Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5015/19 (H. K.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5015/19
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-5015/19, rješavajući apelaciju Helene Krešić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Helene Krešić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 105517 18 Kž od 17. oktobra 2019. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 105517 K od 9. oktobra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Helena Krešić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Šemsa Droce advokat iz Mostara, podnijela je 27. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 105517 18 Kž od 17. oktobar 2019. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 105517 15 K od 9. oktobra 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-Neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Općinski sud donio je presudu broj 58 0 K 105517 15 K od 9. oktobra 2019. godine kojom je apelanticu oglasio krivom da je (po osam tačaka) izradila lažne isprave s ciljem da se takve isprave upotrijebe kao prave i lažne isprave upotrijebila kao prave, čime je počinila krivično djelo Krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 1 Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ), te je osudio apelanticu na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.
5. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo dokaze izvedene na glavnoj raspravi i to (str.4-7) dokazi optužbe i dokaze odbrane (str. 7-9), te se pozvao na član 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) u vezi sa ocjenom dokaza. Dalje, Općinski sud je naveo krivično djelo koje je apelantici stavljeno na teret, te da je analizirajući sve provedene dokaze, kako pojedinačno tako u njihovoj međusobnoj vezi došao do zaključka da su se radnjama apelantice stekla obilježja produženog krivičnog djela krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 1 KZ. U nastavku Općinski sud jako detaljno za svaku radnju koja je po tačkama apelantici stavljena na teret ukazuje na dokaze iz kojih je došao do ovog zaključka (iskaze svjedoka, koji su detaljno navedeni, te koje dovodi u međusobnu vezu, kao i u vezi sa materijalnom dokumentacijom i nalazom vještaka grafologa). Općinski sud je naveo da je po naredbi Općinskog suda izvršen pretres poslovnih prostorija firme „Control H“ d.o.o. Mostara, o čemu je svjedočio svjedok (vođa tima FUP), a čiji iskaz je potvrđen iskazima drugih svjedoka i materijalnom dokumentacijom; dalje sud navodi da su ovlaštene službene osobe nakon izvršenog pretresa postupale u skladu sa odredbama ZKP, o čemu je dato detaljno obrazloženje u presudi ( str.25-26); dalje se navodi da je izvršeno vještačenje po naredbi Općinskog suda privremeno oduzetih predmeta (laptopa, telefona, centralne jedinice računara) te dalje sve o provedenom vještačenju i mišljenju i nalazu koji je dao vještak kompjuterskih sistema; navedeno je da su izjave svjedoka čija su imena navedena potvrđena iskazom vještaka grafologa, o čemu se sud detaljno izjasnio, a nalaz vještaka potkrijepio materijalnom dokumentacijom ( str. 27-32.). Općinski sud je naveo i iskaz svjedoka koji je bio prisutan tokom pretresa firme Control H d.o.o. Mostar, te je jasno naveo u kom dijelu i zašto jeste ili nije poklonio vjeru iskazu svjedoka. Navedeno je da je sa posebnom pažnjom cijenjen iskaz svjedoka supruga apelantice, te je naveo u kojem ga je dijelu prihvatio, a u kojem ne. Sud je pozivajući se na član 99. stav 2. ZKP proveo sučeljavanje svjedoka na okolnost davanja različitih iskaza, što je naveo na str. 35-36. te je opet naveo zašto je i kojim svjedocima poklonio vjeru. Veoma detaljno Općinski sud je naveo da se prilikom pretresa službenih prostorija firme „Control H“ d.o.o. Mostar došlo do određenih dokaza, pa je izvršeno grafološko vještačenje istih. Općinski sud je naveo da je sa posebnom pažnjom cijenio iskaz vještaka odbrane grafologa (koji je dao mišljenje da određene sadržaje nije potpisala apelantica), o kojem se detaljno izjasnio ukazujući na određene nedostatke i nejasnoće u istom, te ga je ocijenio kao nezakonit nepotpun i neobjektivan. Dakle, jako detaljno Općinski sud je ukazao na brojne materijalne dokaze, spis Općinskog suda u Mostaru, određene dopise Tužilaštva i drugo o čemu se u presudi izjasnio, te je donio odluku kakao je navedeno.
6. Kantonalni sud donio je presudu broj 58 0 K 105517 18 Kž od 17. oktobra 2019. godine kojom je žalbu apelantice (i Tužilaštva) odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
7. U obrazloženju presude ja navedeno da je u žalbi apelantica osporila utvrđene činjenice od strane prvostepenog suda dajući svoje tumačenje dokaza i iz njih proizašlih činjenica. Tako više puta ponavljajući iste tvrdnje kroz obrazloženje žalba u odnosu na činjenično stanje suštinski ukazuje da nije objektivizirano da je apelantica počinila predmetno kazneno djelo, posebno ne da je i na koji način apelantica izradila, odnosno upotrijebila lažni pečat, kao niti kako je uopće došla do njega, da sud nije izdao naredbu za forenzičko vještačenje laptopa radi utvrđivanja okolnosti da li su sporni dokumenti na laptopu uneseni USB stikom, da u presudi nedostaje ocjena dokaza odbrane, da sud nije dao ocjenu od strane odbrane ukazanog motiva za podnošenje kaznene prijave od strane Bernarda Jovanovića, da nije utvrđen opis poslova apelantice, da su se nalozi vodili u elektronskoj formi radi čega se osporava provedeno vještačenje po vještaku grafološke struke Alojzu Franjiću.
8. Uvidom u prvostepenu presudu Kantonalni sud je našao da je prvostepeni sud iz postojećih dokaza nakon analize svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj svezi zaključio kako slijedi: apelantica je u periodu od 4. mjeseca 2012. godine do kraja 2013. godine više puta izvršila krivotvorenje isprava i time nanijela štetu kako osobama u čije ime je krivotvorila isprave, tako i ugledu pravne osobe ,,Herkon“ d.o.o. Mostar, pa je utvrđeno kako je direktor te pravne osobe podnio krivičnu prijavu nakon saznanja o otpremljenim ispravama sa kompromitirajućim sadržajem za navedenu pravnu osobu. Kompromitirajući sadržaj u pismima koji su bili upućeni komitentima se odnosio na to da se bez ovlasti i naloga ovlaštenih osoba za zastupanje pravne osobe ,,Herkon“ d.o.o. Mostar nudi obavljanje određenih usluga po znatno nižim cijenama u odnosu na ranije pružene usluge, a u tim pismima se nalaze navodni potpisi zaposlenika te pravne osobe. Direktor pravne osobe ,,Herkon“ d.o.o. Mostar, Bernard Jovanović, je iskazivao sumnju prema apelantici, koja je osnovala svoju firmu nakon raskida radnog odnosa sa ,,Herkon“ d.o.o. Mostar sa kojim je bila u konkurentskom odnosu, a u vrijeme kada je trebala pribaviti komitente sa kojima će početi poslovnu saradnju, u kojim okolnostima prvostepeni sud vidi motiv i razloge apelantice da izvrši krivično djelo, a što je sud dalje doveo u vezu sa činjenicama proisteklim iz drugih konkretnih dokaza. Tako prvostepeni sud zaključuje da su isprave ponuda za kontrolu TNG u ljetnom monitoringu upućene na adresu pravnih osoba (imena navedena), pa je suština tih isprava da ne sadrže pravu ponudu od pravne osobe ,,Herkon“ d.o.o. Mostar koja nije ponudila takve navedene cijene za te usluge kako je navedeno u ponudama, što je dovelo do nesporazuma sa klijentima i problema u poslovanju, a u potpisu tih isprava naznačen je zaposlenik pravne osobe ,,Herkon“ d.o.o. Mostar –Nikola Herceg, koji je zbog tih dokumenata imao ozbiljne probleme, budući da se morao pravdati i dokazivati nadređenim osobama da nije umiješan u sačinjavanje takvih dokumenata.
9. Prvostepeni sud je nadalje uzeo u obzir da je naredbom Općinskog suda izvršen pretres službenih prostorija pravne osobe „Control H“ d.o.o. Mostar kojom prilikom su oduzeti predmeti i to: računar, laptop, pečat sa otiskom pravne osobe ,,Herkon“ d.o.o. Mostar, bjanko listovi sa memorandumom te pravne osobe, koverte sa određenim sadržajem koji upućuje na kompromitirajuće isprave, koje su se već pojavile u većim brojem kod komitenata i institucijama, izvode banaka koji se odnose na pravnu osobu „Herkon“ d.o.o. Mostar, dokumenata sa određenim potpisima i drugih materijalnih dokaza. Iz iskaza svjedoka Borisa Vidovića i Omera Obradovića, ovlaštenih službenih osoba FUP Sarajevo, vidljivo je kako je pretres službenih prostorija pravne osobe „Control H“ d.o.o. Mostar urađen zakonito i profesionalno, kojom prilikom su svi prisutni mogli vidjeti što je oduzeto, odakle su predmeti oduzeti i gdje su pronađeni, da je od oduzetih predmeta i laptopa jasno što kome pripada, a što se odnosi na apelanticu i Ninu Vlaho koji su ranije sjedili u jednom uredu, što je prilikom pretresa razjasnio Nino Vlaho. Svjedok Boris Vidović svjedočio je o onome što je pronašao u podrumskim prostorijama firme „Control H“ d.o.o. Mostar u prisustvu zaposlenika firme Nine Vlahe i jednog svjedoka, pa je tako dokumentacija iz kartonske kutije među kojom se nalazio rokovnik plave boje ,,Hypo banke“, po iskazu Nine Vlaho, pripadao apelantici i ta kutija sa dokumentacijom donesena je iz ureda u Rodoču i predstavlja privatne stvari apelantice, a točno je da ova firma ima ispostavu u Rodoču. Nikakvih primjedbi, prigovora i reagiranja na pripadnost rokovnika, bloka sa oznakom ,,Herkon“, planera pronađenog na stolu i laptopa nije bilo od strane apelantice, niti od samog Nine Vlahe. Dalje prvostepeni sud je uzeo u obzir da je svjedok Nino Vlaho u svom iskazu tvrdio da je njemu osobno Ante Krešić, suprug apelantice dao kutiju sa ovim predmetima, odnosno dokumentima i rekao da su to stvari apelantice koje su joj poslali iz ,,Herkona“, kao i da je svjedok Ante Krešić u svojem iskazu naveo da je isključiv u tvrdnji da je oba puta ove stvari od Bernarda Jovanovića predao apelantici, a da li joj je predao u njenoj firmi ili u autu, to ne može potvrditi. Ovi svjedoci su po ocjeni prvostepenog suda različito tvrdili, očito želeći pomoći apelantici u smislu da su predmeti ciljano poslani iz „Herkona“, vremenski nešto prije pretresa i da se radi o smišljenim potezima direktora ,,Herkona“, kako bi se lažno teretila apelantica zbog osnivačkih udjela njenog oca u firmi ,,Herkon“. Stoga prvostepeni sud nije različite iskaze ovih svjedoka cijenio kao uvjerljive i istinite, dok je iz iskaza svjedoka Borisa Vidovića jasno vidljivo kako mu je Nino Vlaho rekao da su te stvari prebačene iz poslovnice u Rodoču. Iskaz svjedoka Borisa Vidovića, ovlaštene službene osobe FUP, prvostepeni sud je ocijenio istinitim i vjerodostojnim smatrajući da isti nema apsolutno nikakvog razloga niti interesa da neosnovano tereti apelanticu, a osim toga isti je svjedočeći na glavnoj raspravi jasno i konkretno odgovarao na postavljena pitanja i dobro se sjećao svih detalja vezanih za pretres službenih prostorija firme „Control H“ d.o.o. Mostar. Iz iskaza svjedoka Bernarda Jovanovića vidljivo je kako je isti na glavnoj raspravi cijelo vrijeme odbijao bilo kakvu mogućnost da je predao dokumentaciju u tim kutijama i vrećicama bilo Anti Krešiću, bilo drugim osobama, tvrdeći da i dan danas u firmi ,,Herkon“ d.o.o. Mostar postoje stvari koje su ostale iza bivše zaposlenice -apelantice.
10. Pretresom službenih prostorija firme „Control H“ d.o.o. Mostar, došlo se do određenih dokaza, rukopisnog teksta, potpisa, pa je izvršeno grafološko vještačenje istih. I pored toga što je Nino Vlaho prilikom pretresa rekao da su to apelanticine stvari (rokovnik plave boje pronađen u podrumu u kutiji) i pripadnost tih stvari ničim nije dovodio u sumnju, ipak su se ti dokumenti tretirali kao sporni materijal, kao i listovi planera za 2010. i 2011. godinu koji su stajali na stolu od apelantice (nesporno utvrđeno da se radi o njenom radnom stolu), kao i dva lista planera za 2013. godinu. Sve navedeno bilo je predmet grafološkog vještačenja, a kao nesporni rukopis koristio se rukopis iz CIPS-ove službene arhive prilikom vađenja osobnih dokumenata na ime apelantice, originalni dokumenti, te dostavnice sa potpisom iz Tužilaštva, zatim potpisi apelantice na zapisnicima o ispitivanju osumnjičene dati u Tužilaštvu, potpis na punomoći, potpis na uplatnici sa kojom je apelantica mogla podići novac, te se kao nesporni dokument tretirao blok sa oznakom ,,Firkon“, za koji je nesporno rečeno da pripada apelantici. Direktor firme „Herkon“ d.o.o Mostar, kao nesporni dokument dostavio je blok oznake „izdatak 09/09“, originalni dokument kao dio blagajničke dokumentacije arhivirane u firmi jer i potiče iz blagajne firme ,,Herkon“ d.o.o Mostar. Taj blok izdataka 09/09, po tvrdnji svjedoka Bernarda Jovanovića, ispisan je od strane apelantice jer je ista vodila po opisu svog posla (dok je radila u ,,Herkon“) blagajnu i u opisu posla joj bilo popunjavanje izdataka, popunjavanje putnih naloga, a što je istom dobro poznato jer je bio direktor u periodu kada je apelantica radila u računovodstvu, a što su potvrdili svjedoci Rafo Beno i Nikola Herceg. Svjedok Nino Brajković bivši zaposlenik firme ,,Herkon“ d.o.o. Mostar, a sadašnji zaposlenik pravne osobe „Control H“ d.o.o. Mostar, izjavio je da njemu apelantica nije izdavala naloge, dok to za ostale ne zna, pa je prvostepeni sud zaključio da se na temelju ovakvog iskaza ne može reći da apelantica nije izdavala naloge. Suprug apelantice tvrdio je da je izdatke iz blagajne vodio i popunjavao te isplaćivao putne naloge bivši direktor Dujo Jovanović, što je po ocjeni prvostepenog suda bilo nelogično po pozicijama i opisu posla direktora i knjigovođe, odnosno blagajnika. Osim toga suprug apelantice nikad nije bio zaposlenik pravne osobe ,,Herkon“ d.o.o. Mostar, da bi se ovakav njegov iskaz cijenio kao tačan i istinit. Dalje, vještačenjem pojedinih strana ovih izdataka utvrđeno je da je potpis na izdatku osobe koja ima status blagajnika i osobe na konkretnim izvadcima (navedenog broja) identičan, a opet ti potpisi identični su sa potpisom na bankovnim uplatama kod banke (sa podacima apelantice), iz čega je sud naveo da jasno proizlazi kako su ovi potpisi na mjestu blagajnika, osobe koja prima novac i apelantice na bankovnoj uplati, identični, što znači da je poslove blagajnika u tom i na drugim izdacima vršila apelantica (komplet blok izdataka potpisan identičnim potpisom osobe koja vrši poslove blagajnika). Dalje je navedeno i utvrđenje prvostepenog suda u vezi sa provedenim grafološkom vještačenjem (isti potpis, isti skriptor izvadci i blok „Frikon“), a i vještak odbrane je u svom vještačenju naveo da je ovaj blok izdataka pisala jedna ruka. Iako se radi o nespornom dokumentu za koji se zna odakle potiče, te ko ga je dostavio, gdje je pronađen i da čini dio financijske dokumentacije pravne osobe „Herkon“ d.o.o. Mostar, koja se čuva, ipak se upoređivao vještačenjem i dat je nalaz da je u pitanju jedan skriptor na svim dokumentima jer je vještak grafolog Alojz Franić jasno, decidno, konkretno te jako stručno obrazložio ono što je vještačio (navedeno strana 5. drugostepene presude). Takođe, obzirom da je odbrana ukazivala na dostavnicu (naveden datum) koju apelantica nije potpisala, vještak je naveo da nju nije ni vještačio niti analizirao. Dalje je navedeno da je vještak analizirao putne naloge koje je izdavala apelantica, te izjave svjedoka koji su sa apelanticom dugo radili i znaju koje je poslove obavljala i poznat im je njen rukopis. Dalje se prvostepeni sud izjasnio o pečatima koji su identični i odbio kao paušalne tvrdnje apelantice da su pečati napravljeni od strane firme „Herkon“ d.o.o.. Dalje je ukazano na provedeno vještačenje potpisa Rafe Bene i Nikole Herceg, te je utvrdio da nisu njihovi originalni potpisi (sve tačke osim 7 optužnice). Prvostepeni sud je ukazao da je vještak izvještačio da rokovnik blok i planer upravo sadrže imitirajuće potpise ovih lica i Bernarda Jovanovića, što jasno ukazuje da je potpis stavila apelantica. Dalje je Općinski sud ukazao da je navedeno potvrđeno analizom laptopa uzetog sa stola apelantice, koji jeste njen laptop, a u kojem su pronađeni fajlovi koji se odnose na „Herkon“. Navedeno je šta je vještak vještačio i šta je pronađeno na laptopu apelantice (između ostalog memorandumi firme „Herkon“, te dokumenti koji su navedeni u optužnici). Dalje je nalazom vještaka pobijan iskaz svjedoka da apelantica nije koristila šifru za laptop, te su drugi pronađeni dokumenti dovedeni u vezi sa iskazom svjedoka (Bernard Jovanović) kao i da su ovi dokumenti nastali kada je apelantica radila u firmi „Control H“ i nije imala poslovne kontakte sa osobama koji su navedeni u potpisu dokumenata. Dalje je prvostepeni sud ukazao na različitosti u iskazima određenih svjedoka (Nine Vlahe i Nine Brajkovića), što je pojasnio, te zaključio da je neuvjerljiva teza odbrane da su Rafo Beno i Nikola Herceg dolazili da bi na laptopu kod apelantice pisali kompromitirajuća pisma i ponude, kako bi ispalo da je to činila apelantica. Ovo je Općinski sud doveo u vezu i sa vještačenjem rukopisa na kovertama (rukopis apelantice), a što je u nastavku takođe detaljno navedeno sa još primjera. Dalje je ukazano da je prvostepeni sud cijenio iskaz apelanticinog muža, kao i svjedoka Nino Vlaho i Nino Brajković, te je prihvatio da je samo apelantica koristila laptop u kojem su pronađeni dokumenti, a nije mogao prihvatiti da je to zato jer su Rafo Beno, Nikola Herceg i Bernard Jovanović dolazili kod nje u firmu (dalje se opet detaljno analiziraju izjave svjedoka). Takođe, prvostepeni sud je s posebnom pažnjom cijenio iskaz vještaka odbrane (grafologa) Esada Bilića (te dalje navedene razloge prvostepenog suda, str. 9.-11. drugostepene presude) te je dao obrazloženje zašto je taj nalaz ocjenjen kao nezakonit i neobjektivan.
11. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izvršio detaljnu analizu odlučnih dokaza i činjenica, te izvukao zaključke kakve je prihvatio i Kantonalni sud iz kojeg razloga nije mogao prihvatiti osnovanim žalbene navode da je osporena presuda zasnovana na paušalnoj ocjeni dokaza. Kako je naveo Kantonalni sud presuda mora sadržavati obrazloženje odlučnih činjenica, odnosno, iz kojih razloga sud uzima kao dokazane ili nedokazane određene činjenice, te kako je i na koji način sud utvrdio činjenice, ali se to odnosi na pravno relevantne činjenice. U obrazloženju presude je potrebno navesti sadržaj i rezultate izvedenih dokaza, uključujući njihovu logičku ocjenu u vrijednosnom smislu (dakle, sa aspekta odlučnih činjenica), što je očigledno prvostepeni sud učinio.
12. Dalje je Kantonalni sud ukazao da se u žalbi navodi da je prvostepeni sud okolnosti i činjenice koje je odbrana dostavila i provodila jednostavno ignorisao, da niti jedan dokaz odbrane nije cijenio na okolnost na koju je dostavljen, već na način da je ta okolnost upravo izostavljena. Međutim, okolnost da utvrđenje prvostepenog suda ne slijedi tvrdnje odbrane, ne znači da taj sud nije pažljivo ocijenio one dokaze i činjenice koje su odlučne i da iz njih nije izvukao pravilne zaključke.
13. Dalje je žalbom ukazivano da prvostepeni sud nije objektivizirao da je apelantica izradila lažni pečat pravne osobe ,,Herkon“ d.o.o. Mostar (radnje obuhvaćene tač. 1., 3., 4., 7. i 8. izreke presude). Kantonalni sud je naveo da takva činjenica i nije trebala biti objektivizirana jer nije predmet optuženja, budući da apelantici nije stavljeno na teret da je izradila lažni pečat, već lažnu ispravu potpisujući ispravu imenom osobe koje ispravu nisu sačinile i potpisale, te stavljajući lažni pečat. Provedenim vještačenjem vještaka Alojza Franjića je utvrđeno da se na ispravama nalazio pečat koji ne odgovara stvarnom pečatu pravne osobe ,,Herkon“ d.o.o. Mostar, stoga on je lažan, te onda logično proizilazi da je stavljen od apelantice koja je i sačinila lažnu ispravu (što pouzdano proizilazi iz stanja dokaza), a o čemu je prvostupanjski sud izveo pravilne zaključke.
14. Takođe, apelantica je osporavala što potpisi Nikoline Buntić (na preciziranom pismenu) nisu vještačeni, mada nije navela zašto smatra da je to propust sa aspekta potrebe da se činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdi. Kantonalni sud je naveo da je apelantica neosnovano osporavala što je kao materijalni dokaz izvedena izjava Nikoline Buntić, za što Kantonalni sud nije našao zakonskih prepreka, a posebno što apelantica nije ukazala koja je odlučna činjenica u odnosu na ono što joj je stavljeno na teret pogrešno ili nepotpuno utvrđena u ovom smislu. Isto tako, apelantica je osporavala što osoba Sead Pašić nije bio ispitan, niti je njegov potpis vještačen mada i sama u žalbi navodi da ta pismena i nisu bila predmetom inkriminacije, a ne ukazuje koje su odlučne činjenice u odnosu na ono što je apelantici stavljeno na teret pogrešno ili nepotpuno utvrđeno u ovom smislu.
15. Kantonalni sud dalje ističe da se u žalbi ukazuje na dijelove iskaza svjedoka Nikole Herceg, Bernarda Jovanović i Rafe Beno, za koje odbrana daje svoje tumačenje, a radi se o parcijalnom pogledu na te dokaze na način da se oni ne dovode u svezu sa ostalim dokazima, a upravo suprotno (što je i zakonito i pravilno) je učinio prvostepeni su, te je naročito navedeno pojašnjeno za dio iskaza Rafe Beno, o čemu je sud dao objašnjenje (strana 12).
16. Dalje je u presudi istaknuto da se žalbom ukazuje da prvostepeni sud nije naveo dio iskaza vještaka forenzičara za kompjutere u dijelu u kojem je isti na upit odbrane odgovorio da nije vršio vještačenje na način da li su sporni dokumenti nastali na laptopu ili su preneseni USB stikom za što je postojala mogućnost, a nije učinjeno jer se to nije tražilo naredbom za pretresanje kompjutora i laptopa, pa je izdavanjem takve nepotpune naredbe za vještačenje odbrana dovedena u situaciju da ovu okolnost i ne može dokazati, a što predstavlja nemogućnost pristupa optužene sudu, odnosno njeno pravo da na jednak način raspravlja pred sudom.
17. Kantonalni sud je ukazao na obavezu prvostepenog suda da postupa u skladu sa odredbom člana 296. stav 1. ZKP, a žalbeni navodi ne daju bilo kakav osnov za zaključak da je propustom da se izvrši forenzičko vještačenje i u smislu da li su sadržaji na laptopu nastali na njemu ili su preneseni USB stikom, dovedeno u pitanje utvrđenje odlučnih činjenica.
18. Dalje je ukazao na žalbeni navod da je vještačenje po vještaku grafologu Alojzu Franjić izvršeno na osnovu nespornog potpisa i rukopisa za koji su podnosioci krivične prijave istakli da se radi o nespornim potpisima i rukopisima, a ne po osnovu uzimanja nespornog potpisa i rukopisa od apelantice, iako je ona u toku glavnog pretresa za potrebe vještačenja pred sudom svim strankama i vještakom grafologom dala svoj nesporni potpis, pri tom navodeći da je vještak Alojz Franjić vršio vještačenje faksimila koji prema grafološkoj nauci ne može biti predmetom toga vještačenja, a čime je prema navodima žalbe povrijeđen i princip neposrednosti.
19. Kantonalni sud je ove žalbene navode cijenio neosnovanim ukazujući da je prvostepeni sud obrazložio da se kao nesporni rukopis za vještačenje po vještaku grafološke struke Alojzu Franjić koristio rukopis iz CIPS-ove službene arhive nastao prilikom vađenja osobnih dokumenata na ime apelantice, originalni dokumenti, te dostavnice sa potpisom iz Tužilaštva, potpisi apelantice na zapisnicima o ispitivanju osumnjičene (apelantice) dati u Tužilaštvu, potpis na punomoći, potpis na uplatnici sa kojom je optužena mogla podići novac kod banke, zatim blok ,,Firkon“, blok oznake izdatak broj 09/09, originalni dokumenti kao dio blagajničke dokumentacije. Kantonalni sud je zaključio da se dijelom radi o spontanim potpisima apelantice nastalim nevezano za inkriminirani događaj, kao i onim potpisima na službenim aktima tužiteljstva u vrijeme dok apelantica nije znala da će istraga rezultirati podignutom optužnicom i daljim vođenjem postupka, niti je tada raspolagala saznanjima o stanju prikupljenih dokaza, radi čega je potpuno osnovano prvostupanjski sud vještačenje grafologa Alojza Franjića sačinjeno na osnovu takvih potpisa ocijenio kao vjerodostojno.
20. Dalje je na strani 13. odgovoreno na navode apelantice da se na izdacima broj: 1708397, 1708385, 1708406 nalazi faksimil koji ne može biti korišten pri vještačenju. Međutim, evidentno je da je kroz vještačenje utvrđeno da su potpisi na tim izdacima opet identični sa drugim osobnim potpisima apelantice. Prema tome, izvršena je detaljna grafološka analiza usporedbom sa više nespornih potpisa apelantice, radi čega se provedeno grafološko vještačenje vještaka Alojza Franjića žalbenim razlozima nije dovelo u pitanje. Kantonalni sud je smatrao da nije osnovan navod da je ovim vještačenjem povrijeđen princip neposrednosti, jer je pravo onoga ko rukovodi vještačenjem da odredi na osnovu kojeg materijala će se provesti vještačenje, s tim da se dalje vjerodostojnost takvog vještačenja ocjenjuje s obzirom na sve okolnosti i druge dokaze u spisu. Stoga je Kantonalni sud cijenio da je upravo ovaj materijal (koji sadrži spontani rukopis apelantice prije inkriminiranog događaja) u vjerodostojnom smislu puno važniji od onoga koji je ona davala na glavnom pretresu, ukazujući u tom dijelu i na vještaka odbrane (strana 13).
21. Žalba navodi da se povreda načela neposrednosti ogleda i da prilikom ispitivanja svjedoka optužbe Stipice Nevjestić, koji je pristupio na glavni pretres i nije se mogao sjetiti da je ranije davao svoju izjavu, zbog čega je njegov raniji iskaz pročitan ( te je svjedok izjavio da je tačno što je izjavio u zapisniku), a što Kantonalni sud nije prihvatio ukazujući na zapisnik sa glavne rasprave, uz pozivanje na član 288.ZKP.
22. Dalje se Kantonalni sud izjasnio na navod iz žalbe da je svjedok Mirko Šiško naveo da nema njegovog parafa na spornom dokumentu, te je Kantonalni sud naveo da su ovi navodi neosnovani i da svjedok nije iskazao sumnju da je taj dokument zaprimio u svojoj firmi već ga nije mogao prepoznati kada mu je pokazan od strane Tužilaštva i u tom smislu je rekao da bi volio da ga je parafirao.
23. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelantica ukazivala na princip zakonitosti (o čemu se izjasnio na strani 15), kao i o pozivanju apelantice na načelo in dubio pro reo.
24. Dalje na strani 15-16. Kantonalni sud je odgovorio na prigovore apelantice u vezi sa poduzetom radnjom pretresanja (da su svjedoci na glavnoj raspravi navodili izjave apelantice i Nine Vlaho, a izjave nisu navedene u zapisniku), da naredba o pretresu nije predana apelantici već Nini Vlaho, da su svjedoci za pretres „pribavljeni“ sa Pravnog fakulteta, Sveučilišta u Mostaru. U vezi sa navedenim Kantonalni sud se pozvao na odredbe čl. 166 . ZKP te je naveo da pri okolnosti da su prilikom pretresanja pronađeni tragovi i dokumentacija unijeti u zapisnik, ne znači da svjedoci nisu mogli na glavnoj raspravi u okviru iskaza navesti ono što su neposredno čuli ili zapamtili . Takođe, pozivajući se na član 74. stav 5 ZKP Kantonalni sud je naveo da je osnovano naredba za pretres predana Nini Vlaho, jednoj od rukovodećih osoba u pravnoj osobi „Control H“ ( gdje je vršeno pretresanje). Takođe, Kantonalni sud je naveo, pozivajući se na član 74. stav 4. ZKP da pretresanju prostorija prisustvuju dva punoljetna građanina, kao svjedoci što ne isključuje da to budu studenti Pravnog fakulteta. Dalje je sud naveo (strana 16) zašto su osnovani navodi apelantice o proizvoljnom zaključku prvostepenog suda (pokušaj apelantice da sakrije dokaze), ali koji nema značaja na odluku.
25. Dalje je odgovoreno na navode apelantice da je Tužilaštvo postupilo suprotno čl. 2. i 288. ZKP (u vezi sa utvrđivanjem rukopisa apelantice), o navodima apelantice u vezi sa pribavljanjem snimka nadzorne kamere (kada je vidjela svjedoka da ulaze u prostorije Tužilaštva), kao i o navodima apelantice da je prvostepeni sud trebao dovesti u vezi iskaz svjedoka Bevande sa iskazom Jovanovića, te se o svemu očitovati dajući obrazloženje (str. 15.-17.). Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelantice da je osporena presuda rezultat počinjenih povreda krivičnog postupka, kao i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, niti da ima povreda KZ, već je i Kantonalni sud smatrao utvrđenim da je apelantica počinila krivično djelo za koje je osuđena. Takođe, Kantonalni sud je potvrdio i način na koji je apelantici utvrđena kazna zatvora . IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
26. Apelantica ukazuje na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava iz „člana 17 Zabrana zloupotrebe prava Protokola broj 1“ uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvencije. Suština navoda iz apelacije bi se mogla svesti da apelantica navodi da je njen otac jedan od osnivača firme „Herkon“, kojeg su htjeli isključiti ( i isključivali iz firme) te je traženo da svoj dio ustupi Rafi Beno i Nikoli Herceg, koji su svjedočili u korist Berdarda Jovanovića, koji je kao direktor firme podnio krivičnu prijavu protiv apelantice. Apelantica je obavljala poslove „voditelja-šefa“ računovodstveno finansijskih poslova (1995-2009) , a u odjelu je bilo i drugih uposlenika a nije bilo vrata. Dalje apelantica navodi da je sve radila putem računovodstvenog programa. Apelantica navodi da u ugovoru o radu nije naveden opis njenih poslova, a Tužilaštvo nije dostavilo opće akte firme. Apelantica je uredno zapisnički predala svu računovodstvenu dokumentaciju prestankom radnog odnosa, te je ista jedan od osnivača firme „Control H“ (osnovan 2009.) čime se obim poslova Herkon D.O.O. smanjio.
27. Dalje apelantica navodi „Utvrđeno činjenično stanje u navedenim presudama je pogrešno što je rezultiralo povredama osnovnih prava i sloboda a posebno principa pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo“. Apelantica u apelaciji navodi da je sud povredom principa jednakosti stranaka tokom postupka dao pogrešnu ocjenu dokaza optužbe na način da je isti izostavio cijeniti dokaze optužbe koji idu u koristi apelantice; dokaze odbrane sud je jednostavno ignorisao kao da ne postoje i ocjena dokaza odbrane je izvršena na način što sud niti jedan dostavljeni dokaz nije cijenio na okolnost na koju je isti dostavljen, već na način da je ta okolnost upravo izostavljena (ocjena svih materijalnih dokaza odbrane). Takođe apelantica navodi da sud nije niti naveo dio iskaza vještaka forenzičara za kompjutore u dijelu u kojem je isti na upit odbrane odgovorio da nije vršio vještačenje na način nastanka spornih dokumenata odnosno da li su sporni dokumenti nastali na laptopu ili su preneseni USB stikom, čime se izdavanjem takve nepotpune naredbe za vještačenje odbrana dovela u situaciju da ovu okolnost i ne može dokazati. Dalje, apelantica navodi da je vještačenje po vještaku grafologu Alojzu Franjić izvršeno navodno po osnovu ,,nespornog“ potpisa i rukopisa za koji su podnosioci krivične prijave istakli da je riječ o nespornim potpisima i rukopisima, iako je apelantica tokom glavnog pretresa za potrebe vještačenja pred sudom i svim strankama i vještakom grafologom dala svoj nesporni potpis i rukopis. Vještak Alojz Franjić je vršio vještačenje faksimila koji prema ovoj nauci ne može biti predmetom grafološkog vještačenja. Apelantica navodi da se sud nije osvrnuo ni na jedan prigovor odbrane. Ovakvom ocjenom dokaza od strane suda izvučen je pogrešan zaključak što je rezultiralo povredom Krivičnog zakona i osnovnih sloboda i prava apelantice. Apelantica problematizira način ispitivanja svjedoka optužbe Stipice Nevjestića (povrijeđeno načelo neposrednosti, Tužilac u cijelosti pročitao njegov iskaz na glavnom pretresu). Dalje ukazuje na iskaz svjedoka optužbe Mirka Šiško. Dalje, apelantica ukazuje na povredu prava (iz čl. 2. i 3. ZKP) na način da tokom dokaznog postupka nije objektivizirano van svake sumnje da je apelantica počinila navedena krivična djela, jer sud nije utvrdio da je apelantica izradila i posjedovala lažni pečat firme „Herkon“ jer isti nije pronađen kod apelatnice pretresom, a samim tim niti da je apelatnica na sporna dokumenta stavila lažni pečat i nije utvrdio da li su sporna dokumenta na laptopu apelantice prenesena USB stikom, što dalje detaljno objašnjava u apelaciji. Takođe, apelantica u apelaciji navodi da su određeni svjedoci „instruirani“ i iskazivali u korist firme „Herkon“, te takođe ukazuje da sud nije donio odluku o prijedlogu apelantice za pribavljanje dokaza (video snimka iz tužilaštva) te opet ukazuje na instruiranje svjedoka za davanje izjava na glavnom pretresu. Apelantica problematizira način ocjene iskaza svjedoka od strane suda (Berdard Jovanović, u vezi sa pečatom), način ocjene dopisa potpisanog od Nikoline Buntić, te postavlja pitanje kako je utvrđeno da pismeno nije original, jer potpis potpisnika nije vještačen, a izjava je pročitana iako nije dana pred nadležnim organima. Apelantica problematizira način na koji je provedeno/izvršeno i vještačenje od strane vještaka Alojza Franjića, kao i način na koji je sud cijenio vještačenje po vještaku Esadu Biliću, što detaljno obrazlaže. Apelantica ukazuje na povrede članova ZKP, ukazuje na povredu jednakosti strana i na povredu prava pristupa sudu, te ukazuje na dokaze koje je obrana dostavila u toku postupka.
b) Odgovor na apelaciju
28. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije paušalni i da nije došlo do povrede prava koje navodi, da su sudovi detaljno ocjenjujući u provedenom postupku činjenično stanje, dokaze ( pogotovo one koji imaju odlučujući značaj) i prijedloge optužbe i odbrane odlučili u postupku. Navodi iz apelacije bili su isti oni prigovori istaknuti u žalbi, a koje je sud detaljno analizirao u presudi.
29. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da nije povrijeđeno apelanticino pravo, da presuda sadrži sve odgovore u vezi navoda apelacije i da je presudu utemeljio na provedenim dokazima izvedenim na glavnoj raspravi, pri čemu nije strankama uskraćeno niti jedno pravo.
30. U opširnom odgovoru na apelaciju Tužilaštvo ( u vezi sa potpisom apelantice, vještačenja potpisa, laptopom apelantice, uzimanjem video nadzora) je elaborirajući navode koje je apelantica istakla u apelaciji zaključilo da je apelacija neosnovana i da sudovi nisu povrijedili prava apelantice. V.Relevantni propisi
31. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20).
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 2.
Princip zakonitosti (1) Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju obezbijediti da niko nevin ne bude osuđen, a da se počiniocu izrekne krivičnopravna sankcija pod uslovima koje predviđa Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljem tekstu:
KZFBiH), drugi zakoni Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu:
Federacija), zakoni kantona i zakoni Bosne i Hercegovine u kojima su propisana krivična djela i na osnovu zakonom propisanog postupka.
(2) Prije donošenja pravosnažne presude osumnjičeni odnosno optuženi može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima, samo pod uslovima koje propisuje ovaj zakon.
(3) Krivičnopravnu sankciju može počiniocu krivičnog djela izreći samo nadležan sud, odnosno sud kome je Sud Bosne i Hercegovine prenio vođenje postupka, u postupku koji je pokrenut i proveden po ovom zakonu.
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 11.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 74. st. 2. i 5.
Postupak izvršenja naredbe za pretresanje (4) Pretresanju stana, ostalih prostorija ili lica prisustvuju dva punoljetna građanina kao svjedoci. Pretresanju lica prisustvuju svjedoci istog pola.
Pretresanje lica vrši lice istog pola. Svjedoci će se prije početka pretresanja upozoriti da paze kako se pretresanje vrši, kao i da imaju pravo da prije potpisivanja zapisnika o pretresanju stave svoje prigovore ako smatraju da sadržaj zapisnika nije tačan.
(5) Prilikom vršenja pretresanja službenih prostorija, pozvaće se njihov starješina ili rukovodilac da bude prisutan pretresanju. Prije početka pretresanja ovlašteno službeno lice mora dati obavještenje o svojoj funkciji i razlogu dolaska i predati naredbu za pretresanje licu kod kojeg će se ili na kojem će se izvršiti pretresanje. Ako je nakon toga ovlaštenom službenom licu pristup uskraćen, može upotrijebiti silu, u skladu sa zakonom.
Član 76. stav (1) Zapisnik o pretresanju (1) O svakom pretresanju stana, prostorije ili lica sastaviće se zapisnik koji potpisuje lice kod kog se ili nad kojim se vrši pretresanje i lica čija je prisutnost obavezna. Prilikom vršenja pretresanja oduzeće se privremeno samo oni predmeti i dokumenti koji su u vezi sa svrhom pretresanja. U zapisnik će se unijeti i tačno opisati predmeti i dokumenti koji se oduzimaju, a to će se naznačiti i u potvrdi o oduzimanju predmeta koja će se odmah predati licu kojem su predmeti odnosno dokumenti oduzeti.
Član 99. stav 2.
Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (2) U toku postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i osumnjičenim odnosno optuženim ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica.
(3) Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje lice ili predmet tražiće se Član 113.
Postupak vještačenja (1) Vještačenjem rukovodi organ koji je naredio vještačenje. Prije početka vještačenja pozvaće se vještak da predmet vještačenja pažljivo razmotri, da tačno navede sve što zapazi i utvrdi i da svoje mišljenje iznese nepristrasno i u skladu sa pravilima nauke i vještine. Posebno će se upozoriti da je lažno vještačenje krivično djelo.
(2) Prilikom davanja nalaza i mišljenja o predmetu koji se pregleda, vještak će se oslanjati na dokaze na koje su mu ukazala ovlaštena službena lica, tužilac ili sud. Vještak može da svjedoči samo o činjenicama koje proizilaze iz njegovog direktnog saznanja, osim ako se prilikom pripreme svog nalaza i mišljenja nije koristio informacijama na koje bi se opravdano oslanjali ostali stručnjaci iste struke.
(3) Vještaku se mogu davati razjašnjenja, a može mu se dopustiti i da razmatra spise. Vještak može predložiti da se izvedu dokazi ili pribave predmeti i podaci koji su od važnosti za davanje njegovog nalaza i mišljenja. Ako prisustvuje uviđaju, rekonstrukciji događaja ili drugoj istražnoj radnji vještak može predložiti da se razjasne pojedine okolnosti ili da se licu koje se saslušava postave pojedina pitanja.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 29. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 27. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 14. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...].
39. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice u vezi s izvršenjem krivičnog djela Krivotvorenje isprave, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
40. Apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno načina na koji su sudovi cijenili dokaze, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i s tim u vezi zaključka o apelanticinoj krivičnopravne odgovornosti. Takođe, apelantica ukazuje na kršenje principa in dubio pro reo kao i kršenje prava na obrazloženu sudsku odluku. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su redovni sudovi u predmetnom krivičnom postupku u prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
41. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).
42. U svjetlu navedenih principa i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predložilo Tužilaštvo, tako i onih koje je predlagala apelantica. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je redovni sud naveo iskaze saslušanih svjedoka, koje je cijenio pojedinačno, tako i u vezi sa ostalim provedenim dokazima te se izjasnio zašto određenim svjedocima poklanja ili ne poklanja vjeru. Takođe, u skladu sa članom 99. stav 2. ZKP, Općinski sud je proveo postupak suočavanja svjedoka koji su različito iskazivali te je naveo zašto je poklonio vjeru određenom svjedoku dok drugom nije. Općinski sud je sa posebnom pažnjom cijenio i iskaz apelanticinog supruga, te je opet obrazlagao u kom dijelu ovom svjedoku ne može pokloniti vjeru, ili zašto ne poklanja vjeru u ono što je ovaj svjedok naveo (npr. ko je šta potpisivao u firmi u kojoj ovaj svjedok nije radio).
43. Takođe iskazi svjedoka kojima je sud poklonio vjeru, dovedeni su u vezu sa provedenom vještačenjem po vještaku grafologu Alojzu Franjiću, kao i sa materijalnom dokazima. Nadalje, Općinski sud se veoma detaljno bavio grafološkim vještačenjem i vještaka optužbe, kao i vještaka odbrane čiji je nalaz posebno cijenio te je nakon analize provedenih vještačenja naveo zašto je jednom poklonio vjeru, a drugom nije (vještaku Esadu Bilići). Općinski sud je naveo i da je provedeno vještačenje po vještaku kompjuterskih sistema, koji je potvrđen materijalnim dokazima u spisu.
44. Dakle, nakon opsežnog dokaznog postupka, analizom provedenih dokaza koje je cijenio, Općinski sud je zaključio da je apelantica počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, a način na koji je redovni sud ocijenio dokaze Ustavnom sudu ne odaju dojam proizvoljnosti. Takođe, redovni sud je naveo i motiv apelantice, kao i da nije prihvatio tezu odbrane da se radi o lažnom terećenju apelantice od strane direktora „Herkona“. Dakle, i po ocjeni Ustavnog suda izvedeni dokazi su pružali dovoljno osnove da se utvrdi činjenično stanje kako je to uradio prvostepeni sud, pa potvrdio Kantonalni sud i izvede zaključak da je apelantica na način opisan u presudi počinila krivično djelo.
45. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da je redovni sud uzeo u obzir prigovore apelantice, ali je zaključio da isti nisu mogli uticati na drugačiju odluku. Tako Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u postupku po žalbi nakon što je prihvatio analizu odlučnih činjenica i dokaza i zaključak koji je izveo prvostepeni sud ukazao da je žalba navodila da sud nije cijenio dokaze odbrane na okolnost zbog koje je dostavljen (isto apelantica ističe u apelaciji). Međutim, Kantonalni sud je naveo da okolnost da utvrđenje suda ne prati tvrdnje odbrane ne znači da sud nije pažljivo cijenio one dokaze i činjenice koje su odlučne i da iz njih nije izvukao pravilne zaključke. Dalje, (kako je to navedeno u činjenicama ove odluke) Kantonalni sud je ispitao i sve ostale navode iz žalbe apelantice (koji se uglavnom ponavljaju i u apelaciji na identičan način) te je za sve dao jasne razloge i obrazloženja. Kako bi izbjegao ponavljanje Ustavni sud ukazuje na način kako je Kantonalni sud odlučio, te da apelantica nije uspjela niti jednim svojim argumentom, koji je sud ispitao i po žalbi dovesti u pitanje zaključak prvostepenog suda. Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Općinski sud, a potom i Kantonalni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela za koje je apelantica osuđena izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. Konačno, Ustavni sud primjećuje da apelantica određenim navodima pokušava dovesti u pitanje „zakonitost“ određenih dokaza odnosno radnji, konkretno pretresanje, ali i zakonitost provedenog vještačenja. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud, suprotno navodima apelantice ispitao ove navode i dao odgovor na prigovor apelantice u vezi sa izvršenim pretresanjem prostorija, koje je, kako je naveo redovni sud izvršeno u skladu sa članom 74. ZKP, kojom prilikom je naredba za pretres predata jednoj od rukovodećih osoba u pravnom licu „Control H“, a sam pretres je izvršen u prisustvu svjedoka, što ne isključuje studente Pravnog fakulteta. Takođe, kako je prethodno navedeno, redovni sud je veoma detaljno analizirao izvršeno vještačenje, pa je jasno naveo šta je vještak Alojz Franjić uzeo kao nesporni rukopis apelantice prilikom grafološkog vještačenja (potpisi sa CIPS prijave i drugo kako je naveo redovni sud) i zašto se baš za navedeno opredijelio. Takođe, apelantica problematizira da je na glavnom pretresu pročitan iskaz svjedoka Stipice Nevjestića. Međutim, kako je redovni sud naveo iskaz iz istrage svjedoka je pročitan u skladu sa članom 288. ZKP, i po odobrenju suda, jer se svjedok nije mogao ničega sjetiti, te je izjavio da je tačno to što je izjavio na zapisnik. Ni ostali brojni prigovori apelantice koje je navela ne mogu navesti na zaključak da je na bilo koji način povrijeđeno pravo apelantice na pravičan postupak, odnosno da je došlo do zloupotrebe prava na štetu apelantice u toku postupka.
47. U obrazloženju osporenih presuda Ustavni sud ne nalazi ništa što bi upućivalo na nezakonitost provedenog postupka, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim obrazloženje redovnih sudova u ovom dijelu, niti da je došlo do proizvoljne primjene propisa, kako je navela apelantica. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda u pogledu utvrđenih činjenica na osnovu kojih je donijet zaključak o krivici apelantice, te da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata da je na bilo koji način došlo do povrede garancija utjelovljenih u pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su ovi navodi o kršenju prava apelanta neosnovani. Opisujući postupak ocjene dokaza, redovni sud je donio svoje zaključke o utvrđenoj krivici apelantice koji se ne čine proizvoljnim niti u jednom segmentu, niti ukazuju na bilo koji način na povredu principa in dubio pro reo. U odnosu na pitanje utvrđenih činjenica, čini se da apelantica u apelaciji, u suštini, samo izražava vlastito, drugačije viđenje činjenica i dokaza, a što ne pokreće pitanje pravičnosti postupka. Stoga, činjenica da apelantica nije uspjela sa svojim prigovorima na način kako je ona želila ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja, niti u osporenim odlukama Ustavni sud nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak.
48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
49. Ustavni sud primjećuje da je apelantica navela povredu ostalih prava i to prava na diskriminaciju bez bilo kakve dalje konkretizacije. U vezi sa navedenim u osporenim presudama Ustavni sud ne može da pronađe bilo što što bi ukazivalo na povredu ovih prava, niti je apelantica pružila u vezi sa tim konkretne navode, niti dokaze, pa Ustavni sud ne nalazi za potrebno dalje ove navode ispitivati.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je nakon obimnog dokaznog postupka sud za svoju odluku dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, kada se ocjena dokaza ne čini proizvoljnom, niti su korišteni „nzakoniti“ dokazi, već je sud dao obrazloženje zašto određenim dokazima poklanja vjeru, te kada ništa u predmetu ne upućuje na nepoštivanje garancija sadržanih u pravu na pravično suđenje.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić