Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4290/19 (Republika Srpska)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna vlast
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4290/19

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4290/19, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Republike Srpske podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 026350 19 Rev od 22. augusta 2019. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 026350 18 Gž 2 od 20. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 P 026350 18 P 4 od 11. maja 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Istočno Sarajevo, podnio je 6. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 026350 19 Rev od 22. augusta 2019. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 026350 18 Gž 2 od 20. decembra 2018. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 P 026350 18 P 4 od 11. maja 2018. godine. Istovremeno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se odložiti izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda broj 89 0 P 026350 18 P 4 od 11. maja 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio odluku o privremenoj mjeri broj AP 4290/19 od 17. decembra 2019. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i punomoćnika tužilaca u predmetnom postupku S.P., Lj.P., A.P., Z.P., V.P. i P.B. (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 10. i 12. februara, te 2. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su u periodu od 12. februara do 11. marta 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok punomoćnik tužilaca nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješavajući u ponovnom postupku, nakon što je njegova prethodno donesena odluka ukinuta u žalbenom postupku i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, Osnovni sud je donio presudu broj 89 0 P 026350 18 P 4 od 11. maja 2018. godine, kojom je utvrđeno da su tužioci po osnovu pravosnažnog rješenja NO Opštine Pale broj 034046/58 od 9. marta 1959. godine i zaključka Sreskog suda Sarajevo broj Dn 690/59 od 10. marta 1959. godine, te po osnovu pravnog sljedništva iza umrlog pravnog prednika J.P. (u daljnjem tekstu: prednik tužilaca) sa određenim dijelovima vlasnici parcele precizirane u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna parcela) što je apelant dužan priznati i trpiti da se tužioci po osnovu presude kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banjaluka upišu sa dijelovima utvrđenim ovom presudom uz naknadu, te da apelant tužiocima preda u nesmetan posjed predmetnu parcelu, sa obavezom naknade troškova postupka tužiocima u određenom novčanom iznosu.

7. Rješenjem o ispravci Osnovnog suda broj 89 0 P 026350 18 P 4 od 13. jula 2018. godine, izvršena je ispravka presude Osnovnog suda od 11. maja 2018. godine, tako što: „U izreci u drugom redu umjesto 9. mart 1959. godine treba da stoji 3. decembar 1958. godine, dalje u obrazloženju na petoj stranici pasus drugi u drugom redu umjesto 9. mart 1959. godine treba da stoji 3. decembar 1958. godine, na stranici trinaest četvrti pasus treći red umjesto 9. mart 1958. godine treba da stoji 3. decembar 1958. godine. U ostalom dijelu navedena presuda ostaje neizmijenjena.“

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo je nesporno da tužioci imaju pravni interes za podnošenje tužbe u skladu sa članom 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Takođe je naveo da je iz izvedenih dokaza utvrdio da je na prednika tužilaca upisano pravo posjeda u posjedovnom listu 286 KO Mokro na predmetnoj parceli. Dalje je naveo da je predniku tužilaca rješenjem Narodnog odbora Opštine Pale broj 03-broj 4046/58 od 3. decembra 1958. godine (u daljnjem tekstu: rješenje iz 1958. godine) priznato pravo vlasništva u dijelu 1/4 na predmetnoj parceli. Istaknuo je da je na osnovu navedenog rješenja Zemljišnoknjižni ured Sreskog suda Sarajevo zaključkom DN broj 690/59 dozvolio otpis k.č. broj 2923/59 iz A i ZK uloška br. 426 KO Mokro te upis ove k.č. u novi uložak broj 613 iste KO te uknjižbu prava vlasništva u ovom novom ulošku na predmetnoj parceli u A listu upisano u korist prednika tužilaca i D.P, S.P. i S.P. na jednake dijelove, te zabilježbu u istom ulošku da se pravo vlasništva nekretnina u A listu može osporiti u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti rješenja od strane onog pravnog lica čije je zemljište bilo prije zauzeće. Osnovni sud je dalje ukazao da je nesporno da je predmetna parcela u posjedovnom listu 260/8 KO Pale upisana sa posjedom u dijelu 1/1 na JPŠ Šume RS a.d. Sokolac sa sjedište ŠG Jahorina Pale.

9. Osnovni sud je citirao odredbe člana 23. stav 1., člana 52. stav 1. i člana 58. stav 6. Zakona o stvarnim pravima, te ukazao da su tužioci izvedenim dokazima dokazali aktivnu legitimaciju kao pravnog sljednika, koja proizilazi iz rješenja o nasljeđivanju. Dalje je ukazao da je predmetna parcela u vrijeme sticanja vlasništva po rješenju iz 1958. godine, te prije u naravi na terenu predstavljala pašnjak, što proizilazi iz izjave jednog od tužioca i iz izjava saslušanih svjedoka, koji su izjavili da se koristila u poljoprivredne svrhe (sijanje i ispaša stoke). Dalje je naveo da iz izjava proizilazi da je predmetna parcela voljom i interesom tužilaca prepuštena prirastu, pa se stoga radi o šumi. Osnovni sud je naveo da iz nalaza vještaka geodetske strike proizilazi identifikacija posjedovnog stanja predmetne parcele, te činjenica da ne postoji dokaz da je bilo kojim aktom ukinuto pravo tužilaca kao pravnih sljednika ustanovljeno rješenjem iz 1958. godine. Istaknuo je da apelant nije dokazao da je navedeno rješenje kao pravni osnov tužbe ukinuto, preinačeno ili stavljeno van snage, tj. apelant nije u ponovnom postupku dostavio presudu Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud BiH) kojom je navodno poništeno rješenje iz 1958. godine niti ikakav drugi dokaz u navedenom smislu. Takođe je ukazao da vještak šumarske struke navodi da je predmetna parcela u to vrijeme pa sve do prirasta zemljišta predstavljala pašnjak I klase, gdje je moguće, a imajući u vidu stepen sklopa da se radilo o manjem procentu, tj. da se i u formalno pravnom smislu nije radilo o šumi. Stoga je Osnovni sud usvojio tužbeni zahtjev tužilaca i donio odluku kao u izreci presude.

10. Presudom Okružnog suda broj 89 0 P 026350 18 Gž 2 od 20. decembra 2018. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda u dijelu kojom je utvrđeno da su tužioci vlasnici predmetne parcele, što je apelant dužan priznati i trpiti da se tužioci po osnovu presude kod nadležnog organa upišu sa dijelovima utvrđenim ovom presudom, te da tužiocima nadoknadi troškove postupka. Presudom je dalje ukinuta presuda Osnovnog suda u dijelu kojim je odlučeno da se predmetna parcela preda u nesmetan posjed tužiocima.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su tužioci dokazali da je odlukom državnog organa, odnosno rješenjem iz 1958. godine, predniku tužilaca priznato pravo vlasništva na uzurpiranom zemljištu opštenarodne imovine – predmetnoj parceli, te da je na osnovu zaključka Zemljišnoknjižnog ureda Sreskog suda u Sarajevu, Dn. br. 690/59 od 13. marta 1959. godine, izvršen otpis navedene parcele iz jednog z.k. uloška i njen upis u novi z.k. uložak, kao i uknjižba prava vlasništva na navedenoj parceli u korist prednika tužilaca i njenih sinova, na jednake dijelove, a čiji su pravni sljednici, po osnovu nasljeđivanja, tužioci. Sa druge strane, Okružni sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazao da je tužiocima navedeno pravo vlasništva prestalo na zakonom propisani način. S tim u vezi, ukazao je da je apelant u ovom postupku sudu nije predočio odluku Vrhovnog suda BiH kojom je ukinuto navedeno rješenje niti ijedan dokaz iz koga osnovano proizilazi da je vođen neki sudski postupka u vezi sa ukidanjem ili poništenjem navedenog rješenja. Po mišljenju Okružnog suda, takvim dokazom se ne može smatrati dopis Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banja Luka PJ Pale, broj 21.34/952.1-4-93/09 od 3. marta 2011. godine, naslovljenog kao “dopuna istorijata parcele” (u daljnjem tekstu: dopis Republičke uprave), upućenog punomoćniku tužilaca, u kome je navedeno da je predmetna parcela upisana u posjedovni list na posjednika ŠIP „Jahorina“ Pale 1981. godine, nakon dugogodišnjeg sudskog postupka, koji je okončan presudom Vrhovnog suda BIH, kojom je poništeno rješenje iz 1958. godine. S tim u vezi, istaknuo je da apelant uz taj dopis sudu nije dostavio dokaze da je navedeni sudski postupak pred Vrhovnim sudom BiH ikada vođen i da je donijeta odluka kojom je poništeno rješenje o priznanju prava vlasništva prednicima tužilaca na predmetnoj parceli. Istaknuo je da je na navedeno ukazano i nalazom sudskog vještaka geometra, koji se izjasnio da u priloženoj dokumentaciji ne postoji dokaz iz koga je vidljivo kojim aktom je ukinuto pravo vlasništva prednika tužilaca na predmetnoj parceli. Okružni sud je Takođe ukazao da je rješenje o priznanju prava vlasništva prednicima tužilaca provedeno i kroz zemljišne knjige, što proizilazi iz provedenog dokaza uvidom u zaključak Zemljišno-knjižnog ureda Sreskog suda u Sarajevu, Dn. br. 690/59 od 13. marta 1959. godine. Po mišljenju Okružnog suda, dokaznu snagu tog zaključak ne umanjuje apelantova tvrdnja da navedeno rješenje nije provedeno u katastarskim evidencijama, odnosno da ne postoji PL u kome je prednik tužilaca upisana kao posjednik.

12. Takođe je ocijenio da dokaznu snagu rješenja iz 1958. godine i navedenog zaključka Zemljišno-knjižnog ureda Sreskog suda u Sarajevu, ne umanjuje ni provedeni dokaz apelanta uvidom u odluku Skupštinu Opštine Pale od 30. aprila 2009. godine, kojom je utvrđena granična linija između šuma i šumskog zemljišta s jedne strane i poljoprivrednog zemljišta sa druge strane za KO Mokro, kojom je predmetna parcela ostala u šumskom kompleksu, kod činjenice da apelant nije dokazao po kome zakonskom osnovu je predniku tužilaca, odnosno tužiocima prestalo pravo vlasništva na predmetnoj parceli. Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da odluka prvostepenog suda nije pravilna ni iz razloga što su saslušani svjedoci tužilaca tvrdili da je predmetnu parcelu suprug prednika tužilaca stekao na osnovu kupoprodajnog ugovora, odnosno da se ne radi o uzurpaciji. S tim u vezi, ukazao je da je Osnovni sud tužbeni zahtjev tužilaca usvojio na osnovu relevantnih materijalnih dokaza o priznanju prava vlasništva predniku tužilaca, koje apelant argumentovano nije osporio i koji imaju veću i vjerodostojniju snagu od iskaza svjedoka, koji su pri tome lica starosti od preko 70 godina. Takođe je ocijenio neosnovanim žalbene navode da je prvostepeni sud pogrešno cijenio nalaz vještaka šumarske struke, jer čak i da je vještak šumarske struke utvrdio da je predmetna parcela prije 6. aprila 1941. godine bila po kulturi šuma, a nije, ta činjenica ne bi mogla dovesti do drugačijeg rješenja ova pravne stvari, jer predmet ovog postupka nije pravilnost i zakonitost rješenja iz 1958. godine, o čijem poništenju apelant nije proveo ni jedan dokaz. Iz istih razlog, po mišljenju Okružnog suda, ne mogu se prihvatiti osnovanim ni žalbeni navodi apelanta da prvostepeni sud izbjegava da se osvrne na činjenicu da je M.P., stric jednog od tužilaca, koji je tvrdio da je predmetna parcela bilo uzurpacija, bio član komisije koja je donijela predmetno rješenje, jer su to činjenice koje su se mogle isticati samo u postupku donošenja tog rješenja ili eventualnom postupku njegovog ukidanja odnosno poništenja. Kako tužioci nisu tražili da se predmetna parcela preda u posjed tužilaca, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev kada je obavezao apelanta da tužiocima predmetnu parcelu preda u „nesmetan posjed“ iz kojih razloga je ukinuo prvostepenu presudu u tom dijelu.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 89 0 P 026350 19 Rev od 22. augusta 2019. godine, odbijena je apelantova revizija podnesena protiv presude Okružnog suda.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, kod činjenice da je drugostepeni sud ukinuo prvostepenu presudu upravo u onom dijelu u kom je prekoračen tužbeni zahtjev (za predaju u posjed), to su bez osnova navodi revizije da je time počinio povredu odredbe člana 227a. stav 2. ZPP. Dalje je naveo da je neosnovan navod revizije da se radi o neizvršivoj presudi, kod tog da tužioci traže utvrđenje vlasništva, a da „pri tome tužena istu nije dužna predati u posjed“. S tim u vezi, ukazao je da su tužioci ovlašćeni da odrede obim svojih zahtjeva, pa od njihovog opredjeljenja ovisi da li će pored zahtjeva za utvrđenje vlasništva zahtijevati i predaju u posjed nekretnine iz zahtjeva, ili će u posebnoj parnici ostvarivati predaju u posjed. Istaknuo je da je u odnosu na usvojeni zahtjev presuda izvršiva.

15. Vrhovni sud je citirao član 344. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, te ukazao da je u konkretnoj situaciji sticanje prava vlasništva, po činjeničnim navodima tužbe, ostvareno 3. decembra 1958. godine donošenjem rješenja iz 1958. godine, odnosno do prestanka vlasništva prednika tužilaca je došlo 1981. godine, na osnovu zapisnika broj 02-3593/81 i stavke promjene 184/81, kada je predmetna parcela brisana iz posjedovnog lista broj 286 i upisana u posjedovni list broj 260 k.o. Mokro, na posjednika Šumsko industrijsko preduzeće „Jahorina” Pale. Dalje je ukazao da je tačna tvrdnja revizije da je odlukom Skupštine opštine Pale broj 01-022/19 od 30. aprila 2009. godine, utvrđena granična linija između šuma i šumskog zemljišta s jedne strane i poljoprivrednog zemljišta sa druge strane za k.o. Mokro, te da je saglasno toj odluci predmetna parcela ostala u šumskom kompleksu. Istaknuo je da je navedena odluka zasnovana na odredbi člana 17. Zakona o uzurpaciji, koji je prestao da važi stupanjem na snagu Zakona o stvarnim pravima. S tim u vezi, ukazao je da bi činjenica da je ovom odlukom predmetna parcela ostala u šumskom kompleksu, po tom zakonu, imala za posljedicu da se na zemljištu koje je uzurpirano prije 8. jula 1955. godine (predmetna parcela je uzurpirana prije 6. aprila 1941. godine) neće priznati pravo svojine (član 6. stav 1. tačka a) u vezi sa članom 7. st. 1. i 3. Zakona o uzurpaciji). Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, revizija ispušta iz vida da je pravo uzurpacije na predmetnoj parceli priznato rješenjem iz 1958. godine, koje je doneseno na osnovu tada važećeg Zakona o uređenju imovinskih odnosa nastalih uzurpacijom zemljišta u opštenarodnoj imovini (u daljnjem tekstu: Zakon o uređenju imovinskih odnosa). S tim u vezi, naveo je da je članom 5. stav 1. tog Zakona, propisano da uzurpant kome se priznaje uzurpacija postaje vlasnik uzurpiranog zemljišta i uzurpirano zemljište se upisuje u zemljišnu knjigu kao njegovo vlasništvo. Dalje je naveo da je članom 6. stav 1. tačka a) propisano je da se neće priznati uzurpacija izvršena prije 6. aprila 1941. godine (što je situacija kod tužilaca) ako je uzurpirano zemljište pod šumom (u obrazloženju rješenja iz 1958. godine se navodi da se radi o poljoprivrednom zemljištu, odnosno da nije enklava ili poluenklava koja smeta pravilnom gazdovanju šumama). Takođe je citirao i odredbe člana 17. st. 1. i 2, te čl. 26, 27. i 28. Zakona o uređenju imovinskih odnosa.

16. Vrhovni sud je naveo da je nadležni sud izvršio sprovedbu rješenja o priznanju vlasništva na uzurpiranom zemljištu po njegovoj pravosnažnosti, a apelant nije dokazao da je to rješenje poništeno ili na drugi način stavljeno van snage, bilo na osnovu odluke donesene po uloženom prigovoru ili po odluci suda u posebnom postupku. Dalje je naveo da je rješenje iz 1958. godine dostavljeno, između ostalog, i Šumskom gazdinstvu Sarajevo (pod 8), ali apelant nije dokazao da je u skladu sa uputom o pravnom lijeku iskoristio pravo na prigovor u roku od 30 dana od dana dostavljanja rješenja iz 1958. godine, niti da je u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti osporio pravo vlasništva upisano zaključkom Sreskog suda. Vrhovni sud je naveo da su tužioci pravilom tereta dokazivanja dokazali pravni osnov sticanja prava uzurpacijom u korist njihovog prednika, a apelant nije te tvrdnje osporio relevantnim dokazima, prvenstveno presudom Vrhovnog suda BiH na koju se sam poziva i koja se navodi u dopisu Republičke uprave. S tim u vezi, obrazložio je da je u navedenom dopisu izričito naznačeno da „dokumentaciju o cijelom postupku posjeduje JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, ŠG „Jahorina“ Pale koje je pravni sljednik ŠIP „Jahorina“ Pale, što znači da je apelant imao mogućnost da navedenu presudu Vrhovnog suda BiH dostavi i na taj način dokaže tvrdnju da je tom presudom poništeno rješenje iz 1958. godine. Vrhovni sud je istaknuo da u ovom postupku nije ovlašten da preispituje pravosnažno rješenje doneseno po pravilima upravnog postupka od strane nadležnog organa (rješenje iz 1958. godine), već je, naprotiv, vezan za njegovu sadržinu. Dalje je istaknuo je da je rješenjem iz 1958. godine priznato pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige, apelant je samo upisani posjednik ali ne i vlasnik predmetne parcele, pa je trebao dokazati da je stekao pravo vlasništva, odnosno da je došlo do brisanja prava vlasništva u korist uzurpanata, što u ovom postupku nije učinio.

17. U pogledu revizionih navoda koji se odnose na iskaze jednog od tužilaca i svjedoka, Vrhovni sud je ukazao je da su navedeni svjedoci govorili da je N.P. kupio predmetnu parcelu u vremenskom razmaku od 1937. do 1938. godine, što nije isključivalo pravo priznanja svojine uzurpacijom prema odredbama Zakona o uređenju imovinskih odnosa, jer je očigledno da pismeni ugovor, ako je i postojao, nije proveden u evidenciji nekretnina (u kom slučaju se ne bi ni pokretao postupak po osnovu uzurpacije). Ono što je relevantno za rješenje spora jeste činjenica da apelant nije dokazao da je rješenje iz 1958. godine, koje je bilo pravni osnov za upis vlasništva nad uzurpiranim zemljištem, poništeno, ukinuto ili na drugi način stavljeno van snage. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te povredi prava na nezavisan i nepristrasan sud. Apelant navodi da Osnovni sud nije ocijenio izvedene dokaze, posebno apelantove, već ih je samo naveo, dok se Okružni sud i Vrhovni sud nisu izjasnili o ovim propustima prvostepenog suda. Smatra da okolnost da tokom prvostepenog postupka nije cijenjeni dokazi apelanta ukazuje na pristrasnost i očiglednu naklonost suda tužiocima, koja se i u postupcima po pravnim lijekovima ignorisala. Takođe smatra da zbog navedenog stranke nisu tretirane na jednak način. Apelant Takođe ukazuje da je Okružni sud proizvoljno primijenio procesno pravo (član 227a. stav 2. ZPP), jer je zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva trebao ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.

19. Po apelantovom mišljenju, da je sud postupio u skladu sa čl. 8. i 126. ZPP i cijenio sve dokaze, ne bi mogao sa sigurnošću tvrditi da rješenje iz 1958. godine može biti osnov tužiocima za sticanje prava vlasništva na predmetnoj parceli, pogotovu jer nema klauzulu izvršnosti. S tim u vezi, ističe da je prema svim apelantovim dokazima (koje sud nije cijenio), predmetna parcela i u vrijeme donošenja tog rješenja bila obrasla visokim drvećem i kao da takva, po kulturi šuma, nije mogla biti predmet priznavanja prava na uzurpiranom zemljištu po tada važećem Zakonu o uzurpacijama (član 6.). Takođe ukazuje da je rješenje iz 1958. godine poništeno odlukom Vrhovnog suda BiH, koja je uništena u požaru, što je navedeno u akta Republičke uprave, a koji dokaz nije cijenjen. Ističe i da rješenje iz 1958. godine nije sprovedeno u zemljišnim knjigama ili drugom javnim evidencijama, te da prednici tužioca nisu bili upisani kao vlasnici, posjednici ili korisnici ni u jednoj javnoj evidenciji. Apelant navodi da rješenje iz 1958. godine i član 23. Zakona o stvarnim pravima nisu mogli biti osnov za donošenje osporenih odluka, te da prvostepeni sud nije ni trebao da razmatra ovakav tužbeni zahtjev. Takođe navodi da zemljišnoknjižni vlasnik nema pravni interes da utvrđuje da je vlasnik nekretnina na kojim je upisan kao imalac prava (tužioci tvrde da su vlasnici i da su upisani u zemljišno-knjižnu evidenciju). Ističe i da je osporena presuda neprovodiva jer ne postoji zemljišnoknjižni uložak u koji je ranije bila upisana predmetna parcela.

b)Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud smatra neosnovanim apelacione navode, te ukazuje da su u revizionoj presudi navedene sve pravno-relevantne činjenice koje su dovedene u vezu sa odgovarajućim normama materijalnog prava i dati razlozi koji isključuju proizvoljnost u postupanju suda.

21. Okružni sud navodi da nije počinio povrede člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da ostaje pri svim navodima iz obrazloženja drugostepene presude .

22. Osnovni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje i imovinu.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 54. st. 1.-3.

Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

Tužba za utvrđivanje može se podnijeti radi utvrđivanja postojanja, odnosno nepostojanja činjenice, ako je to predviđeno posebnim zakonom ili drugim propisom.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 227a. stav 2.

Ako utvrdi da je prvostepenom presudom prekoračen tužbeni zahtjev tako da je dosuđeno više od onoga što je traženo, drugostepeni sud će rješenjem ukinuti presudu prvostepenog suda u dijelu kojim je prekoračen tužbeni zahtjev.

24. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS” br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16, 107/19 i 1/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS” br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11 i 60/15) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Sticanje svojine Član 23. st. 1. i 4.

(1) Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.

(4) Odlukom suda ili drugoga organa stiče se svojina u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod pretpostavkama određenim zakonom. Sticanjem prava svojine, odlukom suda ili drugog organa ne prestaju stvarna prava koja su drugim licima pripadala na odnosnoj stvari, koja su određena odlukom ili zakonom, te onih koja po prirodi stvari ne mogu dalje postojati.

1. Sticanje prava svojine na nepokretnostima Pravni osnovi sticanja Član 52. stav 1.

(1) Sticalac prava svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla, zakona, nasljeđivanja, pravosnažne odluke suda ili konačne odluke drugog nadležnog organa, ovlašten je zahtijevati upis stečenog prava svojine u javnu evidenciju.

1.2. Sticanje na osnovu zakona Sticanje održajem Član 58. stav 6.

(6) Smatra se da je nasljednik savjesni držalac od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavilac bio nesavjestan držalac, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na državinu. Dejstvo zakona Član 344. stav 2.

(2) Na sticanje, promjenu, pravno djejstvo i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona primjenjuju se propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih djejstava.

25. Zakon o uređenju imovinskih odnosa nastalih uzurpacijom zemljišta u opštenarodnoj imovini („Službeni list NRBiH“, broj 12/55).

Član 5.

Uzurpant kome se priznaje uzurpacija postaje vlasnik uzurpiranog zemljišta i uzurpirano zemljište upisuje se u zemljišne knjige kao njegovo vlasništvo.

Ako je uzurpant porodica ili porodična zadruga, pravo vlasništva upisaće se prema izvršenoj diobi ili prema sporazumu. Ako nije bilo diobe niti ima sporazuma, pravo vlasništva upisaće se na jednake dijelove na sve članove porodice ili porodične zadruge koji stalno žive na uzurpiranom zemljištu ili su privremeno otsutni.

Promjene u pogledu broja članova porodice odnosno porodične zadruge koje su nastale poslije stupanja na snagu ovog zakona, uzimaće se u obzir kod primjene ovog zakona samo ako su nastale usljed rođenja, smrti, sklapanja ili prestanka braka.

Član 6.

Neće se priznati uzurpacije izvršene prije 6. aprila 1941. godine ako je uzurpirano zemljište:

a) pod šumom;

b) enklava ili poluenklava koja smeta pravilnom gazdovanju šumama ili pravilnom uređenju bujičnih područja;

c) na smetnji komunikacijama;

d) preveliko.

Uzurpacije izvršne prije 6. aprila 1941. godine na planinskim pašnjacima ne priznaju se (čl. 37 Zakona o pašnjacima u opštenarodnoj imovini).

Član 17. st. 1. i 2.

Postupak za priznanje prava vlasništva na uzurpiranom zemljištu uzurpant pokreće pismenim zahtjevom.

Zahtjev se podnosi nadležnom narodnom odboru opštine u roku od šest mjeseci po isticanju objave kojom odbor poziva uzurpante da podnesu svoj zahtjev. Narodni odbori opština dužni su da istaknu ove objave u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 27.

Rješenje kojim se uzurpirano zemljište priznaje kao vlasništvo uzurpanta dostavlja se: uzurpantu, organu upravljanja i javnom pravobraniocu sreza (grada) odnosno Javnom pravobraniocu NRBiH ukoliko ne postoji javno pravobranioštvo sreza (grada).

Rješenje kojim se uzurpirano zemljište ne priznaje kao vlasništvo dostavlja se samo uzurpantu i organu upravljanja.

Organi odnosno lica kojima je rješenje dostavljeno imaju pravo prigovora nadležnom sreskom sudu.

Prigovor se podnosi putem komisije koja je donijela rješenje u roku od trideset dana po prijemu rješenja.

Po podnesenom prigovoru sreski sud donosi rješenje u vanparničnom postupku. Rješenje sreskog suda je konačno.

Član 28.

Pravosnažno rješenje komisije odnosno suda kojim se uzurpantu priznaje pravo vlasništva na uzurpiranom zemljištu služi kao osnov za uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama.

Uknjižba prava vlasništva sprovodi se po službenoj dužnosti.

Uknjižba prava vlasništva sprovešće se odmah po pravosnažnosti rješenja uz zabilježbu da se pravo vlasništva može osporiti u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti rješenja (član 36 stav 2 tač. 2 Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji).

Ako u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti rješenja kojim se priznaje pravo vlasništva na uzurpiranom zemljištu nadležni organ opravljanja odnosno nadležni javni pravobranilac ne pokrene spor kod suda sa zahtjevom da se to rješenje poništi, zabilježba iz prethodnog stava brisaće se po službenoj dužnosti.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, Takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 89 0 P 026350 19 Rev od 22. augusta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zakonski zastupnik je primio 26. septembra 2019. godine a apelacija je podnesena 6. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

31. S obzirom na to da je apelant organ javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, prema članu VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, tač. 12-15). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je nakon toga apelacije državnih organa odnosno nosilaca javne vlasti ispitivao u pravilu u vezi sa navodima o kršenju prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, budući da ostala prava iz kataloga prava (član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine), prema svojoj suštini predstavljaju lična prava na koje se u pravilu ne mogu pozivati organi javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, tačka 28). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog člana, stav 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

33. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj parceli, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

34. Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te povredi prava na nezavisan i nepristrasan sud.

35. U pogledu navoda o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Takođe, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

37. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud izvršio uvid u veliki broj materijalnih dokaza – dokumentacije, proveo vještačenje po vještacima geodetske struke i šumarske struke, te su pročitane izjave jednog od tužilaca i svjedoke. U vezi s tim, suprotno navodima apelacije, u obrazloženju odluke detaljno su opisani sadržaji izvedenih dokaza, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, suprotno apelantovim navodima, proizilazi da su izvedeni i ocijenjeni i dokazi koji su predloženi od strane apelanta, te data ocjena koja se ne čini proizvoljnom, nego u skladu sa izvedenim dokazima i relevantnim procesnim odredbama. U odnosu na apelantove navode da stranke nisu tretirane na jednak način, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, iz raspoloživih dokumenata ne uočava da je apelantu na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da u postupku predlaže dokaze, niti da se izjašnjava na izvedene dokaze, pa stoga se i ovi apelantovi navodi pokazuju kao neosnovani.

38. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon što je proveo dokazni postupak i utvrdio činjenično stanje, usvojio tužbeni zahtjev tužilaca i utvrdio da su tužioci stekli pravo vlasništva na predmetnoj parceli, što je apelant dužan priznati i trpjeti upis navedenog prava u nadležnoj evidenciji, te predati tužiocima predmetnu parcelu u posjed. Navedenu prvostepenu presudu potvrdio je Okružni sud u žalbenom postupku (osim u dijelu koji se odnosio na predaju u posjed), te je i Vrhovni sud odbio reviziju protiv drugostepene odluke. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri sudske instance, na osnovu izvedenih dokaza, zauzeli isti stav - da su tužioci dokazali da je odlukom državnog organa, odnosno rješenjem iz 1958. godine, predniku tužilaca priznato pravo vlasništva na uzurpiranom zemljištu opštenarodne imovine – predmetnoj parceli, te da je na osnovu zaključka Zemljišnoknjižnog ureda Sreskog suda u Sarajevu, Dn. br. 690/59 od 13. marta 1959. godine, izvršen otpis navedene parcele iz jednog z.k. uloška i upis iste u novi z.k. uložak, kao i uknjižba prava vlasništva na navedenoj parceli u korist prednika tužilaca i njenih sinova, na jednake dijelove, a čiji su pravni sljednici, po osnovu nasljeđivanja, tužioci. Redovni sudovi su Takođe ukazali da apelant u toku postupka nije dokazao da je tužiocima navedeno pravo vlasništva prestalo na zakonom propisani način ili da je ukinuto rješenje iz 1958. godine, odnosno, da je vođen neki sudski postupka u vezi sa ukidanjem ili poništenjem navedenog rješenja.

39. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje osporenih odluka, u kojima je razmotren svaki aspekt ovog slučaja i nesporno cijenjeni bitni apelantovi navodi, te primijenjene relevantne odredbe materijalnog prava, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Naime, redovni sudovi su cijenili i detaljno obrazložili sve okolnosti slučaja, uključujući i one koje se odnose na kulturu predmetne parcele, pravni interes tužilaca i obim njihovog tužbenog zahtjeva, koji se, u okolnostima konkretnog slučaja, ne čini proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud, suprotno apelantovima navodima, u osporenim odlukama odgovorili na svaki navod apelanta koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da su za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnova da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.

40. U pogledu apelacionih navoda o kršenju principa nepristrasnog i nezavisnog suda, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda koji je zapravo vezao za ocjenu dokaza i primjenu materijalnog prava, što je detaljno razmotreno u prethodnim tačkama ove odluke, nije obrazložio ove navode, niti je ponudio dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu ili objektivnu pristrasnost redovnih sudova, niti u spisu apelacije postoje objektivni dokazi koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim pravima bili pristrasni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi, u nedostatku drugih argumenata i dokaza, sami po sebi ne dovode u pitanje poštovanje principa nepristrasnosti i nezavisnosti suda iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te smatra da su ti navodi neosnovani.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu

42. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak da su tužioci dokazali da je odlukom državnog organa, odnosno rješenjem iz 1958. godine, predniku tužilaca priznato pravo vlasništva na uzurpiranom zemljištu opštenarodne imovine – predmetnoj parceli, a da apelant nije dokazao suprotno, koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

44. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Na osnovu člana 59. st. (1). i (3). Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4290/19 (Republika Srpska) | Sudska praksa | Aktio