Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1812/21 („ADONIS NAMJEŠTAJ“ d.o.o. Export-Import Mostar)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1812/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-1812/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „ADONIS NAMJEŠTAJ“ d.o.o. Export-Import Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „ADONIS NAMJEŠTAJ“ d.o.o. Export-Import Mostar protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 162737 16 Rsž od 17. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 162737 15 Rs od 3. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „ADONIS NAMJEŠTAJ“ d.o.o. Export-Import Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Podrug advokat iz Sarajeva, podnio je 25. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 162737 16 Rsž od 17. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 162737 15 Rs od 3. juna 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, poništena je kao nezakonita odluka apelanta o otkazu ugovora o radu tužiocu (J.J.) od 2. februara 2015. godine, utvrđeno je da se tužilac nalazi u stalnom radnom odnosu kod apelanta na radnom mjestu skladištar sirovina sa punim radnim vremenom, te je obavezan apelant da ga vrati na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove, kao i da mu isplati naknade plate i razlike plate po osnovu radnog staža, sve sa zakonskom zateznom kamatom (za vremenski period i u iznosima pobliže označenim izrekom prvostepene presude), da mu uplati kod nadležnog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje pripadajuće doprinose iz plate i na platu, te manje uplaćene doprinose za razliku plate (sve u iznosima i za vremenske periode kako je to precizirano izrekom prvostepene presude). Obavezan je apelant da tužiocu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da se osnovano žalbom apelanta ukazuje da je prvostepeni sud na glavnoj raspravi dopustio izvođenje dokaza odluke o otkazu ugovora o radu od 2. februara 2015. godine i ugovora o radu od 17. jula 2008. godine, iako tužilac nije učinio vjerovatnim da ih bez svoje krivice nije mogao predložiti na pripremnom ročištu, dakle suprotno odredbama člana 102. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je naveo da takvo postupanje prvostepenog suda, međutim, nije bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke, budući da iz činjeničnog opisa tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva proizlazi da tužilac traži poništenje kao nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu od 2. februara 2015. godine, da je iz spisa evidentno da su ovi dokazi priloženi uz tužbu, te dostavljeni uz tužbu tuženom na odgovor, te da činjenice iz ovih dokaza ni u odgovoru na tužbu, niti u toku postupka nisu osporene. Kantonalni sud je naveo da, dakle, među parničnim strankama nije sporno da je tužilac bio u radnom odnosu kod apelanta na osnovu ugovora o radu koji mu je otkazan i to na radnom mjestu skladištar, da je otkaz u pisanoj formi sačinio direktor apelanta, te da je tužiocu ugovor o radu otkazan zbog teže povrede radne obaveze („aljkavog i neurednog vršenja poslova“, što je, kao teža povreda radne obaveze zbog koje se daje otkaz, propisano odredbama člana 40. Pravilnika o radu apelanta (u daljnjem tekstu: Pravilnik)). Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na dva zaključka i to prvom zaključku da je apelant kao poslodavac postupio suprotno odredbama člana
90. Zakona o radu, jer nije omogućio tužiocu kao zaposleniku da iznese svoju odbranu i drugom zaključku da apelant kao poslodavac nije dokazao da je, u smislu odredbi člana 41. Pravilnika, prije donošenja otkaza ugovora o radu, proveo disciplinski postupak koji je apelant propisao i svojim Pravilnikom (koji Pravilnik je dostavljen tom sudu) za slučaj kada se ugovor o radu otkazuje radi povrede radne obaveze.
4. Kantonalni sud je dalje naveo da je odredbama člana 90. Zakona o radu propisano da, ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obvezan je omogućiti zaposleniku odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju, prilikom donošenja odluke o vanrednom otkazu ugovora o radu tužiocu apelant nije ispoštovao navedenu zakonsku odredbu, budući da je toku postupka utvrđeno, a što i nije sporno među strankama, da apelant nije omogućio tužiocu odbranu prije donošenja sporne odluke (iskaz zastupnika apelanta dat na glavnoj raspravi održanoj 23. novembra 2015. godine). Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nisu postojale okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da zaposleniku omogući da iznese svoju odbranu, te da i po ocjeni tog suda „aljkavo i neuredno vršenje poslova“ ne predstavlja takvu okolnost zbog koje bi mu bilo uskraćeno osnovno pravo zagarantovano odredbama Ustava i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant ističe da je prvostepeni sud na glavnoj raspravi, suprotno odredbama člana 102. stav (2) ZPP, dopustio izvođenje dokaza odluke o otkazu ugovora o radu od 2. februara 2015. godine i ugovora o radu od 17. jula 2008. godine, iako tužilac nije učinio vjerovatnim da ih bez svoje krivice nije mogao predložiti na pripremnom ročištu. Dalje naglašava „da je pozvao tužioca da se izjasni o stanju inventure za 2014. godinu“ (budući da mu je ugovor o radu otkazan radi stanja utvrđenog tokom inventurnog popisa), pa je pogrešan stav redovnih sudova da tužiocu nije data mogućnost da se izjasni „u vezi navedenog“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i Zakona o radu, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, naime, ukazao na to da je prvostepeni sud na glavnoj raspravi dopustio izvođenje dokaza (odluke o otkazu ugovora o radu od 2. februara 2015. godine i ugovora o radu od 17. jula 2008. godine) suprotno odredbama člana 102. stav (2) ZPP, ali je dalje obrazložio da takvo postupanje prvostepenog suda nije bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je za takav svoj zaključak dao detaljne i jasne razloge u kojima Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne vidi proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, pozivanjem na odredbe člana 90. Zakona o radu, dali jasne razloge zbog kojih su izveli zaključak da u konkretnom slučaju apelant nije omogućio tužiocu, kao zaposleniku, „da iznese svoju odbranu“, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, takođe ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić