. Zakona o obligacionim odnosima. Ustavni sud je u tom predmetu zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odbivši apelantov tužbeni zahtjev, za svoje odluke dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao.“ Dovodeći u vezu navedenu praksu sa obrazloženjem redovnih sudova u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je dato obrazloženje saglasno sa zauzetom praksom Ustavnog suda.
36. Prema tome, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, te praksu Ustavnog suda usvojenu u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima u vezi s primjenom rokova zastare, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i u okviru predmetnog parničnog postupka, primjenom rokova iz člana 376. ZOO-a, apelantu, u odnosu na ovaj dio apelacionih navoda, ni na koji način nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. U vezi s prigovorima vezanim za kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu podnio 4. februara 2016. godine, a da je postupak pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda od 20. februara 2020. godine. Dakle, predmetni parnični postupak je na tri sudske instance pravosnažno okončan u roku od četiri godine. Pri tome, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da su u predmetnom postupku za naknadu štete, koji u skladu s relevantnim zakonskim propisima nije hitne prirode, redovni sudovi donijeli pet odluka (četiri meritorne presude i jedno procesno rješenje). Imajući u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi odluke donosili u prikladnim rokovima i da ništa ne ukazuje da su apelacioni prigovori u vezi s kršenjem prava na suđenje u razumnom roku opravdani. Stoga, Ustavni sud smatra i ovaj prigovor neosnovan.
38. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, odbivši apelantov tužbeni zahtjev, za svoju odluku dao jasno i argumentovano obrazloženje iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao, pri čemu mu je omogućeno suđenje u razumnom roku.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić