Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1778/21 (G. R.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1778/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1778/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Gina Radujković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Gina Radujković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 023330 19 Uvp od 10. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gina Radujković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čelinca, koju zastupa Čedomir Jungić advokat iz Banjaluke, podnijela je 19. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 023330 19 Uvp od 10. marta 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskog sekretarijata za poslove opće uprave Čelinac broj 02/2-560-74/92 od 16. novembra 1992. godine G.R. je priznato svojstvo RVI IV grupe sa 80% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja koje je pretrpio kao pripadnik VRS i pravo na ličnu invalidninu i dopunsko materijalno obezbjeđenje, a ovaj status i prava je zadržao i Rješenjima Odjeljenja za opću upravu Općine Čelinac (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za opću upravu) broj 02/1-560-25/09 od 30. januara 2009. godine i broj 02/1-560-47/12 od 30. marta 2012. godine.
3. Odjeljenje za opću upravu je rješenjem broj: 02/1-560-17/18 od 14. maja 2018. godine utvrdilo prestanak statusa RVI i prava na ličnu invalidninu G.R. sa 9. majom 2018. godine zbog smrti.
4. Apelantica je 21. maja 2018. godine podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu invalidninu nakon smrti supruga, u smislu člana 62. stav 3. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata (u daljnjem tekstu: Zakona o pravima boraca).
5. Rješenjem Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljem tekstu: tuženi) broj 16-03/4-1-3-562-171/18 od 31. jula 2018. godine, u postupku revizije, izmijenjeno je rješenje od 30. marta 2012. godine i riješeno da se G.R., suprugu apelantice, postmortalno utvrđuje svojstvo ratnog vojnog invalida V kategorije sa 70% vojnog invaliditeta.
6. U upravnom sporu apelantice, kao tužioca, protiv rješenja tuženog od 31. jula 2018. godine, Okružni sud u Banjaluci je donio Presudu broj 11 0 U 023330 18 U od 23. oktobra 2019. godine kojom je odbio kao neosnovanu predmetnu tužbu.
7. Vrhovni sud je osporenom odlukom odbio zahtjev apelantice za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci od 23. oktobra 2019. godine.
8. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi, postupajuci po zahtjevu apelantice za priznavanje prava na porodičnu invalidninu, u skladu sa članom 62. st. 3. i 4. Zakona o pravima boraca izvršio reviziju rješenja od 30. marta 2012. godine, zatraživši u skladu sa čl. 92. i 93. istog zakona nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije. Zatim, da je drugostepena ljekarska komisija u nalazu i mišljenju od 26. jula 2018. godine vojni invaliditet cijenila po istoj tački 223-70% Liste, po osnovu posljedica ranjavanja, uz konstataciju da je do smanjenja procenta vojnog invaliditeta u odnosu na nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije od 20. decembra 1995. godine došlo jer je prvostepena ljekarska komisija nepravilno primijenila član 4. stav 1. Pravilnika o radu ljekarskih komisija za ocjenu vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Naime, prvostepena ljekarska komisija je vojni invaliditet po tački
223. Liste nepravilno uvecala primjenjujuci član 4. stav 1. Pravilnika. S tim u vezi je naveo da je tuženi mogao rješenjem od 31. jula 2018. godine, u postupku revizije, izmijeniti rješenje od 30. marta 2012. godine nakon smrti supruga apelantice, primjenom člana 62. Zakona o pravima boraca. Pri tome je ukazao da je članom 62. stav 1. Zakona o pravima boraca propisano da član porodice umrlog vojnog invalida od prve do četvrte kategorije ima pravo na: porodičnu invalidninu i zdravstvenu zaštitu; da je stavom 2. istog člana propisano da prava iz stava 1. tog člana ima član porodice vojnog invalida pete i šeste kategorije koji je umro od posljedica rane, povrede, ozljede ili bolesti po osnovu koje mu je utvrđen vojni invaliditet, te da prava iz stava 1. tog člana se mogu ostvariti nakon izvršene revizije rješenja o priznatom statusu i pravima nakon izvršene revizije rješenja o priznatom statusu i pravima nakon izvršene revizije rješenja o priznatom statusu i pravima vojnog invalida (stav 3), a ako postupak revizije ili po žalbi nije okončan do dana smrti vojnog invalida, okončat ce se bez obzira na tu činjenicu (stav 4). Naveo je da je suprugu apelantice pravilno utvrđen status RVI V kategorije sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja, jer mu je rješenjem od 30. marta 2012. godine utvrđen status RVI IV kategorije sa 80% invaliditeta, pri čemu je cijenjen po tački 223. Liste u procentu od 70% tako da mu je taj procenat vojnog invaliditeta nepravilno uvecan za 10% primjenom člana 4. stav 1. Pravilnika. S obzirom da je suprug apelantice cijenjen samo po tački 223. Liste, a nije cijenjen ni po jednoj drugoj ocjenskoj tački, to i nije bilo osnova za povecanje utvrđenog procenta od 70% po tački 223. Liste (član 4. stav 1. Pravilnika), a kako je to pravilno i konstatovala drugostepena ljekarska komisija. Naveo je da je neosnovan prigovor apelantice da nije utvrđivano da li su kasnija oboljenja njenog supruga u uzročno-posljedičnoj vezi sa angažovanjem u VRS, a i da li su ta oboljenja zajedno sa ranjavanjem mogla dovesti do neke druge kategorije i procenta vojnog invaliditeta, jer se uzročno-posljedična veza smrti sa ranjavanjem RVI utvrđuje u posebnom postupku, nakon izvršene revizije rješenja o utvrđenom statusu RVI, kako je to i propisano članom 62. stav 3. Zakona o pravima boraca. Apelacioni navodi
9. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je njenom suprugu postmortalno smanjena kategorija i procenat vojnog invaliditeta kako apelantica kao član porodice umrlog vojnog invalida ne bi mogla ostvariti pravo na porodičnu invalidninu, te ističe da se jednom trajno stečena prava ne mogu kasnije mijenjati. Također navodi da je komisija bila dužna da utvrdi da li su kasnija oboljenja u uzročno-posljedičnoj vezi sa angažovanjem u VRS i da li su ta oboljenja zajedno sa ranjavanjem mogla dovesti do druge kategorije i procenta vojnog invaliditeta.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić