Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1682/21 (S.D.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1682/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1682/21, rješavajući apelaciju koju je podnio S. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. D.

protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 176101 20 Kž od 5. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 176101 19 K od 13. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Sanjin Bandović advokat iz Živinica, podnio je 14. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 176101 20 Kž od 5. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 176101 19 K od 13. oktobra 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela utaje iz člana 290. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) i izrečena mu uvjetna osuda kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, koja se neće izvršiti koliko apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Oštećeni (M.S.) je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnični postupak.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se u apelantovim radnjama stiču sva bitna obilježja krivičnog djela utaje iz člana 290. stav 1. KZ, za koje je i oglašen krivim. Naveo je da je oštećeni kao svjedok jasno i određeno naznačio apelanta kao osobu koja je u kritičnom periodu od oštećenog preuzela hidrauličnu presu za izradu građevinskih elemenata i da je ta hidraulična presa povjerena apelantu kako bi na njoj izvršio određene popravke. Dalje je naveo da iz iskaza oštećenog proizlazi i to da apelant oštećenom nije vratio hidrauličnu presu, nego je apelant tu presu protupravno zadržao, a potom je prodao Dž.D. Naveo je da je Dž.D. svojim iskazom potvrdio da je tu presu kupio od apelanta, te da je Dž.D. ovo potvrdio i na glavnom pretresu kada je izjavio da je lično od apelanta kupio navedenu presu u Zenici u prostoru koji se nalazi u blizini firme Pero, a općepoznato je da se firma Pero nalazi u Raspotočju, gdje se nalazila i apelantova firma. Također je naveo da iz iskaza svjedoka M.S. nedvojbeno proizlazi da se hidraulična presa nalazila u poslovnom prostoru apelanta, dakle da ju je preuzeo na popravku od oštećenog, te da je ovaj svjedok u svom svjedočenju potvrdio da je u apelantovom prostoru vidio hidrauličnu presu i da mu je apelant rekao da ju je oštećeni donio na popravku, te da je navedena presa dugo vremena bila u apelantovom prostoru. S tim u vezi je naveo da je svjedok M.S., čiji se iskaz ne dovodi u sumnju niti se istom prigovara bilo kojim navodima apelanta, istakao i to da su mu naprijed navedene činjenice poznate po tome što je bio direktor prostora kojeg su koristili apelant i oštećeni. Također je naveo da nema nikakve sumnje u pogledu vjerodostojnost iskaza ovih svjedoka kada se radi o apelantu kao licu koje je od oštećenog preuzelo presu radi popravke, a koju popravku nije učinio, niti je presu vratio oštećenom, nego je presu prodao svjedoku Dž.D., što je Dž.D. i potvrdio u svom iskazu. Naveo je da je predmet optužbe u potpunosti riješen i da su sve pravno relevantne činjenice, koje su bile od značaja za utvrđivanje kako radnje izvršenja apelanta, koja je opisana u činjeničnom opisu tako i u pogledu apelantove namjere da pribavi imovinsku korist, što je posljedica djela, određeno i jasno opisane u činjeničnom opisu gdje je navedeno i vrijeme izvršenja krivičnog djela. Naveo je da se prvostepeni sud pravilno opredijelio za primjenu člana 62. KZ i apelantu izrekao uvjetnu osudu, kao u izreci pobijane presude, kojom će se postići kako opća tako i posebna svrha kažnjavanja iz člana 42. KZ.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Dopunskog protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant navodi da „redovni sudovi nisu riješili predmet optužbe, a koji se odnosi na utvrđivanje elemenata bića dokaza da je apelant počinio navedeno krivično djelo“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1682/21 (S.D.) | Sudska praksa | Aktio