Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4196/19 (V.Č. i drugi)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4196/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4196/19, rješavajući apelaciju V. Č. i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija V. Č., R. Č. i M. K.

podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 037258 19 Rev2 od 29. maja 2019. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 037258 18 Gž 3 od 20.

novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 037258 13 P 2 od 10. februara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. V. Č., R. Č. i M. K. (u daljnjem tekstu: apelant, drugoapelantkinja i trećeapelantkinja ili apelanti) iz Dvorova i St. Peterburga - SAD, koje zastupa Biljana Radulović, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 31. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 037258 19 Rev2 od 29. maja 2019. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 037258 18 Gž 3 od 20. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 037258 13 P 2 od 10. februara 2017. godine. Punomoćnica apelanata je, na traženje Ustavnog suda, 20. maja 2021. godine dopunila apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivost broj AP 466/19 od 12. marta 2019. godine, rješavajući apelacije Melise Kulić i drugih (kojom odlukom je, između ostalih, obuhvaćen i predmet apelanata broj AP 515/19, dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanata koju su podnijeli protiv Presude Okružnog suda broj 80 0 P 037258 18 Gž 3 od 20. novembra 2018. godine.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i S. Č. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 20. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 1. do 8. februara 2021. godine, dok tužiteljica nije dostavila traženi odgovor. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Tužiteljica je prvobitno pokrenula predmetni parnični postupak protiv apelanta radi utvrđenja bračne tekovine u kojem je tražila da se utvrdi njen udio u nizu pokretnih stvari, pravima i obavezama nastalim za vrijeme trajanja bračne zajednice sa apelantom (od 23. septembra 1997. godine do 5. oktobra 2011. godine), kao i utvrđenja ništavosti kupoprodajnog ugovora od 23. decembra 2011. godine kojim su apelant i drugoapelantkinja prodali trećeapelantkinji kuću (preciziranih k.č. i k.o, u daljnjem tekstu: predmetna kuća). U tom postupku (u kojem su donesene presude Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda br. 80 0 P 037258 12 P od 11. jula 2013. godine, 80 0 P 037258 13 Gž od 18. novembra 2013. godine i 80 0 P 037258 14 Rev od 12. oktobra 2016. godine) redovni sudovi su pravosnažno odlučili o zahtjevima tužiteljice koji se odnose na pokretne stvari, prava i obaveze nastale u toku trajanja bračne zajednice, te ništavosti kupoprodajnog ugovora, dok je predmet vraćen na ponovno suđenje u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu kojim je tužiteljica tražila utvrđenje udjela u sticanju zajedničke nepokretne imovine i u dijelu kojim je tražila novčanu isplatu u zajedničkoj nepokretnoj imovini, kao i odluka o troškovima postupka.

Osporene odluke

7. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj 80 0 P 037258 13 P 2 od 10. februara 2017. godine kojom je djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrdio da su tužiteljica i apelant tokom trajanja bračne zajednice stekli predmetnu kuću (preciziranih dimenzija i oznaka), da je udio tužiteljice u sticanju ovih nekretnina ¼, što je apelant dužan priznati i isplatiti tužiteljici predmetni udio u sticanju zajedničke imovine u iznosu od 11.125,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan. Istom presudom u cijelosti je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se raskine Ugovor o međusobnom regulisanju obaveza od 11. novembra 2011. godine koji je zaključio sa tužiteljicom – protivtuženom, da se obaveže tužiteljica da mu isplati novčani iznos od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. marta 2012. godine pa do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka, dok je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

8. Osnovni sud je istakao da je u ponovnom postupku odlučivao samo o tužbenom zahtjevu tužiteljice postavljenom na ročištu od 30. novembra 2016. godine, te o novom protivtužbenom zahtjevu apelanta koji je postavio u podnesku od 5. decembra 2016. godine.

9. Osnovni sud je naveo da je nakon sprovedenih dokaza (brojnih materijalnih dokaza, iskaza tužiteljice, apelanta i svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka ekonomske i građevinske struke) utvrdio da je predmetna kuća sagrađena tokom trajanja bračne zajednice tužiteljice i apelanta (započeta gradnja 2003. godine), da je brak tužiteljice i apelanta (zaključen 23. avgusta 1997. godine) prestao 14. marta 2012. godine (na osnovu presude Osnovnog suda), da su u izgradnji predmetne kuće tužiteljici i apelantu dijelom pomagali njihovi roditelji, te da je tužiteljica doprinijela u gradnji predmetne kuće, računajući samo sprat kuće podjednako kao apelant (oboje sa dijelom od po ¼), odnosno računajući cijeli taj objekat sa dijelom od po ¼, jer je nesporno da je prizemni dio objekta (kuće) pripadao roditeljima apelanta. Dalje, iz ugovora o međusobnom regulisanju obaveza koji su zaključili tužiteljica i apelant 11. novembra 2011. godine proizilazi da su na isti način definisali predmet njihove zajedničke imovine (sprat predmetne kuće) i da je njihov doprinos u sticanju te imovine jednak i da iznosi po ¼. Sud je utvrdio da su kao suvlasnici i suposjednici parcele na kojoj je sagrađena predmetna kuća upisani apelant i njegova majka (drugoapelantkinja) sa dijelom od po ½, kao i da su predmetnu kuću prodali trećeapelantkinji za kupoprodajnu cijenu od 80.000,00 KM (kupoprodajni ugovor sačinjen kod notara), dok je tužiteljica pomenutim ugovorom o međusobnom regulisanju obaveza dala saglasnost za prodaju s tim što je tražila da joj od prodaje pripadne ¼ kupoprodajne cijene koja ne može biti manja od one na koju će biti obračunat porez na promet.

10. Osnovni sud je naveo da iz navoda tužiteljice vezanih za tužbeni zahtjev koji je istakla na ročištu od 30. novembra 2016. godine proizilazi da tužiteljica, pored iznosa od nesporno isplaćenih 20.000,00 KM, potražuje iznos od 13.625,00 KM, na osnovu obračuna vještaka građevinske struke (od 19. novembra 2012. godine) prema kojem je ukupna tržišna vrijednost predmetnog stambenog objekta (kuće) 124.500,00 KM i zemljišta na kojem je sagrađen taj objekat 10.000,00 KM, što sve ukupno iznosi 134.500,00 KM. Dalje, sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i odredbe člana 270 stav 5 Porodičnog zakona (kojom je propisano da samo imovina koju su bračni supružnici stekli tokom trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu) zaključio da zemljište na kojem je sagrađen predmetni objekat (kuća) čini posebnu imovinu roditelja apelanta, te da tužiteljici pripada pravo na isplatu ¼ novca za predmetni stambeni objekat (kuću), ali ne za zemljište na kojem je sagrađen taj objekat. Iako je utvrđeno da je predmetna kuća prodata za cijenu od 80.000,00 KM, sud je istakao da se u konkretnom slučaju kao osnov za isplatu ¼ vrijednosti tog objekta mora uzeti nalaz vještaka građevinske struke koji je sud prihvatio kao stručan, objektivan i realan. Naime, pri izradi navedenog nalaza i mišljenja vještak je izašao na lice mjesta i vidio predmetni objekat, kao i materijale od kojih je građen, detaljno je pojasnio sve bitne elemente na osnovu kojih je izvršio procjenu objekta (koju je procijenio na 600,00 KM po 1 m²) i dao uporedni pregled cijene drugih objekata u okolini i uporednu cijenu vrijednosti stana u gradu, pa je sud odbio prijedlog apelanta da se obavi novo vještačenje vještaka građevinske struke. Pored toga, sud je naveo da radnici Poreske uprave nisu izlazili na lice mjesta, već da je procjena izvršena na osnovu navedenih podataka koje su dobili od podnosioca prijave (apelanta), pa stoga nije izvršena provjera završenosti tog objekta, a ujedno ni materijala od kojih je sagrađen taj objekat, što sigurno utiče i na procjenu tržišne vrijednosti objekta (procijenjen na ukupan iznos od 80.000,00 KM), što je pojasnio na glavnoj raspravi vještak građevinske struke. Dakle, prema procjeni vještaka građevinske struke, tržišna vrijednost predmetnog stambenog objekta (kuće) u vrijeme prodaje i sačinjavanja nalaza iznosi 124.500,00 KM, pa kako na osnovu svega navedenog tužiteljici kao njen doprinos u sticanju zajedničke imovine pripada ¼ , to tužiteljici pripada pravo i na isplatu ¼ vrijednosti tog objekta (kuće), što u konkretnom slučaju predstavlja iznos od 31.125,00 KM. Osnovni sud je citirao odredbu člana 273 stav 5 Porodičnog zakona i istakao da postoje posebne okolnosti na osnovu kojih tužiteljica može da traži isplatu vrijednosti predmetnog objekta (kuće) u novcu (budući da je dala saglasnost za prodaju predmetne kuće koja je u međuvremenu prodata), te da joj pripada pravo na isplatu novčanog iznosa srazmjerno njenom utvrđenom doprinosu (od ¼). Sud je naveo da je apelant prije podnošenja tužbe isplatio tužiteljici novčani iznos od 20.000,00 KM, te da tužiteljici na ime stvarne i realne kupoprodajne cijene pripada pravo na isplatu neisplaćenog dijela te cijene u iznosu od 11.125,00 KM (koji iznos predstavlja razliku iznosa od 31.125,00 KM, koliko iznosi ¼ vrijednosti objekta prema procjeni vještaka građevinske struke, te razliku već isplaćenog iznosa od 20.000,00 KM). Osnovni sud je obavezao apelanta da tužiteljici na ime njenog udjela u sticanju predmetnog objekta isplati iznos od 11.125,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. novembra 2016. godine (kada je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev za isplatu kamate), dok je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. Ovo iz razloga što nema osnova da sud obaveže apelanta da tužiteljici isplati i vrijednost zemljišta na kojem je sagrađen predmetni objekat (kuća) zbog toga što to zemljište nije zajednička bračna tekovina tužiteljice i apelanta, već je ono posebna imovina roditelja apelanta.

11. Vezano za protivtužbeni zahtjev apelanta, Osnovni sud je naveo da je sporni ugovor o međusobnom regulisanju obaveza sačinjen protivno odredbama člana 271 stav 5 Porodičnog zakona (nije ovjeren od notara ili sudije), odnosno da je, shodno odredbi člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ništav. Dakle, s obzirom na to da je sporni ugovor o regulisanju međusobnih odnosa ništav, to on kao takav i ne proizvodi pravno dejstvo, pa se stoga ne može ni tražiti raskid spornog ugovora. Ovo iz razloga što iz odredbi čl. 124 do 131 ZOO proizilazi da se može tražiti raskid pravno valjanih ugovora koji su već nastali zbog čega je neosnovan u cijelosti dio protivtužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio raskid ugovora o regulisanju međusobnih odnosa. Takođe, iz istih razloga je u cijelosti neosnovan i preostali dio protivtužbenog zahtjeva kojim apelant traži da sud obaveže tužiteljicu da mu isplati novčani iznos od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Naime, iz sprovedenih dokaza proizilazi da je apelant isplatio tužiteljici 20.000,00 KM na osnovu njenog doprinosa u sticanju zajedničke imovine u predmetnom stambenom objektu, a po prethodno zaključenom sporazumu po kojem je apelant dobio ovlašćenje od tužiteljice da taj objekat proda. Isplatom navedenog iznosa od 20.000,00 KM apelant je samo ispunio svoju obavezu djelimično, tako da nema osnova da traži vraćanje tog novčanog iznosa od tužiteljice. Naprotiv, sud je iz već navedenih razloga obavezao apelanta da tužiteljici, pored tog isplaćenog iznosa od 20.000,00 KM, isplati još i iznos od 11.125,00 KM. S obzirom na to da je tužiteljica, slijedeći (eventualni) tužbeni zahtjev, postavila za slučaj da sud usvoji drugi stav protivtužbenog zahtjeva, te kako je sud u cijelosti odbio kao neosnovan taj protivtužbeni zahtjev, sud nije ni odlučivao o eventualnom tužbenom zahtjevu tužiteljice.

12. Rješenjem broj 80 0 P 037258 13 P 2 od 16. marta 2018. godine Osnovni sud je ispravio svoju presudu od 10. februara 2017. godine, tako što je u izreci presude, pored apelanta, kao tužene označio i drugoapelantkinju i trećeapelantkinju.

13. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 037258 18 Gž 3 od 20. novembra 2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe tužiteljice i apelanta i potvrđena je prvostepena presuda od 10. februara 2017. godine, kao i zahtjevi tužiteljice i apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka.

14. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, zajedno sa razlozima koje je prvostepeni sud dao za svoju odluku, te je istakao da prihvata dato obrazloženje prvostepenog suda. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su u braku tužiteljica i apelant izgradili sprat predmetne kuće i da tužiteljici pripada ¼ kuće, što se u naravi odnosi na ½ sprata predmetne kuće, kao i da je prvostepeni sud pravilno tužiteljici dosudio isplatu ¼ bračne tekovine koju ne čini predmetni plac (koji je imovina apelantovih roditelja). Takođe, s obzirom da tužiteljica i apelant navedenim Ugovorom o međusobnom regulisanju obaveza nisu ugovorili dospjelost isplate tužiteljici njenog udjela u bračnoj imovini, niti je u tom pogledu tužiteljica ponudila druge dokaze o dospjelosti isplate njenog udjela, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno dosudio zakonsku zateznu kamatu počev od 30. novembra 2016. godine, kada je tužiteljica pred sudom prvi put zatražila zakonsku zateznu kamatu na neisplaćeni iznos njenog udjela u sticanju bračne imovine. Vezano za odluku prvostepenog suda o troškovima postupka, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke u skladu sa odredbama čl. 386 i 387 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pravilno i pravično zaključio da su obje parnične stranke imale približno isti iznos troškova postupka.

15. Suprotno žalbenim navodima apelanta, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud svoju odluku utemeljio na obrazloženoj i argumentovanoj ocjeni kako svakog sprovedenog dokaza zasebno, tako i svih dokaza zajedno, odnosno da je pravilno utvrđen doprinos tužiteljice u sticanju u braku sa apelantom (koji se odnosi na izgradnju sprata predmetne kuće) koji tužiteljici nije osporavao apelant u postupku pred prvostepenim sudom. Vezano za nalaz, mišljenje i iskaze vještaka građevinske struke (koji je procijenio tržišnu vrijednost predmetne kuće), Okružni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud poklonio svoje povjerenje vještaku. Naime, navedeni vještak je odgovorio na postavljene zadatke vještačenja, kao i na primjedbe i na prijedloge parničnih stranaka, tako da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta angažovanju drugog vještaka po prijedlogu tužene strane iz razloga što nisu ispunjeni uslovi iz člana 155 ZPP. Takođe, pravilno je prvostepeni sud zaključio da je ništav ugovor zaključen između tužiteljice i apelanta, te da se takav ugovor (ništav) ne može raskidati (što je tražio apelant protivtužbenim zahtjevom). S tim u vezi, Okružni sud je naveo da sud na apsolutnu ništavost pazi po službenoj dužnosti shodno članu 109 ZOO, te da u slučaju ništavosti, svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora (član 104 ZOO). Međutim, s obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena novčana protivvrijednost udjela tužiteljice u stečenoj bračnoj tekovini sa apelantom, u iznosu od 31.125,00 KM, koji iznos je apelant dužan tužiteljici da isplati kao novčanu protivvrijednost njenog udjela u stečenoj bračnoj tekovini, a ne po osnovu Ugovora o međusobnom regulisanju obaveza na čemu insistira tužena strana u žalbi. S obzirom na to da je dio navedenog iznosa (u visini od 20.000,00 KM) apelant isplatio prije pokretanja predmetne parnice, to je on ostao dužan isplatiti tužiteljici iznos od 11.125.00 KM kao što je i dosuđeno prvostepenom presudom. Shodno navedenom, usvajanje dijela protivtužbenog zahtjeva kojim apelant traži da se tužiteljica obaveže da isplati kao posljedicu ništavosti 20.000,00 KM je neosnovano. Naime, sve i da je prvostepeni sud usvojio ovaj dio protivtužbenog zahtjeva, takvo odlučivanje bi vodilo i usvajanju postavljenog zahtjeva tužiteljice za isplatu tog istog iznosa po osnovu sticanja u bračnoj tekovini. S obzirom da je Okružni sud zaključio da su žalbe tužiteljice i apelanta neosnovane, proizilazi da su neosnovani i zahtjevi tužiteljice i apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka. Nadalje je obrazloženo da je Okružni sud zahtjev za miješanje u parnicu (podnesen od drugoapelantice nakon što je spis zaprimljen na postupanje po žalbama) tretirao kao prijedlog za donošenje dopunske presude, pa je 21. decembra 2017. godine vratio spis prvostepenom sudu koji je donio rješenje kojim je ispravio svoju presudu tako što je u izreci presude, pored apelanta, kao tužene označio i drugoapelantkinju i trećeapelantkinju.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 037258 19 Rev2 od 29. maja 2019. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta, revizije drugoapelantkinje i trećeapelantkinje su odbačene kao nedozvoljene, dok je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju. Vrhovni sud je ponovio sadržaj konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice i protivtužbenog zahtjeva apelanta o kojima se odlučivalo, utvrđeno činjenično stanje i zaključke nižestepenih sudova, te je naveo da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na zakonu.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, suprotno navodima apelanata (da je drugostepeni sud propustio odlučiti o žalbama drugoapelantkinje i trećeapelantkinje) iz spisa predmeta proizilazi da je punomoćnik apelanata žalbu protiv prvostepene presude podnio samo u ime apelanta (čije ime je navedeno na kraju pismena), dok se u sadržaju žalbe ne pominju drugoapelantkinja i trećeapelantkinja, zbog čega drugostepeni sud nije ni mogao odlučivati o njihovim žalbama (iako su imali istog punomoćnika i status jedinstvenih suparničara), ali se dejstvo odluke o žalbi proteže na sve suparničare. Naime, čak i da je postojala žalba drugoapelantkinje i trećeapelantkinje, postavilo bi se pitanje njihovog pravnog interesa za izjavljivanje žalbe, budući da nižestepene presude ne sadrže obavezu niti bilo kakvu odluku koja se odnosi na drugoapelantkinju i trećeapelantkinju. Takođe, o dijelu zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na ništavost kupoprodajnog ugovora odlučeno je ranijim pravosnažnim presudama, zbog čega je Vrhovni sud na osnovu odredbe člana 247 stav 1 ZPP odbacio revizije drugoapelantkinje i trećeapelantkinje. Iz navedenog proizilazi da je neosnovana i tvrdnja apelanata da u ovom postupku tužiteljica nikad nije izmijenila tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora, odnosno tvrdnja da o tom dijelu zahtjeva nikad nije odlučeno. Vrhovni sud je istakao da je o navedenom zahtjevu pravosnažno odlučeno ranijom prvostepenom presudom od 11. jula 2013. godine, te da je nejasno zašto drugoapelantkinja i trećeapelantkinja egzistiraju u ovom postupku iako je o dijelu zahtjeva koji se odnosi na njih odlučeno, te da ovakav propust nižestepenih sudova ne predstavlja povredu u smislu odredbe člana

209. ZPP, koja je uticala na konačan ishod postupka.

18. Dalje, među strankama nije bilo sporno da je predmetna kuća građena za vrijeme trajanja bračne zajednice između tužiteljice i apelanta, zajedno sa roditeljima apelanta, da dio koji su tužiteljica i apelant gradili predstavlja ½ cijelog objekta - sprat kuće koji je iste površine kao i prizemlje, te da iste činjenice proizilaze i iz nevažećeg bračnog ugovora. Dakle, s obzirom da tokom postupka nije bilo dileme da je predmetna kuća građena u bračnoj zajednici uz finansijsku pomoć roditelja tužiteljice i apelanta, što se ima smatrati poklonom bračnim drugovima, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili odredbu člana 270 st. 5 i 6 Porodičnog zakona prema kojim imovina stečena radom tokom bračne zajednice i pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice ulaze u zajedničku bračnu imovinu. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili odredbu člana 272 stav . Porodičnog zakona prema kojoj svakom od bračnih supružnika pripada po ½ zajedničke imovine s tim da apelant nije ni tvrdio, a samim tim ni dokazivao da mu pripada veći dio od polovine te imovine u skladu sa navedenim članom zakona. Dalje, Vrhovni sud smatra pravilnim postupak nižestepenih sudova u pogledu utvrđivanja tržišne cijene predmetne kuće, koja je određena sprovedenim vještačenjem vještaka građevinske struke na koje stranke nisu imale konkretnih prigovora. S obzirom da među strankama (tužiteljice i apelanta) nije ni bilo sporno da je zemljište na kojem je predmetna kuća izgrađena bilo svojina roditelja apelanta, ispravno su nižestepeni sudovi odlučili kada su kao tržišnu cijenu objekta (kuće) uzeli u obzir vrijednost samo građevine u iznosu od 124.500.00 KM, dok vrijednost zemljišta nisu računali. S obzirom da je površina sprata i prizemlja identična, te ako se uzme da tužiteljici pripada ½ sprata, znači da tužiteljici pripada ¼ vrijednosti cijelog objekta bez zemljišta, što u konačnici znači da su nižestepeni sudovi pravilno tužiteljici dosudili iznos od 11.125,00 KM (imajući u vidu ranije isplaćeni iznos od 20.000,00 KM koji je apelant deponovao kod suda u korist tužiteljice). Dakle, iz navedenog proizilazi da je neosnovan prigovor apelanta da sudovi, dosuđujući navedeni iznos tužiteljici, nisu imali u vidu priznatu činjenicu da je predmetni objekat (kuća) sagrađen na zemljištu roditelja apelanta.

19. Vezano za protivtužbeni zahtjev apelanta, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno navedeni ugovor (o međusobnim odnosima tužiteljice i apelanta) kvalifikovali kao bračni ugovor u skladu sa odredbom člana 271 st. 4 i 5 Porodičnog zakona, te zaključili da on nije ovjeren na odgovarajući način i da kao takav nije ni nastao, zbog čega se pravni efekti tog ugovora mogu izjednačiti sa posljedicama ništavosti. Vrhovni sud je istakao da je jedna od posljedica ništavosti i restitucija, odnosno vraćanje primljenog po ugovoru po odredbi člana 104 ZOO, te da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju, prilikom dosuđivanja iznosa koji apelant treba isplatiti tužiteljici na ime njenog udjela u predmetnoj kući, odbili iznos od 20.000,00 KM koje je apelant tužiteljici isplatio, odnosno deponovao kod suda, čime je u stvari izvršena restitucija, što je vjerovatno bio konačan cilj apelanta kada je postavljao protivtužbeni zahtjev za raskid ugovora. Takođe, Vrhovni sud smatra neosnovanim prigovor da se nižestepeni sudovi u dijelovima obrazloženja pozivaju na odredbe ništavog ugovora kao dokaz. Ovo iz razloga što pravna posljedica ništavosti ugovora ne podrazumijeva i da se pismena isprava o ugovoru ne može iskoristiti kao dokaz o postojanju određenih činjenica, kako su to u konkretnom slučaju učinili nižestepeni sudovi u dijelu koji se odnosi na zajedničko sticanje stranaka. Imajući u vidu da pobijana presuda nema nedostataka na koje se revizijom ukazuje, niti onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je o reviziji apelanta odlučio kao u izreci presude, dok je odbio zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju s obzirom da ulaganje odgovora na reviziju nije bilo neophodno za uspjeh tužiteljice u sporu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji je navedeno da su drugoapelantkinja i trećeapelantkinja na poziv suda dostavile podnesak da se pridružuju žalbi apelanta, te da su navedene u zaglavlju drugostepene odluke dok je dispozitivom te odluke navedeno da se odbija žalba apelanta i drugostepena odluka je dostavljena samo apelantu. Dalje, apelanti ponavljaju navode iz žalbe i revizije ,odnosno navode da „tužiteljica nikada nije promijenila tužbeni zahtjev, dakle, ostala je kod zahtjeva za utvrđivanje ništavosti kupoprodajnog ugovora“, te interpretiraju utvrđeno činjenično stanje i odlučenja redovnih sudova dajući svoje mišljenje o konkretnoj pravnoj stvari. Apelanti navode da je u konkretnom predmetu ostalo neutvrđeno poništenje kupoprodajnog ugovora i ništavost o međusobnom regulisanju obaveza stranaka (tužiteljice i apelanta), a da se pri tome odlučilo o diobi zajedničke imovine (bračne tekovine), te da se određenjem u pogledu ova dva pitanja „rješava se pitanje legitimacije u ovom postupku, ali i postojanja, odnosno nepostojanja prava“. Dalje, apelanti su naveli da je nejasno zašto su drugoapelantkinja i trećeapelantkinja označene sve vrijeme postupka kao stranke (tužene) a da pri tome nisu utvrđivane njihove obaveze i prava, što je konstatovano u osporenoj odluci Vrhovnog suda, te da je nejasno zašto je takav propust suda dozvoljen s obrazloženjem da nije povreda postupka. Takođe, apelanti su naveli da je odluka Vrhovnog suda „potvrdila stavove prethodnih sudova, odnosno ostavila na snazi ništavan ugovor o regulisanju međusobnih odnosa bračnih drugova, a na osnovu koga je donijeta drugostepena odluka, a da pri tome postoji procesni propust u pogledu apelantkinja i presuđene stvari, odnosno donijete pravosnažne odluke u pogledu apelantkinja“.

b)Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju svoje odluke, kao i da nisu povrijeđena prava apelanta navedena u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Okružni sud je u odgovoru ponovio izreku svoje odluke, te je istakao da njome nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji.

23. Osnovni sud je kratko naveo odluke koje se osporavaju predmetnom apelacijom i odlučenje Vrhovnog suda, te je istakao da smatra neosnovanim razloge zbog kojih apelant osporava presude redovnih sudova. Osnovni sud je naveo da je apelante (kao tužene) u predmetnom postupku prvobitno zastupala advokat Vesna Stevanović, koja je u njihovo ime dostavila odgovor na tužbu, dok je u nastavku postupka apelante zastupala advokat Biljana Radulović. Takođe, navedeno je da u punomoćima drugoapelantkinje i trećeapelantkinje, koje su dale advokatici Biljani Radulović, navedeno da se iste pridružuju svim radnjama u ovom postupku koje je ova punomoćnica preduzela za apelanta.

V.Relevantni propisi

24. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19

– OUSRS)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst ,sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 270. (st. 5. i 6.)

(5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

(6) Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.), ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika.

Član 271.(st. 4. i 5.)

(4)Bračnim ugovorom mogu se urediti imovinsko-pravni odnosi na postojećoj ili budućoj imovini.

(5)Bračni ugovor mora biti notarski obrađen.

Član 272. stav 1.

(1)Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.

Član 273. stav 5.

(5)Supružnik čije udio u sticanju zajedničke imovine ili pojedine stvari iz zajedničke imovine znatno niži od udjela drugog bračnog supružnika, ili kada to opravdavaju posebne okolnosti, može tužbom zahtijevati diobu zajedničke imovine i tako da sud obaveže drugog bračnog supružnika da mu naknadi protuvrijednost njegovog udjela u novcu, srazmjerno vrijednosti zajedničke imovine na dan donošenja presude.

25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 103. stav 1.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Član 104. stav 1.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,

74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, u odnosu na apelanta, jeste Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 037258 19 Rev2 od 29. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. septembra 2019. godine a apelacija je podnesena 31. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.

30. Takođe, predmet osporavanja ovom apelacijom, u odnosu na drugoapelantkinju i trećeapelantkinju, jeste Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 037258 19 Rev2 od 29. maja 2019. godine kojom je odbačena revizija drugoapelantkinje i trećeapelantkinje iz procesnih razloga, pa konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, u smislu člana 18 Pravila Ustavnog suda, predstavlja Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 037258 18 Gž 3 od 20. novembra 2018. godine koju su apelanti osporili u apelaciji broj AP 515/19 a koja je odbačena kao preuranjena Odlukom broj AP 466/19 od 12. marta 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud dopustivost predmetne apelacije u odnosu na drugoapelantkinju i trećeapelantkinju sagledati u odnosu na tu presudu pa, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija broj AP 515/19. Drugoapelantkinja i trećeapelantkinja su, dakle, osporenu Presudu Okružnog suda broj 80 0 P 037258 18 Gž 3 od 20. novembra 2018. godine primile 5. decembra 2018. godine, a apelacija u predmetu broj AP 515/19 je podnesena 2. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.

31. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

36. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom postupku odlučivalo o tužbenom zahtjevu tužiteljice protiv apelanata, odnosno protivtužbenom zahtjevu apelanta, koji se tiču njihovih imovinskih prava na predmetnoj kući kao bračnoj stečevini tužiteljice i apelanta, a koju su naknadno apelant i drugoapelantkinja prodali trećeapelantkinji, pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu, Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizilazi da je član 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

37. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluku Vrhovnog suda, kao konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, kojom je odbijena njegova revizija i u konačnici odbijen njegov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine Ugovor o međusobnom regulisanju obaveza koji je zaključio sa tužiteljicom uz obavezu tužiteljice da mu isplati novčani iznos od 20.000,00 KM i naknadi troškove postupka, dok drugoapelantkinja i trećeapelantkinja ukazuju da je ostalo neutvrđeno poništenje kupoprodajnog ugovora i na propust sudova koji su ih označili kao stranke iako nisu utvrđivane njihove obaveze i prava. Dakle, iz navoda apelacije proizilazi da apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

38. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene prava.

40. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996.godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

41. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u konkretnoj pravnoj stvari, odbijena kao neosnovana revizija apelanta i time zapravo potvrđeno odlučenje nižestepenih sudova kojim je, primjenom relevantnih odredaba Porodičnog zakona, ZPP i ZOO odbijen u cijelosti kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta, a djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice (usmjeren na utvrđenje i isplatu). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao jasne i precizne razloge o tome zašto je neosnovana revizija apelanta, odnosno zašto su pravilne odluke nižestepenih sudova da treba odbiti protivtužbeni zahtjev apelanta, odnosno djelimično usvojiti tužbu tužiteljice, te je dao iscrpne razloge zašto navodi apelanta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud zapaža da, suprotno navodima apelanta, iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizilazi da je Osnovni sud, u postupku pred tim sudom, na glavnoj raspravi, sproveo dokaze koje su predložili i izveli kako apelant, tako i tužiteljica, da je taj sud ocijenio sve sprovedene dokaze i utvrdio odlučne činjenice na osnovu kojih je odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta, koju odluku je potvrdio drugostepeni sud. Osporenom presudom Vrhovni sud je potvrdio odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da je u konkretnom slučaju pravilan zaključak tih sudova da Ugovor o međusobnom regulisanju obaveza koji je apelant zaključio sa tužiteljicom predstavlja bračni ugovor, ali da sobzirom da on nije ovjeren na odgovarajući način kao takav nije ni nastao, odnosno da je ništav. U tom kontekstu Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, na temelju dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom jasno i argumentovano obrazložio da je ništav ugovor koji je apelant zaključio sa tužiteljicom, odnosno da su nižestepeni sudovi pravilno odbili iznos koji je apelant tužiteljici isplatio, odnosno deponovao kod suda, čime je u stvari izvršena restitucija u konkretnom slučaju. S druge strane, Vrhovni sud je potvrdio stav nižestepenih sudova u pogledu tužbenog zahtjeva tužiteljice, odnosno da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili udio tužiteljice u bračnoj tekovini, te na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke pravilno utvrdili novčani iznos koji je apelant dužan isplatiti tužiteljici na ime vrijednosti imovine (kuće koja je prodata).

42. Osim toga, vezano za apelacione navode o položaju apelantkinja u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je, kako to navodi Vrhovni sud u svojoj odluci, drugostepeni sud dao razloge zašto nije mogao odlučivao o žalbi apelantkinja jer iz stanja spisa proizilazi da je punomoćnik apelanata žalbu protiv prvostepene presude podnio samo u ime apelanta (čije ime je navedeno na kraju pismena-žalbe), kao i da se u sadržaju žalbe ne pominju drugoapelantkinja i trećeapelantkinja, ali je ukazao da se dejstvo odluke o žalbi proteže i na apelantkinje jer su imale status jedinstvenih suparničara. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelacionim navodima, tokom žalbenog postupka upravo drugoapelantkinja podnijela zahtjev za miješanje u parnicu, koji je drugostepeni sud tretirao kao prijedlog za donošenje dopunske presude i spis dostavio prvostepenom sudu koji je ispravio svoju presudu na način što je donio rješenje kojim je kao tužene označio i drugoapelantkinju i trećeapelantkinju. Stoga, Ustavni sud, u situaciji kad je Vrhovni sud detaljno razmotrio ovo pitanje, nije mogao prihvatiti kao osnovane navode apelantkinja da je nejasno zašto su one označene kao stranke. Ovo tim prije što osporenim presudama apelantkinjama nije nametnuta nikakva obaveza. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud eksplicitno obrazložio kako iz stanja spisa proizilazi da je neosnovana tvrdnja apelanata da u predmetnom postupku nije odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora budući da je o tom dijelu zahtjeva pravosnažno odlučeno ranijom prvostepenom presudom od 11. jula 2013. godine.

43. Imajući u vidu sve navedeno, suprotno navodima apelanata, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama odgovorili na svaki navod apelanata koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da su za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge uz pozivanje na relevantne odredbe Porodičnog zakona, ZPP i ZOO koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Data obrazloženja, imajući u vidu činjenična utvrđenja i odredbe materijalnog prava na kojem su utemeljene osporene presude, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

45. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje (pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.

46. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava od redovnih sudova u postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, koji su uz pozivanje na relevantne odredbe Porodičnog zakona, ZPP i ZOO dali detaljne razloge zbog čega je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice ,odnosno u cijelosti odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.

48. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4196/19 (V.Č. i drugi) | Sudska praksa | Aktio