Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-362/20 (D.S.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-362/20
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-362/20, rješavajući apelaciju D. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. S. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 K 062518 19 Kž od 20.
novembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnio je 27. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 K 062518 19 Kž od 20. novembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužilaštvo) zatraženo je 27. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i Okružno javno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 10. do 12. maja 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 K 062518 17 K od 19. avgusta 2019. godine apelant je oglašen krivim zbog toga što je, na način pobliže opisan u izreci presude, obijanjem zatvorenog prostora oduzeo tuđe pokretne stvari u namjeri da njihovim prisvajanjem sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, čime je počinio krivično djelo teška krađa iz člana 232. stav 1. tačka 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Tom presudom je odlučeno da se apelant oslobađa dužnosti plaćanja troškova krivičnog postupka, te da oni padaju na teret budžetskih sredstava suda. Nadalje, da se oštećenom N. J. (u daljnjem tekstu: oštećeni) nakon pravosnažnosti presude vraćaju predmeti (detaljno pobrojani u izreci presude), kao i da se sa viškom imovinsko-pravnog zahtjeva oštećeni upućuje na parnicu.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je u toku postupka neposredno saslušan oštećeni, zatim svjedoci Đ. L., R. K., Ž. L., S. P., E. M. i G. Đ, kao i da je izvršen uvid u materijalne dokaze (detaljno pobrojane na stranici 5 presude). Osnovni sud je, zatim, ukazao na iskaze oštećenog, saslušanih svjedoka, kao i na sadržaj materijalnih dokaza (detaljno navedeno na str. 5-12 presude). Nadalje, da je, cijeneći izvedene dokaze, našao da nema neposrednih dokaza da je apelant sa još jednim licem počinio krivično djelo kako mu se optužnicom stavlja na teret, ali da postoje indicije na strani apelanta potkrijepljene dokazima subjektivne i objektivne prirode.
7. Osnovni sud je naveo da je iskazu oštećenog poklonio vjeru i da je navedeni iskaz u saglasnosti sa ostalim provedenim dokazima. Osnovni sud je potom ukazao na činjenice koje su utvrđene iz iskaza oštećenog, i to, između ostalog, da oštećeni poznaje apelanta koji mu je neposredno prije spornog događaja dolazio u kuću sa još dva radnika „Loco“ d.o.o. Doboj i sklapao kuhinju, da je apelant od oštećenog zatražio pilu i da je oštećeni otišao do pomoćnog objekta po pilu, kao i da je, dok je istu tražio, vidio da je apelant po izlasku iz toaleta došao do objekta i provirio unutra, te da pila koju im je oštećeni dao nije bila ni potrebna u njihovom radu jer je nisu ni koristili. Nadalje, da je utvrđeno da je oštećeni vršio prepoznavanje predmeta koji su pronađeni na skladištu „Cibos” d.o.o. Doboj (detaljno navedeno na stranici 13 presude). Osnovni sud je naveo da je prepoznavanje izvršeno u skladu sa članom 150. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), jer je oštećeni na zapisniku o prepoznavanju predmeta prije same radnje prepoznavanja vrlo detaljno opisao predmete koji mu nedostaju. Pri tome, Osnovni sud je naveo da su neosnovani prigovori odbrane da se radi o nezakonitim dokazima, budući da je postupajući tužilac u skladu sa ovlaštenjima iz člana 43. stav 2. tačka a) ZKPRS dao saglasnost za preduzimanje predmetnih radnji, što je konstatovano na zapisniku o prepoznavanju od 17. februara 2017. godine, koji je sačinjen u skladu sa odredbama člana 225. stav 2. ZKPRS od strane ovlaštenih službenih lica na osnovu člana 227. stav 1. ZKPRS i po odobrenju tužioca, dok niti jednom odredbom ZKPRS nije propisana obaveza izdavanja naredbe za preduzimanje radnje prepoznavanja.
8. Osnovni sud je dalje naveo da iz iskaza svjedoka Đ. L., R. K. i S. P., zaposlenika u „Cibos“ d.o.o. Doboj, proizlazi da je apelant sa još jednim licem došao na skladište gdje je prodao predmete, precizirane u obrazloženju presude, što je potvrđeno i računom navedenog pravnog lica izdatim na apelantovo ime. Dalje, da iz iskaza svjedoka Ž. L. i G. Đ. (policijski službenici) slijedi da je po naredbi sudije za prethodni postupak Osnovnog suda rađen pretres vozila, vlasništvo N. M., koje koristi apelant, kojom prilikom su u vozilu pronađeni predmeti, precizirani u obrazloženju presude, što je potvrđeno i zapisnikom o pretresu vozila MUP CJB Doboj, PS Doboj 2, čiji je sastavni dio i fotodokumentacija koja sadrži širi izgled predmetnog vozila, kao i bliži izgled predmeta pronađenih u predmetnom vozilu prilikom pretresa.
9. Nadalje, dovodeći u vezu iskaz oštećenog sa zapisnikom o uviđaju, fotodokumentacijom lica mjesta na osnovu kojih je utvrđeno mjesto teške krađe izvršene u podrumskim prostorijama objekta oštećenog i izgled lica mjesta nakon izvršene krađe, kao i sa iskazima zaposlenih radnika u „Cibos” d.o.o. Doboj, Osnovni sud je zaključio da je apelant 13. februara 2017. godine, u jutarnjim satima, dakle, nakon spornog događaja, sa još jednim licem došao na skladište „Cibos“ d.o.o. Doboj i prodao određene predmete. Osnovni sud je istakao da je navedeno doveo u vezu i sa iskazima policijskih službenika Ž. L. i Đ. G. koji su istog dana izvršili pretres vozila koje je koristio apelant, kojom prilikom su u vozilu pronađeni predmeti podesni za nasilno otvaranje, te neotpakirana boca ulja kakva je (iste marke i proizvođača), također, sporne prilike otuđena od oštećenog o čemu je sačinjen zapisnik o pretresu i fotodokumentacija. Osnovni sud je istakao da izneseno upućuje na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da provedeni dokazi u svom sklopu i povezanosti isključuju svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio taj sud.
10. U odnosu na apelantove tvrdnje da je on policijskim službenicima rekao od koga je nabavio sporne predmete i ko je bio sa njim prilikom prodaje, kao i ko je prodao predmetne stvari, dok je samo na njegovu ličnu kartu vršen upis i isplata u „Cibos“ d.o.o. Doboj, Osnovni sud je naveo da takvi navodi apelanta nisu potvrđeni nijednim provedenim dokazom i da su neuvjerljivi i usmjereni na izbjegavanje krivične odgovornosti. Osim toga, Osnovni sud je istakao da je cijenio i psihički odnos apelanta prema izvršenom krivičnom djelu, te da je našao da je apelant predmetno krivično djelo učinio sa direktnim umišljajem. Dalje, da je apelant bio svjestan da obijanjem pomoćnog objekta podruma oštećenog i uzimanjem i prisvajanjem stvari, bliže označenih u izreci presude, čini krivično djelo teške krađe, pa da odnošenjem tih predmeta pokazuje i svoje htijenje, sve u namjeri da ostvari protivpravnu imovinsku korist.
11. U odnosu na odluku o krivičnoj sankciji, Osnovni sud je naveo da je cijenio sve okolnosti koje utiču na vrstu i visinu iste, te da je, prije svega, imao u vidu činjenicu da se za krivično djelo teška krađa iz člana 232. stav 1. KZRS može izreći kazna zatvora od jedne do osam godina. Nadalje, da je od olakšavajućih okolnosti na strani apelanta cijenio protek vremena od učinjenog krivičnog djela, da je dio otuđenih predmeta pronađen, korektan odnos prilikom suđenja, da je otac troje djece, nezaposlen, a da je od otežavajućih okolnosti cijenio da oštećeni traži naknadu štete i krivično gonjenje, raniju višestruku osuđivanost apelanta za krivična djela iz grupe krivičnih djela protiv imovine, što su okolnosti koje ukazuju na povećan stepen društvene opasnosti apelanta, kao učinioca krivičnog djela. Osnovni sud je istakao da nema mjesta izricanju blaže vrste krivične sankcije, niti izricanju kazne ispod zakonom utvrđenog minimuma, kao i da će se, cijeneći sve navedene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, izrečenom kaznom zatvora postići svrha kažnjavanja i to kako u segmentu specijalne prevencije, tako i u segmentu generalne prevencije.
12. Presudom Okružnog suda broj 85 0 K 062518 19 Kž od 20. novembra 2019. godine žalba apelantovog branioca je odbijena, te je prvostepena presuda potvrđena.
13. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su bez osnova žalbeni prigovori kojima se ukazivalo na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 2. u vezi sa članom 295. stav 2. ZKPRS sa argumentacijom da sud nije cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima. Pri tome, istakao je da je ocjena dokaza izvršena pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da su o svemu dati sadržajni i jasni razlozi. Nadalje, ispitujući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a u vezi sa žalbenim prigovorima apelantovog branioca, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu svih provedenih dokaza, kako subjektivne, tako i objektivne prirode, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i iz njih izveo ispravne zaključke da je upravo apelant, u vrijeme i na način kako je to pobliže opisano izrekom pobijane presude, počinio radnju izvršenja koja u sebi sadrži sva bitna obilježja krivičnog djela teška krađa iz člana 232. stav 1. tačka
1. KZRS. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud za svoje utvrđenje imao uporište u brojnim iskazima saslušanih svjedoka, dovodeći ih u vezu sa izvedenim materijalnim dokazima.
14. Okružni sud je istakao da, bez obzira što vještačenje tragova obuće pronađenih na licu mjesta nije pokazalo da pronađeni tragovi potiču od patika oduzetih od apelanta, kada se ima u vidu iskaz oštećenog i činjenica da je oštećeni opisao predmete koji su mu sporne prilike otuđeni iz obijene dvorišne zgrade, te kada se navedeno dovede u vezu sa zapisnikom o uviđaju i fotodokumentacijom lica mjesta, kao i sa iskazima zaposlenih radnika „Cibos” d.o.o. Doboj i policijskih službenika Ž. L. i G. Đ., kao i sa predmetima pronađenim prilikom pretresa vozila koje apelant koristi o čemu je sačinjen zapisnik o pretresu i fotodokumentacija (detaljno navedeno u obrazloženju presude), sve te činjenice upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Nadalje, da neosnovano žalba ukazuje da se prvostepena presuda zasniva isključivo na činjenici da je apelant prodao predmete koji potiču iz predmetnog krivičnog djela, kada se imaju u vidu i činjenice da su i drugi predmeti otuđeni prilikom izvršenja tog djela pronađeni u vozilu koje apelant koristi, kao i predmeti podesni za nasilno otvaranje, te da je apelant i ranije bio kod kuće oštećenog i pri tom ispoljavao vrlo upadljivo ponašanje razgledajući objekte oštećenog. Okružni sud je istakao da se navedene indicije nalaze u potpunom skladu i da predstavljaju sistem indicija koje u svom sklopu i povezanosti isključuju svaku drugu verziju mogućnosti izvršenja djela i učinioca, od one koju je utvrdio sud, te da je o tome pobijana presuda iznijela detaljne i valjane razloge.
15. U odnosu na žalbene navode da apelant izvršenjem predmetnog krivičnog djela nije stekao bilo kakvu imovinsku korist, Okružni sud je naveo da je van svake razumne sumnje utvrđeno da je apelant lično prodao određene predmete koji potiču iz navedenog krivičnog djela firmi koja se bavi otkupom sekundarnih sirovina, te na to ime primio isplatu, kao i da su određeni predmeti, otuđeni prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela, pronađeni prilikom pretresa u vozilu koje apelant koristi. Također, istakao da se žalba apelantovog branioca ne može pozivati na sadržaj iskaza apelanta, jer on u toku prvostepenog postupka nije iznosio svoju odbranu svjedočenjem, iako mu je to bilo omogućeno, već da je svoj stav o konkretnom predmetu i dokazima optužbe iznosio u toku izvođenja dokaza i u završnoj riječi, o čemu prvostepena presuda sadrži analizu, te razloge zašto ne stoje apelantovi prigovori. Okružni sud je zaključio da je činjenično stanje u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno potpuno i pravilno, a da su prigovori žalbe apelantovog branioca neosnovani. Okružni sud je dalje naveo da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen krivični zakon, te da radnje apelanta, kako su opisane u izreci pobijane presude, sadrže sva bitna obilježja krivičnog djela teška krađa iz člana 232. stav 1. tačka 1. KZRS, zbog čega je neosnovan i prigovor žalbe apelantovog branioca po osnovu pobijanja presude zbog povrede krivičnog zakona osporavajući da je predmetno djelo izvršeno sa direktnim umišljajem. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud iznio valjane razloge zašto smatra da je predmetno krivično djelo izvršeno sa direktnim umišljajem.
16. U odnosu na odluku o krivičnoj sankciji, Okružni sud je istakao da izrečena krivična sankcija nije prestroga, te da su sve olakšavajuće okolnosti potpuno i pravilno utvrđene i da im je dat onaj značaj koji one imaju u konkretnim okolnostima počinjenog djela i ličnosti apelanta, kao učinioca. Dalje, da ne stoje prigovori žalbe da pobijana presuda ne sadrži podatke o osuđivanosti apelanta, jer je ocjena navedenog dokaza izvršena pojedinačno, te u međusobnoj vezi sa drugim okolnostima koje utiču da kazna bude manja ili veća u okviru dijela obrazloženja koji se odnosi na odluku o krivičnoj sankciji. Okružni sud je istakao da izrečena kazna zatvora nije prestroga, naročito kada se ima u vidu da je apelant specijalni povratnik u izvršenju predmetnog krivičnog djela, pa imajući u vidu kako težinu izvršenog djela, tako i stepen opasnosti apelanta, da nema osnova za ublažavanje izrečene kazne, jer se svrha kažnjavanja iz člana 28. KZRS može postići isključivo kaznom zatvora u izrečenom trajanju i samo tako izrečena krivična sankcija će dovoljno djelovati na apelanta da ubuduće ne čini krivična djela.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da je u toku prvostepenog postupka nesporno dokazano da je apelant izvršio prodaju stvari koje potiču iz teške krađe, ali da nijedan izvedeni dokaz optužbe ne potvrđuje učešće apelanta u izvršenju navedenog krivičnog djela. S tim u vezi, ističe da je u toku postupka izvršeno vještačenje tragova patika koje je izvršilac teške krađe ostavio na licu mjesta izvršenja krivičnog djela usporedbom pronađenih tragova sa oduzetim patikama pronađenim prilikom pretresa kod apelanta, kao i da iz datog mišljenja jasno proizlazi da tragovi pronađeni na licu mjesta izvršenja krivičnog djela ne potiču od oduzete i na vještačenje dostavljene patike apelanta. Apelant dalje ističe da je Osnovni sud, u drugim predmetima, kod tzv. posrednih dokaza, odnosno pronalaska predmeta koji potiču iz krivičnog djela teške krađe, optužene oglasio krvim i izrekao im kazne zatvora, ali da je Okružni sud, odlučujući o žalbama odbrane, ukinuo prvostepene presude jer u prvostepenom postupku nije dokazano da su optuženi izvršioci navedenog krivičnog djela (u prilogu apelacije apelant je dostavio presude Osnovnog suda br. 85 0 K 0 44950 17 K 2 od 25. januara 2018. godine, 85 0 K 0 37550 13 K od 16. jula 2015. godine i 85 0 K 37550 16 K 2 od 2. februara 2016. godine, te presude Okružnog suda br. 85 0 K 044950 18 Kž 2 od 11. juna 2018. godine i 85 0 K 0 37550 15 Kž od 12. novembra 2015. godine). Nasuprot tome, apelant navodi da je u konkretnom slučaju Okružni sud, odlučujući o žalbi apelanta, odbio žalbu i faktički odustao od svog ranijeg stava, a čime je apelant objektivno diskriminiran, te čime su mu povrijeđene ustavne odredbe o jednakosti građana pred zakonom. U konačnici, apelant ističe da su osporene presude očigledno nezakonite, jer izvedeni dokazi ničim ne potvrđuju izvršenje krivičnog djela teške krađe od strane apelanta, a apelantu je izrečena teška kazna koju je potvrdio i Okružni sud odlučujući o apelantovoj žalbi. II.Odgovor na apelaciju
18. Okružni sud je naveo da se u apelaciji neosnovano ističe da su povrijeđena prava apelanta na pravično suđenje. Nadalje, da se u apelaciji ponavljaju argumenti koje je apelant ranije iznosio tokom prvostepenog postupka i u žalbi na prvostepenu presudu, a koji su bili predmet ocjene Okružnog suda, koje taj sud s pravom nije prihvatio, za šta je dao uvjerljivo obrazloženje, kod kojeg i dalje ostaje. Osim toga, istakao je da su bespredmetni i navodi apelacije o diskriminirajućem odnosu tog suda u odnosu na apelanta, odnosno navodi kojima se ukazuje na različitu praksu tog suda u pogledu „posrednih dokaza“, s obzirom da ranije odluke na koje se apelant poziva u apelaciji nisu zasnovane na istom činjeničnom i pravnom stanju stvari. Okružni sud je naveo da se u konkretnom predmetu osuđujuća presuda ne zasniva isključivo na činjenici da su kod apelanta pronađeni predmeti koji potiču iz krivičnog djela teške krađe (kao što je to slučaj sa predmetima na koje apelant ukazuje), već i na drugim dokazima koji zajedno sa navedenim nedvosmisleno ukazuju da je upravo apelant izvršio krivično djelo za koje je osuđen. Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Osnovni sud je naveo da je omogućio pravično suđenje apelantu i da nije proizvoljno primijenio zakon. Nadalje, da apelantu nije povrijeđeno pravo na odbranu, te da nije diskriminiran tokom postupka, a što je vidljivo iz samog toka postupka, zapisnika sa glavnih pretresa i provedenih dokaza. Osnovni sud je istakao da je apelant tokom postupka imao branioca i da im je bilo omogućeno da predlažu i izvode dokaze za koje su smatrali da će osporiti dokaze optužbe i dokazati osnovanost svojih navoda.
20. Okružno javno tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana, te da se apelacijom osporavaju činjenični zaključci pobijane presude, iako uloga Ustavnog suda nije da vrši provjeru utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje, da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, zasnovane na dokazima provedenim u toku dokaznog postupka. Osim toga, Okružno javno tužilaštvo je navelo da je apelant u apelaciji isticao i druge prigovore, ali da se oni odnose na povredu odredaba krivičnog postupka, koje je isticao i u žalbi, te da se oni ne mogu odnositi na povredu prava na pravično suđenje. U konačnici, predloženo je da se predmetna apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Svrha kažnjavanja Član 28.
U okviru svrhe krivičnih sankcija, svrha kažnjavanja je:
1) sprečavanje učinioca da čini krivična djela i njegovo prevaspitavanje, 2) uticaj na druge da ne čine krivična djela, 3) razvijanje i učvršćivanje društvene odgovornosti izražavanjem društvene osude za krivično djelo i neophodnosti poštovanja zakona.
Odmjeravanje kazne Opšta pravila o odmjeravanju kazne Član 37.
(1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.
(2) Okolnost koja je obilježje krivičnog djela ne može se uzeti u obzir i kao otežavajuća okolnost, odnosno olakšavajuća okolnost, izuzev ako prelazi mjeru koja je potrebna za postojanje krivičnog djela ili određenog oblika krivičnog djela ili ako postoje dvije ili više ovakvih okolnosti, a samo jedna je dovoljna za postojanje težeg, odnosno lakšeg oblika krivičnog djela.
(3) Ako je krivično djelo učinjeno iz mržnje, kako je propisano u članu 147. stav 25. ovog zakona, sud će to uzeti kao otežavajuću okolnost, osim ako mržnja nije kvalifikatorna okolnost tog krivičnog djela.
(4) Kad sud odmjerava kaznu učiniocu za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir da li je ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, da li su oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude, odnosno od izdržane ili oproštene kazne.
(5) Pri odmjeravanju novčane kazne sud će posebno uzeti u obzir imovno stanje učinioca.
Teška krađa Član 232. stav (1) (1) Ako je krađa izvršena:
1) obijanjem ili provaljivanjem ili drugim savlađivanjem većih prepreka da se dođe do stvari iz zatvorenih zgrada, soba, kasa, ormara, blagajni ili drugih zatvorenih prostora, 2) na naročito opasan ili naročito drzak način, 3) od strane lica koje je pri sebi imalo kakvo oružje ili opasno sredstvo radi napada ili odbrane, 4) od strane više lica koja su se udružila za vršenje krađa, 5) iskorišćavanjem stanja prouzrokovanog požarom, poplavom, zemljotresom ili sličnom nesrećom, 6) iskorišćavanjem nemoći ili drugog teškog stanja nekog lica, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, 7) iz mržnje.
22. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21)
23. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 53/12, 91/17 i 66/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 85 0 K 062518 19 Kž od 20. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 27. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum 28. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
31. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
32. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne ocjene izvedenih dokaza, proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78.).
33. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
34. Nadalje, apelant ukazuje na to da su redovni sudovi svoje odluke utemeljili na posrednim dokazima, te smatra da nijedan izvedeni dokaz optužbe ne potvrđuje učešće apelanta u izvršenju krivičnog djela koje mu je optužnicom stavljeno na teret. U pogledu navedenoga, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju da djeluju kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju da budu nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i ne predstavljati zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, problematiziranje postojanja konkretnih dokaza za izvršenje predmetnog krivičnog djela u okolnostima predmetnog slučaja, po ocjeni Ustavnog suda, pokreće i pitanje povredu načela in dubio pro reo. Navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPRS da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost.
35. Dovodeći navedene stavove u svezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud jasno ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to, prvenstveno, na iskazu oštećenog, te svjedoka Đ. L., R. K., S. P., Ž. L. i G. Đ., kao i na određenim materijalnim dokazima. Osim toga, Ustavni sud zapaža, a kako to proizlazi iz obrazloženja prvostepene presude, da je Osnovni sud, na osnovu izvedenih dokaza, između ostalog, utvrdio da je da je apelant prije spornog događaja dolazio u kuću oštećenog radi sklapanja kuhinje, da je zatražio od oštećenog alat koji mu nije ni bio potreban u radu, kao i da je tom prilikom razgledao objekat oštećenog. Nadalje, da je apelant nakon spornog događaja, sa još jednim licem, došao na skladište firme „Cibos“ d.o.o. Doboj, gdje je prodao određene predmete (oštećeni je vršio prepoznavanje predmeta pronađenih na skladištu navedene firme), kao i da su određeni predmeti, otuđeni prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela, pronađeni u vozilu koje apelant koristi, te predmeti podesni za nasilno otvaranje. Dalje, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da činjenice utvrđene na osnovu izvedenih dokaza upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da provedeni dokazi u svom sklopu i povezanosti isključuju svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio taj sud. Ustavni sud, također, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Okružnog suda koji je potvrdio, kao pravilne, zaključke prvostepenog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da i iz obrazloženje drugostepene presude slijedi da se indicije, na koje je ukazano u obrazloženju presude, nalaze u potpunom skladu i da predstavljaju sistem indicija koje u svom sklopu i povezanosti isključuju svaku drugu verziju mogućnosti izvršenja djela i učinioca, od one koju je utvrdio sud. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, kao i da su jasno naveli vrijednost i utjecaj pojedinog dokaza na utvrđivanje odlučnih činjenica, dovodeći ih u međusobnu vezu, pri čemu je izveden zaključak da svi provedeni dokazi predstavljaju zatvoreni krug indicija koje upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim i za koje je osuđen. Stoga, Ustavni sud smatra da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije, odnosno da sudovi i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
36. U odnosu na apelantove navode u pogledu izrečene kazne zatvora, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Osnovnog suda slijedi da je taj sud odmjerio i izrekao kaznu u zakonom propisanim granicama za predmetno krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća, odnosno, olakšavajuće i otežavajuće okolnosti (kako je to navedeno pod tačkom 11. predmetne odluke). Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da izrečena krivična sankcija nije prestroga, te da su sve olakšavajuće okolnosti potpuno i pravilno utvrđene i da im je dat onaj značaj koji one imaju u konkretnim okolnostima počinjenog djela i ličnosti apelanta, kao i da se svrha kažnjavanja može postići isključivo kaznom zatvora u izrečenom trajanju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključcima redovnih sudova u pogledu izrečene kazne zatvora, odnosno ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je u ovoj krivično-pravnoj stvari primijenjen materijalno-pravni propis prilikom donošenja odluke o visini kazne zatvora.
37. U odnosu na pozivanje apelanta na ranije izražen stav Okružnog suda u odnosu na tzv. posredne dokaze, u prilog čemu je apelant dostavio, između ostalog, presude tog suda br. 85 0 K 044950 18 Kž 2 od 11. juna 2018. godine i 85 0 K 0 37550 15 Kž od 12. novembra 2015. godine, Ustavni sud zapaža da je presudom Okružnog suda broj 85 0 K 044950 18 Kž 2 od 11. juna 2018. godine potvrđena prvostepena presuda kojom su optuženi oslobođeni od optužbe da su počinili krivično djelo teška krađa iz člana 232. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 23. KZRS, uz obrazloženje da je prvostepeni sud pravilno zaključio da nema dovoljno dokaza da su optuženi učinili djelo iz optužnice (kod optuženih nisu pronađene stvari, otisci optuženog F. R. pronađeni su samo na vanjskoj strani stakla, a otisci optuženih nisu pronađeni u unutrašnjosti kuće). Nadalje, presudom Okružnog suda broj 85 0 K 0 37550 15 Kž od 12. novembra 2015. godine odbijena je kao neosnovana žalba optužbe, te je prvostepena presuda u odnosu na optuženog S. G. potvrđena (oslobođen optužbe da je učinio krivično djelo teška krađa u člana 232. stav 1. KZRS, u vezi sa članom 23. KZRS, u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljena proizvodnja i promet oružja iz člana 399. stav 1. KZRS, u vezi sa članom 43. KZRS), dok je u odnosu na optužene Z. G. i J. J, uvažavanjem žalbi njihovih branilaca, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, uz obrazloženje da prvostepeni sud nije dao obrazloženje na osnovu čega je zaključio da su optuženi Z. G. i J. J. izvršioci predmetnog krivičnog djela, čime je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKPRS. U ponovnom postupku, presudom Osnovnog suda od 2. februara 2016. godine u odnosu na optužene Z. G. i J. J. odbijena je optužba da su kao saizvršioci učinili krivično djelo teške krađe iz člana 232. stav 1. tačka 1. KZRS u vezi sa članom 23. KZRS, budući da je postupajući tužilac odustao od daljnjeg krivičnog gonjenja. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, odnosno obrazloženje redovnih sudova dato u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, kao i zaključke Ustavnog suda date u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da se odluke Osnovnog suda i Okružnog suda, na koje se apelant pozvao, ne mogu dovesti u vezu s predmetnom apelacijom. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelacioni navodi neosnovani i da ni na koji način ne dovode u pitanje pravo na pravično suđenje.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene procesnog i materijalnog prava, kao i budući da su redovni sudovi detaljno, jasno i argumentirano obrazložili odluku o visini kazne. Osim toga, iz obrazloženja odluka redovnih sudova ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić