Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1718/21 (Elektrometal d.o.o. Cazin)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1718/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1718/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Elektrometal d.o.o. Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elektrometal d.o.o. Cazin protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 010041 17 Uvp 2 od 4. februara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 010041 15 U od 20. februara 2017. godine, Rješenja Komisije za žalbe, predstavke i tužbe općinskog vijeća Cazin broj 01/V-23-104/15 od 3.aprila 2015. godine i Rješenja Službe za imovinsko pravne, geodetske i katastarske poslove Općine Cazin broj 05-23-5818/09 od 13. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elektrometal d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Azira Hrle advokat iz Cazina, podnio je 17. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 010041 17 Uvp 2 od 4. februara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 010041 15 U od 20. februara 2017. godine, Rješenja Komisije za žalbe, predstavke i tužbe općinskog vijeća Cazin (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 01/V-23-104/15 od 3.aprila 2015. godine i Rješenja Službe za imovinsko pravne, geodetske i katastarske poslove Općine Cazin (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-23-5818/09 od 13. februara 2015. godine.
2. Služba je rješenjem o obavezi plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta od 13. februara 2015. godine apelantu, kao vlasniku gradskog građevinskog zemljišta, utvrdila godišnju naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta koje se nalazi u III zoni gradskog građevinskog zemljišta u iznosu od 8.642,18 KM za period od 1. januara do 31. decembra 2008. godine.
3. Tuženi je rješenjem od 3.aprila 2015. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Službe od 13. februara 2015. godine.
4. U upravnom sporu apelanta, kao tužioca, radi poništenja rješenja tuženog od 3. aprila 2015. godine, Kantonalni sud je donio presudu od 20. februara 2017. godine kojom je odbio kao neosnovanu predmetnu tužbu.
5. Osporenom odlukom Vrhovnog suda od 4. februara 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv presude Kantonalnog suda od 20. februara 2017. godine.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant vlasnik nekretnina koje se prema Odluci o gradskom građevinskom zemljištu općine Cazin nalaze u III zoni gradskog građevinskog zemljišta, pa je u skladu sa (tada važećim) čl. 73., 74., 75. i 83. Zakona o građevinskom zemljištu (“Službene novine FBiH”, broj 67/05) i čl. 47.- 52. Odluke o građevinskom zemljištu općine Cazin („Službene novine Općine Cazin, broj 2/04; u daljnjem tekstu: Odluka) obveznik plaćanja naknade za korištenje građevinskog zemljišta (rente). Pri tome je ukazao da je članom 75. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da su obveznici naknade iz člana 74. istog zakona vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambenom, poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i druga pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta (stav 1.). Zatim, da je članom 83. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da Općinsko vijeće može uvesti obavezu plaćanja naknada iz člana 64. ovog zakona za korištenje ostalog građevinskog zemljišta na kojem postoji pravo svojine, korištenje izgrađenog ostalog građevinskog zemljišta na kojem postoji pravo svojine, te uređenje ostalog građevinskog zemljišta na kojem postoji pravo svojine. Dalje je ukazao da je stavom 2. istog člana propisano da se odlukom iz prethodnog stava može obuhvatiti samo građevinsko zemljište iz člana 65. stav 2. ovog zakona i neizgrađeno građevinsko zemljište obuhvaćeno programom uređenja građevinskog zemljišta, dok je stavom 3. istog člana propisano da se naknada za korištenje izgrađenog građevinskog zemljišta određuje prema m2 izgrađene korisne površine zemljišta, odnosno prema m2 izgrađene korisne površine za stambeni ili poslovni prostor i da se naknade iz stava 1. tač. 1. i 3. ovog člana utvrđuju rješenjem o urbanističkoj saglasnosti, a naknada iz tačke 2. utvrđuje se rješenjem iz člana 73. stav 4. ovog zakona. Također je ukazao da je članom 47. Odluke propisano da se za korištenje gradskog građevinskog zemljišta naknada plaća bez obzira na oblik svojine, dok je članom 49. Odluke propisano da su obveznici naknade iz prethodnog člana vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambeno-poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i druga pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta. Osnovom navedenog, naveo je da je neosnovan apelantov navod kojim ističe da apelant kao vlasnik zemljišta i zgrada na istom nije obveznik plaćanja rente, kao i da predmetno zemljište nije u kategoriji gradskog građevinskog zemljišta za koje se plaća renta. Naveo je da je odluka koju je donio prvostepeni sud pravilna i zakonita jer je donesena na osnovu pravilne primjene materijalnog prava.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić