Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4353/19 („Partner mikrokreditna fondacija“ Tuzla)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Mjenica
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4353/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4353/19, rješavajući apelaciju „Partner mikrokreditna fondacija“ Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Partner mikrokreditna fondacija“ Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 I 071634 19 Rev od 5. septembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Partner mikrokreditna fondacija“ Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Jelena Trninić, apelanticina zaposlenica, podnijela je 13. novembra 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 I 071634 19 Rev od 5. septembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženih S. H., A. N. i N. K. (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena, trećetužena ili tužene) zatraženo je 4. februara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tužene su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 10. do 18. februara 2021. godine. Kantonalni sud i Općinski sud nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelantica je u svojstvu tražioca izvršenja 21. aprila 2011. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave – mjenice protiv prvotužene kao korisnika kredita, te drugotužene i trećetužene kao jamaca, radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 18.418,6 KM.

6. Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 32 0 I 071634 11 I od 8. oktobra 2014. godine kojim je odredio predloženo izvršenje. Zaključkom Općinskog suda od 3. februara 2015. godine odlučeno je da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i apelantica je upućena na parnični postupak.

Osporene presude

7. Presudom Općinskog suda broj 32 0 I 071634 15 P od 13. jula 2016. godine (stav 1 izreke) obavezane su tužene da apelantici na ime mjeničnog duga isplate iznos od 18.418,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Istom presudom (stav II izreke) odbijen je protivtužbeni zahtjev drugotužene i trećetužene protiv apelantice kojim su tražile da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo Ugovor o kreditu broj BATZ-12264-04 od 26. oktobra 2007. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), koji je zaključen između apelantice kao davaoca kredita i prvotužene kao korisnika kredita, kao i Aneks ugovora broj 3ATZ-012264-04 od 22. jula 2010. godine, te Ugovor o jamstvu broj BATZ-012264-04 od 26. oktobra 2007. godine, koji su zaključeni između apelantice i drugotužene, kao i trećetužene, te je apelantica obavezana da drugotuženoj i trećetuženoj naknadi troškove postupka.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je apelantica kao davalac kredita s prvotuženom kao korisnikom kredita 26. oktobra 2007. godine zaključila predmetni ugovor u iznosu od 30.000,00 KM na rok od 60 mjeseci, koji je osiguran mjenicama preciziranog serijskog broja, sa izjavom drugotužene i trećetužene kao jamaca od 26. oktobra 2007. godine, te da se radi o mjenicama (trasiranim) bez protesta. Također je utvrđeno da je apelantica s prvotuženom zaključila i Aneks navedenog ugovora od 22. jula 2010. godine po osnovu ostatka duga – glavnice u iznosu od 17.858,10 KM i da će navedeni iznos isplatiti u 84 mjesečne rate, a da je kao sredstvo osiguranja prvotužena kao korisnik kredita predala dvije mjenice preciziranog serijskog broja popunjene na iznos od 18.484,30 KM sa dospijećem plaćanja na dan 12. april 2011. godine (ostatak glavnice – mjenični dug u iznosu od 17.556,64 KM i redovna kamata u iznosu od 861,72 KM prema pregledu uplata na dan utuženja – podnošenja prijedloga za izvršenje).

9. U vezi s istaknutim prigovorom zastare potraživanja, Općinski sud je naveo da je neosnovan. Pojašnjavajući takav stav, Općinski sud je imao u vidu da je apelantica kao imalac trasirane mjenice nju ispunila 12. aprila 2011. godine, kao danom dospijeća mjenične obaveze, a u okviru zastarnog roka od tri godine, podnijet je prijedlog za izvršenje (21. april 2011. godine), koji se ima smatrati i danom podnošenja tužbe, s obzirom na to da je po prigovoru tuženih postupak nastavljen kao po tužbi u parničnom postupku. Općinski sud je zaključio da rok zastarjelosti, prema članu 80. stav 1. Zakona o mjenici, koji se primjenjuje u odnosu na tužene, nije protekao kada se ima u vidu dospijeće potraživanja (12. april 2011) i datum podnošenja prijedloga za izvršenje (21. april 2011. godine) odnosno tužbe.

10. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o mjenično-pravnom sporu za isplatu mjeničnog iznosa po izdatim bjanko mjenicama radi osiguranja potraživanja iz ugovora o kreditu i Aneksa ugovora, a u kojem se odlučuje o tužbenom zahtjevu apelantice kao mjeničnog povjerioca prema prvotuženoj kao glavnom dužniku, te drugotuženoj i trećetuženoj kao mjeničnim jamcima (avalistima) primjenom Zakona o mjenici. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da prema odredbi člana 48. Zakona o mjenici svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice, pa imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih lica bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno, pri čemu nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali. Stoga je Općinski sud zaključio da i drugotužena i trećetužena kao jamci (avalisti) odgovaraju imaocu mjenicu solidarno s prvotuženom kao glavnim dužnikom, zbog čega je shodno navedenom sud obavezao tužene da solidarno isplate dug apelantici u iznosu od 18.418,36 KM shodno članu 48. Zakona o mjenici.

11. Imajući u vidu da je ocjenom provedenih dokaza nesporno utvrđeno da predmetni ugovor o kreditu, Aneksu tog ugovora, kao i ugovor o jamstvu nisu imali nedostataka i da su u cijelosti punovažni, kako to proizlazi i iz nalaza vještaka ekonomske struke, Općinski sud je zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev drugotužene i trećetužene, te je donio odluku kao u stavu 2. izreke presude. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom odredbi člana 386. ZPP.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 I 071634 16 Gž od 10. septembra 2018. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve izvedene dokaze u smislu člana 8. ZPP, za šta je dao detaljno, iscrpno i pravilno obrazloženje o svim bitnim činjenicama koje su zasnovane na izvedenim dokazima. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio utvrđenje i pravnu argumentaciju prvostepenog suda, smatrajući, između ostalog, da je prvostepeni sud pravilno raspravio istaknuti prigovor zastare potraživanja, shodno odredbama člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, pa je žalbu tuženih odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 I 071634 19 Rev od 5. septembra 2018. godine revizija drugotužene i trećetužene je uvažena i nižestepene presude su preinačene tako što je apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na te tužene odbijen kao neosnovan i apelantici je naloženo da drugotuženoj i trećetuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet ovog mjeničnog spora zahtjev apelantice kao imaoca mjenice da joj prvotužena kao glavni dužnik i akceptant, a drugotužena i trećetužena kao jamci platci isplate mjenični dug u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

14. Vrhovni sud je dalje ukazao da je odredbom člana 39. stav 1. Zakona o mjenici propisano da se mjenica plativa na određeni dan mora podnijeti na isplatu bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva naredna dana koji dolaze odmah za njim. Saglasno mjeničnoj izjavi, koju su drugotužena i trećetužena dale u svojstvu mjeničnih dužnika, predmetna mjenica se smatra podnesenom na naplatu podnošenjem iste na naplatu obraćanjem banci ili nekoj drugoj organizaciji koja obavlja platni promet ili sudu. Također je ukazao da je odredbom člana 54. stav 1. Zakona o mjenici propisano da u slučaju da imalac mjenice ne postupi u skladu s prethodno navedenom odredbom, gubi pravo na naplatu od mjeničnog jamca. Naime, Vrhovni sud je istakao da su odredbom člana 54. stav 1. navedenog zakona propisane posljedice nepostupanja imaoca mjenice u skladu s prethodno navedenom odredbom, i to u vidu prekulzije, tj. gubitka prava, što je relevantno za odluku suda u ovoj pravnoj stvari.

15. Imajući u vidu da su drugotužena i trećetužena regresni, a ne glavni mjenični dužnici, Vrhovni sud je zaključio da je u odnosu na njih apelantica imala obavezu da postupi u smislu odredbe člana 39. stav 1. Zakona o mjenici i da, s ciljem ostvarenja svog prava, podnese mjenicu na naplatu glavnom dužniku bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od naredna dva radna dana. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je predmetnu mjenicu, koja je pravno valjana i koja je dospjela na naplatu 12. aprila 2011. godine, apelantica podnijela na naplatu podnošenjem prijedloga za izvršenje sudu 21. aprila 2011. godine. Budući da apelantica nije dokazala da je prije tog dana podnosila mjenicu na naplatu, to je izgubila pravo na naplatu mjeničnog potraživanja od drugotužene i trećetužene kao mjeničnih jamaca, shodno odredbi člana 54. stav 1. Zakona o mjenici. Vrhovni sud je zaključio da je iz navedenih razloga osnovan revizioni prigovor drugotužene i trećetužene da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, pa je na osnovu odredbe člana 250. stav 1. ZPP reviziju usvojio, pobijane presude preinačio i donio odluku kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica kršenje navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelantica, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 39. stav 1. i 54. Zakona o mjenici. Naime, apelantica ističe da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnom sporu, te smatra da naplatu potraživanja neće moći naplatiti ni od prvotužene kao glavnog dužnika. Također navodi da, shodno odredbama Zakona o mjenici, svi mjenično pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti. Zatim se u apelaciji navodi da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da je predmetni postupak proizašao iz izvršnog postupka koji je pokrenut na osnovu mjenice kao vjerodostojne isprave, pa stoga predmetni postupak ima karakter mjeničnog spora, a što je vidljivo i iz obrazloženja presuda kada sud pojašnjava kako je pokrenut predmetni postupak.

b) Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi tog suda jer je donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonima. Smatra da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se u apelaciji pozvala i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Drugotužena i trećetužena su navele da u postupku pred redovnim sudovima apelantici nisu uskraćena prava na koja se poziva u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o mjenici („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/00 i 28/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 39. stav (1) (1) Mjenica plativa na određeni dan ili na određeno vrijeme, nakon dana izdavanja ili viđenja, mora se podnijeti na isplatu bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za njim.

Član 54. stav (1) (1) Sa protekom rokova:

za podnošenje mjenica po viđenju ili na određeno vrijeme po viđenju, za podizanje protesta zbog neakceptiranja ili zbog neisplate, za podnošenje na isplatu mjenice koja sadrži odredbu “bez troškova“, imalac mjenice gubi svoja prava protiv indosanta, protiv trasanta i protiv ostalih obveznika izuzev akceptanta.

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 2.

(3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka po osnovu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 I 071634 19 Rev od 5. septembra 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 24. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. novembra 2019. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

28. U konkretnom slučaju radilo se o postupku građanskopravne prirode (isplata duga po osnovu predmetnog ugovora o kreditu), pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

31. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Vrhovnog suda jasno proizlazi da u konkretnom slučaju drugotužena i trećetužena nisu glavni mjenični dužnik, već su regresni dužnici, pa je u odnosu na njih apelantica imala obavezu da postupi u smislu odredbe člana 39. stav 1. Zakona o mjenici, odnosno da, s ciljem ostvarenja svog prava na naplatu predmetnih mjenica, podnese mjenice na naplatu glavnom dužniku bilo na sam dan plaćanja bilo jednog od naredna dva dana. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude ukazao da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je predmetne mjenice koje su pravno valjane i koje su dospjele za naplatu apelantica istog dana podnijela na naplatu podnošenjem prijedloga za izvršenje, te budući da apelantica u prvostepenom postupku nije dokazala da je prije toga dana podnijela mjenice na naplatu prvotuženoj (glavnom dužniku) i da je ista odbijena, to je apelantica u smislu odredbe člana 54. stav 1. Zakona o mjenici izgubila pravo na naplatu tih mjenica protiv drugotužene i trećetužene. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 6736/18 od 10. aprila 2019. godine i AP 7510/18 od 11. juna 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenim odlukama predmet razmatranja su bili postupci koji su okončani osporenim odlukama Vrhovnog suda kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelanta Addiko Bank d.d. Sarajevo kao imaoca mjenice da mu tuženi kao mjenični jamci isplate mjenični dug u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom. U vezi s tim, u navedenim odlukama Vrhovni sud je istakao da je „predmetna mjenica dospjela na naplatu 10. septembra 2007. godine, a da je apelant podnio prijedlog za izvršenje sudu 19. oktobra 2007. godine, pa je, s obzirom na to da nije dokazao da je prije toga podnosio mjenicu na naplatu, izgubio pravo na naplatu mjeničnog potraživanja od tuženog kao mjeničnog jamca shodno odredbi člana 54. stav 1. Zakona o mjenici.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, te da nema ništa što bi ukazivalo da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo na apelanticinu štetu.

32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostala prava

33. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi tužbeni zahtjev i iznesene prigovore (prigovor zastare potraživanja) ispitali u svjetlu relevantnih odredbi Zakona o mjenici i okolnosti konkretnog slučaju, a obrazloženje Vrhovnog suda koje je dato u tom pravcu ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4353/19 („Partner mikrokreditna fondacija“… | Sudska praksa | Aktio